SPOJEVI (NE)SPOJIVOG
Tko god me čita zna da na blogu najviše gotivim povezivanje na relaciji raznih predstavi/filmova koji su tematski nebo i zemlja razlika a poveznica se nađe kao i sa projekcijom istih na našu stvarnost kao što gotivim što ima i onih koji to gotive. I ovo je jedan od tih slučajeva. Večeras pogledana predstava po treći put po ps-u-uživo, dojmovi i sve što ide uz to je rezimirano, u postu ispod sam to brzinski konstatirao ali kako mi se spontano na njemu otvorila ideja da dva na prvu nespojiva filmsko/kazališna projekta dovedem u neki kontekst isti je slučaj i sa ovom predstavom. Neki detalj više, kad se nakupi materijala spaja se na prvu nespojivo i to mi je izvanredno. Dijelić atmosfere kroz fotke i video dodat ću na kraju. Predstavu uvijek gledam kao zaseban projekt ne uspoređujem sa filmom istovremeno kad gledam sagledavanje stvari iz tog kuta ostavljam za vrijeme isključenosti iz gledanja bilo filma ili predstave približavanje scenografije je bio post inspiriran i nekim komentarima na samu temu filma i u manjem postotku na predstavu jer većina blogera koji su onda komentirali su gledali samo film pa im je falilo materijala za neki konkretan komentar na predstavu. Uglavnom dijelić atmosfere kako izgleda scenografija uživo objavljeno je 2019. u postu o danu otvorenog trga snimljeni video klipovi iz prve ruke program je bio izvođenje nekih pjesmi iz bogatog repertoara korištenih kao podloga u predstavi neke su još dodane u kontekstu inovacija (iz tog vremena!) koje su tematski usklađene sa radijom koji je bio nadopuna scenografiji ovdje u ležernijem obliku jer ne u formi predstave nego u formi njene promocije i najave u predstojećoj sezoni. Na stranu sad reklame koje su projekcija problematizacije
konzumerizma ovdje me specifično zanima povezivanje predstave sa drugom predstavom tematski nebo i zemlja razlika Molierov kazališni klasik "Don Juan" sa projektom koji je u odnosu na adaptaciju njegovog vremena moderno vrijeme. Na prvu nespojivo iako je Juan na neki način moderniziran iz scenografije samo u kontekstu rocka i cigareta radnja mentalitet svjetonazor odgovaraju tim vremenima zasad neka ostane na tome.
Gledao sam sa loše pozicije s balkona lijeva strana u kutu ako se ne varam početkom prošle godine ali se ipak ulovio dijelić scene iako je osvjeljenje zajebalo kvalitetu snimke neki kadrovi su vidljivi. Pjesme korištene u scenografiji su me asocirale i na neke zagrebačke klasike kao što je
ovaj što mi je bila asocijacija na usporedbu vremena na relaciji prošlost-sadašnjost i količinu primitivizma kroz scensku adaptaciju. "Tko pjeva zlo ne misli" je za opuštanje komedija "don Juan" je ozbiljna tema u svakom slučaju ima materijala za povezivanje na relaciji primtivizma nekad i sad.
Glavna referentna točka u "don Juanu" koja se problematizira je njegova poročnost zavodništvo, određena društvena pravila pod religijskim dogmama što kod njega još dodatno pojačava revolt da svoje "grijehe" digne na višu razinu. Prijelomna scena je kad okrene ploču kao na promijenu, pristajanje na život po feudalnim zakonima što je samo metoda da ga više ne gledaju ko marsovca zbog poročnosti i potrebe da zavađa i ševi na sve strane, promijenjeno mišljenje samo za javnost pod pritiskom izdogmiranog društva religijskim askezama. Na stranu sad što povrijeđuje svoju curu ženu? što mu je već to ovdje sad nije u fokusu samo princip po kojem se osuđuje s konzervativno moralističke strane. To je ovdje glavni problem i razlog zašto ga društvo gleda kao gada ne što vara nego
jer se to kosi sa dogmom u kojoj žive. Vremena od prije 400+ godina. Farsa koja je bila samo predstava za njegovog oca koji ga se odriče zbog poročnog života, nakon čega obećaje promijenu ali kad se pomire mijenje priču. Dio scenarija sam izdvojio u citat na postu
o samoj predstavi ovdje ga je sasvim prigodno ponovit u kontekstu je.
"one koji su tako vješto prikrili grijehe mladosti i koji su se zaštitili plaštem vjere. Oni koji pod tim ruhom imaju pravo biti najgori ljudi na svijetu? Nikakve koristi od otkrivanja njihovih spletki ljudi ih zbog toga ne cijene manje. Dovoljno je da hodaju pognute glave pobožno uzdišu dvaput prevrnu očima i sve što su učinili je ispravljeno pred svijetom"
Sad manje-više ciljano sam u samoj toj recenziji i seciranju predstave upotrijebio klečavce kao primijer iz reale kao bolesnike koji nas vraćaju u srednji vijek vremena dogmi u kojima je svaki oblik zadovoljstva "grijeh" zabranjen u kojem bi manjina bolesnih umova kompletnom društvu nametala svoje bolesne principe po kojima da vodi svoj život. Najbolji primijer je to, zapravo vremena Juana u odnosu na njihove bolesne poglede na svijet na prvu izgledaju isto kao i ove iz predstave a kad se bolje pogleda kod feudomentalista su stvari daleko gore. Ovo nije sad o klečavcima to je samo podloga za usporedbu aktualnosti predstve u današnjem vremenu. S jedne strane se problematizira Juanova poročnost, ona ima negativnu konotaciju ali glavni problem je primitivan mentalitet tog vremena koji brani osobne slobode. Sa stranice HNK Zagreb:
"Španjolski plemić Don Juan Tenorio, ako je uopće postojao, vjerojatno ni u snu nije mogao zamisliti kako će u stoljećima koja tek slijede postati junakom mnogih književnih i glazbenih djela i sinonimom vječnoga zavodnika. U svijet umjetnosti uveo ga je početkom 17. stoljeća njegov sunarodnjak Tirso de Molina u drami pod naslovom Seviljski zavodnik i kameni gost. Priču o bespoštednu zavodniku žena i oskrvnitelju umrlih, koja je u to vrijeme bila posve uobičajena tema, preuzeo je i jedan od najvećih dramatičara francuske i svjetske dramske literature Jean-Baptiste Poquelin Moličre, praizvevši 1665. svoju petočinsku komediju Don Juan ili Kamena gozba. Smjestivši radnju na Siciliju, Moličre se naslanja na svojega španjolskog kolegu i na razne legende o vječnom zavodniku, prevarantu i šarmeru koje su kolale iberijskim poluotokom, stvorivši remek-djelo koje do danas jednako intenzivno intrigira kazališne autore diljem svijeta. Moličreov komad balansira između komedije i tragedije, a njegov Don Juan je uz sve znane karakteristike i lik svjestan svojih djela, čovjek koji analizira, ironizira tuđe, ali i svoje postupke, koji se ne boji prijeći i na mračnu stranu ljudskoga postojanja, postajući time svojevrstan tragičan lik. Moličreov Don Juan, koji se nekim čudom nikada do sad nije našao na repertoaru naše najveće kazališne kuće, doživjet će svoje prvo uprizorenje u zagrebačkome HNK kao velika dramska ansambl predstava u režiji gosta iz Sjeverne Makedonije Dejana Projkovskoga, upravo u godini obilježavanja 400-te obljetnice smrti autora
".Ali da se vratim na tko pjeva zlo ne misli s te strane još nisam dao referencu na primitivizam, na sceni su me određene izvođene pjesme sjetile na još neke zagrebačke klasike koji su nastali negdje u vremenu aktualnosti filma koji je poprilično godina kasnije dobio kazališnu verziju. Dvosmislen tekst sa intonacijom i aluzijma na seks. Gledam ovo u današnjem vremenu i pitam se kako je tako nešto prošlo u vremenima kad je tekst nastao kad je danas tako puno primitivizma na izvoz? paradoks je u tome da su u tim vrmenima ljudi bili normalniji i nisu dramatizirali oko toga imali
moralizatorske primijedbe o "neprimijerenosti" kao sad. To me sjetilo na još jednu scenu filmska ali post je o predstavi pa ću se u tom
kontekstu na predstavu referirat, kao što sam ranije tipkao "multipraktične" uloge popunjavaju scenu, upečatljiva je scena piknika u Samoboru kad su u scenografiji svi u nekom plesu Šafranekovi na travi a lik koji pleše s Ivom u jednom trenutku počinje sa šlatanjem. Oni koji nisu gledali predstavu gledali su film-to je ona scena u kojoj se sestra Ane Šafranek zgražava "kak se to mladi ponašaju" na što Franjo ima zajebanstku repliku da ni njoj ne bi bilo loše da ju netko povali što rezultira još žešćom parodijom. Ovdje se na relaciji prošlost-sadašnjost vidi neki progres, to izražavanje je onda bilo materijal za zgražanje ali je prolazilo bolje nego što bi prošlo u vremenu Juana kao što su i tekstovi kao što je zagrebački klasik linkan gore koncipiran kao dvosmisleni humor onda bolje prolazio nego sad. Ali poanta je u još nečemu ne u izrazu kao izrazu nego u napretku društva što se društvo lagano penjalo na tu razinu da si u javnosti dopusti opuštenost takvog "neprimijerenog" oblika ponašanja na što se starije generacije zgražaju zbog svoj konzervativnog mentalnog sklopa, to je jedini razlog zašto se od benigne stvari radi neki big deal. A sad sve više društvo ide u nazad, feudomentalisti bi unazadili društvo ne u vremena Juana nego stoljeća prije njegovog vremena. U samoj najavi predstave (don Juan) je naveden on kao lik i problematiziranje njegove poročnosti a usporedno što prvo vidim problem je dogmatski sustav po kojem su propisana pravila i tu njegovu poročnost dodatno pojačava revolt uplitanja svih i svakog u njegove osobne slobode. U "tko pjeva zlo ne misli" su lagano pređene neke granice zgrozili se susjedi zbog Franjinog odlaska u pegleraj ali i to je bilo u manjoj mjeri potencirano konzervativizmom nego sve moralne prodike u Juanu iako nije konzervativnost sasvim izuzeta, njihovi susjedi kad to vide šokiraju se i moraliziraju upliću se u privatnu stvar bez da uopće znaju pozadinu priče. "Tko pjeva zlo ne misli" je adaptacija vremena u kojem je sve bilo normalnije u usporedbi sa ovim vremenom u kojem klečavci nameću svoju retoriku kompletnom društvu, u tom pogledu izgleda daleko normalnije vrijeme a i u onom da su se ljudi ipak družili na vjerovatno konstruktivnije načine. Još jedna stvar usporedno s vremenima Juana dijelovi scenarija uključuju riječi koje su kao i don Juanova poročnost materijal za zgražavanje u vremenu prije 400+godina da se vratim na konkretnu scenu od gore citat Franje Šafraneka
"Pa da, ja nemam tak otmjene manire ko oni jebivetri u˙ romanima."
Ali to me sjetilo na jedan nedavan post s početka godine iz serijala o zanimljivostima o psovačini na sceni u kojem sam se posebno fiksirao na snebivanje publike na psovke upisane u scenarij i njihovu prizemnu fiksaciju na psovke same po sebi bez sagledavanja njihovog konteksta. Problem sa psovačinom je jedino u situacijama kad su one zbog smanjene elokvencije pa postanu zamjena za neki konkretan izraz, u predstavi to nije slučaj sve je dozirano u pravo vrijeme na pravo mjesto. Sama ta dekontekstualizirana fiksacija na psovke slična je zgroženosti ovoj situaciji u predstavi kad su protagonisti šokirani "neprimijerenim" izrazom koji je bio tako iz čiste zajebancije-humoreska. Usporedno sa Molierovim vremenom tridesete godine prošlog stoljeća i mentalitet su vidi se iz priloženog bili u progresu, a akcije na trgu zemlju približavaju vremenima Moliera kad je kompletno društvo živjelo po teokratskom uređenju. Juan iz protesta još više primijenjuje poročan život. Komoletan ovaj post povezivanje dvije tematski različite predstave je rezimiranje mentaliteta u tri različita vremena ono pred 400 godina (Moliere) tridesete godine prošlog stoljeća (tko pjeva zlo ne misli) i sadašnjost (mentalitet klečavaca koji imaju gori mentalitet od onog koji Juana nervira i još više revoltiranošću baca u poročnost) Poanta problematizacije nije konkretno u Juanovoj poročnosti koja je u jednom dijelu i protumoralna zbog toga što nabija rogove svojoj ženi nego zbog toga jer se društvo vodi konzervativnim dogmatizmom zbog kojeg se na njega projicira slika gada.Moja interpretacija predstave je u tom principu kad stvari dolaze do točke na kojoj je granica slobode tuđa sloboda koja se sputava nametnutim teokratskim dogmama. Može se ovdje povući i primijer sa scenama iz "revizora" kad se Hlestakov naizmijenično nabacuje i Ani Andrejevnoj i mariji Antonovnoj a to što načelnik u tome vidi svoju korist sasvim ignorira.
"ANA ANDREJEVNA-(videći Hlestakova kako kleči) Ah, kakva čudesa!
HLESTAKOV-(ustajući) uh,do vraga!
ANA ANDREJEVNA-(kćeri) što to znači gospođice? kakvo je to ponašanje?
MARIJA ANTONOVNA-Mamice ja...
ANA ANDRJVEVNA-Odlazi odavde! čuješ li? odlazi dolazi! i da mi se nisi usudila dolaziti na oči (Marija Natonovna odlazi uplakana)
HLESTAKOV-(za sebe) A i ona je apetitilnih bogami, posve je zgodna (pada na koljena) godpođo vidite kako izgaram od ljubavi
ANA ANDREJEVNA-Što vi klečite? ah, ustanite ustanite!
HLESTAKOV-Ne, klečat ću bezuvjetno ću klečati hoću znati što mi je suđeno, život ili smrt".
Nije neka usporedba na tematskoj razini ali princip je u jednoj stvari, u svim situacijama svi vide neku svoju korist, podloga za razliku od teme u "don Juanu" nisu teokratski režim koji uvjetuje propisana "čedna" pravila ponašanja ne zadire u granice osobne slobode za koje se ukidanje klečavci "mole" ako se problematizira onda je to isključivo sa one strane kakav to efekt ostavlja na druge u toj priči nije im podloga teokratski režim koji je glavna premisa u don Juanu. Ono što sam htio poentirat konkretno kao poveznicom između "tko pjeva zlo ne misli" i ove druge predstave je povezanost sa realom da su vremena u tridesetim godinama prošlog stoljeća izgledala mentalitetom daleko normalnija od ovih modernih u kojima se moli da se zemlja vrati u srednji vijek. Dramska umjetnost je projekcija stvarnosti u obje predstave se vidi povezanost sa aktualnim događajima u sadašnjosti iako je tkmznm ipak žanrovski komedija opet nije isključen realizam života.Iako su u samu predstavu ubačene neke aktualnosti iz današnjeg vremena u konceptu satire sve je u okvirima tridesetih godina prošlog stoljeća. Poanta je u periodičnim promjenama koje donose vremena adaptirana u predstavama sa sadašnjosti, po jednoj strani da se ide kronologijom vremena u predstavama imamo društvo određeno feudalizmom kao općim zakonom koji zadire u osobne slobode i tridesete godine prošlog stoljeća što je kao dosta kasniji period ipak moderno vrijeme pa više zakoni više nisu teokratski, za što se u reali sad ovi bolesnici mole da se ta vremena teokratske vlasti vrate. Uskraćivanje slobode sekularnom društvu.
Može se tu povući još jedna poveznica, nije doduše direktno interpretirana niti kroz jednu od ovih predstava ali je primijer udara na umjetničke slobode. Slučaj na sreću više nije aktualan i iz svega je izvučen najbolji mogući ishod, vrijeme kad je ekstremna desnica imala tendencije nametati cenzuru u umjentosti ubijati demokraciju i istovremeno se pozivati na "demokraciju"
"Odluka koalicijskih partnera u Zagrebu da u gradskoj kvoti imenuje gosp. Zlatka Hasanbegovića za člana kazališnog vijeća HNK može na žalost rezultirati samo ideološkim obračunom i dev- astacijom te vodeće nacionalne kazališne kuće. U pitanju je važna kulturna institucija koja je svjesna ne samo svoje odgovornosti unutar države nego i predstavlja lice Hrvatske prema van, pa se ne bi smjelo dopustiti da lokalni kurs političke trgovine devalvira obraz zemlje kako u zrcalnom odrazu tako i kroz prozor u svijet.
Hrvatsko narodno kazalište sa svim svojim resursima, a koje čine i njegovi ansambli, u ovom trenutku kao da je talac i sredstvo manipulacije za osiguranje vladajuće skupštinske većine, a to ne može biti dobar temelj za kvalitetan rad u instituciji kulture. Tim više što je novoimenovani član Kazališnog vijeća gosp. Zlatko Hasanbegović već u svom mandatu ministra kulture pokazao zabrinjavajuću sklonost prema restrikcijama sloboda jednog demokratskog društva, a u javnosti je sve više jasna njegova revizionistička politička opcija, kao i, iz svakog relevantnog kuta tumačenja suvremene svjetske povijesti, teško prihvatljiva politička misao".
Hrvatsko narodno kazalište sa svim svojim resursima, a koje čine i njegovi ansambli, u ovom trenutku kao da je talac i sredstvo manipulacije za osiguranje vladajuće skupštinske većine, a to ne može biti dobar temelj za kvalitetan rad u instituciji kulture. Tim više što je novoimenovani član Kazališnog vijeća gosp. Zlatko Hasanbegović već u svom mandatu ministra kulture pokazao zabrinjavajuću sklonost prema restrikcijama sloboda jednog demokratskog društva, a u javnosti je sve više jasna njegova revizionistička politička opcija, kao i, iz svakog relevantnog kuta tumačenja suvremene svjetske povijesti, teško prihvatljiva politička misao".
Da su morske ideje desnih ekstremista (gadi mi se to i vizualizirat i ovako na hipotetskoj razini) prošle imali bi cenzuru i autocenzuru, bez umjetničke slobode a to onda više ne bi bilo to jer je drama projekcija društva realnost. Usporedno na relaciji 3 različita vremena u sadašnjosti vidim više mentaliteta koji je bliži vremenu Moliera nego tridesetim godinama prošlog stoljeća ili sadašnjosti. Da se još tu doodati jedna poveznica, ima treći primijer primitivizma kroz predstavu genijalna prijateljicaNapulj pedesete godine prošlog stoljeća post-ratni period priča o odrastanju dvije klinke u ekstremno primitivnom patrijahalnom društvu na sami primijer primtivizma imao sam konkretnu referencu u postu povezivanje
"Post-ratni period, financijsko-ekonomska situacija grozna blizu samog egzistencijalnog dna. Ovdje je u "igri" više familija, osim mentaliteta razlog
je i profit. Ono što je posebno ljigavo u kompletnoj stvari su ugovoreni brakovi. Unaprijed režirani jer obje strane u njemu vide korist u svoj toj stvari uopće im nije važno što iz svojih interesa svoju kćer ograničavaju kontroliraju dovode u situaciju protiv njenog pristanka, koji zapravo postoji ali je produkt njihovog forsiranja. Vodilo se ispoljavanje primitivizma i patrijahata religijskim principima ili interesima kao što je slučaj u "genijalnoj" ishod je isti. Još gori problem je što na sve to i promatrači sa strane gledaju kao nešto "normalno". Dijametralno-suprotno don Juanu ovdje su razlozi istog mentaliteta u prvom redu osobni interesi familija i isfrustriranost starijih generacija koje su odrasle u istim okvirima zbog čega nikako da dođu do točke mentalnog progresa. Jedan praktičan primijer je trenutak na sceni kad Ivina uloga izrazi roditeljima želju za školovanje nakon osnovne na što dobija negativan odgovor sa baljezgarijom "što si ti bolja od nas" jer kad se nije školovala ona neće joj se niti kćer. Pored mog posta o predstavi i Luki je imala post iz drugog kuta na predstava-knjiga relaciji u kojem se kao i ja dotiče uvjerljivosti scene i dinamičnih odnosa. Ekipa je izvanredno adaptirala atmosferu pedesetih godina, jednu stavar ipak ne isključujem-da je pored onog što je u tom vremenu stvarno bilo korišteno i ono iz ovih vremena, konkretno nepromijenjeni patrijahalni mentalitet koji se još invazivno nameće kao opće društveno pravilo. Kao glavna točka/meta problematizacije ne navodi se ono okretanje pile naopako što svi koji imaju konzervativne poglede na svijet dijele bez iznimke nego na njihovo zadiranje u osobne slobode građanskog društva nametanjem svojih ideoloških bljuvotina kao neko opće pravilo koje bi trebalo vrijediti za kompletno društvo a bilo kakav vid buntovnih reakcija na te njihove pizdarije proglašavaju "napadom na njihovu slobodu Dramska umjetnost to stavlja na pik kroz ozbiljnu dramu ili satiru zbog realnog problema-nastojanja kojekakvih redikula da svoja uvjerenja provedu u zakone i vrate nas u srednji vijek. Ono interpretirano u drami" genijalna prijateljica "nisu izolirani slučajevi tog vremena to je iz kategorije opće pitanje. U samoj drami dvije prijateljice se još kao djeca bore protiv nametnute patrijarhalne" inferiornosti"jedna više druga manje uspješno. Što nas dovodi do poveznice sa današnjim vremenom."
U "tko pjeva zlo ne misli" nije bio fokus na mentalitetu tog vremena možda/eventualno u jednoj manjoj usputnoj mjeri ali fora je iz bogatog repertoara reklami sa radija (u predstavi) jedan od oglasa o "potvrdi od psihijatra za sklapanje braka" imao sam unazad 3 godine zanimljivu polemiku sa Isabelči o predstavi gledanoj online kad su zbog karantene zatvorena kazališta. Dio njenog komentara na post iz 2020-e
isabel
predstavu sam odgledala i nekoliko zamjerki imam i ne mogu si pomoći, prvo; kamerman ,ili kamermani kao da nisu pratili glumce kako bi trebali ( osim naravno glavnih nositelja/ica uloga) drugo; osobno , razočarana sam malkoc izborom pojednih glumaca za pojedine uloge, dobro, prihvaćam da nisam mjerodavna za tu vrstu viđenja predstave, ali svejedno, dojma sam da su neki glumci/glumice dostatno zanemareni s obzirom na svoj glumački i talent i potencijal, glavni lik ( na glumca mislim) osobno , totalni promašaj, a predstava sama po sebi vrlo dinamična i ok skroz, "novokomponirani" pjesmuljci su se lijepo uklopilii to me , priznajem , iznenadilo, dakle ,sve u svemu prolazna ocjena dragi frende, e sad, ako sam i suviše objektivno,ili subjektivno kritična prema ovoj predstavi , slobodno pucaj, govorim onako kako sam ju doživjela i najiskrenije govorim da sam očekivala više, dakle ; prolazna ocjena, u ovom slučaju film ima ogromnu prednost
22.03.2020. (17:35)
22.03.2020. (17:35)
Inače njene observacije sam uvijek posebno cijenio, a bilo bi zanimljivo da su se i onda potegla pitanja konkretno ove teme na relaciji nekad i sad samo jebiga nije bilo materijala. U svakom slučaju može se zaključiti da su patrijahalnost i konzervativizam konstantni, na razne načine je interpretirano kroz 3 predstave u 3 različita vremena a u sadašnjosti dobiva još gori oblik zagovaranje vraćanje zemlje u srednji vijek.
Idemo sad na predstavu na večerašnju izvedbu u principu, prednost repriznog gledanja je reinterpretacija koliko će biti izvedena kao prošli put. Večeras je u scenskom nastupu i scenariju bilo lagane improvizacije što je bilo pravo osvježenje na sceni. Ali reinterpretacija
je materijal za neki post u budućnosti.
Fotke scene izrezane iz videa...
i šećer na kraju video...
UPDATE 2.6. 2023. Iako je trebala biti tema za zaseban post sad ću s vremenskim odmakom dodat u ovaj aktualni i taj dio, prigodno je kad je ovdje tema. Lagana improvizacija u scenariju i razlog zašto je izvanredna stvar više puta gledati istu predstavu je upravo u njihovoj nadogradnji, s ove kazališne večeri konkretno sam scenski nastup u odnosu na one predhodne je opušteniji i ležerniji što je i očekivano jer se svakim novim izvođenjem otvara(ju) novi načini kreacije scene i scenskih interakcija. Posebna je stvar bila lagana improvizacija u scenariju i to u dvije stvari, prva i ključna odstupanja od upisanog teksta ali ništa nije izlazilo iz okvira vremena u kojem je radnja, i druga iz kuta reference na današnje vrijeme umjesto Todorića u scenariju se spominjao Bandić (u kontekstu milijardera koji je izgradio vilu na Savskoj, interakcija Franje i Fulira u njegovom stanu kod njegvog prvog dolaska)
3 razloga za reprizno gledanje
1.Više puta se vratiti u na nešto kvalitetno i doživjeti iz prve ruke živu scenu
2.Svaki naredni put interpretacije odskaču izvedene su slično ali ni blizu isto, što scenografski što improvizacijski
3. Ima ih sasvim dovoljno, ponovo pogledati točku 1 i 2.
EKRANIZACIJA KLASIKA
Umjetnost za lagani uvod...
ulaznica nabavljena za 27. ...
Nije neka pozicija ali što ćeš jedina je dostupna kad su najbolja mjesta rasprodana mjesecima unaprijed. Poražavajuće je što je sve rasprodano zbog online kupovine, više nego zbog fizičke. Ova predstava je apsolvirana na blogu kronološkim redom ovdje ovdje ovdje i ovdje pa držim da se više nema što novo dodat, sve stavke predstave su apsolvirane i nadopunjene ali biti će koja fotka i video ako što uspijem snimit. Ali to me sjetilo na malo guglanja par godina unazad, u periodu kad sam bio u fazama povratka u kazalište prva na repertoaru mi je bila ruski klasik Maksima Gorkog "Na dnu"sad sa ovom digresijom riskiram da mi mongoloidi s bloga prilijepe etiketu "rusofila" ali to je samo i isključivo njihov problem ako je netko potkapacitiran pa umjetnost napisanu stoljeće ranije i izvedenu prije praktički deset godina dovodi u politički kontekst to je njegovo samokompromitiranje.Da se vratim na stvar pored pogledane navedene predstave nažalost promaklo mi je jedno ostvarenje po informacijama početkom 2013.godine "u znaku vage" kazališna adaptacija romana Ranka Marinkovića, što mi se tek nadavno otkrilo da je uopće bilo izvođeno. Sa stranice HNK Zagreb o samom projektu:
"Dramatičar, prozaik i esejist Ranko Marinković jedan je od najvećih hrvatskih pisaca. Na pozornici Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1939. praizveden je Albatros, njegov prvi dramski tekst, a idućih godina postao je svojevrsnim kućnim dramskim autorom. Na našoj pozornici praizvedene su sve njegove drame i brojne dramatizacije, od Glorije 1955. godine, preko kultne dramatizacije romana Kiklop1976. godine, potom premijere dramskog teksta Politeia ili inspektorove spletke1977., praizvedbe drame Pustinja 1982. te praizvedbe dramatizacije romana Zajednička kupka 1989. godine, pa sve do najnovije izvedbe Glorije (2004.). U 2013. godini obilježava se stota obljetnica piščeva rođenja. Drama HNK u Zagrebu ponudit će praizvedbu dramatizacija njegovih proznih tekstova. Troje mladih redatelja, Helena Petković, Ivan Plazibat i Olja Lozica, u suradnji s troje mladih dramaturga, iz bogatoga opusa Ranka Marinkovića dovest će na scenu nezaboravne likove koji u mediteranskom ozračju ljube, pate, žive i razmišljaju o životu, nikada ne gubeći ironičan smiješak i pokoju suzu, u praizvedbi koja je, dakle, svojevrsni hommagevelikom piscu na njegov rođendan 22. veljače 2013. godine".
Ova kazališna verzija romana-dramski tekst me sjetio na slučajeve ekranizacije nekih domaćih novijih romana, koji su bili inspiracija za filmove. O nekim takvim projektima je bilo postova i ovdje ali o slučaju kad je roman prenesen u kazalište nije osim ako se izuzme projekt "metastaze" koji je bio prvo roman, pa film i predstava,tim više mi je žao da mi je dramska adaptacija Marinkovićevog romana promakla jer je ovo i klasik. Elem da se vratim na ekranizaciju romana iz bliže prošlosti, jedni od tih projekata su kronološkim redom "kradljivac uspomena" iz 2007 i 8.povjerenik iz 2018. ali sad je fokus na predstavi kao na prebacivanju klasika u kazališnu adaptaciju, iako je vijest od prije 10 godina meni je bila pravo osvježenje jer nije došla do mene onda kad je bila aktualna u kolumni o premijeri nazvana je teatarskim eksperimentom što ne mora nužno biti loše, da nije bilo eksperiment(iranj)a niti zagrebački klasik za koji sam piknuo ulaznicu ne bi imao kazališnu verziju.
"S tri jednočinke nastale po pričama Ranka Marinkovića obilježila je večeras Drama HNK Zagreb sto godina rođenja velikog književnika, svog nekadašnjeg direktora Drame, ali i autora čija su djela obilježila hrvatski teatar u drugoj polovici 20. stoljeća. HNK je priliku dao mladim autorima, a za uzvrat dobio tri posve različita autorska čitanja Marinkovića".
"U toj je torlistu najslabiji, ali i najklasičniji, bio sam početa, Karneval u dramatizaciji Ane Tonković Dolenčić i režiji Helene Petković. Ludoj priči o dvije karnevaske povorke kao rezultatu malomišćanskih političkih borbi nedostajalo je onog ubojitog maškaranog veselja i razuzdanosti.
poster
Već drugi dio Prah, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Ivana Plazibata, odveo nas je na melankolični otok, pokazao drugu stranu Marinkovića, onu u kojoj valja jugo, vladaju nostalgija, ludosti i promašene ljubavi. Taj je dio glumom obilježio Milan Pleština kao Tonko plemeniti Jankin".
poster
Već drugi dio Prah, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Ivana Plazibata, odveo nas je na melankolični otok, pokazao drugu stranu Marinkovića, onu u kojoj valja jugo, vladaju nostalgija, ludosti i promašene ljubavi. Taj je dio glumom obilježio Milan Pleština kao Tonko plemeniti Jankin".
Na stranu sad predstava, nemam dojmove o njoj jer nisam pogledao ovdje je nešto drugo na stvari, ovo me sjetilo da još na blogu nemam post o ekranizaciji zagrebačkog klasika "Kiklop" kad sam vidio da je predstava adaptacija njegovog romana došla mi je inspiracija za nešto o filmu koji se bazira na njegovom romanu kad već nemam (dovoljno) materijala za predstavu ona je ovdje samo kao podloga (ili poveznica) sa klasikom književne/dramske/filmske adaptacije. Problem je što je online film praktički nemoguće pogledat u kompletu, bilo je nešto podijeljeno u epizode kao serija, ali iskopalo se nešto na stranici moj tv
"Snimljen prema istoimenom romanu, Kiklop je priča koja opisuje vrijeme uoči rata, vrijeme kaosa, strahova i popuštanja kočnica koje u protagonistima provocira osjećaj beznađa i nesigurnosti. Ironija, sarkazam, odavanje alkoholu, raskalašenost, predznaci su budućih zbivanja iz kojih glavni karakter Melkior bježi u unutarnje monologe i sanjarenja".
Radnja je u istom vremenu kao i u "tko pjeva zlo ne misli" pred početak drugog rata, s ključnom razlikom, u prvom slučaju je komedija kao žanr u pitanju, a kiklop je depresivna interpretacija realnosti, iako ima i komičnih presjeka, primijer toga je scena o orijentaciji presjek ozbiljnog filma sa malo humoreske interprertiranja ozbiljne teme kroz humorističnu formu scenski izvedeno ozbiljno u rangu žanra koji je film. Što mi otvara neke nove ideje na jednoj usporednoj relaciji neću sad o razlikama one su očigledne i u književnosti i u filmu i u predstavi nego o poveznici sa "tko pjeva zlo ne misli. Kao poveznicu vidim interpretaciju istog vremena kroz 2 različite forme, 2 različita kuta gledanja u istom su periodu tridesete godine prošlog stoljeća pred drugi rat. "Tko pjeva zlo ne misli" kao komedija interpretira svjetlu stranu tog vremena u "kiklopu" su u fokusu životi ljudi neposredno pred rat radnja je fiksirana na to kakvu refleksiju na živote ostavlja predratno stanje. Interpretacija istih vremena iz drugih kuteva gledanja. Čitanje o predstavi "u znaku vage" navelo me da ponovo pogledam "kiklopa" što mi je osobno jedna od najboljih ekranizacija Marinkovićevih romana nema ga dostupnog na youtubu kao film ali ima u formi serije, nakon čitanja ovog sam saznao da ima i predstava.
"Kako bi proslavilo stotu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu praizvelo je triptih-predstavu U znaku vage, koju redateljski potpisuje troje mladih redatelja. Svatko je od redatelja imao svoj autorski tim, a svjetlo je svima oblikovao Deni Šesnić, dok im je jezična savjetnica bila Đurđa Škavić. Scenski je pokret za Karneval i posljednji dio radila Blaženka Kovač Carić, a u Prahu Maja Marjančić. Naravno, i drame i adaptacije proza Ranka Marinkovića igrane su na pozornici HNK s uspjehom, počev od Stupičine režije Glorije 1955, tako da je (iako možda nije tako mišljeno) posljednja obljetnička predstava i svojevrsna posveta velikim predstavama kao što je Kiklop (1976) ili Zajednička kupka" (1989).
Pogledao sam par kadrova, neke uloge su iste kao na filmu druge su izmijenjene kao i scenografija ali isto je na relaciji sa filmom adaptacija jednog vremena s crnije strane od one u "tko pjeva zlo ne misli" iako je u kazališnoj verziji "tkpznm" kao zvučni efekt stavljen prelet borbenog aviona na kraju da da neku dramatičnu poruku prekida mira i početak rata ali to je samo promil tragike u odnosu na crnilo u kiklopu ovo je na pozornici zaključna scena predstave a u filmu je ta dramatičnost izostavljena ovo je bio neki oblik još jedne nadopune filma u predstavi. Usporedno s tim u kiklopu se nađu natruhe humora. Specifično mi je zanimljiv taj slučaj spoja tragike s komedijom i komedije s tragikom. Poveznica osim vremena u kojem je radnja jednog i drugog projekta je koncept sad govorim na predstava-film relaciji. Evo kako me spontano povuklo, o "tko pjeva zlo ne misli" sve je rezimirano kroz ranije postove a sad (predstavu) dovodim u vezu sa "kiklopom" u svakom slučaju poveznica je već u samoj činjenici da su i jedan i drugi film klasik domaće kinamatografije i da su smještene u isti period dva dijametralno-suprotna događaja/priče se odigravaju paralelno jedna kao humoreska druga kao ozbiljan film.
Filmski potencijali neverbalnih interakcija
Novi singl grupe "prljavo kazalište" je najava novog albuma, i da, ovo nije recenzija pjesme niti singla ovaj blog nikad niti nije bio za recenziranje glazbe nego samo za film kazalište i slične stvari koje se daju povezati i dovesti u neki kontekst sa njima u ovom slučaju to je još jedna iznimka koje potvrđuje pravilo ovo je blog za recenziju filma/televizijskih serija/predstava iznimka su postovi u kojima se skreće tema u glazbene
projekte što potvrđuje pravilo da je ovo blog samo za popularizaciju i približavanje domaće kinematografije i kazališta. Imao sam nedavno
prije koju godinu post "bez scenarija" o spotu koncipiranom kao scenski govor koji adaptira priču samog teksta a kako je svojevremeno Isabelči dodala u komenatrima i samim gledanjem spota se da izvući dramska priča bez teksta. Što me inspiriralo da lani natipkam post "neverbalne interakcije" kao nadopunjenu verziju i sa jednim drugim ranijim video-projektom kao dijametralno-suprotno u tematskom motivu scenske interpretacije. Drugi oblik glume gluma bez scenarija u smislu verbalizma samo svedena na scenski govor što je u zadnih par godina sve popularniji koncept za snimanje spotova.
"Punih 11 godina nakon što je izdala posljednji studijski album “Možda dogodine”, grupa Prljavo kazalište ove će godine izdati novi materijal koji će se najvjerojatnije zvati “Babylon Berlin”, a na njemu će se naći i singl “Stare navike” za koji sada predstavljaju i prateći videospot. Glavne uloge u spotu imaju Iva Mihalić i Goran Bogdan, a spot je režirao Radislav Jovanov Gonzo.
“Stvarno mi je drago da smo ponovno radili s Gonzom i da smo u spotu dobili Ivu i Gorana. Bogdana je danas i teško dobiti, tako da mi je drago da on uz Ivu nosi priču. Nismo znali s kojom ćemo pjesmom prvo ići prema van pa smo izabrali “Stare navike” jer je već prije bilo određeno da će njih dvoje glumiti u tom spotu. Već mogu najaviti da će drugi spot biti za pjesmu “Makni se metar, dva od mene” – rekao nam je Jasenko Houra".
“Stvarno mi je drago da smo ponovno radili s Gonzom i da smo u spotu dobili Ivu i Gorana. Bogdana je danas i teško dobiti, tako da mi je drago da on uz Ivu nosi priču. Nismo znali s kojom ćemo pjesmom prvo ići prema van pa smo izabrali “Stare navike” jer je već prije bilo određeno da će njih dvoje glumiti u tom spotu. Već mogu najaviti da će drugi spot biti za pjesmu “Makni se metar, dva od mene” – rekao nam je Jasenko Houra".
Ali to me sjetilo na jedan događaj od prošlog ljeta ispred HNK zagrebački novi val na kojem su između ostalog izvedene i neke njihove pjesme. Jedan specifičan koncert iz drugog kuta kroz glumačku interpretaciju izvučena je doza dramskog nastupa, ovo je u neku ruku bila poveznica glazbe plesa i glume a specifične su i neverbalne interakcije kroz spotove. Spot koji je u dotična 2 posta apsolviran kao podloga neverbalne interakcije iz mog kuta gledanja ima potencijala biti film kratkog metra zbog tematske određenosti. Na dotičnom postu sam naveo taj kut gledanja ne spota kao podloge tekstu nego sam spot kao scensku kreaciju
"Iz pozicije promatrača virtuoznost izvođenja spota na režijsko-glumačko-kreacijskoj razini je daleko iznad samih pjsemi na kojima se baziraju.Prije 3 godine na ljeto sam imao post "bez scenarija" koji se svodi na jedan video-spot iz 2014-e isto sličnog koncepta konkretiziranog privlačenjem i odbijanjem sa tendencijom (po)mirenja na kraju. Tekst nije nešto vrhunski što bi na duže vrijeme zaokupiralo pažnju ali spot je kreiran i realiziran filmski kvalitetno".
Spot je režijski koncipiran s tekstom da scenska interpretacija teksta budu dvoje koji se privlače i odbijaju u malo vremena je izvedeno puno sa glumačke/režiserske strane u fokusu je u principu samo ta jedna stvar što ima potencijala za filmsku ekranizaciju kratkog metra ravnu vremenu trajanja spota. Izvedivo je napraviti kratak film u ovako ekstremno malo vremena primijer toga je film "minute" iz antitalent produkcije u samo 6 minuta što drastično prelaziuobičajenu granicu kratkog filma što je prosjek minimalno 8-10 minuta. Izvedivo je i u ekstremno malo vremena interpretirat radnju samim time spot korišten za podlogu u ranijim postovima vidim kao filmsko ostvarenje kratkog metra pokazuje potancijal.
Sa ovim spotom prljavaca je drugi slučaj, isto kvalitetno režiran spot atraktivne lokacije u Zagrebu izvanredan izbor glumačke ekipe i
aktualna tema posebno ovog vremena kad je kunu zamijenio euro, kadrovi spota u fotkama...
Video
Kroz scenske interakcije ima dodirnih točaka sa spotom iz prvog primijera u kontekstu približavanja i odbijanja, pjesma je o starim navikama standardno baladično i kontekst približavanja i odbijanja u scenografiji daje na poanti tekstu, ali ovdje su stvari u širem kontekstu bar meni iz pogledanog spota. Nevezano za pjesmu ona je ionako samo sredstvo analiziranja spota kao filmski kvalitetno režiranog projekta ima intenzivan doticaj s realnošću u kojem su adaptirani svi problemi modernog društva, vječno aktualni događaji s inovacijom na sve probleme koji su aktualni godinama i ovaj s uvođenjem ojra. Na zagrebačkom novom valu prošle godine je napravljen svojevrsni "vremeplov" kroz pjesme novog vala su adaptirani razno ranzi događaji tog vremena a koji imaju poveznicu i sa
ovim vremenima.
Povlačim poveznicu s ovim ne slučajno, novi val je bio kronika vremena a i ovaj spot vidim kao više od filmski režirane priče o starim navikama ima tu daleko više materijala ne iz teksta nego iz spota.
Dijametralno suprotna situacija ovoj je primijer iz filma iz 2015 "zbog tebe" u kojem su korišteni kadrovi iz filma kao spot za glazbenu podlogu, pjesma hladnog piva je bila tematska podloga filmu primijer napravljane pjesme za podlogu filmu najjednostavnija metoda je bila uzeti kadrove iz filma i od njih složiti spot.
Spot za pjesmu prljavaca ima potencijala biti film od 90 minuta, u kadrovima su adaptirani svi životni realni događaji spot sa kvalitetnom fabulom, odnosi u vezi, svađa ppmirenje težak život izlasci. Sam spot bi odgovarao Đoletovom klasiku sve je otišlo u Honduras
"Prate me jos od rane mladosti tipovi spremni na sve gadosti.
Svim promenama odolevaju, o Bato, Bato, samo polevaju.
Cuvam se raznih elemenata, od maloletnih delikvenata,
bacila, matorih onanista, o Bato, Bato, nacionalista.
Sad mi je pomalo dosta tog presinga,
polako momci, ja nemam vrat od mesinga.
O, da l' se iko javio da nije odmah gnjavio i davio?
Hej, sve manje tipova ostaje poput nas,
sve drugo odavno je otislo u Honduras.
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno.
PRate me fRajeRi sto govoRe "R", oni su pRgavi po pRavilu
i pRetezno se konfRontiRaju, o Bato, Bato i oponiRaju.
Cuvam se devojaka razrokih, postoje za to dobri razlozi:
nikada ne znam koga cekaju, o Bato, Bato, sa kim se smekaju.
Sad mi je pomalo dosta tog presinga,
polako momci, ja nemam vrat od mesinga.
O, da l' se iko javio da nije odmah davio i gnjavio?
Hej, sve manje tipova ostaje poput nas,
sve drugo odavno je otislo u Honduras.
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno.
SLede me Lica koja govore "L", oni su zLocesti po praviLu,
priLicno Lako maLtretiraju, o Bato, Bato, eLiminiraju.
Cuvam se dvosmislenih viceva, debilnih pitanja i bliceva.
Pun mi je kufer neke bratije, o Bato, Bato, i birokratije.
Stvarno je pomalo dosta tog presinga,
polako momci, ja nemam vrat od mesinga.
O, da l' se iko javio da nije odmah gnjavio i davio?
Hej, sve manje tipova ostaje poput nas,
sve drugo odavno je otislo u Honduras
i trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno.
Nek' idu malo svi u Honduras, nek' idu svi u lepi Honduras!
Ili nek otidnu u Kaunas, u Honduras, bolje u Honduras.
Nek' idu malo svi u Honduras, i bice ovde vise mesta za nas,
nek' idu malo svi u Honduras, tamo ih cekaju banane.
Nek' malo otidu u Honduras, nek' idu malo svi u Honduras!
Nek' idu svi u lepi Honduras..."
Iako su stvari u spotu i Đoletovoj pjesmi dvije različite stvari, tehnički spot ima kvalitetu i jaku fabulu, tako kvalitetno režiran samo sa drugom tematskom podlogom bio bi izvanredan kao podloga Đoletovoj pjesmi, hipotetski što bi bilo kad bi bilo situacija.Zapravo ovaj socijalni dio bi savršeno odgovarao kad se pogleda ekonomsko-socijalna situacija vidi se da je sve otišlo u Honduras. Spot ima potencijala biti film, kadrovi interpretiraju našu realnost društva. Spot snimljen za pjesmu ima potencijala za biti neki kvalitetan triler. Stvar je u tome da je pjesma baladična i osim u kontekstu toga odbijanja i približavanja između njih dvoje ne postoji neka realna poveznica sa tekstom samim, govorim s rezervom možda i postoji ne znam a niti moram znati nije stvar u tekstu nego u spotu spot je ovdje referentna točka posta. Ima filmskih potencijala samim time što je kvalitetno režiran, a ima i doticaj sa realnošću na socijalnoj razini. Od prvog kadra u spotu se vidi taj problem ako se skrene pažnja sa njihove svađe i teksta pjesme i kasnijeg pomirenja. Sredina je socijalna podloga, u prvim kadrovima Iva nosi robu u sacond-hand dućan na prodaju vidi se da je u pitanju viša sila koja je okidač tog poteza, drugi slučaj u prodavaonici cd-a cijene istaknute u eurima, što je indikacija da se problematizira inflacija koja je produkt uvođenja ojra, u oči upada još jedan detalj prodaja osobnih lp-ja antikvarijatu sa očitom premisom da je zarada od te prodaje drastično loša prijelomna scena je grebanje ploče ključem, treći primijer burek s nogu i čaša jogurta na brzinu. Izlazak u noćni klub idealna psiho-terapija da se skrenu misli sa sjebanog stanja u društvu koje zapravo i potencira osobno neraspoloženje apsolvirano na spotu što je zapravo korijen zaoštrenih odnosa između njih dvoje.Iz priloženog se vidi da priča ima socijalnu podlogu koju sa samim tekstom ne mogu dovesti u neku konkretnu vezu ali spot zbog svega ima potencijala biti film-triler. Ali ovakve stvari se još nisu realizirale da kvalitetno režiran spot bude ekraniziran kao film malo toga se snima a materijala na sve strane. Inače ispod yt videa je popis onih koji su radili na projektu i iza kamere režiser spota je i filmaš samim time ne bi bilo loše da spot bude inspiracija da se priča adaptira u formi filma. Bilo je slučajeva kad je jedan projekt "povlačio drugi" kao film posljednji srbin u Hrvatskoj za koji je scenarij pisan paralelno s projektom "nedjeljom ujutro subotom navečer" 2012. a film bi trebao dobiti i drugi dio u obliku filma Hrvojka Horvat u vrtlogu totalne perspektive a ovako kvalitetan spot bi bio izvanredan u formi filma.
Inače nikad nisam gledao spotove iz tog kuta, neki stari klasici bezvremenski kao stvari iz zagrebačkog novog vala su izvanredni ali većina spotova za njih je bila uglavnom šund pa ih nikad niti nisam gledao kao scenografiju i neku konkretnu umjetničku vrijednost, do unazad par godina kad se režija spotova podigla na ozbiljniju razinu koja uključuje mlade glumačke talente, samim time se i spot gleda kao nešto više od spota. Iz priloženog se vidi kvalitetna režija i ovo bi bilo izvedivo adaptirati i kao film. Neovisno o tekstu u spotu su pogođene važne stavke naše realnosti a realizam je moj preduvjet da uopće pogledam film. Mora imati doticaj sa realnošću. U principu kad sam gledao spot dok je još bio u fazama nastajanja mislio sam da je u pitanju snimanje novog filma prva asocijacija kod gledanja mi je bio showreel za neki novi filmski projekt zanimljivo je gledati na spot iz tog kuta hiperrealistična podloga u scenografiji bi bila izvanredna stvar za snimanje filma, u kratkom vremenskom rasponu je apsolvirano sve a ovo ima potencijala za opširniju priču u formi cjelovečernjeg filma.
Ova situacija me sjetila na film iz 2010 the show must go on iz dijametralno suprotnog kuta, u filmu su korištene pjesme TBF-a kao podloga filmu tematski pogođene imao sam više analiza navedenog filma na blogu prigodno ću ovdje priložiti dio iz posta kad film postane stvarnost
"Cibona u plamenu,i srušen toranj na katedrali su bili dio scenografije, film snimljen 2010.godine sa radnjom smještenom u današjem vremenu 10 godina u budućnosti. S jedne strane reality show ruši rekordnu gledanost s druge njegovi sudionici ne
zanju što se događa vani i kakva je zajebana situacija. Stavke koje su unutar filma ukjučuju politiku i priču o 7 godina Hrvatske
u europskoj uniji".
Motivi odgovaraju radnji, u pozadini priče je novi svjetski rat koji rezultira totalnim uništenjem, korištenje TBF-ove pjesme smak svita je bilo prigodno i tematski pogođeno, bilo je još u filmu njihovih beatova ona o nostalgiji u filmu implicirano na nostalgiju prema predratnom vremenu kad su stvari bile normalne a sad je ljudima jedini spas od realnosti reality show u kojem sudionici nemaju blage veze što se događa u stvarnom svijetu. U kontekstu toga, spot prljavaca bi bio idealan na nešto sa socijalnom podlogom više nego sa podlogom o starim navikama drugi kvalitetno režiran spot koji ima potencijala biti film.
