GENIJALNA PRIJATELJICA-ANARHIJA KAO BITKA ZA SLOBODU
1
Već sam nakon gledanja imao izlaganje u više situacija i iz više pozicija na suštinu radnje predstave. motiv kao da se konstantno provlači i sa drugim predstavama pogledanim i rezimiranim iako nepovezane po fabuli jedna druga s trećom. Doći ćemo do toga. Elem nakon postpremijernog gledanja došla je napokon večer D za reprizno gledanje 3 godine nakon. Ovdje su mi bile napete 2 stvari 1.vidjeti izvođenje s vremenskim protokom i 2. poloviti detaljnije sve pozicije i situacije unutar predstave koje su možda i promakle kod prvog gledanja. A manje ili više slučajno i kroz neke druge prethodne i sljedeće projekte se na metu problematizacije realnosti stavlja taj nazadni patrijahalni narativ pisan tako kao općevažeći zakon.
2
"
obilje je zato tu da bismo više trošili na trivijalnosti. Obilje nije zato tu da unaprijedi temeljne vrijednosti društva:zdravstvo edukaciju, brigu za starije i nemoćne osobe komunalne službe. Vrijeme je jedino zapravo što imamo ali baš je ono unaprijed rasprodano. Moramo ga "uložiti" u školovanje u zaposlenje kredite, političke programe stranaka za koje nismo glasali (ili jesmo pa se još gore osjećamo promatrajući njihovu upravljačku nesposobnost) školovanje svoje djece skrb za ostarjele roditelje pri čamu se ideja "slobodnog vremena" pretvara u komadić fikcije fusnote pregorijevanju, marginalije vikendaških opuštanja te polagano nestaje čak i s horizonta.
"To je fragment iz godina predstave koja je premijerno izvedena u ovoj sezoni. Vrijeme je ključna točka sa dvije istance generalne kao protok i onog individulanog. Sukob generacija je podloga u "genijalnoj" još više sukob palanke i progresa. O čemu je stvar? Kao što je opće poznato ne povlačim bezveze relaciju sa 2 izravno nepovezana kazališna projekta caka je u jednoj stvari prvo u vremenima. Kako sam isticao i u postu spomenutom "godine" su kombinacija političkog i društvenog stanja u različitim vremenima. Četrdesete godine-godine rata onda sve počinje preko pedesetih do modernijih vremena. Radnja "Genijalne" je fokusirana na taj post-ratni period u Napulju i totalnom financijskom i ekonomskom dnu. S jedne strane u ugovaranju brakova su vidjeli izlaz od kokuzarskog života ali korijen toga je najviše u mentalitetu. Zato se sad pozivam na fragmente iz "godina" kao i onda na fragmente iz "genijalne" jer je to veza jedna dio vremenskog prostora i antagonizma na relaciji tehnološkog napretka koji sve više ide naprijed dok onaj mentalni stagnira ili se što je još gore-unazađuje.
3
Radnja se događa retrospektivno u modernijem vremenu time počinje probijanje četvrtog zida i onda se redaju događaji koji su sve prethodili ovom u sadašnjosti.
"
Nakon telefonskog poziva sina prijateljice Lile koji ju je obavijestio o nestanku svoje majke, protagonistica djela bila je jako ljuta. „Već barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli... Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve što mi je ostalo u sjećanju... Naše prijateljstvo je počelo kad smo se Lila i ja odlučile uspeti mračnim stubama koje su, stubu po stubu, krak za krakom vodile do don Achilleova stana...“ Tim riječima započinje odličan roman velike suvremene talijanske književnice Elene Ferrante koji priča o dvjema prijateljicama, Eleni i Lili, u siromašnoj napuljskoj četvrti pedesetih godina prošloga stoljeća. Roman je već prvim izdanjem osvojio čitatelje i kritiku. Jedna od dviju prijateljica je blaga i željna priznanja, dok je druga žestoka i beskompromisna, prava borkinja za vlastito dostojanstvo. Pratimo sudbinu i odrastanje dviju djevojčica, njihovo kompleksno, ali iznimno prijateljstvo, uklopljeno u bogatu sliku društva ispresijecanu sukobima, ljubavlju i rivalstvom. One odrastaju i sazrijevaju u poslijeratnome Napulju, sredini opterećenoj siromaštvom, neobrazovanoj i razapetoj između iscrpljujućega fizičkog rada i utjecaja mafijaške scene. Sitni prevaranti, patrijarhalne obitelji, mutni poslovi, dogovoreni brakovi, plutaju u priči o jednome svijetu koji je duboko utjecao na sadašnjost. Roman je raskošna freska društva tijekom više desetljeća, a rukopis Elene Ferrante jest stilski i emocionalno jedan od vrhunaca svjetske literature. Ovo iznimno prozno djelo na scenu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postavit će Marina Pejnović, koja će uz pomoć velikoga glumačkog ansambla na pozornicu prenijeti uzbudljive i duboko emocionalne prizore jednoga od najboljih svjetskih suvremenih romana.
"4
A istovremeno zaredalo se i još predstava koje su po toj jednoj ključnoj stvari poveznica. Ovaj put da preskočim kronološki slijed premijera i izvođenja jer mi je sad ipak jedna stvar iz mjere za mjeru zanimljiva. Modernizirana verzija Shakesperea se nije svidjela svima a daleko od toga da eksperiment premješanjem ambijenta u moderno vrijeme nije bio potreban-je baš zato jer je društvo evoulviralo samo u pogledu tenološkog napretka pa je ovo-kako je i predstavljeno eksperiment kako bi mentalitet iz tog vremena Shakepsera funkcionirao u današnjem društvu. Krojenom po pravilma asketskog puritanzima ukucanog u zakone po kojima je smrtna presuda njihovo kršenje a čemu kojekakve mračnjakče organizacije i danas tendiraju. Imao sam na blogu polemiku s jednom Petrom nije važno prezime koja mi je po svjetonazoru 25 svjetlosnih godina daleko ali aj s njom se da civilizirano razgovarat. Uglavnom zadnje što se kod nje kucalo bilo je o slobodi s naglaskom na anarhiju kao nekakvo zlo. A na što joj skrećem pažnju da anarhija nije nikakvo zlo nego nešto čemu društvo treba tendirati. Konkretno moj komentar:
"Bit će zanimljivo polemizirati ovdje. Nisam bio ironičan kad sam ti rekao da si od svih onih s kojima se ideološki pičkaram najpodnošljivija elem ja kao anarhist (progresivist ali i nanarhist ispred ili paralelno s tim) ovdje ti pišem prvi prigovor. Što fali anarhiji? Problem anarhije je što je konstantno podložna krivim interpretacijama i što se ista ističe kao nešto negativno. I ti pucaš i te pozicije. A prava definicija anarhije je slobodno je svakom raditi što ga je volja dokle god to nema utjecaja na druge i ako uključuje više ljudi dokle god su obje strane suglasne. E to je prava definicija anarhije. Naravno iz toga je izuzeta sloboda koja uključuje ograničavanje tuđe ili neki krvni i sexualni delikti to su krajnosti koje se ne podrazumijevaju u anarhiju bar ne onu pravu definiciju iste. A vezano za ovisnost što da kažem svi ih imamo-ja sam poprilično da se ne lažemo poročan cigarete i kava su mi glavni. A sad ti-jesi prorčna u nekom pogledu?"
na što ona replicira u ovom stilu:
"onda će bez konzekvenca hrpa pedofila napastovat nasu djecu, hrpa ubojica ubijat nase bližnje, otimat nam djecu, ili ono kaos kao u crnackim kvartovima u americi recimo. tada vlada strah.. jer oni pokvareni skloni zlu, nasilju vladaju i teroriziraju ostale. Ja ne znam dali je anarhija potpuno odstustvo bilo kakvog pravila.."
Gledam u čudu i na vjerujem alo djevojko skoncentriraj se-uputih ju da ponovo moj komentar pročita jer jer sam jasno i nedvosmisleno naveo što anarhija zapravo je. I aj skoncentrirala se ona i replicirala mi ovo uz prethodno citiranje mojih riječi :
"A prava definicija anarhije je slobodno je svakom raditi što ga je volja dokle god to nema utjecaja na druge i ako uključuje više ljudi dokle god su obje strane suglasne. Za to provesti treba milijun zakona. Koji ce sprijeciti krsenje toga ."
Na poantu joj doduše ne bi imao što za prigovorit ali sve što navodi večć imamo-ali problem je što se-ne provodi.
"Premise ti ne odgovaraju. Pa i sad se događaju ubojstva silovanja krađe i pljačke. A zašto? Zato jer jednostavno ima umobolnika koji siluju i ubijaju zato jer su neki rođeni krimosi drugi su u takvoj situaciji treći su samo trknuti (kleptomani koji su izuzeti od kazneene odgovornosti) da su nam zakoni oštriji zapravo da se provode i svega toga bi bio manje. U tome je stvar. Anarhija ne može biti zakon-to je nažalost irealan entitet nepostojeća kategorija anarhija je ideologija koja kao sustav ne može postojati ali kao osobna ideologija da. Odgovor je isto kao i sada-provedbom zakona zakone eto imamo ali se ne provode pisani su da jebu male ljude a na ruku idu krimosima to je problem. Kad bi imali neki pošteniji sustav u kojem se zakoni i provode seksualnih i krvnih delikata bi bilo puno manje. I kad se pedofilima ne bi cenzurirao identitet. Dakle nije problem anarhija nego pogrešne interpretacije iste. Zahvaljujući anarhiji kao osobnoj odrednici su se i napravili neki mentalni progresi. Preporučam ti da baciš pogled na moj post o kazališnoj adaptaciji romana "godine" koji je ujedno i autobiografija. Ako skoncentrirano pročitaš uočit ćeš poveznice sa svim pozitivnim aspektima anarhije."
5
I tu je polemika stala. Skrenuo sam joj bio pažnju baš na taj post-jer u njemu je sve do u promil razjašnjeno u kojem obliku je anarhija dobra stvar-u toj da je glavna protagonistica drame-kroz sve svoje životne faze od punoljetne tinejđerice do nekih godina borila se za svoj položaj u društvu. A ista ta borba je i borba društva u kompletu projicirana kroz nju-a zapravo borba one kojoj je ime milijun. Problem osim post ratnog perioda u Italiji-vremenima kad odrastaju dvije klinke iz "genijalne" su unaprijed određene uloge-kako je bilo od stoljeća sedmog. Sinovi su da rade kćeri da ih-kad dođu u neke godine a to je čim su punoljetne-udamo a jebiga vremena su takva kakve veze ima i ugovoreni brak ako to mene financijski spašava? Tako je red-cijeli život ju hranim nek sad ona nepravi nešto za nas! Korijen je uvijek u patrijahalnim narativima. Iako događaju se njima i lijepe stvari druže se bore se još kao klinke za svoj položaj nisu od inferiiorne djece koja će priznavati autoritet palanke kojim su vođei svi odrasli protagonisti predstave osime jedne-njihove učiteljice.
VIDEO
Imaju i nešto svog života izvan interakcija sa odraslima i sa svojim familijama dok su s njima u konstantnom antagonizmu. Ali počela je bitka još i ranije u neka druga vremena koja su isto bila dio kazališne adaptacije lani. A radi se o nebeskom svodu predstavi baziranoj na ženskoj varijanti patrijahalnih provedbi zakona i ideja s tim da su one stavljene u poziciju toga. Samim okolnostima-ovdje se radi o 18.stoljeću kad je civilizacija bila ipak nazadnija iako i u 21. ima još poprilično toga.
6
Jedina stvar koja dotičnu može spasiti od smrtne presude je-trudnoća a to je meta spora-ono što se dokazuje kroz cijeli predstavu. I onda se vidi neki oblik borbe za emancipaciju ne kod svih ali kod nekih. Ovo je vremenski period 2 stoljeća prije genijalne a i onda vidimo život po palanačkim pravilima kao potencirano egzistencjalnim i ekonomskim okidačima ali zna se da je to i izgovor korijen je u plitkim umovima. Bogate familije u koju oni misle udat kćer-isto se vode nazadnim narativima u čemu je onda stvar? U mentalitetu.
VIDEO
7
Mentalitet palanke post o tome na djelu-onima koji tendiraju cenzuri i zabranama dajući si za pravo nešto ograničavati i zabranjivati. Tamo je isto predmet spora bila situacija iz predstave (u daljnjem tekstu genijalne) buntovništvo palanke na individualizam jedne od dvije klinke kad je ona obznanila da nakon škole ne ide radit-da ide u srednju pa onda fax. Tu se vide natruhe progresa ali istovremeno i primtivizma s obiteljske strane koja je vođena primitivnim narativima po kojima ona-pošto žensko mora sad raditi bar do udaje što je bolja od drugih?
8
Poražavajuće je to što jedna od njih i zaglavi u takvom scenariju dok se druga uspije ostvariti na planu svojih planova za budućnost još uvijek dominira palanka sa svojim zabijanjem nosa u nešto što odskače od "normalnog" narativa male sredine. Govorimo o Napulju ali o pedesetim godinama do danas je i mentalitet valjda evolvirao na višu razinu iako ne bi se reklo po svemu što se događa u reali.
VIDEO
Emocionalni lomovi obiteljsko nasilje opterećenost idiotskim pogledima drugih panika od odstupanja od društvenih narativa sve zajedno kao neravnopravna istanca onom protiv čega se njih dvije još kao sedmogodišnje klinke bore. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim
"Roman slavne suvremene talijanske književnice Elene Ferrante o dvjema najboljim prijateljicama, Eleni i Lili, osvojio je srca čitatelja, ali i kritiku. Radnja je smještena u poslijeratno predgrađe Napulja, a prati teške sudbine i odrastanje dviju djevojčica i njihovo uistinu posebno prijateljstvo koje je opstalo unatoč brojnim životnim izazovima.
Kroz njihov kompleksan odnos uklopljena je i slika tadašnjeg društva koje je obilježio rat, neimaština, bolesti, poroci poput alkoholizma, sukob među obiteljima i patrijarhalni odnosi. Na obrazovanje žena se gledalo s podsmjehom, a česta pojava bilo je i nasilje unutar obitelji, ponajprije zbog otuđenja i neimaštine.
Odrastanje dviju prijateljica odvija se u neobrazovanoj sredini opterećenoj siromaštvom, razapetoj između iscrpljujućega fizičkog rada i pravila mafijaškog miljea. Jadranka Đokić odlično je utjelovila ulogu Lile Cerullo, siromašne, ali genijalne djevojke koja briljira u školi, no ne nastavlja s obrazovanjem zbog siromaštva. Ova kći postolara puna je snova, unatoč teškoj obiteljskoj situaciji i bijedi s kojom se susreće. Odvažna je i hrabra te se suprotstavlja nasilnicima u svom životu.
Njezinu prijateljicu Elenu jednako je dobro utjelovila Iva Mihalić koja tumači djevojku također iz siromašne obitelji, no s ponešto boljom perspektivom. Ona ima dobar uspjeh u školi, no jedva se uspijeva izboriti za nastavak školovanja te upisuje gimnaziju. Nije toliko odvažna kao njezina prijateljica, no uz nju postaje hrabrija i odlučnija. Uz dvije vrsne glumice koje vjerno nose radnju, u predstavi se istaknuo cijeli glumački ansambl. U ulozi učiteljice izvrsna je Ksenija Marinković."
To je točka u kojoj dolazimo do problema onog stvarnog i onaj koji to nije. Realan problem je kod ove druge-iz financijski loše stojeće obitelji iako ima potencijal-to njeni nisu u stanju financirat eko školovanje studij. To je realan problem ako je samo to, dok u slučaju prve radi se ipak o familiji koja ima financijsko zaleđe ali ne misle se maknut is svojih primtivnih palanačkih principa. To je točka na kojoj postoji realan ne egzistencijalni nego problem mentaliteta koji odvlači unazad. Nije slučajnost zašto mi je ova predstava bila inspirativna u seciranju projekta "godine" a sad projekt "godine" za ovu. Iako je sve već što se genijalne tiče rezimirano-kao što se izvođenja predstava nadograđuju tako se i ovdje nadopunjava. Točka oko koje danas imam interes je pitanje anarhije kao legitimne stvari. Zato sam i dotičnu Petru uputio na post o projektu "godine" jer problematizira društveno uređenje temeljeno na konzervativizmu i patrijahatu. Imao sam referencu na jedan ključan moment čak sam ga uspio i snimiti u dva tipa primitivizma trenutak na sceni kad protagonistica iz financijski bolje stojee obitelji odlazi na more prvo protivno želi njenih i davi ju s gomilom uputa i pravila. Onda mi je poanta bila distinkcija mentaliteta iz jednog kuta gledanja-onog kao osobno uvjerenje i onog drugog-što će drugi misliti ako se nađe nekakva crna ovca koja odskače u moru predodređeih zadanih postavki u svojoj individualnosti. Ovo drugo je u principu korijen prvog jer što bi u zadrtoj sredini predstavljalo veću opasnost za ugled od odstupanja od "normalnosti"?
9
Kako rasprava ide dalje na dotičnom blogu se otvaraju neke nove pozicije. Paralelno s tipkanjem ovog posta i tamo vodim polemike.
"Bog s tobom PETRA- o čemu bulazniš? Kakav sex u dječjim crtićima imaš li konkretan primjer ili bulazniš napamet? S druge strane što su za tebe eskplicitne scene sexa? Definiciju eksplicitnog svi znamo ali ti mora da imaš neku svoju pa aj da čujem. Nemoj mi samo reći da se križaš s obje u zgražanju na scene sexa u filmovima (ne pornografskim mislim na igrane umjetničke gdje ševe nema dakle sve je montaža) ii na kazališnim predstavama. Ako to poistovjećuješ s pornjavom previše je čak i ako je od tebe. Aj nemoj me razočarati reci mi da bereš razliku i da ne poistovjećuješ igrane scene sexa s pornografijom."
"Ja mislim na pornografilu prvenstveno. A sto se tice umjetnickih. To onda valjda nisu tako tesko abominacijski bolesni kao pornografija. Ali osobno mislim da neke stvari mozes kreirat s suprugom. Sto je potrebno druge gledat"
"Kakvom suprugom o čemu bulazniš? Sačuvaj Bože da sam u braku u te zastarjele konzervativne institucije ne vjerujem. A Erotika je legitimna stvar umjetničkog izričaja i često priča fabule i kao takva je legitimna. Kao što je legitimno i gledanje. Na filmu u kazalištu na radio-drami sve je to legitimno i normalno. Zadnje što sam objavljivao su baš bili eseji o predstavama koje problematiziraju puritanski narativ koji se širi ko kuga i kolera. A sve da hipotetski i jesam u braku-izmimo uvjetno za potrebe principa što bi trebao prekinuti film kad dođu neke scene sexa? Taman posla! Daj proširi vidike nije sex u umjetnosti samo sexa radi dok u pornjavi s druge strane je-a i to je legitimno dokle god ne podrazumijeva prisilu i dokle je van pogleda maloljetnika. Ili je za tebe sex samo metoda prokreacije? Daj nemoj mi molim te to potvrdit. Kažeš da imaš slobodoumnu prijateljicu (odgovor na komentar na postu ispod) mogla bi što od nje naučit!"
10
U odgovoru na taj komentar pozivam se konkretno na post o predstavi godine-koja je jedna u nizu problematizacija puritanskog narativa koji je kroz stoljeća aktualan i vječan a njegov glavni problem je-što je propisan kod po kojem svi "moraju" živjeti. Tako s jedne strane imamo tehnološku revoluciju s druge onu mentaliteta jako slabo u najboljem slučaju. Tim narativima vođen je Napulj pedesetih godina i kao jedini oblik progresa i napretka od pećinara do progresivnih ljudi naprednih stavova je refleksija kroz dvije klinke koje se bore za svoju individualnost. Spor posta je bila anarhija kao takva. Ima ona negtivne odrednice u "genijalnoj" u principu krivo postavljena definicija-život u unaprijed određenim pravilima nasilje normalnih nad "nenormalnima" jedino što je ovdje bio okidač promjene je bila anarijha-njih dvije klinke koje su se izborile za svoju individualnost za to da ne budu utrpane u ladice neke "normalnosti" kao generacije prije njih.
11
I to je ono što je problem-taj propisani sveopći princip koji ograničava tuđu slobodu i individualnost koji kreira i ladice i kategorije u koje te stavljaju. Ako je muško još može biti individua raditi biti sam svoj šef faker imati i fax ako je žensko-onda već za nju imamo spreman scenarij-osnovna škola radi do punoljetnosti i onda udaja. Predstava je kazališna adaptacija romana nisam čitao samo gledao dramu i fascianatan je element po kojem klinke preuzimaju inicijativu za kontrolu nad svojim životima. Na nešto drugo još ovdje želim skrenuti pažnju-na nasilje. Nije problem što je jedna od njih brutalno prebijena od strane svog starog jer je njemu bila uvreda i izgubljena čast što je mala htjela bit individua koja će živjet po svojim pravilima-nije problem u smilsu scene-nad kojom je bilo zgražavajućih reakcija. To je projekcija realnosti koja je i daleko gora-cenzorski lowbraineri bi i ovo vjerovatno izbacili iz predstave iako je dio radnje i nešto je što se konstantno događa ali problem je u predstavi-ubijmo glasnika!
12
Petra je zanimljiva za te neke polemike iako smo k'o bića s drugih planeta u svjetonazoru a ono što mi je bilo inspirativno je razložiti joj šupljine u argumentiaranju recimo njenog poistovjećivanja umjetničkih-igrtanih scena sexa na predstavama i igranom filmu od-pornografije. Anarhija je-povjerih joj tajnu-sloboda pojedinca da živi svoj živor svoja pravila bez kojekavih "autoritreta" religijskih palanačkih tradicijskih ovih.onih. A i moji komentari su išli u smjer proširavanja vidika da se malo skorigira i da ne iskazuje pasivnu agresiju. Rekoh joj da što ne bi ganjala karijeru ne kao da bi to ona stvarno morala nego da joj približim taj kocept karijerizma i individulanosti slobode koji je tema i ove predstave jer one su u sukobu s tim nazadnim narativima. Poziv na tribinu ovdje joj je i dalje otvoren. Elem jedan od mojih prvih komentara.
"Emancipacija jednakost karijerizam to nisu strašni neljudski pojmovi niti boleštine to su normalne stvari."
Tu se rasprava otegla do točke kad je ona mene prozvala da "nisam anarhist"
"Ti nisi anarhist ako me nagovaras. Jer anarhizam je da covjeka pustis da zivi kako zeli."
Ta bi joj premisa doduše mogla biti potencijalno točna samo kad ne bi izostajao jedan bitan detalj. Ja nju ostavljam da živi kako joj paše-samo ukazujem na pasivnu agresiju kad društvenu kritiku usmjeruje na današnje standarde slobodnog oblačenja modernizacije svijesti u jednoj rečenici problemom vidi to a ne klečavce na trgu-a tema predstave je upravo borba za univerzalnu slobodu individualizam ispred nacionalnosti tradicije i religije.
13
Napulj pedesetih još je pod teškim ekonomskim slomom post-ratnog perioda uglavnom jad i bijeda s financijske strane a s druge postoje i bogat(ij)e obitelji u kojima su jednoj od njih spremali ugovoreni brak. Prva pozicija je-da bi ekonomskko stanje svoje kartice podigli na pristojnu razinu udajom kćeri za sina nekakvog buržuja druga nekakve sumanute tradicije koje se provlače još od srednjeg vijeka. U svakom slučaju dno protiv kojeg revolucija krene ne od odraslih nego od dvije klinke. Jedina prava revolucija (nakon one za slobodu u ratu) zato i sad ovdje povlačim relaciju paralelno sa "godinama" pošto su vremena približna s fiksacijom "genijalne" na pedesete dok su u "gdinama" samo usputna stanica tamo se period proteže na više decenija.
14
Večer D dovršena predstava nakon 3 godine reprizno pogledana da mi se da rondat po mobitelu i slikama sad bih ubacio koju fotku samo što se meni ne da rondat po mobitelu. Elem već od samog djetinjstva one su predodređene svim onim pizdarijama koje su kao djeca prošli odrasli. Ratovi, boleštine ubosjtva kriminal što jesu realnosti ali opet koje dovode do groterske paranoičnim projekcijama preko kojih iz drže unutar 4 zida u kojima su stvari "najskigurnije" nedo Bog da provire nos dalje od kuće od rajona još manje!
HNK ZAGREB
Obje imaju potencijala za bolju budućnost iako su tu u antagonizmu i neadmetanju stvari se okrenu u sasvim drugi kut-jedna se realizira i makne se is seljančurske rajonske provincije druga se uda-u ludim kombinacijama o kojima će biti riječi usputno možda u nekom postu u budućnosti i ostaje izložena primitivizmu aktivnoj i pasivnoj agresiji rajonske provincije. Progres onaj mentalni ohrabrenje za odvojiti se od prividne sigurnosti svojih 4 zida vide samo one-onda i familije kad vide interes. A tu je puno interesnih sfera zato jedna familija postolara ulazi u kumstvo s drugom koji su im konkurencija a ovi drugi su poznati po bogatstvu i moći jer pošto i krimosi-imaju. Konstantno mi se petljaju imena uloga sekunda da bacim pogled na službenu stranicu Elena „Lenë"Iva Mihalić Raffaela Lila Lina CerulloJadranka Đokić. Lenu se spasi provincije Lila ne jedan mali progres koji je nešto promijenio ali na općem planu sve je isto. Iako stvari su se pomaknule da nisu zapele živjet po svom individualizmu i željama i odjebat od sebe narative generacijama nametane kao "normalne"nebi bilo ni pomaka. Iva-Lenu samozatajno buntovna Jadranka-Lila žešće i izravno one su projekcija toga početna premisa koja mijenja percepciju stvari svih u njihovoj blizini iako ne previše.
15
Anarhizam je ovdje relevantna stvar kao oblik borbe za emancipaciju za drugi bolji način života neki progres sa lošeg na bolje što je sputavano iako u neku ruku realizirano. Kriminal s druge strane i svi oblici agresije kao odgovor na to s anarhijom nema veze-ona je metoda borbe za svoju poziciju za slobodu onu individualnu. A to je ono što treba biti poticano kroz seciranje društva druga umjetnost je dušu dala za to.
USPOREDNE RELACIJE
Forward na prethodni post u principu na par postova ispod i na Isabelčin citirani komentar. U principu na jedan njegov fragment a sve isnpirirano kojekakvom klateži koja i dalje na sve zvona osporava pravo umjetnosti da nešto-uključujući i rat-izlaže problematizaciji i sprdnji. Elem njena premisa oko filma koji je (po)služio kao jedan od rekvizita u postu glavnoj temi-"kradljivac uspomena" je bila da definitivno film izborom teme nije za nju-ponijele ju emocije a što je je brat bratu-film ima tih emotivno nabijenih stavki tim više što se dotiče ozbiljnih i osjetljivih tema.
"definitvno ovaj film nije za nas kojima su emocije iznad svega, no, da ne ispadne sad da sam protiv ovakvih filmova, nisam , naravno da nisam, neka se snimaju i prikazuju, dobro je to dok ima onih koji žele snimati ovakve teme da ne padne u zaborav jedan narod, jedna borba, jedno veliko žrtvovanje za bolje sutra, samo .čini mi se da je svaki rat -pirova pobjeda- pojedinca i društva u cjelini...."
Važan moment u referenci-"neka se snimaju i prikazuju" u tome je kompletna poanta-nije problem u filmu štoviše potreban je druga je stvar što je za nekog poput nje tema preosjetljiva. Legitiman stav sasvim kao i rezonancija. Dok kod s druge strane zabranitelja-mongoloida imamo menatalite koji bi eto zabranio jer se njemu nešto ne sviđa i tu dolazimo do problema. Ali da to ostavimo po strani ovo su samo digresije na aktualan hajp posebno što i klatež po blogu kmeči da se vratim na stvar. Imao sam ovdje već u komentarima antagonizma s komentatorima po pitanju kazališne adaptacije kultnog zagrebačkog filma i dok je večina naginjala simpatijama filmu ja sam ipak meni svojstveno otišao u krajnost sa argumentima i za jedno i drugo. Premisa 1. Zagreb ima svoj simboličan kultni film. Premisa 2 puno godina kasnije dobio je i svoju klasik predstavu prenošenjem tridesetih godina prošlog stoljeća na kazališnu pozornicu. Premisa 3 od premijere 2017 do 2025 izvedena je preko 150+puta i još je na repertoaru. Suma sumarum-Zagreb ima i svoju predstavu nakon 8 godina izvođenja što nije neki period ali sasvim dovoljan da se konstantno izvodi i da dobije status klasika. Elem sad se prigodno ponovo vratiti malo unazad na Isabelčine komentare i reference. Bilo je to u vremena najintenzivnijeg vala korone kad smo odsječeni od bilokakvog socijalnog kontakta blejali u plafon (vidite kako sam litararno inspiriran?) ne znamo kako bi preživjeli stres novonastale situacije da 24 sata u suradnji s hnk nisu imali inicijativu online kazališta snimljene premijerno izvedene predstave ostavljene na izvol'te. Njena referenca je (kao i uvijek) imala poantu.
"teško je uspoređivati ,a pogotovo donositt ocjene film- kazalište, kada se o ovoj predstavi radi ( gledala) osuvremenjena je u mnogočemu pa mi nije ponajbolje legla, film je maestealno iznesen o tome nema spora, mislim da su kazališne predstave( mnoge) veću popularnost dobile svojom filmskom ekranizacijom, a ne mogu se sad sjetiti koji film je ,recimo to tako, bolje prošao kada se "preselio " na kazališne daske,
stvarno vrhunski post
tp."
Koncept "osuvremenjavanja" je bila jedina njena zamjerka ali ne i meni jer u principu sve-scenografija, kostimi rekviziti reference...odgovara vremenu-tridesetim godinama prošlog stoljeća. Sve je bilo po ps-u. No da, ne odnosi se zamjerka s njene strane na samu predstavu osim tog koncepta laganih suvremenih natruha o kojima ću kasnije nego o kutu snimanja-to je složio sam se i onda-bila falinga i kamermanu minusčina xxl katogroije. No da se vratim na bit. Kazalište je korektiv-realne životne situacije podložne su problematizaciji i seciranu. Sve odgovara vremenu u kojem je "tkpznm" kao inovacija stavljen je radio i reference na onda atualne događaje. Spominje se Todorića kao jednog od vlasnika vile na Savskoj-jer jebiga kao korektiv društva i mora imati blage reference na današnje likove ali njihov koncept je izmijenjen i prilagođen orginalnom vremenu filma. Nešto slično onom što je nastalo koju godinu kasnije "Mrkomir prvi" kojem je radnja u srednjem vijeku-a reference su na današnju klatež razne političare mamiće i ine njima slične.
VIDEO
Kategoričnost je kod večine bila (s naglaskom na film) kao nečem boljem samim time što je klasik. Kod mene nije potreba da predstavu dignem na viši tron od filma ni pod razno. Nego nešto sasvim drugo-da joj dam ravnopravan status sa filmom. Što već i ima sama reprizna izvođenja od premijere 2017. isto dovoljno govore. 100-ta izvedba
"Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najavljuje blagdansku inicijativu kojom će djeca iz odgojnih centara i ustanova sa zagrebačkoga područja dobiti priliku uživati u jedinstvenom kazališnom doživljaju.
Naime, 10. siječnja 2025. godine predstava Tko pjeva zlo ne misli bit će izvedena po jubilarni 100. put, a njoj će prisustvovati djeca i mladi iz odgojnih ustanova. Simbolična je to gesta zagrebačkoga HNK-a, na inicijativu prvaka Drame HNK-a Dušana Bućana, kao znak pažnje za što ljepše zimske praznike onima kojima je to najpotrebnije.
Ova je ideja dio kontinuiranog nastojanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu da umjetnošću i kulturom pridonese zajednici, promovirajući vrednote solidarnosti, zajedništva i humanosti.
Kao središnja kulturna institucija, HNK u Zagrebu ponosno preuzima ulogu stvaranja pozitivnih iskustava za sve članove društva, posebno za one najranjivije.
Inicijativi su se odazvali: Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, Centar za odgoj i obrazovanje Tuškanac, Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, Caritasova kuća za zbrinjavanje djece i odraslih osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjem »Bl. Alojzije Stepinac« u Brezovici, Centar Dugave i Centar za djecu Zagreb.
Premijerno izvedena u rujnu 2017. godine u režiji Renea Medvešeka, dramska uspješnica zagrebačkoga HNK-a igra već sedmu godinu zaredom. Predstavu za koju se uvijek traži ulaznica više, igraju: Zrinka Cvitešić u alternaciji s Tesom Litvan, Ivana Boban, Dušan Bućan, Krešimir Mikić u alternaciji s Ivanom Colarićem, Ivan Glowatzky, Dušan Gojić, Nikša Kušelj, Dora Lipovčan, Iva Mihalić, Vlasta Ramljak, Barbara Vicković, Silvio Vovk i Mirta Zečević."
Naime, 10. siječnja 2025. godine predstava Tko pjeva zlo ne misli bit će izvedena po jubilarni 100. put, a njoj će prisustvovati djeca i mladi iz odgojnih ustanova. Simbolična je to gesta zagrebačkoga HNK-a, na inicijativu prvaka Drame HNK-a Dušana Bućana, kao znak pažnje za što ljepše zimske praznike onima kojima je to najpotrebnije.
Ova je ideja dio kontinuiranog nastojanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu da umjetnošću i kulturom pridonese zajednici, promovirajući vrednote solidarnosti, zajedništva i humanosti.
Kao središnja kulturna institucija, HNK u Zagrebu ponosno preuzima ulogu stvaranja pozitivnih iskustava za sve članove društva, posebno za one najranjivije.
Inicijativi su se odazvali: Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, Centar za odgoj i obrazovanje Tuškanac, Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, Caritasova kuća za zbrinjavanje djece i odraslih osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjem »Bl. Alojzije Stepinac« u Brezovici, Centar Dugave i Centar za djecu Zagreb.
Premijerno izvedena u rujnu 2017. godine u režiji Renea Medvešeka, dramska uspješnica zagrebačkoga HNK-a igra već sedmu godinu zaredom. Predstavu za koju se uvijek traži ulaznica više, igraju: Zrinka Cvitešić u alternaciji s Tesom Litvan, Ivana Boban, Dušan Bućan, Krešimir Mikić u alternaciji s Ivanom Colarićem, Ivan Glowatzky, Dušan Gojić, Nikša Kušelj, Dora Lipovčan, Iva Mihalić, Vlasta Ramljak, Barbara Vicković, Silvio Vovk i Mirta Zečević."
Smjeh aplauz...puno više
"Adaptacija adaptacije – neki bi bez trenutka razmišljanja rekli – to ne može biti dobro. Isti bi bili u krivu. Davanje novoga oblika priči nije jalov i uzaludan posao kako se to može činiti nevještu promatraču. Naime, da je to tako, oni koji tako tvrde morali bi biti spremni odreći se Shakespearea, Finchera ili Kreše Golika. Predstava “Tko pjeva zlo ne misli” ne skriva utjecaj kultnog filma, da je tako naslov bi vjerojatno bio “Dnevnik malog Perice”, a ni eksplicitan spomen Vjekoslava Majera u predstavi nije izostao. Takav je neskriveni intertekst ono što publiku dovodi i nagrađuje je za poznavanje pripovijesti i filma, ali u kazalištu je zadržava ono novo što ova inscenacija može ponuditi. Ova je predstava, na zadovoljstvo publike, ponudila mnogo."
Svojevremeno su neki izvori pisali i kako je Medvešek uspio u nemogućem time što je Zagreb dobio svoju predstavu što stvarno i je. Adaptirati film-posebno zagrebački klasik u kazalište bio je sklizak teren i određeni rizik. Scena nadopunjena multipraktik ulogama radio...te uloge koje ulaze u više njih su kompenzacija za silne statiste u filmu koji su u kadrovima. O tome sam detaljno ovdje elem predstavu gledam kao nadopunu filmu-sa jedne malo druge strane kroz koncept radija i reklama ( a silne onda aktualne radio-reklame su referenca na današnje bombardiranje istima) i to je sva osuvremenjenost drame. Ništa derastično što bi odvojilo od vremena u kojem priča orginalno je. Rijetko kad se s Isabelči nisam 120/100 slagao ali ovdje smo bili ne sasvim u antagonizmu ali s drugim pogledom na stvar. Tema idealna za inspirativnu polemiku. To je bilo što se tiče relacije film-predstava. Sad prelazimo na drugu točku relacija film-radio drama.
Tako sam pred koju godinu iskopao kultni isto sad već film "fine mrtve djevojke" prenesen u formu radio-drame. Filmu sam u ovom slučaju dao derastičnu prednost-glumačka izvorna filmska postava je bila broj 1 ova radio-dramska me se nije previše dojmila a i koncept je drugi-prilagođen radiodramskim okvirima. Simple as that-s te točke vjerovatno ekipi koja film "tko pjeva zlo ne misli" stavlja ispred predstave vjerovatno im podijela kazališnih uloga ne odgovara jer su navikli glavne protagoniste gledati u interpretaciji Franje Majetića i Relje Bašića ali sve drugo je dovedeno do skoro savršenstva. Doduše kad se film prebacuje u radio dramu bitno se izmijeni i koncept i dodaje se nešto novo što odskače poprilično od orginala. Prevrtio sam znatiželje radi sve u svemu može proći iako ispred filma ne mogu staviti radio-dramsku varijantu. Kao jednu zanimljivost u odnosu na film-izdvojio sam onda istaknut psihološki profil glavnog negativca što u filmu nije detaljno razrađeno pa to vidim kao korisnu nadopunu orginalu. Starry je onda o filmu ostavila komentar kao o vizionarskom predstavu mi je promaklo pogledat sve u svemu nakon radio-drame ne sumnjam i predstava je imala neke svoje koncepte specifične. To je što se tiče relacije film radio-drama. Sad dolazimo na treću relaciju predstava-radio drama. A pogađate o kojoj se predstavi radi ljud od voska još uvijek jedan od mojih favorita. Priča u 3 čina s tragikomičnim referencama na djelove redateljevog stvarnog života.
VIDEO font>
Kad je izbacilo radio-dramu u prijedloge baš u vremena kad sam imao serijal radio-drami kliknuo sam ali ne i prevrtio do kraja. S predstavama je drugi slučaj nego sa filmom i predstavom. Film u kazališnoj varijanti mogu pogledat i predstavu prenesenu na film kao što je bio slučaj sa projektom "Djeca sa cnn-a" kazalište i radio drama su ipak neka druga kategorija.
Ovdje nisu čak niti problem minimalne intervencije u izvorni scenarij nego izmjena u glumačkoj postavi. Kazalište ipak ostavlja jači intenzitet jer pošto-uživo u trentutku bez premotavanja i repeticije u scenama. Tim više je iskustvo intenzivnije. Uloge u jednoj interpretaciji teže se sagledavaju u interpretaciji drugih glumaca/glumica kad se kompletna stvar odigrava uživo s "ljudima od voska" mi je to gadno škripalo u radio-drami za razliku od recimo relacije film-predstava kazališna adaptacija filmskog zagrebačkog klasika mi je tim više još jedna potvrda uvjerenja da je nadopuna onome što je izostavljeno u filmu. Radio, nadopunjavajuće koncipirane uloge reklame iz perioda tridesetih politička situacija, reference na neke u sadašnjosti aktualne događaje kroz koncept vremena u kojem je radnja zagrebačkog klasika. A to nas vodi i do još jednog slučaja prebacivanja predstave u radio-dramu. I to kompleksna predstava koju sam lomio na serijal od 5 postova. Pogađate o čemu se radi-o drami koja je ostavila ne najintenzivniji ali jedna od onih koja je u top 10 ostavljenih najintenzivnijih dojmova "nestajanje"
"Dramski tekst "Nestajanje" Tomislava Zajeca priča je o suvremenoj obitelji koja naoko djeluje skladno, no ispod površine se naziru pukotine koje polako otkrivaju što se dogodilo u prošlosti. Karlo (Krešimir Mikić), ugledni znanstvenik i uzoran suprug i otac, krije svoju pravu, predatorsku prirodu. Njegov krimen otkriva se kroz odnos s Markom (Marin Klišmanić), dječakom oštećenog sluha koji se polako pretvara u osobu koja nestaje".
Prvi dio
drugi
"Karlo je ugledan znanstvenik koji godinama vodi inkluzivni kamp za djecu u priobalnom zaleđu. Marko je mladi čovjek koji je ostavio sina u vrućem automobilu i doveo ga do ruba smrti. Njih dvojica povezani su strašnom pričom koja, iako u Zajecovom „Nestajanju“ fikcionalizirana do ruba fantastike, može biti priča bilo kojeg dječaka kojega sretnemo na ulici. U svom režijskom debiju na radiju redatelj Dražen Krešćć poigrava se krhkim odnosima između članova Karlove obitelji i raspadom braka između Marka i Ane, tvoreći tako dijaboličan koloplet rasula nekoliko obitelji koje su samo htjele biti normalne. Minuciozno portretiranje karaktera, zadiranje u fantastično i čvrsto inzistiranje na melodici i atmosferi odlike su ove radio drame.
Režija: Dražen Krešić, igraju: Goran Grgić, Ksenija Marinković, Dado Ćosić, Barbara Đurović, Lana Ujević, Sven Šestak, Ljiljana Bogojević i Lana Meniga, glazbeni urednik: Maro Market, tonmajstor: Dalibor Piskrec"
Režija: Dražen Krešić, igraju: Goran Grgić, Ksenija Marinković, Dado Ćosić, Barbara Đurović, Lana Ujević, Sven Šestak, Ljiljana Bogojević i Lana Meniga, glazbeni urednik: Maro Market, tonmajstor: Dalibor Piskrec"
VIDEO
Večina nas je gledala predstavu i tu ne mislim samo na nas na blogu evo referenci na neke ključne trenutke. U drami fali onaj flashback na Marka kao klinca koji je uvod u prvu scenu s kojom se probija četvrti zid-odlazak glavnog antagonista na dodijelu nagrade. Situacije i interkacije su približene maksimalno i u principu oni neki trenuci koji u odnosu na predstavu izostaju i nisu takav minus koliko interpretacija uloga s drugom glumačkom postavom.
Jebiga znam-druga je to forma sama predstava uživo i radio-drama pa su izmijenjeni koncepti ali u konkretnom ovom slučaju s "nestajanjem" radio-dramska varijanta nije ni blizu predstavi.
VIDEO
Spominju se u drami svi ključni elementi "vručina" "pečnica" što je kroz dramu i doslovnost i metafora da ne ulazim sad ponovo u rezime već odrađen najveća skepsa u slučaju prebacivanja predstave na radio-dramu kako sa "ljudima od voska" tako i s nestajanjem je doživjeti isto u interpretaciji uloga sasvim druge ekipe od orginala. Ali onda se poteže pitanje kako mi nije problem reciom na relaciji film-predstava? Jednostavno-oboje je i vizualna forma film je snimljen decenijama prije nego je predstava oživjela i to su po puno parametara dva različita koncepta. Prvo doživjeti ta vremena preko žive scene je ono što daje na relevantnosti onda nadopune koje nisu dane u filmu a u kontekstu su tog vremena plus realizacija koja je blizu orginala ne da je bolja-nije niti je ikad bilo pretendiranja na to samo na ono što i je-ima ravnopravan status s filmom. Elem kod predstava-da ostanem na "nestajanju" problem je u formi radio-drame ajmo reći problem uvjetno dvije po puno stvari iste a u drugu ruku različite intepretacije. Nakon pogledane predstave slika scene glumačke postave situacija je u podsvjesti a u radio drami sve to kao neka bazna premisa izmijenjeno. Ali nek mi ne bude problem znatiželja (ni)je ubila mačku kliknem na video i šaltam na tenzične momente drame (a ne treba ih se tražiti napetnica je od početka do kraja) Karlo u interpretaciji Gorana Grgića-ali on nije izvorna postava u predstavi da su uzeti u fromu radio-drame svi iz orginalne postave stvar bi bila bolja. Jebiga gledat tog lika u interpretaciji Kreše Mikića na sceni ostavilo je intenzivan dojam ili Teu autoantiheroinu i isto žrtvu bolesnik obiteljskih okolnosti u Ivinoj interpretaciji. Ono što mi najviše škripi u radio-dramskoj varijanti je to s podijelom uloga. Komotno oni u njima mogu biti briljantni ali ni blizu onima koji su 20 30 40....plus puta odigrali uloge na sceni.
Ali ima još ovdje i jedna stvar. Kad se gleda izravno u radio drami jebiga izostaje vizualni dio, vidi se onda sve-i fizička projekcija emocija i stanja kod uloga. Kad sam imao postove o radio dramama na njih sam-očekivano dobivao i kvalitetne komentare.
starry night
"ja upravo slušam dramu, trgovac ulazi k njima ko među vampire :)) , "ostat ćete s nama, željni smo svježe krvi...", a i atmosfera apsurda i suđenja asociraju na Kafkin Proces, sad spominju menadžera kojeg su osudili na smrt, horor "pravorijeka", izvrstan post, slušam dramu do kraja...
Evo, vele noć je duga, baš sam se "ufurala" među njih :)))))"
NF
"već sam se prepao da nema ženskih likova, nego uobičajena muška što bi blogeri nazvali mudrovanja, kad ono ženski lik, i to ni manje ni više nego grešnica, dosta zezanja, djeluje zanimljivo, intrigantno, ja čak volim namjerno karikirane i tipizirane likove u neobičnim situacijama."
luki2
"Podsjetio si me kako sam naprosto "zaboravila" radio kao odličan mediji. Ispravit ću to! Obećavam! Preslušala sam od početka do kraja, svi su odlični, radnja intrigantna i baš psihološki izazovna - razmišljanje na glas i komunikacija likova zaista otkriva sve o njima, a na kraju - i ženski lik, kao najljepša trešnja na kolaču. Bravo, sjedi, pet!:))() Ljubim!"
starry night
"Odslušala sam Bažuleka, bažulek je kajkavski deminutiv i uživala slušajući jezik mog djetinjstva. Poslije svih nedaća Bažulek iliti Grahić pronalazi raj i smirenje napuštanjem pokvarenog društva i odlaslom u prazno selo u Žumberku. Očito je poruka pisca povratak na napuštena ognjišta kao moguće rješenje sveopće moralne i ekonomske krize koju proživljavaju sve današnje hrvatske generacije. U jednom trenutku Bažulek zavapi da će morati u Irsku. Mnogi su morali, a da nikad sanjali nisu da će morati kad su se rodili u socijalnim vremenima ipak humanijima nego ova korumpirana po svim sgmentima o čemu govori autor. Ženski likovi prikazani su očajno, same negativke, preljubnice, zle tajnice, feministice, lije, zmije i kokoši, čiji glasovi završavaju u kokošjem kokodačućem krešendu, što jasno pokazuje stav autora prema ženama kao prema drugotnim bićima, tipičan mizogini negativni stav prema ženi, ne bih se čudila da gospon Nino se pridružuje klečavcima u molitvi za dominaciju u kući. Surfajući sveznajućim Googleom, saznala sam da doista u navedenom žumberačkom selu živi jedan jedini bračni par, tako da je drama očito inspirirana stvarnom pozadinom i kao što rekoh ima jasnu poruku povratka na ognjišta kao povratka u Raj, što je živa utopija, pa ta dramica tu i spada, u utopijsku simpatičnu satiru s nemogućim rješenjem. Čak i Bog na kraju priče ne garantira ništa. Deus ex machina element klasične antičke drame. "
luki2
"Ma odlični su mi svi! Nije predugo, baš taman da drži pažnju, a radnja i zaplet su odlični! Bravo za objavu!!!! Polšat ću još jednom. Ljubim!"
starry night
"Moćan post i dragocjeni linkovi. Bila sam na 'podcast stranici' koju u tekstu spominješ i sve drame su dostupne za reprodukciju i slušanje, pa ne zam na što si mislio s kritikom. Aaaa, koji zaheb na kraju "Straha od plutanja", da tako je to. Nagrada poštenom inspektoru/inspektorici za dobro obavljen posao u crime investigation kod nas je kazna, ako je pao "guzonjin sin". A i naslov je dešifriran. Post - vrh!"
mecabg
"Radio drame znaju ostaviti jak utisak, možda čak i jači od kazališnih pretstava, jer raspaljuju maštu.
Nećeš verovati, ali imala sam desetak godina kad sam slušala dramu Crveno i plavo u dugi.
Radnja se odvijla u Kini, glavni likovi Ing Taj i Sijembo.
Još pamtim skoro svaku izgovorenu reč, iako ne spadam u osobe koje lako uče napamet..."
matebalota
"@TEATRALNI, poslušao sam više njih.
1. Krimići , ma koliko dobar temelj i brojnost glumaca,
radio krimić
zbog dasaka u ovom obliku nije uvjerljivo došao do mene.
2. Nisam se mogao zbog brzine i velikog broja glasova i
pozadinskih zvukova koncentrirati na psihologiju lika koji je u centru istrage ili osumnjičen. Nisam mogao doživjeti inspektora ili inspektoricu.
3. Uvjeren sam da je krimić daleko lakše čitati. Čitanjem možeš zastati, ulogirat se u lik, ili ga promatrati iz više uglova. Isto tako ekranizacija omogućuje isto.
4. Dramaturgiju nije u ovoj brzini odvijanja lako dočarati. Vjerujem da na nekim od njih su radili odlični radio dramaturzi,
ma nije došlo do mene.
5. Uvjeren sam da bih trebao najmanje tri-četiri puta poslušati radio krimić kako bi se upoznao sa glavnim likovima. Pazi sa glavnim likovima.
6. Pisani oblik omogućava mašti nacrtati kulise, kao i ekranizacija.
7. I na kraju , u nedostatku dasaka i ekrana, ovo bi za onog
tko ima vremena, ( potrebno je više puta poslušati isti, jer relativno i kratko neki traju cca 37, 46 i više minuta ) tako bi
slušanje ukupno trajalo od 1,5 h do punih 3 h. I naravno za slabovidne i slijepe osobe, ovo je dobar rad."
"ja upravo slušam dramu, trgovac ulazi k njima ko među vampire :)) , "ostat ćete s nama, željni smo svježe krvi...", a i atmosfera apsurda i suđenja asociraju na Kafkin Proces, sad spominju menadžera kojeg su osudili na smrt, horor "pravorijeka", izvrstan post, slušam dramu do kraja...
Evo, vele noć je duga, baš sam se "ufurala" među njih :)))))"
NF
"već sam se prepao da nema ženskih likova, nego uobičajena muška što bi blogeri nazvali mudrovanja, kad ono ženski lik, i to ni manje ni više nego grešnica, dosta zezanja, djeluje zanimljivo, intrigantno, ja čak volim namjerno karikirane i tipizirane likove u neobičnim situacijama."
luki2
"Podsjetio si me kako sam naprosto "zaboravila" radio kao odličan mediji. Ispravit ću to! Obećavam! Preslušala sam od početka do kraja, svi su odlični, radnja intrigantna i baš psihološki izazovna - razmišljanje na glas i komunikacija likova zaista otkriva sve o njima, a na kraju - i ženski lik, kao najljepša trešnja na kolaču. Bravo, sjedi, pet!:))() Ljubim!"
starry night
"Odslušala sam Bažuleka, bažulek je kajkavski deminutiv i uživala slušajući jezik mog djetinjstva. Poslije svih nedaća Bažulek iliti Grahić pronalazi raj i smirenje napuštanjem pokvarenog društva i odlaslom u prazno selo u Žumberku. Očito je poruka pisca povratak na napuštena ognjišta kao moguće rješenje sveopće moralne i ekonomske krize koju proživljavaju sve današnje hrvatske generacije. U jednom trenutku Bažulek zavapi da će morati u Irsku. Mnogi su morali, a da nikad sanjali nisu da će morati kad su se rodili u socijalnim vremenima ipak humanijima nego ova korumpirana po svim sgmentima o čemu govori autor. Ženski likovi prikazani su očajno, same negativke, preljubnice, zle tajnice, feministice, lije, zmije i kokoši, čiji glasovi završavaju u kokošjem kokodačućem krešendu, što jasno pokazuje stav autora prema ženama kao prema drugotnim bićima, tipičan mizogini negativni stav prema ženi, ne bih se čudila da gospon Nino se pridružuje klečavcima u molitvi za dominaciju u kući. Surfajući sveznajućim Googleom, saznala sam da doista u navedenom žumberačkom selu živi jedan jedini bračni par, tako da je drama očito inspirirana stvarnom pozadinom i kao što rekoh ima jasnu poruku povratka na ognjišta kao povratka u Raj, što je živa utopija, pa ta dramica tu i spada, u utopijsku simpatičnu satiru s nemogućim rješenjem. Čak i Bog na kraju priče ne garantira ništa. Deus ex machina element klasične antičke drame. "
luki2
"Ma odlični su mi svi! Nije predugo, baš taman da drži pažnju, a radnja i zaplet su odlični! Bravo za objavu!!!! Polšat ću još jednom. Ljubim!"
starry night
"Moćan post i dragocjeni linkovi. Bila sam na 'podcast stranici' koju u tekstu spominješ i sve drame su dostupne za reprodukciju i slušanje, pa ne zam na što si mislio s kritikom. Aaaa, koji zaheb na kraju "Straha od plutanja", da tako je to. Nagrada poštenom inspektoru/inspektorici za dobro obavljen posao u crime investigation kod nas je kazna, ako je pao "guzonjin sin". A i naslov je dešifriran. Post - vrh!"
mecabg
"Radio drame znaju ostaviti jak utisak, možda čak i jači od kazališnih pretstava, jer raspaljuju maštu.
Nećeš verovati, ali imala sam desetak godina kad sam slušala dramu Crveno i plavo u dugi.
Radnja se odvijla u Kini, glavni likovi Ing Taj i Sijembo.
Još pamtim skoro svaku izgovorenu reč, iako ne spadam u osobe koje lako uče napamet..."
matebalota
"@TEATRALNI, poslušao sam više njih.
1. Krimići , ma koliko dobar temelj i brojnost glumaca,
radio krimić
zbog dasaka u ovom obliku nije uvjerljivo došao do mene.
2. Nisam se mogao zbog brzine i velikog broja glasova i
pozadinskih zvukova koncentrirati na psihologiju lika koji je u centru istrage ili osumnjičen. Nisam mogao doživjeti inspektora ili inspektoricu.
3. Uvjeren sam da je krimić daleko lakše čitati. Čitanjem možeš zastati, ulogirat se u lik, ili ga promatrati iz više uglova. Isto tako ekranizacija omogućuje isto.
4. Dramaturgiju nije u ovoj brzini odvijanja lako dočarati. Vjerujem da na nekim od njih su radili odlični radio dramaturzi,
ma nije došlo do mene.
5. Uvjeren sam da bih trebao najmanje tri-četiri puta poslušati radio krimić kako bi se upoznao sa glavnim likovima. Pazi sa glavnim likovima.
6. Pisani oblik omogućava mašti nacrtati kulise, kao i ekranizacija.
7. I na kraju , u nedostatku dasaka i ekrana, ovo bi za onog
tko ima vremena, ( potrebno je više puta poslušati isti, jer relativno i kratko neki traju cca 37, 46 i više minuta ) tako bi
slušanje ukupno trajalo od 1,5 h do punih 3 h. I naravno za slabovidne i slijepe osobe, ovo je dobar rad."
Komentari su nasumična selekcija ispod više od jednog posta iz serijala. Iz njih se čita jedna klučna stvar (u principu gro njih ali za ovaj slučaj irelevantne u kontekstu teme samo jedna stvar) a to je da pravilnu interpretaciju radio-drami zbog manjka vizualnog efekta nitko nije krivo interpretiorao. Što znači da su u dramama samo verbalne interakcije na razini nigdje ne štekaju sa tonalitetima kad određene situacije napete hektične emocionalne ove-one potegnu to pitanje. Sve drugo je stvar vizualne interpretacije što su čari radio drami. S dramama koje se baziraju na predstavama je-bar kod mene drugi slučaj (u odnosu na recimo film-predstava ili predstava-film) rekaputilacija:slušati radio-dramu koja se bazira na predstavi (koja je prva pogledana) kronično će mi falit onaj moment vizualne interpretacije u glavi plus uloge u principu u izvođenju druge ekipe od one u izvornoj verziji.
RADIO-DRAME KAO FILM
Čerupanje anđela
Nema više takvih kao Benja Krik
Dobri čovjek Bažulek
Strah od plutanja
Slučaj P
Slučaj S
Ugasi to čudo
Vražji trokut
U vremenima polemike na blogu-onda kad su drame objavljene u glavi mi je bila projekcija istih u formi filma pod uvjetom da zadovolji jedan od glavnih kriterija-da je u interpretaciji iste ekipe. Bliže filmu nego predstavi. Ono što je zajedničko u konceptu svih ovih primjera je dekor. Svaka ima ambijent, pozadinske tonove interakcije koje bacaju neke flashback scene na prošle događaje u kojima se govori u aktualnom vremenu ambijent vizualno-iskreiran kod mene bliža mi je filmska projekcija drami nego kazališna samim ambijentalnim zvučnim efektima. Kuća na izoliranioj lokaciji, bankovni šalter vožnja autom pilana bolnica, gradska birtija kineski restoran projekcija video-igre...Ako išta ima potencijala biti film onda su to radio-drame. Nije me se dojimilo previše "nestajanje" u radio-dramskoj varijanti iz već nabrojanih razloga ali predstava apsolutno i samo prebacivanje ste u radio dramu nije bila loša ideja. 140 minuta predstave nešto više od 2 sata u koje je virtuozno utrpano puno paralelnih događaja i situacija koje su neizravno i izravno povezane. Paralelno s filmom metastaze bila je u Kerempuhu istoimena predstava sa više humorističnih situacija nego na filmu ekipa manje-više ista iako je u večeri kad sam gledao došlo do alternacije. Vidjeti "nestajanje" u formi filma dajem sad svojoj vizualnoj kreativnosti na volju bi bila senzacja pored takve kvalitetne predstave.
VIDEO
Ovo je kako sam i onda konstatirao-jedna od rijetkih drami nabijena natruhama trilera. Ne političkog iako ima i toga ali ne kao glavna premisa više kao neki rekvizit, nego razno-razne osobne i emocionalno-psihološke borbe. Zanimljiva je situacija prebacivanja filma u kazalište kao što je bio slučaj sa "tko pjeva zlo ne misli" i predstavama u formu radio-drami iako bolja solucija bi bila forma filma a da stvar bude bolja nisam niti jedini koji tako misli doduše ovdje je riječ o drugoj formi-mini serijama hipotetskoj situaciji da se od tih dramskih komada realiziraju ok nemam ništa protiv iako sam više pobornik filma.
"Od dramskih tekstova filmovi bi mogli postati “Tri zime” Tene Štivičić i “Ljudi od voska” Mate Matišića. Čini mi se da bi ta dva teksta bilo jako zanimljivo vidjeti kao film ili možda mini serije. Među hrvatskim romanima koji su adaptirani u predstave “Ciganin, ali najljepši” mogao bi biti jako zanimljiv film - izdvaja naslove za filmaše."
A dijelim mišljenje-kinematografiji treba eksperimentiranja sve ovo su predstave s potencijalom za filmsku verziju (ili televizijsku) sad u kojoj formi manje važno iako sam ja u prvom redu pobornik filma "nestajanje" kao predstavu od 140 minuta u koju je stavljeno svašta-ovo nije pisano kao prigovor tek konstatacija nemojte da me se krivo uzme! bi možda bolje legla forma mini serije. Jebiga na sceni su događaji iako i odvojeni (radi se o 2 obitelji) odigravaju se paralelno a ambijent je fizički isti (pozornica) a treba se sagledavati kao 2 različita prostora pa je tu možda malo nagruvano na setu bi koncept bio drugi snimano na više ambijenata i svaka situacija bi mogla imat zaseban kadar po epizodi.
_________________________________________________________________________________________
Da se vratim na "fine mrtve djevojke" radio-dramu kako sam tipkao u tom postu:Svidjelo mi se to što su kroz dramu približeni psihološki profili u principu psihološki profil glavnog negativca što u filmu nije detaljno približeno zna se samo da je psiho nije mi se svidjela interpretacija u izvedbi druge ekipe. Navika, filmska je uvijek ona prva,a i vizualno su približeni kadrovi interijer eksterijer situacije...druga stvar što je film već klasik domaće kinematografije pa mi zato ima prednost. Dijamteralno suprotno "tkpznm" iako je film zagrebački klasik
prednost dajem predstavi jer je šestu sezonu za redom aktualna ima vrhunsku ekipu glumaca koja se savršeno nadopunjava živa je scena i izvanredno su prenijeli lijepe trenutke tridesetih na pozornicu. Radio-drama ograničava vizualni dojam ali ima svoih prednosti
kreaciju slike u glavi/vizualizaciju ovdje je dosta jednostavnije to vizualizirat kad se bazira na filmu iz 2002 pa se scene vraćaju. Ista stvar je bila sa filmom snimanim 2016 objavljenim 2018. 8.povjerenik koji je filmska adaptacija istomenog satiričnog romana iz 2002 (ista godina iz koje su "fine mrtve djevojke" ova relacija nije slučajna) vizualizacija kod čitanja je bila vraćanje na filmske kadrove pošto sam
prvo gledao (novi) film pa čitao (stari) roman po kojem je film snimljen 14 godina kasnije. U svakom slučaju ima prednosti i nešto sasvim novo (kao prošli mjesec objavljene radio-drame) ili nešto što se bazira na ranije pogledanom glumačka postava filma. Zašto mi je onda predstava zagrebačkog klasika i pored alternacija ravnopravna s filmom? Jer i je, uspjeli su napraviti kazališnu verziju iako glavne uloge su nam svima bliže u filmskoj interpretaciji ali sve drugo internalizirano u predstavu kao nadopuna priče scene i otkrivanja jednog drugog koncepta kojeg nema na filmu i u kontekstu je tog vremena 120/100 će mi imat ravnopravan status.
Život je lijep februara 2013
Osobno gadna godina po puno stvari za mene-ali ovo je jedna od rijetkih dobrih stvari u njoj. A slučajnost ili ne slučajnost kao i sad i onda je bio aktualan cenzorski i zabranjivački narativ na umjetnost. To je konstanta uvijek se nađe nekakav panj koji u ime povrijeđenih osječajćića misli da ima monopol zabranjivati i ograničavati. A radi se o adaptaciji sad već kultnog filma "fine mrtve djevojke" na kazališne daske. Već sam u mentalitetu palanke s umjetnosti iste kao omiljenoj meti imao referencu na teror mračnjačke bolesne organizacije da se plakat povuče-jer "vrijeđa"
U kakvom svijetu živimo? To da nešto "vrijeđa" nije nikakav argument-satira autosatira drama i da i ismijavanje i provokacija (premda jednog i drugog nema u konkretnom slučaju) je legitimna stvar. Ne može samim time što se nekome nešto ne sviđa ograničavat i zabranjivat. Onda sam naveo u nekim napisima je još stajalo po kmečanju tih destruktivnih fanatika da-"vrijeđaju ćudeređe" ali što je sa argumentima koje nemaju a normalna strana Hrvatske ih ima na kamione? Počevši od toga da perverzije u stvarima u kojima ih nema mogu vidjeti samo i isključivo perverzni umovi, druga važnija stvar-nitko se nema pravo pozivati na nešto tako apsurdno kao da ih izvedba meke predstave ili slika na promotivnom plakatu "vrijeđa" spominje se "frjićizacija" a zna se da je Frljić omiljena meta onima koji blage veze nemaju o njegovim predstavama. S druge strane-krojenje politike kao sveopći princip koji poziva na cenzuru(pižđenje zbog promotivnog plakata za prije 6 godina novu sezonu, Frljićeve predstave ili promotivnog plakata predstave "fine mrtve djevokjke" je ono na što ne treba biti pasivan-treba zabraniti destruktivnim umovima da kroje politike koje bi sputavale tuđe slobode. A tuđa sloboda je granica one osobne. A u jednom od postova zvao se okolokazališni i okolokazališni klatež mi je bila namjera napraviti distinkciju između okolokazalištaraca koji ne idu u kazalište-ali si daju za pravo nešto komentirat a o čemu sami biraju nemati blage veze i one druge koji idu na predstave ali bleju k'o ovce u glavi odsutni pa ne razlikuju pauzu od kraja predstave. A da bi se nešto inteprettiralo po ps-u kako stvari i stoje ključno je biti koncentriran. Promaklo mi je nažalost pogledat predstavu ali po izjavama u videu koji ću sad ubacit reakcije publike su bile izvrsne.
Razvidno je da okolokazališni prizemno komentiraju kao što su onda konkretnu predstavu i plakat i danas predstave bilo kojih drugih preokupacija. I koliko zapravo potvrđuju takve reakcije istinitost onoga iznesenim u njima? Negativne reakcije okolokazalištaraca uvijek postignu kobra efekt kad se pogledaju i čitaju njihove verbalne bljuvotine još više interes za gledanje raste. Ima li bolje potvrde pogađanja žice od negativnih reakcija na nešto o čemu nemaju pojma?
