BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Milano, 3.6.2013.
Biti u četiri dana na dva koncerta rock'n'roll ikone, “The Bossa” (šefa) Brucea Springsteena & E-Street Banda, je takva doza adrenalina da vas ne pušta lako ni danima kasnije. Točnije ne pušta vas nikako!
Nakon Padove i “hrvatske priče”, skoro je već bilo teško da može bolje. Ipak, Milano i velebni nogometni stadion AC Milana, San Siro se ne propušta. Taj stadion ima posebni huk kada je pun publike koji se ne zaboravlja.
Prijepodne u Milanu je umjesto razgledavanja grada završio u neplaniranoj "sačekuši" - slučajno smo doznali gdje je Boss odsjeo pa smo otišli ispred hotela ako "slučajno naiđe". "Slučajno" nije naišao (osim Jakea Clemonsa, saksofonista, Soozie Tyrell i Bossovg managera) iako smo posve neslučajno ostali kampirati pred hotelom, računajući "mora jednom izać na sunce". Malo razočarani vratili smo se pred stadion, ali čim smo ušli, propala "sačekuša" se zaboravila.
Springsteen i San Siro se posebno vole, njegov prvi njegov koncert u Italiji je bio baš ovdje. Taman kako je Springsteen kročio na binu, organizirane tribine su mu ispisale: “OUR LOVE IS REAL NYCS (New York City Serenade)” što je istovremeno bio i sign request (molba za pjesmu, koju nije odsvirao) i izraz velike odanosti publike prema njemu. Izrazito emotivan trenutak izmamio je i Springsteenu suzu na oko, a da koncert nije ni započeo.
Kad su krenuli prvi taktovi “Land of Hope and Dreams” činilo se kao da smo na bisu: oko 62.000 ljudi u ludoj atmosferi, “huk San Sira” i tako sve do kraja najdužeg ovogodišnjeg Bossovog koncerta, timing: 3 sata i 17 min. Pjesama 34, nekoliko rariteta (“Atlantic City”), covera (sjajan “Good Golly Miss Molly” od Little Richarda), sign requesta, i u dlaku odsvirani i otpjevani cijeli album “Born in the U.S.A.”
I cijelo vrijeme vidiš mu na licu da je jednako sretan i zatečen prijemom publike, kao i ona s njim. Naravno tu su neizostavna njegova zalijetavanja u publiku, sakupljanje natpisa, izvlačenja fanova na binu da ili otpjevaju s njim nešto, zadnje vrijeme mu je hit izvući neko dijete koje će s njim otpjevati “Waiting on a Sunny Day” pa je tako i slatka curica došla na svoje, na “Dancing in the Dark” dakako uvijek pleše s nekim, ovog puta je izvukao dvije cure/žene, a osim s njim ovog puta je došao na svoje i basist Garry Tallent, koji je otplesao s curom koja je uporno držala natpis "Mogu li plesati s Garry Tallentom?" Jest da im je malo smetao njegov bas, ali mislim da se nitko nije bunio..
Nevjerojatan regularni dio koncerta završava superpopularan hit “Hungry Heart” koji je bez problema mogao biti i zadnja pjesma koncerta koliko je San Siro vrio. Mene je skoro strefio herc od sreće, jer sam mislila da je neću čuti uopće.
Bis je bio još posebniji i dignut za još jednu stepenicu više ako je to uopće moguće: akustična “We Are Alive" s "This Land is Your Land", “Born to Run” i kada čujete "Tenth Avenue Freeze out" i “Twist and Shout/La Bamba” medley onda uglavnom znate da je show gotov.
No to smo samo mislili. Springsteenu se nije dalo s bine iako je bio posve mokar jer se polijevao vodom da se malo ohladi. No, na kraju je više bila pubilka “mortus” nego on. “Shout Bamalama” i evo ga na poklopcu Roy Bittanovog klavira. No ni tada nije bio gotov.
Kada je cijeli bend “pospremio” s bine, Šef se vratio s gitarom i usnom harmonikom i nakon dugog skandiranja publike otpjevao akustičnu “Thunder Road”. Usput je Milanu još poručio da mu je "tu u srcu zauvijek" i nećkajući se ipak otišao s bine.
Ako ste kojim slučajem bili u Padovi prije nekoliko dana, za usporedbu - koncert u Milanu bio je barem upola jači i bolji, a vjerojatno i duplo. Eh, onda znate s kim imate posla.
I opet moram zahvaliti agenciji Art Travel na prijevozu u Milano i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!