ponedjeljak, 23.09.2013.
Goribor među najjačim imenima regioonalne glazbene scene
GORIBOR – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 20.9.2013.
Srpski alternativni rock bend Goribor koji je u svojoj podugoj glazbenoj karijeri s tek dva snimljena studijska albuma, pomiješao zavidan broj žanrova od experimentalnog rocka, bluesa, stoner rocka, trip hopa, funka, pa čak i jazza. Ako vam to sve zvučio suludo, oni koji su preslušali Goriborovu glazbu, naročito njihov aktualni album “Evo je banje” koji je objavljen već prije dobrih godinu i pol dana, reći će vam da je taj “mišung” sjajan. Ubacite u glazbenu podlogu i sjajne sihove frontmana Aleksandra Stojkovića “ST-a” koji plastično ocrtavaju postkomunističku realnost i stanje uma u bivšoj Jugi, te na kraju i izvedbe uživo svega toga, to je možda i najvažnija karika u percipiranju Goribora – dobijemo jedan od najvažnijih bendova postjugo regije. Na posve drugi način ali jednako snažno Goribor me podsjeća na, po meni najveći bend bivše države: Ekatarinu Veliku.
To je bend više za “izgubljene genracije” dakle stariju ekipu koja i dalje više cijeni stare načine nezdravog uživanja (od “napušenosti”, cigareta do žestice) nego nove trendovske, no zdrave načine života. No sinoć je koncert u Vintage Industrial Baru, novijem propulzivnom i zagrebačkom klubu, pokazao i suprotnu stranu tog mišljenja: lijepi broj vrlo mladih, klinaca, studenata popunilo je prve redove ispred bine ili se motalo po pokrajnjim prostorijama.
Ili su zalutali misleći da će doćivjeti nešto trendovski ili su “ukopčali” u čemu je stvar te da se Goribor neminovno pokazuje kao jedan od najbitnijih bendova na ovim prostorima.
Nakon više od godine dana live nastupa u Zagrebu, Goribor je nastavio promovirati aktualni album “Evo je banja”, te kada se objavilo da će nastupiti 19.9. u Vintageu, koji je svakako jedno od par “pravih” rock lokacija u Zagrebu, ali istovremeno nesretne konstrukcije odnosno rasporeda prostora u kojima se dešava “usko grlo”, nesnosna guvža i manjak zraka kada se rasprodaju karte – i to se upravo dogodilo. Koncert je ubrzo rasprodan a onih šesto vlasnika karata za koncert nije niti slučajno bila brojka koja je mogla zadovoljiti apetit Zagreba za Goriborovim nastupom, te je tako dodan još jedan koncert, onaj sinoć. Nisam sigurna je li i taj bio rasprodan ali Vintage je bio opet pun. A bend je odlučio da je ovo TO i najavio snimanje obiju koncerata i nadajmo se, live izdanja DVD/CD-u.
Ništa vas zaista ne može pripremiti na live nastup Goribora. Ako je ikoji bend boemskog live nastupa koji sam do sada gledala, Goribor su najbližiti tome. Glavnina glazbene podloge pušta se sa matrice, točnije pušta je Stojković – što djeluje posve u neskladu s njegovim zanosom u pjevanju/recitiranju stihova, te izgledom jako napušenog “middle aged mana”, koji s druge strane ima snažnu karizmu a la Goran Bare, a da ne čini ništa na pozornici od Baretovih standarnih “movementa” osim što se grćevito drži mikrofona (a i to bočno na stageu) tu i tamo baci pogled ili koju riječ prema publici.
Njegov odnos sa stalkom mikrofona uz obavezno držanje poluizgorjele cigarete postat će mit, čini mi se. Toliko je interpretacija dojmljiva.
Bubanj je zapravo jedino što na pozornici Goribor još nekako drži u rock smjeru, dok Miroslav Užarević na basu i gitari te Željko Ljubić “Piti” doktor gitare “plove” svim mogućim drugim žanrovima, najsnažnije kako trip hopovski prelaze u blues ili jazz stvarajući hipnotičku nadrealnu glazbenu sliku. Ljubić svira tu gitaru kao da sastavni dio, jedan od udova tijela.
Ali najbolji, ali i najšokantniji dijelovi koncerta za dio publike su oni “kockasto”, sumanuto izvedeni: Ljubić krene sa solom taman onda kada Stojković da znak da pjesmu treba završiti. Takva spontanost, bez obzira što mnogima pokvari izvedbu neke pjesme jest ono što neki bend čini da ima onaj “X faktor”.
Oznake: Goribor, koncert, live, Zagreb, alternativa, blues-rock, trip-hop, vintage industrial bar
petak, 13.09.2013.
Gibboni - 20 godina hrvatskog Springsteena
GIBONNI - Tvornica Kulture, zagreb - 12.9.2013.
Netko će reći čemu to „fanovsko“ praćenje nečijih koncerata na jednoj te istoj turneji i – imao bi pravo. Uglavnom. No, postoje oni raritetni umjetnici za koje to jednostavno ne vrijedi. Baš obratno, to vam dođe kao životno potrebit lijek lijeka koji se daje u više doza.
Bez prevelikog pretjerivanja, Gibonni je jedan od tih rariteta u nas. Nije sad ni bitno je mu ovaj ili onaj album mrak ili nije, loš i prosjek ionako nisu nikad, a u gornjoj kategoriji je u pitanju samo nijansiranje veće ili manje i eventualno „sviđa mi se jako ili ne baš toliko“. Ako ćemo o njegovom novom albumu „20th Century Man“ iako je nama „tu kod nas“ to sve već viđeno pa nema neke ekstaze, bitnije je pitanje kome je vani taj album namijenjen i je li on prenio stranoj publici ono što Gibu čini Gibom. Po meni nije baš pretjerano, ali to opet ima veze samo s time koliko će fanova vani dobiti ili ne, para zaraditi ili ne, kvaliteta opet nije upitna. Ono što je mene sinoć jedino učinilo nesretnom kada sam se vratila s još jednog maratonskog Gibinog koncerta jest saznanje da je taj album mogao biti dramatično bolji da se je možda manje razmišljalo (i možda kalkuliralo), a više prenijelo ono što Gibo radi uživo. Angloameri kažu za neki koncert koji te raspameti do daske da je bio „killer“ (ubojica). Ne sjećam se da sam ijedan Gibin koncert odgledala (a bilo ih je tijekom godina) a da nije bio killer. Eh, da je taj feeling prenijet na jako dobar „20th Century Man“ danas bi Gibin album gledali na top listama iTunesa i sličnih uz odabrano društvo svjetske elite…
Ki bi da bi, nama „odmjerenim kvazi fanovima“ bilo je napeto čuti na što te njegove nove engleske pjesme liče uživo. A kad ono pomalo razočaravajuće, Gibo je s novog albuma izveo ravno tri pjesme. Razočaravajuće zato što su zvučale jebeno dobro i bilo ih je premalo.
Koncert je radi loše prognoze na kišu (koja na kraju nije padala) prebačen s otvorenog – intimne atmosfere zagrebačkog Griča u sličnu, također intimniju atmosferu Tvornice Kulture koju je dupkom napunilo 1200 gladnih nove doze srca, duše i nade. I optimizma. U ova vremena kredita u švicarskim francima koje je čak i Gibo spomenuo da ti grane sunce kad otplatiš zadnju ratu i skineš ga s kičme, Gibini koncerti i ritualni momenti tijekom koncerta su maltene ko' kruh i voda.
Dok smo čekali da se Gibo sa svojom žestokom instrumetalno-pjevačkom svitom konačno pojavi na pozornici Tvornice (kasnio je 20tak minuta a la celebrity stil), prežvakavali smo neke prošle događaje i situacije one vezane uz Gibu i one koje uopće nisu. I vrtiš si film i čini ti se kao jučer, mularija koja sluša svoje vršnjake iz Osmog putnika, pa njihovog odbjeglog pjevača koji piše croonerske (zabavne) pjesme našim tada (pa i sada) velikim Jugo zvijezdama, sve do „Zlatnih godina“. A to je tek bio početak, onaj pravi. Ova je Gibina turneja proslava njegovog 20.-godišnjeg rada bolje reći, nezaobilazne ikone naše glazbene scene. 20 godina? WTF? Kako je pobogu prošlo već 20 godina? Pa u samo par godina više radila sam kojekave zvizdarije u srednjoj i sjećam ih se kao jučer.
No lako za prisjećanja, sve nas po glavi lupa visoki JMBG ali najbolje je kad to ne samo da ne osjećaš nego još uz to imaš dojam da smo tek započeli.
Sve se to na ovaj i onaj način sinoć provlačilo kroz koloplet prekrasnih, evergreenskih Gibinih pjesama, srčanog zbornog pjevanja, mnogih suznih očiju i prsiju punih onog feelinga kojeg se ne srame ni najjači macho-mani. Od početne „killerske“ „Činim pravu stvar“ (s kojom je i zaključio koncert) preko „Zamoli me“, „Ako me nosiš na duši“, legendarne „Tempere“ i tako sve do završetka „regularnijeg“ dijela koncerta, već spomenutih „Zlatnih godina“ uz Gibino tipično „došaptavanje“ publici svojih misli, ponekad zbrkanih ali iskrenih, zabavnih pričica i zahvala publici – onoj koja ga nosi od samih početaka i onoj koja je stasala kasnije ili ga prepoznala kasnije.
Intimna atmosfera koncerta Gibu je nagnala da spomene kako „su svi novinari otišli na Manu Chao, pa možemo pričati otvoreno bez ustručavanja da to neće drugi dan osvanuti u medijma“ bila je dobra varka. Ili nas nije vidio ili nije smatrao da smo „oni opasni“, ali je trenutak bio iznimno zabavan.
Prigodno proslavi obljetnice, dobili smo poklon i mi – Gibo publici nije dao tortu nego raritet, što je na kraju ispalo slađe nego bilo koja torta – pjesmu koju godinama nije uživo izveo „Nepobjediva“. Nije ju trebao tako dugo držati u zapećku, ali ju je „izvadio“ u najbolji mogući trenutak u vremenu.
Da li radi same činjenice da smo dobili nešto što nismo očekivali a radi čega smo bili sretni, ili radi stvarnog značenja te prekrasne pjesme, ili nečeg trećeg, sinoć smo iz Tvornice izašli (ponovo) nepobjedivog duha.
Sve u životu je „roller coaster“, kotač pa tako i ova priča: jednako takvog raspoloženja odlazi se sa koncerta, recimo Brucea Springsteena. I kad dobiješ jednu takvu dozu, ideš po još jednu. I još jednu. Nisam slučajno spomenula Springsteena. Uz dužne glazbene, socijalne i karakterne razlike među njima, ostaje činjenica da usprkos umjetničkim mušicama koje ima svatko od njih pa tako i Gibo, Gibonni jest nama ono što je Springsteen Americi. Raritet.
Oznake: Gibonni, koncert, live, Tvornica Kulture, turneja 2013
