ponedjeljak, 26.11.2012.
Mark Lanegan Band - jedan od najdojmljivijih koncerata godine
MARK LANEGAN BAND – Zagreb, Pauk, 24.11.2012.
(support Creature With the Atom Brain + Duke Garwood + Lyenn)
Ove godine je bilo rijetkih koncerata koji su rasprodani, pa makar bili i oni u najmanjim rock klubovima. Da ste pitali ne previše upućene tko je Mark Lanegan, posve sigrno bi rekli da nemaju pojma a još manje zašto se koncert selio z prvobitno planirane dvorane NKC Park u Pauk. Pa se i tu brzo rasprodao. Generalno je dobro da se koncert održao u Pauku nego u Parku, no ni to baš nije bila bajna opcija. S premalo koncertne kilometraže, Pauk sasvim sigurno nije mjesto za ovako vrijedne koncerte. Ako zanemarimo (ne)pušenje cigareta i marihuane u dvorani, nesnosnu gužvu, konobare kao da su pali s Marsa, garderobu koja dere više para nego u Hotel Westinu, na kraju je najvažnije ono da je zvuk uglavnom na svim mjestima bio skomiran. Ako je 30 ljudi shvatilo što je Lanegan tijekom koncerta rekao (a rekao je „dvije i pol“ riječi) onda sam puno rekla.
Još je gore bilo onima koji njegov opus (i tekstove) baš i ne poznaju toliko detaljno, na koncertu sasvim sigurno ništa nisu niti saznali. Šteta što agilni organizator Žednog Uha nije uspio ovaj koncert ugurati u bolju dvoranu, SC recimo, ali je zato za svaku pohvalu što nam konstantno dovlači sjajne alternativne i indie bendove, koji očito itekako imaju publiku ovdje u Hrvatskoj. Čak ispada da ti bendovi bolje prolaze kod nas nego negdje vani. Prisjetimo se samo The Nationala koji su kod nas bili zvijezde nad zvijezdama prije negoli ih je vlastita Amerika i ostatak svijeta ustoličila na tron.
Slično se očito događa s grunge mračnjakom zvanim Markom Laneganom. Čim čuješ prvih par tonova njegovog vokala odmah ti je jasno da će to bit jedna opaka kombinacija Nicka Cavea, Toma Waitsa i neki „summary“ grungera koji su se, za razliku od njegovog prvobitnog benda iz kasnih 80.-tih Screaming Trees, nekim spletom okolnosti proslavili (Pearl Jam, Soundgarden, Nirvana itd.). Lanegan je proveo nekoliko godina (točnije tri albuma) i u kultnima Queens of the Stone Age, pa eto ako niste bili na koncertu jer niste znali o kome je riječ sada znate što ste propustili.
Da ne mislite da ste propustiti neki show. Onih par bijednih lampi, plavih i naročito crvenih, koje su (kao) osvijetljivale pozornicu i da ih nije bilo – bio bi isto. Prateći bend je moćno pratio Lanegana, ali što je mnogo važnije, Lanegan se manirom „ja sam bog i batina, i briga me za sve“, oslanjao uglavnom statično na mikrofonski stalak, zdrapanim ali izuzetnim vokalnom „pričao“ nam te svoje fantastično darkersko-mistične detalje vlastitog misaonog i emotivnog svemira.
Publika je, iako je zvuk totalno podbacio, svejedno bila u polutransu. Lanegan je s lakoćom prelazio iz jedne pjesme u drugu, bez pauzi, bez pričanja, bez obraćanja publici. Inače mi takvi nastupi „kao na tvorničkoj traci“ malo idu na živce, no uz izvođače poput Lanegana, sve drugo je nezamislio i neumjesno. Zadnje što bi itko želio čuti od njega je neku neslanu šalu, podilaženje publici ili čak toliko da ispriča „kako mu se sviđa u Hrvatskoj i kako je lijep grad Zagreb“. Bullshit, složili bismo se svi.
Pjevaj ti Mark, nemamo priliku ovakve koncerte često slušati, čak niti uz shitty razglas. Što možda i nije bilo loše. Jer, naviknuta na uglavnom odličan zvuk na koncertima i samim time frustrirana što nisam mogla u svoj punini doživjeti Laneganov koncert, prvo što sam napravila kada sam došla doma je bilo klik na player i ajmo sad Lanegana slušati kak treba. Barem audio. Pa ti se dojam koncert provuče i na dan dva nakon njega.
Video je bio poseban i trebalo ga je doživjeti jer Lanegan je uživo upravo ono što bismo očekivali: podmukla tutnjava jednog moćnog lika koji ti ne da niti da p… (dopunite sami).
Krenulo je s „The Gravedigger’s Song“ i dosta vremena posvetio aktualnom albumu „Blues Funeral“ koji je jako fino sjeo publici, pa je štrikanje novih stvari sa starima bio pun pogodak.
Onako posebno hipnotički moment koncerta je svakako bio „Devil in my Mind“, a opće burno prihvaćena rockin’ rollin’ „Black Rose Way“ od Screaming Treesa.
Bis je došao u obliku najglasnije prihvaćene „Hangin’ Tree“ iz QUOTSA faze. Za kraj jednoipolsatnog koncerta čuli smo još „Methamphetamine Blues“. Po nekima koncert ili barem poslastica godine – možda, da mi glava nije zujala još pola noći nakon koncerta – ovako, sjajno ali moglo je biti mračno dobro, ako je već bilo mračno u dvorani i mračno u glazbi.
Treba spomenuti i jednu zanimljivost. Lanegan je imao čak tri predgrupe. I to ne bilo kakve. Sve tri su bile neka kombinacija članova Mark Lanegan Banda, no najjače se dojmila i sasvim sigurno ostavila dojam legitimnog headlinera za neki koncert, treća predgrupa Creature With the Atom Brain. Zapamtite to ime. Možda jednom dođu samostalno na neki koncert. A i po tome Lanegan djeluje kao centar nekog posebnog glazbenog svemira poput Nicka Cavea, koji je također okupio oko sebe glazbenike od kojih ama baš svi imaju neki bend i to ne bilo kakav.
Oznake: Mark Lanegan Band, alternativni rock, pauk, Zagreb, Hrvatska, koncert, live
nedjelja, 30.09.2012.
Radiohead - još su vladari alternativnog rocka
RADIOHEAD, Villa Manin, Codroipo, Italija - 26.9.2012.
Sinoć se u prekrasnom ali kišovitom ambijentu Ville Manin u talijanskom gradiću Codroipo kraj Udina okupila cijela svita hrvatskih fanova te glazbenih i inih djelatnika kako bi na djelu čuli i vidjeli čuveni Radiohead, alternativni rock band koji drži nevjerojatno visoku ljestvicu kvalitete i slovi za jednog od najznačajnijih bandova u glazbi. Ako je netko sumnjao u te činjenice, nakon sinoćnjeg koncerta posve se razuvjerio: u dva i pol sata, Radiohead je doslovno rasturio svojim fenomenalnim nastupom: band svirkom a Thom Yorke vokalom, te jednostavnom ali srdačnom komunikacijom.
Imaju i novi stage, vrlo smišljeno napravljen, odličan vizualno (malo manje za nas fotografe, svjetla su bila ubitačna), efektan a opet jednostavan. Kiša i pljuskovi koji su prijetili skoro su me pokolebali da odem, jao koja bi to šteta bila. Srećom dok sam fotkala kiša nije padala.Setlistu su opet ispremiješali ali nisam dočekala "Creep". Tuga i jad.
S aktualnog albuma “The King of Limbs” odsvirali su pet pjesama, tako da savršeno ubalansirali nove stvari u stare “klasike”. Interesantno, ali “Kid A” također nismo čuli.
Teško je uopće se primiti seciranja jednog takvog koncerta kao što je onaj Radioheada, ali ono što vam zuji u mislima nakon njega je definitivno: “Koja j… alternativa”. Ono baš Biblija alternativnog rocka. Čuli smo nevjerojatan 24-komadni set koji je trajao iznad dva sata i dvadeset minuta. Znamo iz teorije ako ništa drugo da su Radiohead skup vrhunskih glazbenika, ali tek kada ih čujete uživo, ta vam činjenica dobija još jednu posebnu dimenziju. Shvatite što je to plafon sviranja. Bilo bi nepravedno posebno izdvojiti Jonnya Greenwooda, a ne spomenuti i Eda O’Briena ili drugog Greenwooda i Selwaya. No, Jonny se zaista nameće sam po sebi. Jednako tako shvatite što je plafon pjevanja. Thom Yorke je ekstra klasa. Da se razumijemo, iako mu je raspon vokala zavidan, ovo nisu Whitney Houston ili Mariah Carey vokalne akrobacije, ali jednako fenomenalne, čak možda i bolje jer je mnogo teže pjevati alternativu često bez izrazite melodije u pjesmi.
Strašan dio bio je pred kraj regularnog dijela od “There There”, pa na prvom bisu “Street spirit (Fade out)” i za mnoge najbolji dio baš sami kraj bis 2 na bis 3 na “Everything In Its Right Place (with Bob Marley’s “Small Axe” intro)” i “Idioteque”. Radiohead beskompromisno i dalje rade samo ono što žele i što ih zanima – pomiču granice u glazbi, eksperimentiraju – i nakon nevjerojatnih 27 godina. I to je ono radi čega je bend klasa iznad svih, iako možda nisu svakome prikladni za uho: koliko bendova iznad 15 godina starosti poznajete a da se usude stalno raditi nešto novo, neprovjereno, kretati stalno kao ispočetka? Na kraju i ne previše (ili nikako) komercijalno, barem ne planski.
Prekrasan prostor Ville Manin ispunio je popriličan broj fanova (usprkos vremenu) – nekih 15.000.
Predgrupa im je bio naš poznanik Caribou, koji je naravno opet bio odličan.
Oznake: Radiohead, koncert, 2012, italija, alternativni rock, Codroipo Udine
