Posljednji srbin u Hrvatskoj 2020 (seciranje)
Na proljeće 2021-e ako se tko sjeća imao sam post sa zanimljivim,humoristično-ozbiljnim video-projektom "hejt sloveni koji je snimljen kao adaptacija i preslika
cyberbullynga u današnjem vremenu, redatelj tog projekta je i redatelj filma "posljednji srbin u Hrvatskoj" iz 2020-e koji je kombinacija horora i crne komedije. Kad je film još bio u najavi "presjekao" sam objavit post sa službenim trailerom filma kao i objaviti kratak sadržaj
koji je svojevremeno bio dostupan.
"Spoj fantastike komedije i horora. Film se odigrava 7 godina nakon bankrota naše zemlje. A čista voda je luksuz samo za bogate. Posebno je zanimljivo da zagađena voda pretvara hrvate u zombije a srbi u Hrvatskoj su iz nekog razloga otporn na virus. Hrvatska je kao izvor zaraze ograđena. Zanimljiva ideja".
Nedavno sam pogledao film iako je ton daleko ispod razine lošeg, na humorističan način se problematiziraju pošasti društva od nacionalizma do radikalnih poteza "velikih igrača" u borbi za svjetsku dominaciju, svojevrsna poveznica u stranoj produkciji s ovim filmom
mogla bi biti "ne gledaj gore" ("don't look up") iako je ovo daleko bolji i kvalitetniji film jer je naš i bavi se pitanjima koja su kod nas na Balkanu i dalje aktualna u kombinaciji sa fiktivnom pričom o virusu koji pretvara hrvate u zombije a samo su srbi otporni na virus. Iza te fikcije su u središtu daleko važnija pitanja od problema(tiziranja) nacionalizma i ekstremnih kriminalnih akcija svjetskih dominantnih sila
za uspostavu kontrole nad svijetom, a u projekt su uključeni predstavnici svih zemalja svjetskih sila. Iz vijesti o projektu dok je bio u fazi nastajanja
"Bura u naslovu
Bit će da nije, jer se Ličina sin uglavnom sprda s temom nacionalnih netrpeljivosti. Rođen je 1972. u Zagrebu, upisao je filmsku i TV režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, pisao filmske kritike u Vjesniku, Studiju i Panorami, obilazio videoklubove, pa i tada pomodni “666” nazovi sotonista Aleksandra Millesa na Lenjinovu trgu (danas Trg kralja Petra Krešimira IV. ili “Krešimirac”), počeo je raditi za televiziju, režirati glazbene, a kasnije i reklamne spotove, da bi upravo za Kinoramu potpisao svoju prvu seriju “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, luckaste dramske strukture u kojoj su se vrlo dobro snašli Igor Kovač, Iva Babić, Dado Ćosić, Filip Riđički i Iva Mihalić, no usprkos tome što je imala korektnu gledanost, druge sezone nije bilo vjerojatno zbog stalnih kadrovskih promjena na HRT-u. Prvi igrani film bio mu je “Teleport Zovko” iz 2013., trajao je samo 17 minuta, ali je prilično zabavio futurističkom pričom o bračnom paru (Krešo Mikić i Linda Begonja) koji odlučuje prihvatiti ponudu opskurne turističke agencije za teleportaciju, sve dok supruga, umjesto u mjestašcu kraj Dubrovnika, ne završi među ovcama u Međugorju. Ohrabren dobrim odjekom ne osobito skupog filmića, Ličina je polako slagao koncept svojeg cjelovečernjeg prvijenca koji će izazvati pravu buru već svojim naslovom".
Bit će da nije, jer se Ličina sin uglavnom sprda s temom nacionalnih netrpeljivosti. Rođen je 1972. u Zagrebu, upisao je filmsku i TV režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, pisao filmske kritike u Vjesniku, Studiju i Panorami, obilazio videoklubove, pa i tada pomodni “666” nazovi sotonista Aleksandra Millesa na Lenjinovu trgu (danas Trg kralja Petra Krešimira IV. ili “Krešimirac”), počeo je raditi za televiziju, režirati glazbene, a kasnije i reklamne spotove, da bi upravo za Kinoramu potpisao svoju prvu seriju “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, luckaste dramske strukture u kojoj su se vrlo dobro snašli Igor Kovač, Iva Babić, Dado Ćosić, Filip Riđički i Iva Mihalić, no usprkos tome što je imala korektnu gledanost, druge sezone nije bilo vjerojatno zbog stalnih kadrovskih promjena na HRT-u. Prvi igrani film bio mu je “Teleport Zovko” iz 2013., trajao je samo 17 minuta, ali je prilično zabavio futurističkom pričom o bračnom paru (Krešo Mikić i Linda Begonja) koji odlučuje prihvatiti ponudu opskurne turističke agencije za teleportaciju, sve dok supruga, umjesto u mjestašcu kraj Dubrovnika, ne završi među ovcama u Međugorju. Ohrabren dobrim odjekom ne osobito skupog filmića, Ličina je polako slagao koncept svojeg cjelovečernjeg prvijenca koji će izazvati pravu buru već svojim naslovom".
Ovdje u filmu ima i jedan apsurd, jedan od likova je ustašoid, koji se zarazi virusom i ne mutira skroz, što svate kao indikaciju da je na pola srbin, poveznica sa stvarnošću koju ovdje vidim kao sredstvo parodije su sve one velike rvatine koje mrze srbe slušaju thompsona
a onda režu žile na cecu. "Posljednji srbin u Hrvatskoj" je kao neka vrsta eksperimentalnog filma, ovakve fikcije sa zombijima još nije
bilo u našoj kinematografiji ali ima doticaja sa realnošću. "U Hrvatskoj je jedan dio naroda patološki opsjednut srbima
"Razlog njihove opsjednutosti je poznat i očigledan – oni Srbe u Hrvatskoj jednostavno ne žele. Kad bi baš svi Srbi za njihovog života napustili Hrvatsku, jedan dio njih živio bi neko vrijeme mrzeći gejeve, izbjeglice, muslimane ili Rusine, ali uskoro bi shvatili da je ta mržnja dosta jadna, pa bi možda naposljetku iscrpljeni od tolike mržnje – prestali mrziti
ako je i bilo dvojbi, sad ih nema: zombiji i SF ostaju vaša trajna fascinacija. U većini "zombi filmova" i "zombi literature" kritičari traže skrivena značenja, da ne kažemo ključ, pokušavajući ih svesti – ili izdignuti – pod simboličko čitanje društvenih odnosa. Mogu li zombiji biti naprosto – zombiji? Bivši ljudi kojima je jedino stalo da ugrizu druge kako bi i ovi postali oni?
Naravno da zombiji mogu biti samo zombiji. Nemam baš vremena i energije da se upuštam u dublje kritičke analize i teoretiziram o tome da zombiji predstavljaju kritiku konzumerizma, kapitalizma i potrošačkog društva, teorija koja je postala izrazito popularna nakon Romerovog filma "Zora živih mrtvaca" iz 1978. godine. Redatelj je radnju smjestio u trgovački centar gdje su se glavni likovi sakrili od horde živih mrtvaca, pa eto, zato je to kritika potrošačkog društva – metafora za ljude koji bezglavo tumaraju trgovačkim centrima, poput zombija. Meni su takve teorije pomalo neozbiljne, kao i na primjer kad bismo nakon pogledanog francuskog zombi filma "Goal of the Dead", u kojem se tokom nogometnog turnira dogodi zombi epidemija, rekli da je on zapravo kritika modernog nogometa. Zombiji su zombiji. Kao što su vampiri vampiri, a Godzilla je Godzilla".
ako je i bilo dvojbi, sad ih nema: zombiji i SF ostaju vaša trajna fascinacija. U većini "zombi filmova" i "zombi literature" kritičari traže skrivena značenja, da ne kažemo ključ, pokušavajući ih svesti – ili izdignuti – pod simboličko čitanje društvenih odnosa. Mogu li zombiji biti naprosto – zombiji? Bivši ljudi kojima je jedino stalo da ugrizu druge kako bi i ovi postali oni?
Naravno da zombiji mogu biti samo zombiji. Nemam baš vremena i energije da se upuštam u dublje kritičke analize i teoretiziram o tome da zombiji predstavljaju kritiku konzumerizma, kapitalizma i potrošačkog društva, teorija koja je postala izrazito popularna nakon Romerovog filma "Zora živih mrtvaca" iz 1978. godine. Redatelj je radnju smjestio u trgovački centar gdje su se glavni likovi sakrili od horde živih mrtvaca, pa eto, zato je to kritika potrošačkog društva – metafora za ljude koji bezglavo tumaraju trgovačkim centrima, poput zombija. Meni su takve teorije pomalo neozbiljne, kao i na primjer kad bismo nakon pogledanog francuskog zombi filma "Goal of the Dead", u kojem se tokom nogometnog turnira dogodi zombi epidemija, rekli da je on zapravo kritika modernog nogometa. Zombiji su zombiji. Kao što su vampiri vampiri, a Godzilla je Godzilla".
Iz priloženog se vidi da je ovaj projekt imao tematskih poveznica sa nekim ranijim projektima dotičnog redatelja. Iznimno mi je drago da
se povukla poveznica sa televizijskim projektom iz 2012-e "nedjeljom ujutro subotom navečer" meni jednim od najdražih televizijskih
humoreski. Zanimljivost dotične serije je bila u njenom specifičnom konceptu, ekipa iz novozagrebačkog kvarta u raznim životnim situacijama, nedjeljom ujutro u nepovezanim bizarnim situacijama nakon čega se film vraća na večer prije u subotu u kojoj se otkriva slijed događaja koji su prethodili bizarnom nedjeljnom jutru, u svakoj epizodi čiji je raspon manji od pola sata radnja je vrhunski apsolvirana. Još je zanimljiv kontekst povezanosti tv serije iz 2012 i filma iz 2020-e oba projekta na "tapetu" imaju odnos prema nacionalnim manjinama (u nusn-u jedan od likova je rodom srbin a tako ga i zovu) kao i društveni pogled na lezbo parove.
Ovaj projekt je bio humorističan (između ostalog) humorističan obračun s primitivizmom i balkanskim krkanizmom iz intervjua kad je projekt bio aktualan "uvijek sam znao da će Sonja biti lezbijka"
O ideji za seriju:
"Kako ste došli na ideju za snimanje serije "Nedjeljom ujutro, subotom navečer"?
– Krajem osamdesetih godina sam čuo za vrlo bizarnu priču koja se dogodila u Sopotu na nekom tulumu. Neki se lik najeo tripova i puklo ga je na polarnu zimu, iako je bilo ljeto. Kako bi se izvukao iz bad tripa, lik je u ormaru našao nešto toplije garderobe, a među ostalima i skijašku opremu. Poslije ga je puklo da bi mogao malo i skijati i to je stvarno napravio - stube nebodera poslužile su mu kao skijaška staza. Zaglušujuća buka probudila je neku staricu i kad je ova izašla iz stana, skijaš ju je pokupio tako da je jadnica pala u nesvijest. Ujutro je došla hitna, a poslije i staričin sin sa zlom snahom. Kad im je ova rekla da ju je pogazio skijaš u tri ujutro, oni shvate da nešto nije u redu sa starom, pa pozovu ekipu iz Vrapča koji staricu odvedu u luđačkoj košulji u kola hitne pomoći. I kao starica je već godinama u ludari...
Kasnije sam još puno puta čuo tu priču, dogodila se i u Rijeci i u Splitu i u Moskvi i u Londonu.
Prije par godina odlučio sam napisati scenarij za kratki igrani film, temeljen na ovoj budalaštini. I napisao sam ga... Potom sam shvatio da znam još barem desetak sličnih priča koje su se dogodile meni ili mojim prijateljima i odlučio napisati seriju".
– Krajem osamdesetih godina sam čuo za vrlo bizarnu priču koja se dogodila u Sopotu na nekom tulumu. Neki se lik najeo tripova i puklo ga je na polarnu zimu, iako je bilo ljeto. Kako bi se izvukao iz bad tripa, lik je u ormaru našao nešto toplije garderobe, a među ostalima i skijašku opremu. Poslije ga je puklo da bi mogao malo i skijati i to je stvarno napravio - stube nebodera poslužile su mu kao skijaška staza. Zaglušujuća buka probudila je neku staricu i kad je ova izašla iz stana, skijaš ju je pokupio tako da je jadnica pala u nesvijest. Ujutro je došla hitna, a poslije i staričin sin sa zlom snahom. Kad im je ova rekla da ju je pogazio skijaš u tri ujutro, oni shvate da nešto nije u redu sa starom, pa pozovu ekipu iz Vrapča koji staricu odvedu u luđačkoj košulji u kola hitne pomoći. I kao starica je već godinama u ludari...
Kasnije sam još puno puta čuo tu priču, dogodila se i u Rijeci i u Splitu i u Moskvi i u Londonu.
Prije par godina odlučio sam napisati scenarij za kratki igrani film, temeljen na ovoj budalaštini. I napisao sam ga... Potom sam shvatio da znam još barem desetak sličnih priča koje su se dogodile meni ili mojim prijateljima i odlučio napisati seriju".
Ono što je posebno zanimljivo projekt "posljednji srbin u Hrvatskoj" je bio u nastajanju paralelno sa "nedjeljom ujutro subotom navečer" ideja je bila da se i to realizira kao serija ali se ipak realiziralo kao film. Kroz 2 različita koncepta jedan realističan (nedjeljom ujutro subotom navečer) o životu mlade ekipe iz kvarta u njihovim životnim situacijama i fiktivnim (posljednji srbin u Hrvatskoj) adaptirane su
aktualne teme s nacionalističkim i konzervativnim backgroundom kroz humorističku formu.
"Imate li u planu još projekata koji će uključiti pripadnike seksualnih manjina?
– Više sam se posvetio nacionalnim manjinama, mada će i seksualne manjine biti zastupljene u sljedećem projektu. Trenutno s kolegom Vladom Gojunom radim na scenariju serije "Posljednji Srbin u Hrvatskoj". Radi se o klasičnoj zombie priči, odnosno o epidemiji zombijanja koja je zavladala Hrvatskom. Zaplet priče temelji se na činjenici da su hrvatski Srbi otporni na ugrize zombija. Najmilitantniji lik u seriji je, naravno, gej".
– Više sam se posvetio nacionalnim manjinama, mada će i seksualne manjine biti zastupljene u sljedećem projektu. Trenutno s kolegom Vladom Gojunom radim na scenariju serije "Posljednji Srbin u Hrvatskoj". Radi se o klasičnoj zombie priči, odnosno o epidemiji zombijanja koja je zavladala Hrvatskom. Zaplet priče temelji se na činjenici da su hrvatski Srbi otporni na ugrize zombija. Najmilitantniji lik u seriji je, naravno, gej".
Jedna od najboljih stvari koja su poveznica između ova 2 projekta je izostavljanje političke korektnosti što dodatno daje na realizmu iako u formi humora pa ne ostavlja mjesta zagržavanju kakvo bi bilo da se radi o ozbiljnom žanru kao što je triler ali ispunjava(ju) poantu šalju poruku problematiziraju primitivizam i nacionalizam. Ključna razlika je u projektu "nedjeljom ujutro subotom navečer" su svi prijatelji (srbin i lezba) scenarij je koncipiran tako da se oni podjebavaju na nacionalnoj razini i na razini seksualnosti ali ništa loše ne rezultira iz toga to je samo adaptacija odnosa po tim pitanjima kroz koncept ekipe iz kvarta koji su prijatelji pitanja nacionalnosti potežu samo kao sredstvo kanaliziranja frustracija kad su u nekom obilku (prijateljskog) nadmetanja. U "posljednjem srbinu u Hrvatskoj" stvar je dijametralno-suprotna ovdje su likovi zagriženi nacionalisti (zapravo jedan od njih) što je adaptacija i problematizacija stvarnog ozbiljnog nacionalizma kakav je u stvarnosti. Povodom filma redatelj je dao intervju "radikalni desničari trebali bi slaviti film "posljednji srbin u hrvatskoj" dotiče se politike, iako podloga posta nije politička konotacija nego samo s filmske strane ono što proizvodi realnost film to adaptira.
"HOROR ZOMBI KOMEDIJA ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ tek se treba početi snimati, a redatelja Predraga Ličinu napali su radikalni hrvatski desničari jer, prema scenariju, od zombija napadnuti Hrvati mogu preživjeti samo transfuzijom krvi imunih Srba iz Hrvatske
Nakon što je objavljeno da je Hrvatski audiovizualni centar odobrio 3,2 milijuna kuna redatelju Predragu Ličini za njegov debitantski film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, na noge su se digli radikalni desničari koji ga napadaju na raznim internetskim portalima. Jedan od glasnijih je Velimir Bujanec koji Ličinu naziva “Geđa Peđa”, spominje mu oca udbaša i tvrdi da je HAVC jugo-srpski filmski lobi. S obzirom na to da je nakon saznanja da mu je odobren novac Ličina na Facebooku objavio vijest HAVC-a i sve prokomentirao napisom “Sprem’te se sprem’te”, Bujanec mu je odgovorio s “Geđa Peđa, kad si takav frajer, što ne obučeš dres Crvene Zvezde koji držiš u svojoj sobi i prošetaš njime, na primjer – splitskom rivom… E, to bi bilo ‘slavlje"’”
Nakon što je objavljeno da je Hrvatski audiovizualni centar odobrio 3,2 milijuna kuna redatelju Predragu Ličini za njegov debitantski film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, na noge su se digli radikalni desničari koji ga napadaju na raznim internetskim portalima. Jedan od glasnijih je Velimir Bujanec koji Ličinu naziva “Geđa Peđa”, spominje mu oca udbaša i tvrdi da je HAVC jugo-srpski filmski lobi. S obzirom na to da je nakon saznanja da mu je odobren novac Ličina na Facebooku objavio vijest HAVC-a i sve prokomentirao napisom “Sprem’te se sprem’te”, Bujanec mu je odgovorio s “Geđa Peđa, kad si takav frajer, što ne obučeš dres Crvene Zvezde koji držiš u svojoj sobi i prošetaš njime, na primjer – splitskom rivom… E, to bi bilo ‘slavlje"’”
Uobičajena situacija, niti jedan domaći filmski projekt ne može proći bez da se na zadnje noge dignu kojekakvi desni ekstremi i paraziti
posebno kad je film ovako "eksplicitnog" sadržaja. Isti je slučaj bio kad je Brešanova komedija apsurda "Koja je ovo država" bila u realizaciji, ako ćemo s nacionalne strane filmovi koji problematiziraju lopovluk, primitivizam, patrijahat nacionalizam i sve negativno što je naša nacionalna sramota su jedna od najdomoljubnijih stvari. S druge strane je problem što se u filmsku umjetnost ne ulaže praktički ništa jer samo kad nas ima da se film snima 2 godine a još minimum godinu treba do njegove premijere. Da se vratim na intervju, pitanje o
provokaciji koja je potrebna da bi se nešto promijenilo na bolje.
"NACIONAL: S time da ste vi odlučili pomiješati zombi film s totalnom političkom provokacijom. Poruka filma je jasna – Hrvati će se spasiti nakon što transfuzijom dobiju srpsku krv i tako se spašava hrvatska nacija.
Da, ali neće to biti baš tako. Ne mogu vam otkriti detalje, ali nuspojave će biti zastrašujuće. Što biste vi napravili u tom trenutku, biste li ubrizgali serum u venu bez obzira na to što dolazi od srpske krvi? Naravno da biste ubrizgali".
Da, ali neće to biti baš tako. Ne mogu vam otkriti detalje, ali nuspojave će biti zastrašujuće. Što biste vi napravili u tom trenutku, biste li ubrizgali serum u venu bez obzira na to što dolazi od srpske krvi? Naravno da biste ubrizgali".
Ovaj kut nisam sagledao, film ima poprilično humora akcije i razno-raznih kompleksnih odnosa iako je važno pitanje a radi se o pitanju licemjerja kod nacionalista. "Što biste vi napravili u tom trenutku,biste li ubrizgali serum u venu bez obzira što dolazi od srpske krvi? Naravno da biste ubrizgali"
Ali kao odgovor na pitanje reakcija desnih redatelj je imao izvanredan odgovor;
"NACIONAL: Reakcije na vaš film na desničarskim internetskim portalima zapravo su očekivane, od autora kao što je Velimir Bujanec pa nadalje.
Znate li vi što je u novinama pisalo 1992. godine? Domagoj Margetić intervjuirao je Gorana Pavletića i tada je napisao da filmskom akademijom u Zagrebu vladaju Srbi, a da ja na partyjima puštam Partibrejkerse i Riblju čorbu. Poludio sam na ovo s Ribljom Čorbom jer u životu nisam slušao Riblju Čorbu i mrzim je. Pa ne živimo u 1992. Radikalni desničari trebaju biti sretni jer sam u filmu iskorijenio sve Srbe iz Hrvatske, što je jasno iz naslova filma ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’. Pa zar im ni to nije dovoljno? Zar je naslov trebao biti ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj umire u teškim mukama’? Valjda bi Bujanec i njegovi tada bili zadovoljni".
Znate li vi što je u novinama pisalo 1992. godine? Domagoj Margetić intervjuirao je Gorana Pavletića i tada je napisao da filmskom akademijom u Zagrebu vladaju Srbi, a da ja na partyjima puštam Partibrejkerse i Riblju čorbu. Poludio sam na ovo s Ribljom Čorbom jer u životu nisam slušao Riblju Čorbu i mrzim je. Pa ne živimo u 1992. Radikalni desničari trebaju biti sretni jer sam u filmu iskorijenio sve Srbe iz Hrvatske, što je jasno iz naslova filma ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’. Pa zar im ni to nije dovoljno? Zar je naslov trebao biti ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj umire u teškim mukama’? Valjda bi Bujanec i njegovi tada bili zadovoljni".
Reakcije na film u principu najbolje potvrđuju njegove premise, nema bolje potvrde od reakcija onih koji se osjete "piknuti" njegovim sadržajem a da stvar bude još apsurdnija 99,9% nisu niti pogledali film. Ne bi bila loša i adaptacija tog dijela stvarnosti, reakcija desnih
prizemnih redikula na neki film kojem nisu podloga domovinski rat ili baljezganja o ustašama i partizanima. "Problem" su im ovakvi projekti koji adaptiraju stvarnost i razbijaju im iluzije o "savršenoj državi iz snova"
Ps, najbolje da svoje dojmove svatko izvede sam nakon što pogleda kompletan film
Trilogija zagrebačkog klasika
Nedavna kazališna adaptacija splitskog klasika "velo misto" me je sjetila da malo prevrtim film unazad, kad je Split dobio kazališnu adaptaciju popularne tv serije to me je sjetilo na jedan
koju godinu raniji projekt kazališne adaptacije zagrebačkog klasika "tko pjeva zlo ne misli" ovaj post je specijalno za nas koji volimo klasike u svim njihovim verzijama i oblicima. Odnedavno je kompletan film ponovo dostupan online pa evo za one koji bi pogledali linkam
ga ovdje bezvremenska zagrebačka komedija, što me je
sjetilo na komentar na jednom od postova posvećenih filmskom klasiku da "što ima posebno u tom filmu i zašto je izvedena istoimena predstava" na što sam replicirao odgovor da je "tko pjeva zlo ne misli" za Zagreb isto što je i "velo misto" za Split kronika jednog vremena
u 2 različita grada. Imao sam svojevremeno ideju o približavanju scenografije za one koji nisu pogledali kazališnu verziju zagrebačkog filmskog klasika kroz fotke, iako je princip isti nijanse su ključna razlika nije niti bilo izvedivo da kompletna filmska scenografija bude prenesena u predstavu a niti ne bi odgovaralo da je.
Zapravo na relaciji film-predstava su mi najgore reakcije da je predstava "loša" a od premijere 2017. je izvedena preko 100 puta, adaptirati zagrebački klasik u kazalište je bio sklizak teren, a osim glavne priče adaptacije života Šafranekovih sa filma na predstavu ovo
je i svojevrsna nadopuna filmu u određenim kadrovima su dodani raznorazni elementi tog vremena koji nisu adaptirani na filmu. Na postu
o zanimljivostima sam se dotaknuo tih stavki koje su inovacija u predstavi a kad se radi usporedba na relaciji sa filmom
izvrsna nadopuna filmu. Inovativna stvar je radio i vijesti o aktualnoj situaciji u kraljevini Jugi. Dio iz posta o zanimljivostima.
"Kad smo kod kostimografije ne bi bilo loše nešto natipkat i o scenografiji s glumačke strane. Glavne uloge su "fiksne" a sporedne "multipraktik" iako sve imaju imena one ulaze u više mini uloga, kao pojačanje glavnoj postvavi, u jednom su kadru susjedi Šafranekovih u drugom putnici na "samoborčeku" izletnici,radio naratori i protagonisti radio-drame. U principu nadopuna
da se film skroz uvjerljivo prenese u predstavu (na filmu su sve ove uloge bili statisti) ovdje je više njih bilo multipraktik uloga
sve u svemu zanimljiva ideja. Kako sam već negdje naveo u nekom od ranijih postova intencija nije bila konkururanje filmu nego samo film adaptirati u kazalište što je i uspjelo. Da se vratim na uloge evo popisa glevne postave i sporedne".
Kadrovi iz filma...
Kadrovi iz predstave...
Kostimografija u predstavi odskače od one na filmu ali odgovara tridesetim godinama prošlog stoljeća, a multipraktik uloge su virtuozan
potez za nadopunu radnje kroz njih. Bilo je gostovanja u Krapini na Brijunima i u Splitu na Marulićevim danima zagrebački klasik je popularan i izvan Zagreba što je još jedan oblik satisfakcije.
Kao zagrepčanu mi je iznimno drago da je zagrebački filmski klasik dobio kazališnu verziju koja nije samo kazališna adaptacija filma
nego i njegova izvanredna nadopuna pored što adaptira glavnu filmsku radnju otvara i drugi kut inovacije poput radija i vijesti tog vremena koje šibaju u formi ovih današnjih, bit će ponovo na repertoaru 14.19.21.26.i 27.4. ne isključujem da ponovo (uživo) pogledam kad se na film konstantno vraćam što se ne bi i na predstavu kvalitetnim projektima se vrijedi vraćati ako zaokupiraju radnjom fabulom intrigantnošću i glumačkom plejadom, da se vratim na predstavu ove me digresije jebiga konstantno skrenu s teme,na neki način predstava ima crtu problematiziranja reklama na relaciji sadašnjost-prošlost
u triedesetim godinama prošlog stoljeća stavljene su reklame (tog vremena) u invazivnu formu kao ove današnje s kojima se prekida program svakih par sekundi. Ali ima još, predstava je razimirana kao i film na postovima ranije, zagrebački klasik je prije koju godinu dobio i svoju treću adaptaciju u formi tv serije. "dnevnik velikog Perice"
"Serija se nastavlja na kultni film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli. Radnja je tridesetak godina nakon radnje iz tog filma. U seriji su nekim junacima iz filma produženi životi u novom, drukčijem i po mnogo čemu zanimljivom vremenu. U šestorima epizodama prikazuje se zbivanja u životu Perice Šafraneka i njegove obitelji tijekom 1964. godine. Perica prolazi turbulentno razdoblje svog života, a duh političkog Zapada sa svime što ga čini – od mode do glazbe, od ideja do tehnološkog napretka – postaje sve primjetniji i utjecajniji. Tadašnji Zagreb ubrzano se razvija. Stvara se i razvija bogata pop-kultura koja nezaustavljivo prodire u ondašnje socijalističko društvo. Vrijeme je plesnjaka, početaka televizije, glamuroznih glazbenih festivala. U takvom okružju zbiva se priča puna emocija, realnih" životnih izbora između oportunizma i iskrene ljubavi".
Pratio sam nastajanje tog projekta na oficijalnom instagram accoutu pa su mi informacije bile dostupne prije nego je objavljeno na televiziji o snimanju ovog projekta. Film je u tridesetim godinama prošlog stoljeća serija trideset godina kasnije u šezdesetim, 6 kvalitetnih epizoda kao treći dio filmskog klasika, predstava koja nije imala intencije konkurirat filmu nego ga samo prenijeti na pozornicu a ispala je vrhunska stvar koja se može gledati
kao nadopuna filmu i koju godinu kasnije tv serija "dnevnik velikog Perice" 30 godina nakon, o životu velikog Perice. U tv projektu isto
nisu izostavljene aktualnosti tog vremena i jedna od epizoda dotiče se zagrebačke poplave 64-eps do gledanja serije nisam znao da Fulir ima brata-to je jedna od uloga u seriji neki mutikaša koji se došao "ogrebat" za nasljedstvo. Predstava "tko pjeva zlo ne misli" je bila svojevrsni eksperiment ali nije u ključnim stvarima odskakala od filma onda je u seriju ubaciti ulogu Fulirovog brata bilo izazovno kad ga u orginal-projektu nije niti bilo u scenariju ali zna Brešan to je jedan od boljih redatelja izvući situaciju da priča nema rupu.Scenografija serije je prilagođena tužnoj stvarnosti Relja Bašić i Franjo Majetić su pokojni pa su i njihove uloge nisu uzeli druge glumce za njihove uloge.Perica je profesor a amaterski se bavi pjevanjem koncept s pjevanjem je zadržan u seriji.
Popriličan vremenski raspon film (1970.) predstava (premijera 2017.) ali se napravilo senzaciju,a 4 godine od premijere predstave realiziran je tv projekt nastavak priče baziran na filmskom klasiku. Zagrebačka kronika vremena u 3 forme ovo je jedna od najboljih stvari realiziranih koje se dotiču kronologije zagrebačkog vremena u filmsko/kazališno/televizijskoj formi.
Kad je bilo aktualno pisalo se o impresijama
"Perica i dalje vodi dnevnik, prvi datum koji je zabilježio je 24. travnja, jer je tada doznao da je umro njegov tetak gospodin Fulir, koji je završio u neželjenom braku s maminom sestrom Minom, i stan na Zrinjevcu ostavio svom nećaku. Tom prigodom shvatili smo još nešto važno, Ana Šafranek nije baš puno patila nakon smrti supruga Franje, pa ni za Minom, ali ispada da je Fulir bio jedina osoba koju je voljela. Valjda zato što njihovo stalno koketiranje nikad nije konzumirano ozbiljnijom vezom. U eri nestašice stanova, Perica odjednom ima dva, ali na ostavinskoj raspravi pojavljuje se jedan drugi Fulir, po imenu Ernest (Otokar Levaj), brat pokojnog Eugena, on ne namjerava osporiti bratovu oporuku, ali pokazuje posebno zanimanje za jednu sliku u njemu.
Šarmantan je i elegantan, baš poput Eugena Fulira, i Ana je osvojena na prečac. I mnogi drugi likovi prolaze emocionalne prevrate, Pericu je poput udara groma uzdrmala pojava nove nastavnice u školi Nade Žegar (Iva Babić), ona izgleda kao iz talijanskih revija i pitanje je gdje nabavlja takvu odjeću (u dućanima trikotaže "Varteks" svakako ne), pritom je kći zastavnika JNA (popularni srpski glumac Nikola Kojo), dok je Željka izložena udvaranjima svog novog šefa u policiji (Goran Navojec), koja joj baš nisu mrska".
Šarmantan je i elegantan, baš poput Eugena Fulira, i Ana je osvojena na prečac. I mnogi drugi likovi prolaze emocionalne prevrate, Pericu je poput udara groma uzdrmala pojava nove nastavnice u školi Nade Žegar (Iva Babić), ona izgleda kao iz talijanskih revija i pitanje je gdje nabavlja takvu odjeću (u dućanima trikotaže "Varteks" svakako ne), pritom je kći zastavnika JNA (popularni srpski glumac Nikola Kojo), dok je Željka izložena udvaranjima svog novog šefa u policiji (Goran Navojec), koja joj baš nisu mrska".
Donedavno se moglo gledat na youtubu komplet sezonu ali kao što su razjebali kazalište online pa se ne može gledati kazališnu adaptaciju filma,ista je stvar sa serijom baziranom na filmu koji je simbol Zagreba.
