Return of ALTEREGO

petak, 05.10.2012.

HOT NEW ALBUM: Richie Sambora "Aftermath of the Lowdown"

Nemojte da vas zavara ona: "ma kaj gitarista oće solirati to ništa ne valja" - ovaj je album bolji od bilo kojeg od posljednjih Bon Jovi albuma...

(Dangerbird Records, 2012), žanr: rock, blues-rock, hard rock

Ovo je još jedan od nekoliko nedavno izdanih albuma kojima je trebalo dobrih (i preko) 10 godina da ugledaju svjetlo dana. Nije da se u Samborinom slučaju album tako dugo radio. U stvari, napravljen je poprilično brzo unutar nekoliko mjeseci. Nnakon što je Sambora došao nabijen energijom sa svjetske turneje Bon Jovija napravljene su sve pjesme, još mjesec, dva snimanja, miksanja i produkcije u studiju, i… dobili smo jedan od najbolji rock albuma izdanih ove godine – „Aftermath of the Lowdown“ Richieja Sambore, „onog drugog” od Bon Jovi spiritus movens dua.

Oni, poput mene, koji i nisu neki zgriženi fanovi Bon Jovija (no „fan“ nekoliko stvarno briljantnih žešćih i suptilnijih BJ stvari) su tijekom vremena samo registrirali informaciju da je “negdje” Sambora objavio prvo prvi, pa drugi solo album, no više od toga baš i ne – kako su ti albumi ispali to je nekako ostalo nejasno, odnosno nisu baš kolale informacije o tome. Možda ima nešto veze i to što smo na drugoj strani oceana, a promocija oba albuma je bila više lokalna, američka.
Tako sam otkrila oba albuma tek prije nekoliko godina, izvrstan nabrijan debi „Stranger in this Town“ iz 1991. i vrlo dobar senzibilan nasljednik „Undiscovered Soul“ iz 1998. Oba toplo preporučam. Ne kažem to samo tako. Postoji itekakav razlog što se dolje potpisana autorica ovog teksta zalijepila na “onog drugog”, a to nije zgodno lice dotičnoga. Naime nakon otkrića ta dva albuma, čak sam se latila čeprkanja i po cijelom opusu Bon Jovija u potrazi za nekim zaboravljenim draguljem iz vremena kad sam ih smatrala precelofanskim polu-rock bendom (što i danas jesu). E, pa to ipak znači nešto.

Tako je čekanja od 10 i više godina za mene bilo mnogo kraće, a ponosno mogu izjaviti da sam imala dobar nos kada sam lani u lipnju na Bon Jovi koncertu u Zagrebu na Maksimiru osjećala da će Sambora uskoro krenuti na solo album, iako apsolutno ništa na to nije ukazivalo s obzirom da se Sambora upravo vratio s rehabilitacije te da su mu prsti na koncertu bili podosta drveni, a glas ni blizu onog kako ga znamo.

Sambora se poslije Bon Jovi turneje našao sa Lukeom Ebbinom starim prijateljem i producentom dvaju vrlo dobrih Bon Jovi albuma „Crush“ i, potcijenjenog, „Bounce“. Uz pomoć još jednog majstora, legendarnog Bernie Taupina, koji gotovo ekskluzivno radi samo sa Eltonom Johnom, Sambora je napravio i izvrsnu potencijalnu hit-pjesmu „Weathering the Storm“… i to je bilo to. Zvuči tako jednostavno. Međutim nije, samo se tako se album doživljava.

Iskreno, oduševljava, teče prirodno i lako. Tako album zvuči, tako je napravljena glazba, tako su tekstovi izvrsno pogođeni i tako Sambora to uvjerljivo i kvalitetno pjeva. Iskreno, sada mi je još manje jasno koji je razlog da Sambora nije sam svoj frontman i zašto ne vodi posve samostalnu karijeru, osim ako nije jedini razlog novac. Jasno da bi bio daleko manje poslovno uspješan i ne djelovao prema “korporacijskim” pravilima i ne bi zgrtao “korporacijske” pare. No bio bi daleko vjerodostojniji glazbeni izvođač, umjetnik. Eh…

Teme pjesama obuhvaćaju važne, životno teže trenutke, sve iz vlastitog turbulentog iskustva posljednjih godina, no svi ti trenuci posve su bliski i nama smrtnicima jer je riječ o brakovima i razvodima, prekidima, samohranom roditeljstvu, ovisništvu raznih vrsta, usponima i padovima, greškama koje ponavljamo, oslanjanje na vlastite snage i stremljenje nezavisnosti… Nezavisnost je ključna riječ ovog albuma. Tko zna što bi zaista bio rezultat da Sambora nije napravio najčudniji i iznenađujući korak potpisavši nakon 30 godina u “prvoj ligi” ugovor sa malim, nezavisnim izdavačem, losanđeleskim Dangerbird Recordsom. Ne bi ste to očekivali, zar ne? Za takav je korak potrebna i velika doza hrabrosti koja očito Sambori ne nedostaje. Pa onda i nije čudno da je ovako lako “izletjelo” iz Sambore sve što ga žulja.

No nije sve na albumu teško, depra i mračno. Ima nekoliko zafrkantskih, čistih rock-fun stvari : “Sugar Daddy“ i ona koja je nepravedno u procesu finiširanja liste pjesama za album izletjela s njega i sada nalazi se na verziji Limited Edition i japanskoj verziji albuma, izvrsna „Backseat Driver“ - ako kanite kupiti album svakako potražite te dvije verzije, “Backseat Driver” vrijedi truda.

Lirički, album je (čime sam ja bila vrlo iznenađena) mnogo bolje napravljen nego većina današnje rock produkcije. Iskrenost svakako ima ogromne veze s tim (najotrcaniji primjer ali i najočitiji je Adele sa svojim “21” albumom).
Glazbeno, ako volite žešći rock a ne konfecijski pop na koji se današnji Bon Jovi fura, ako volite The Black Keys s primjesom Jacka Whitea, ako volite Foo Fighterse, ako volite iskonski blues, te ako, naposlijetku, volite Bon Jovi – sve ćete to i dobiti, ali bez osjećaja da je sve to nabacano na album samo da se planski zadovolje želje masa.

Sve pjesme (i one koje se nisu našle na albumu) sam čula skoro mjesec dana prije izlaska albuma kada su procurile na Internet i još uvijek se ne mogu odlučiti koje su mi favoriti, toliko su skoro sve dobre. Prvi singl „Every Road Leads Home to You“ je neobična, vrlo različito od onoga što biste od Sambore očekivali. ”Taking a Chance on the Wind” i “Nowadays” bi lako mogle postati power-rock hitovi za top-liste, kao i gore spomenuta iz suradnje s Taupinom. ”I’ll Always Walk Beside You”, “Seven Years Gone” i ”You Can Only Get So High” su kratko i jasno pjesme-ubojice. Pa sam time nabrojala većinu, zar ne?

„Aftermath of the Lowdown“ je naš odabir mjeseca rujna. Slobodno provjerite koliko novih albuma izlazi ovaj mjesec pa da vidite konkurenciju. Nekima će ovo biti i album godine. I neće pogriješiti.

1. “Burn That Candle Down”
2. “Every Road Leads Home to You”
3. “Taking a Chance on the Wind”
4. “Nowadays”
5. “Weathering the Storm”
6. “Sugar Daddy”
7. “I’ll Always Walk Beside You”
8. “Seven Years Gone”
9. “Learnin’ How to Fly with a Broken Wing”
10. “You Can Only Get So High”
11. “Backseat Driver (Japanese bonus track)”
12. “World”

sretan