label: RCA, objavljeno: ožujak 2013, žanr: indie rock, garage rock, post-punk revival
Novi album jednog od utjecajnijih bandova milenijske dekade, The Strokesa, pod nazivom „Comedown Machine“ počinje s frapantno sličnim tonovima Michel Jacksonovog klasika „Wanna Be Startin' Somethin“ što je, barem za mene, totalni spoiler, pogotovo kad album počinje s nečim takvim pa sve i da se album na kraju pokaže super. Nisam baš shvatila čemu izvođači “posuđuju” tih nekoliko kritičnih svepoznatih tonova svjetskih standarda i serviraju ti ih odmah na početku tako da te lupe posred čela. „Tap Out“, prva pjesma s albuma, se na kraju ipak izrodi u nešto sasvim drugo, ne nužno bolje rješenje. Možda bi bilo bolje da su ustrajali u Jacksonovoj pjesmi i jednostavno napravili svoj cover iste. Ma šalim se. A možda i ne.
Povratnički album The Strokesa „Angles“ iz 2010. bio je sve nego jadan pokušaj da se vrati stara slava iako je navodno proces snimanja bio izuzetno težak, jer se frontman Julian Casablancas totalno distancirao od ostatka banda u toj mjeri da je zasebno snimao svoje dionice ne samo na drugoj lokaciji već i u drugom vremenskom periodu. Kako god vam to čudnovato zvučalo, rezultat je bio iznenađujći. „Angles“ se pokazao kao odličan album, ne samo etiketiran s “povratnički” koji može stajati uz bok starima (OK, možda ne baš sa slavnim debijem „ Is This It“) , no „Comedown Machine“ je potpuno drugačija priča. Namjerno nisam baš nešto previše istraživala kako je nastao ovaj album niti sam čitala neke vijesti o bandu s namjerom da si osiguram “čisti” stav u recenziranju. Što se pokazalo glupim - naime, očekivala sam daleko previše od novog The Strokes uratka. Sve te moje akrobacije nisu imale baš nikakvog smisla.
Album nastavlja uhodanim putem koji The Strokesi koračaju, ne donoseći ništa novoga, što samo po sebi i nije neki zločin, jasno. Ali isto tako ne donosi i ništa bitnije drugog - album je ukratko rečeno slabija verzija déjŕ vu glazbe The Strokesa minus njihove iskričavosti u glazbenom izražavanju i konzistencije. S druge strane album je zabavan i ugodan uradak, ali nemojte previše očekivati - najmanje da ćete većinu pjesama uopće zapamtiti nakon što album izbacite iz playera. Na albumu ima nekoliko jačih pjesama koje bi neke od vas mogle uvjeriti da album vrijedi više ocjene (“All The Time”, “One Way Trigger” , “Welcome to Japan”, “50:50” ..), ali opći je dojam kojeg se ne mogu otarasiti da ovdje nedostaje motivacije, ideja...
Ako je band i dalje “podvojen” kao što je bio na “Angles”, onda se to sada jasno vidi. Ako nije, onda mora da nešto gadno ne štima s kemijom među članovima banda.
Ipak, ne mogu poreći da je “Comedown Machine“ album kojim The Strokesi prirodno sazrijevaju kao glazbenici. Također, postoji šansa da ćete se navući na album ukoliko mu date ozbiljniju šansu i duži period u playeru.
Popis pjesama:
01 Tap Out
02 All The Time
03 One Way Trigger
04 Welcome to Japan
05 80's Comedown Machine
06 50 50
07 Slow Animals
08 Partners In Crime
09 Chances
10 Happy Ending
11 Call It Fate Call It Karma
Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma
THE BLACK KEYS (THE MACCABEES) – NJEMAČKA, MUNCHEN, OLYMPIAHALLE, 04.12.2012
>
The Black Keys su onaj novi vrući band koji nije ni novi a niti klasično konzumerski vrući. Ovaj američki duo ima iza sebe ni manje niti više nego sedam studijskih albuma, sve jedan bolji od drugog punih alternativnog blues rocka, distorziranih gitara i “prljavog” garažnog rocka. Trebao je izaći sedmi, aktualni “El Camino” da ih konačno i svijet, ne samo Amerika prepozna kao vrhunske glazbenike.
Usprkos hrpi dobrih kritika i nagrada svih vrsta, za sada još uvijek “opipavaju” bilo ostatka svijeta te su trenutno u Europi na turneji s nekolicinom datuma, jedan od njih i u Muenchenu u Njemačkoj. Velebna Olympiahalle (koja prima oko 14.000 ljudi) se na kraju činila preogroman prostor za ukupnih cca. 7.000 posjetilaca koliko ih je došlo na koncert, a svi koji ste ikad bili u zagrebačkoj Areni ili Domu Sportova znate kako zvuči koncert s puno praznog prostora. Naime dojam sjajnog koncerta koji su nam priredili The Black Keys bio je malo pokvaren – na dosta mjesta u dvorani bio je poprilično loš (ili preglasan) zvuk.
To se najviše osjetilo na predgrupi – vrlo zanimljivom britanskom indie rock bendu The Maccabees, koji su mi zvučali grozno sve dok nisam našla jednu poziciju koja mi je u uho donijela dobrar zvuk.
The Maccabees su nešto slično Artic Monkeeysima, spadaju u tu neku vrst žanra. Imaju iza sebe tri studijska albuma, te su logično najviše pjesama u setu od otprilike 40-tak minuta izveli sa posljednjeg, aktualnog “Given to the Wild”. Ostavili su dobar dojam, no da li je ovakav bend adekvatan da zagrije ekipu za The Black Keyse? Ne bih rekla. To jest, ukoliko za The Black Keyse uopće treba nekoga zagrijavati.
Krenulo je opako već na početku s “Howlin’ for you” . I za set su se prilično potrudili tako da i vizualno koncert dobro izgleda. Već spomenuti loš zvuk na dosta mjesta su zdušno kompenzirali sami Patrick Carney (bubnjar) i Dan Auerbach (gitara, vokali) koji su ne samo vjerno (uz podršku dva dodatna glazbenika), nego i daleko upečatljivije prenijeli ono što slušamo na .mp3-icama.
Jako mi se sviđalo što su Carneyevi bubnjevi postavljeni sasvim naprijed lijevo, tako da su obojica zaista posve u prvom planu. “Next Girl”, “Run Right Back”, “Same Old Thing” i “Dead and Gone” nizale su se predvidljivom setlistom istom kao i na prethodnim koncertima, ali i dobro izbalansiranoj s pjesmama sa svih albuma - uz odličnu podršku publike. Na “Gold on the Ceiling” publika je zaista bila već potpuno aktivna. Sljedeće dvije pjesme “Thickfreakness” i “Girl Is on My Mind” su izveli samo njih dvojica bez ona dva prateća glazbenika i da Auerbach nije rekao da će te dvije pjesme izvesti potpuno sami – nitko ne bi shvatio da one dvojice nema.
Ili da to kažem drugačije, zinula je publika u dvorani kako zvuči samo jedna gitara i bubanj – kao da ih ima 5 na pozornici, jer nijedna pjesma nije izvedena niti kvazi akustično. Naročito me se dojmila verzija “Girl Is on My Mind”, koja je uživo tako opako nabrijana, na granici s metalom recimo. Besmisleno mi je uopće komentirati njihovo sviranje jer sam u prethodnoj rečenici baš sve rekla. Auerbachov vokal je moćan i siguran i dečki zaslužuju apsolutno sve pohvale koje ih prate i kojima ih obasipaju.
Auerbach je daleko komunikativniji, ali dozirano, nizali su pjesme jednu iza druge tako brzo da na kraju seta od 20 pjesama kojiko smo ih ukupno čuli, kad si pogledao na sat nije prošlo niti sati i pol. Puno prekratko ako mene pitate, imaju dosta albuma, još odličnih pjesma koje bi se trebale naći uživo…
Carney je totalni cooler, taj je došao i otišao a da nije rekao niti riječ, a mahnuo je publici jednom ili dvaput, i to sam puno rekla. Možda ipak malo prehladno, za moj ukus.
Završili su regularni dio koncerta s udarničkim pjesmama: “Tighten Up” i “Lonely Boy” i euforično priveli kraju odličan koncert. Publika je u onoj prevelikoj dvorani bila jako glasna za bis pa smo ga i dobili. Možda pomalo neobičan izbor za nastavak “Everlasting Light” izvedena je u totalno “sniženoj temperaturi”, skoro sporo i primirujuće s odličnim light showom. Kraj je bio ponovo žestok uz “I got Mine”.
srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria
kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska
rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb
studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle
prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice