(Nonesuch/Warner, 2011), žanr: alternative blues/rock
Oni koji ne žive u Americi sigurno su bili poprilično zapanjeni kada su otkrili da je hvaljeni “El Camino“ posljednji album The Black Keysa, nekonvencionalnog i osebujnog rock-blues dua iz Ohaia, ni manje ni više nego njihov sedmi studio album. Mislim na one koji su o the Black Keysima saznali tek preko njihova dva prethodna albuma. „Attack & Release“ te naročito, „Brothers“ su na neki način zapravo probili međunarodne ne samo imaginarne granice koje još uvijek postoje usprkos svemoćnom Internetu. Ne sjećam se da je itko iz krugova u kojima se ja krećem znao za njih tamo neke 2008. A do tada je već plodnosni duo u džepu imao ravno četiri odlična indie albuma. Što ti je cijena neovisnosti. Ipak, gotovo sam sigurna da Patrick Carney i Dan Auerbach ne bi to stanje stvari mijenjali niti da im se ukaže prilika za to.
I na kraju svakog težeg puta do zaslužene popularnosti i slave, pravi karakter se uvijek otkriva u punom sjaju. Pravi karakter The Black Keysa je njihova iskrenost, sirova snaga i iskonska sila, osebujnost i poriv da “ruju” po zacrtanom putu i ne mrdaju s njega bez obzira na sve. A taj ih put vodi u glazbenu povijest gdje bez sumnje i pripadaju i gdje će, sigurna sam jednom i završiti.
Slobodno otiđite nazad u vrijeme i prekopajte po njihovim starijim abumima jer će vam to biti dobro utrošeno vrijeme: sve od The Big Come Up (2002), Thickfreakness (2003), Rubber Factory (2004) i Magic Potiona (2006), ali nikako ne ispustite zadnja tri: „Attack & Release“, recentniji “Brothers” koji je doslovno potukao sve živo, pobrao hrpu nagrada, Grammye među ostalima… Svi koji se bave glazbom dobro znaju da napraviti nasljednika jednog takvog albuma kao što je bio “Brothers” rijetko završava uspjehom, ćešće baš neuspjehom.
Zaista me je živo zanimalo kako će se Carney i Auerbach nositi s tom činjenicom, više hoće li ga uspjeti dostići, o tome da li će ga nadmašiti iskreno nisam niti sanjala. No, oni su upravo to i napravili. I sada sam poprilično sigurna da će i sljedeća djela biti na istoj razini. The Black Keysi su ona vrsta glazbenika koji mogu bilo kada i bilo za što napraviti sjajan materijal (Auerbach je i uspješan producent, producirao je posljednji odlični album kultnog bluesera Dr. Johna “Locked Down” koji također ima nominaciju za ovogodišnjeg Grammya).
Na “El Caminu” se duo ponovno udružio s producentom Danger Mouseom (Gnarls Barkley, Cee Loo Green itd.) apsorbirajući zvuk retro -soula u svoju originalnu sirovu rock-blues mješavinu. Netipično za prethodna dva albuma, “El Camino” je pravi parni valjak, trkaća mašina, rock jurilica koja ide taman toliko, u isto vrijeme brzo i sporo, da ju jedva, ali ipak možete spremno pratiti (skoro sve pjesme su ispod četiri minute trajanja).
Morate vidjeti i čuti kako The Black Keysi izvode “El Camino”, točnije bilo koju svoju bržu stvar uživo. Imate dojam da vas je pogodio jureći vlak ravno u glavu i vuče vas za sobom, a vi ste još prekrasno živi i zdravi i ne možete se otrgnuti divljoj vožnji ni da hoćete – a nećete.
Već prvi singl “Lonely Boy” je pogodio je u crno. U svakom pogledu. Ostali koji su slijedili: “Gold on the Ceiling”, “Dead and Gone”, “Little Black Submarines” samo zaokružuju priču o posljednjem The Black Keys albumu.
Uopće ne očekujem da će The Black Keysima ove godine promaknuti Grammyi (u množini). I to ne samo za “Lonely Boya”. No, ako vas baš puno ne briga za ovakve vrste nagrada (kao ni mene, u principu) – onda nemate što čekati. Ako niste do sada otkrili The Black Keyse, Grammy 10 njih ili nijedan – neće ništa promijeniti. Ono što hoće i što je zaista važno je ovo: izgubili smo NIrvanu i ne tako davno The White Stripese i još nekolicinu velikih, ali smo zato dobili The Black Keyse. Bez ograničenja i granica, pravih ili imaginarnih.
Popis pjesama:
1. Lonely Boy
2. Dead and Gone
3. Gold on the Ceiling
4. Little Black Submarines
5. Money Maker
6. Run Right Back
7. Sister
8. Hell of a Season
9. Stop Stop
10. Nova Baby
11. Mind Eraser
Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma
THE BLACK KEYS (THE MACCABEES) – NJEMAČKA, MUNCHEN, OLYMPIAHALLE, 04.12.2012
>
The Black Keys su onaj novi vrući band koji nije ni novi a niti klasično konzumerski vrući. Ovaj američki duo ima iza sebe ni manje niti više nego sedam studijskih albuma, sve jedan bolji od drugog punih alternativnog blues rocka, distorziranih gitara i “prljavog” garažnog rocka. Trebao je izaći sedmi, aktualni “El Camino” da ih konačno i svijet, ne samo Amerika prepozna kao vrhunske glazbenike.
Usprkos hrpi dobrih kritika i nagrada svih vrsta, za sada još uvijek “opipavaju” bilo ostatka svijeta te su trenutno u Europi na turneji s nekolicinom datuma, jedan od njih i u Muenchenu u Njemačkoj. Velebna Olympiahalle (koja prima oko 14.000 ljudi) se na kraju činila preogroman prostor za ukupnih cca. 7.000 posjetilaca koliko ih je došlo na koncert, a svi koji ste ikad bili u zagrebačkoj Areni ili Domu Sportova znate kako zvuči koncert s puno praznog prostora. Naime dojam sjajnog koncerta koji su nam priredili The Black Keys bio je malo pokvaren – na dosta mjesta u dvorani bio je poprilično loš (ili preglasan) zvuk.
To se najviše osjetilo na predgrupi – vrlo zanimljivom britanskom indie rock bendu The Maccabees, koji su mi zvučali grozno sve dok nisam našla jednu poziciju koja mi je u uho donijela dobrar zvuk.
The Maccabees su nešto slično Artic Monkeeysima, spadaju u tu neku vrst žanra. Imaju iza sebe tri studijska albuma, te su logično najviše pjesama u setu od otprilike 40-tak minuta izveli sa posljednjeg, aktualnog “Given to the Wild”. Ostavili su dobar dojam, no da li je ovakav bend adekvatan da zagrije ekipu za The Black Keyse? Ne bih rekla. To jest, ukoliko za The Black Keyse uopće treba nekoga zagrijavati.
Krenulo je opako već na početku s “Howlin’ for you” . I za set su se prilično potrudili tako da i vizualno koncert dobro izgleda. Već spomenuti loš zvuk na dosta mjesta su zdušno kompenzirali sami Patrick Carney (bubnjar) i Dan Auerbach (gitara, vokali) koji su ne samo vjerno (uz podršku dva dodatna glazbenika), nego i daleko upečatljivije prenijeli ono što slušamo na .mp3-icama.
Jako mi se sviđalo što su Carneyevi bubnjevi postavljeni sasvim naprijed lijevo, tako da su obojica zaista posve u prvom planu. “Next Girl”, “Run Right Back”, “Same Old Thing” i “Dead and Gone” nizale su se predvidljivom setlistom istom kao i na prethodnim koncertima, ali i dobro izbalansiranoj s pjesmama sa svih albuma - uz odličnu podršku publike. Na “Gold on the Ceiling” publika je zaista bila već potpuno aktivna. Sljedeće dvije pjesme “Thickfreakness” i “Girl Is on My Mind” su izveli samo njih dvojica bez ona dva prateća glazbenika i da Auerbach nije rekao da će te dvije pjesme izvesti potpuno sami – nitko ne bi shvatio da one dvojice nema.
Ili da to kažem drugačije, zinula je publika u dvorani kako zvuči samo jedna gitara i bubanj – kao da ih ima 5 na pozornici, jer nijedna pjesma nije izvedena niti kvazi akustično. Naročito me se dojmila verzija “Girl Is on My Mind”, koja je uživo tako opako nabrijana, na granici s metalom recimo. Besmisleno mi je uopće komentirati njihovo sviranje jer sam u prethodnoj rečenici baš sve rekla. Auerbachov vokal je moćan i siguran i dečki zaslužuju apsolutno sve pohvale koje ih prate i kojima ih obasipaju.
Auerbach je daleko komunikativniji, ali dozirano, nizali su pjesme jednu iza druge tako brzo da na kraju seta od 20 pjesama kojiko smo ih ukupno čuli, kad si pogledao na sat nije prošlo niti sati i pol. Puno prekratko ako mene pitate, imaju dosta albuma, još odličnih pjesma koje bi se trebale naći uživo…
Carney je totalni cooler, taj je došao i otišao a da nije rekao niti riječ, a mahnuo je publici jednom ili dvaput, i to sam puno rekla. Možda ipak malo prehladno, za moj ukus.
Završili su regularni dio koncerta s udarničkim pjesmama: “Tighten Up” i “Lonely Boy” i euforično priveli kraju odličan koncert. Publika je u onoj prevelikoj dvorani bila jako glasna za bis pa smo ga i dobili. Možda pomalo neobičan izbor za nastavak “Everlasting Light” izvedena je u totalno “sniženoj temperaturi”, skoro sporo i primirujuće s odličnim light showom. Kraj je bio ponovo žestok uz “I got Mine”.
srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria
kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska
rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb
studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle
prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice