petak, 05.07.2013.
BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!
BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013
Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.
Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.
Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.
Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.
Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.
Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!
Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock
