EKRANIZACIJA KLASIKA
Umjetnost za lagani uvod...
ulaznica nabavljena za 27. ...
Nije neka pozicija ali što ćeš jedina je dostupna kad su najbolja mjesta rasprodana mjesecima unaprijed. Poražavajuće je što je sve rasprodano zbog online kupovine, više nego zbog fizičke. Ova predstava je apsolvirana na blogu kronološkim redom ovdje ovdje ovdje i ovdje pa držim da se više nema što novo dodat, sve stavke predstave su apsolvirane i nadopunjene ali biti će koja fotka i video ako što uspijem snimit. Ali to me sjetilo na malo guglanja par godina unazad, u periodu kad sam bio u fazama povratka u kazalište prva na repertoaru mi je bila ruski klasik Maksima Gorkog "Na dnu"sad sa ovom digresijom riskiram da mi mongoloidi s bloga prilijepe etiketu "rusofila" ali to je samo i isključivo njihov problem ako je netko potkapacitiran pa umjetnost napisanu stoljeće ranije i izvedenu prije praktički deset godina dovodi u politički kontekst to je njegovo samokompromitiranje.Da se vratim na stvar pored pogledane navedene predstave nažalost promaklo mi je jedno ostvarenje po informacijama početkom 2013.godine "u znaku vage" kazališna adaptacija romana Ranka Marinkovića, što mi se tek nadavno otkrilo da je uopće bilo izvođeno. Sa stranice HNK Zagreb o samom projektu:
"Dramatičar, prozaik i esejist Ranko Marinković jedan je od najvećih hrvatskih pisaca. Na pozornici Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1939. praizveden je Albatros, njegov prvi dramski tekst, a idućih godina postao je svojevrsnim kućnim dramskim autorom. Na našoj pozornici praizvedene su sve njegove drame i brojne dramatizacije, od Glorije 1955. godine, preko kultne dramatizacije romana Kiklop1976. godine, potom premijere dramskog teksta Politeia ili inspektorove spletke1977., praizvedbe drame Pustinja 1982. te praizvedbe dramatizacije romana Zajednička kupka 1989. godine, pa sve do najnovije izvedbe Glorije (2004.). U 2013. godini obilježava se stota obljetnica piščeva rođenja. Drama HNK u Zagrebu ponudit će praizvedbu dramatizacija njegovih proznih tekstova. Troje mladih redatelja, Helena Petković, Ivan Plazibat i Olja Lozica, u suradnji s troje mladih dramaturga, iz bogatoga opusa Ranka Marinkovića dovest će na scenu nezaboravne likove koji u mediteranskom ozračju ljube, pate, žive i razmišljaju o životu, nikada ne gubeći ironičan smiješak i pokoju suzu, u praizvedbi koja je, dakle, svojevrsni hommagevelikom piscu na njegov rođendan 22. veljače 2013. godine".
Ova kazališna verzija romana-dramski tekst me sjetio na slučajeve ekranizacije nekih domaćih novijih romana, koji su bili inspiracija za filmove. O nekim takvim projektima je bilo postova i ovdje ali o slučaju kad je roman prenesen u kazalište nije osim ako se izuzme projekt "metastaze" koji je bio prvo roman, pa film i predstava,tim više mi je žao da mi je dramska adaptacija Marinkovićevog romana promakla jer je ovo i klasik. Elem da se vratim na ekranizaciju romana iz bliže prošlosti, jedni od tih projekata su kronološkim redom "kradljivac uspomena" iz 2007 i 8.povjerenik iz 2018. ali sad je fokus na predstavi kao na prebacivanju klasika u kazališnu adaptaciju, iako je vijest od prije 10 godina meni je bila pravo osvježenje jer nije došla do mene onda kad je bila aktualna u kolumni o premijeri nazvana je teatarskim eksperimentom što ne mora nužno biti loše, da nije bilo eksperiment(iranj)a niti zagrebački klasik za koji sam piknuo ulaznicu ne bi imao kazališnu verziju.
"S tri jednočinke nastale po pričama Ranka Marinkovića obilježila je večeras Drama HNK Zagreb sto godina rođenja velikog književnika, svog nekadašnjeg direktora Drame, ali i autora čija su djela obilježila hrvatski teatar u drugoj polovici 20. stoljeća. HNK je priliku dao mladim autorima, a za uzvrat dobio tri posve različita autorska čitanja Marinkovića".
"U toj je torlistu najslabiji, ali i najklasičniji, bio sam početa, Karneval u dramatizaciji Ane Tonković Dolenčić i režiji Helene Petković. Ludoj priči o dvije karnevaske povorke kao rezultatu malomišćanskih političkih borbi nedostajalo je onog ubojitog maškaranog veselja i razuzdanosti.
poster
Već drugi dio Prah, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Ivana Plazibata, odveo nas je na melankolični otok, pokazao drugu stranu Marinkovića, onu u kojoj valja jugo, vladaju nostalgija, ludosti i promašene ljubavi. Taj je dio glumom obilježio Milan Pleština kao Tonko plemeniti Jankin".
poster
Već drugi dio Prah, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Ivana Plazibata, odveo nas je na melankolični otok, pokazao drugu stranu Marinkovića, onu u kojoj valja jugo, vladaju nostalgija, ludosti i promašene ljubavi. Taj je dio glumom obilježio Milan Pleština kao Tonko plemeniti Jankin".
Na stranu sad predstava, nemam dojmove o njoj jer nisam pogledao ovdje je nešto drugo na stvari, ovo me sjetilo da još na blogu nemam post o ekranizaciji zagrebačkog klasika "Kiklop" kad sam vidio da je predstava adaptacija njegovog romana došla mi je inspiracija za nešto o filmu koji se bazira na njegovom romanu kad već nemam (dovoljno) materijala za predstavu ona je ovdje samo kao podloga (ili poveznica) sa klasikom književne/dramske/filmske adaptacije. Problem je što je online film praktički nemoguće pogledat u kompletu, bilo je nešto podijeljeno u epizode kao serija, ali iskopalo se nešto na stranici moj tv
"Snimljen prema istoimenom romanu, Kiklop je priča koja opisuje vrijeme uoči rata, vrijeme kaosa, strahova i popuštanja kočnica koje u protagonistima provocira osjećaj beznađa i nesigurnosti. Ironija, sarkazam, odavanje alkoholu, raskalašenost, predznaci su budućih zbivanja iz kojih glavni karakter Melkior bježi u unutarnje monologe i sanjarenja".
Radnja je u istom vremenu kao i u "tko pjeva zlo ne misli" pred početak drugog rata, s ključnom razlikom, u prvom slučaju je komedija kao žanr u pitanju, a kiklop je depresivna interpretacija realnosti, iako ima i komičnih presjeka, primijer toga je scena o orijentaciji presjek ozbiljnog filma sa malo humoreske interprertiranja ozbiljne teme kroz humorističnu formu scenski izvedeno ozbiljno u rangu žanra koji je film. Što mi otvara neke nove ideje na jednoj usporednoj relaciji neću sad o razlikama one su očigledne i u književnosti i u filmu i u predstavi nego o poveznici sa "tko pjeva zlo ne misli. Kao poveznicu vidim interpretaciju istog vremena kroz 2 različite forme, 2 različita kuta gledanja u istom su periodu tridesete godine prošlog stoljeća pred drugi rat. "Tko pjeva zlo ne misli" kao komedija interpretira svjetlu stranu tog vremena u "kiklopu" su u fokusu životi ljudi neposredno pred rat radnja je fiksirana na to kakvu refleksiju na živote ostavlja predratno stanje. Interpretacija istih vremena iz drugih kuteva gledanja. Čitanje o predstavi "u znaku vage" navelo me da ponovo pogledam "kiklopa" što mi je osobno jedna od najboljih ekranizacija Marinkovićevih romana nema ga dostupnog na youtubu kao film ali ima u formi serije, nakon čitanja ovog sam saznao da ima i predstava.
"Kako bi proslavilo stotu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu praizvelo je triptih-predstavu U znaku vage, koju redateljski potpisuje troje mladih redatelja. Svatko je od redatelja imao svoj autorski tim, a svjetlo je svima oblikovao Deni Šesnić, dok im je jezična savjetnica bila Đurđa Škavić. Scenski je pokret za Karneval i posljednji dio radila Blaženka Kovač Carić, a u Prahu Maja Marjančić. Naravno, i drame i adaptacije proza Ranka Marinkovića igrane su na pozornici HNK s uspjehom, počev od Stupičine režije Glorije 1955, tako da je (iako možda nije tako mišljeno) posljednja obljetnička predstava i svojevrsna posveta velikim predstavama kao što je Kiklop (1976) ili Zajednička kupka" (1989).
Pogledao sam par kadrova, neke uloge su iste kao na filmu druge su izmijenjene kao i scenografija ali isto je na relaciji sa filmom adaptacija jednog vremena s crnije strane od one u "tko pjeva zlo ne misli" iako je u kazališnoj verziji "tkpznm" kao zvučni efekt stavljen prelet borbenog aviona na kraju da da neku dramatičnu poruku prekida mira i početak rata ali to je samo promil tragike u odnosu na crnilo u kiklopu ovo je na pozornici zaključna scena predstave a u filmu je ta dramatičnost izostavljena ovo je bio neki oblik još jedne nadopune filma u predstavi. Usporedno s tim u kiklopu se nađu natruhe humora. Specifično mi je zanimljiv taj slučaj spoja tragike s komedijom i komedije s tragikom. Poveznica osim vremena u kojem je radnja jednog i drugog projekta je koncept sad govorim na predstava-film relaciji. Evo kako me spontano povuklo, o "tko pjeva zlo ne misli" sve je rezimirano kroz ranije postove a sad (predstavu) dovodim u vezu sa "kiklopom" u svakom slučaju poveznica je već u samoj činjenici da su i jedan i drugi film klasik domaće kinamatografije i da su smještene u isti period dva dijametralno-suprotna događaja/priče se odigravaju paralelno jedna kao humoreska druga kao ozbiljan film.
