Kiša...

Danima pada. Zatvorena sam u kući i već pomalo ludim. Brdo neopranog rublja neprestano raste, vlažan zrak stvara neugodnu ljepljivu atmosferu...zima je u vrijeme kad sam očekivala sunce...
Vozila sam se juče na posao i nebo se spojilo sa zemljom, kiša je lila kao iz kabla. Neki glazbeni urednik puštao je plesnu muziku...mudro po mom mišljenju. Dogodilo mi se nešto što mi se znalo događati kad sam imala 16-tak godina.
U ono vrijeme, prije spavanja, pustila bi sebi Ravelov Bolero. To je bio moj način opuštanja, ali svar nije bila samo u glazbi. Nakon nekoliko početnih taktova zatvorila bi oči i sanjarila....
Ona u haljini boje kože, sa čvrstom zategnutom punđom na sivim daskama kazališne pozornice, on u crnom triko-odijelu. Klize po pozornici, kreću se kao jedno, prate svaki takt, svaki zvuk, udarcom pete o drveni pod ili kratkim trzajem ramena, sve je puno napetosti, strasti, čežnje...Bolero dugo traje, dovoljno dugo da utonem u san...ugodan, naravno...
Jučer, glazba na radiju natjerala me da napravim isto...oni ljudi u mojoj glavi plešu, vidim im skladne kretnje... noge prepune ritma, izjednačenu snagu muškog i ženskog plesača, nitko ne dominira...ples njihov je lijep kao ljubav, još ljepši...i osjetim nešto davno zaboravljeno...trnce uzbuđenja kako se lagano penju od nožnih prstiju prema gore i cijelu me obuhvaćaju...osjetila sam se ponovo mladom i slobodnom.
Imam skrivenu strast prema latino glazbi, ne svoj, samo prema ponekom izvođaču, npr. prema José Felicianu,
ostavljam vam zato jednu pjesmu koja čini kišu ljepšu, ako zbog nijednog drugog razloga zato što kaže u jednom dijelu...

"Slušaj kako kiša pada, slušaj kako pada, u svakoj kapi kiše, ti znaš da te volim više,
Neka pada cijelu noć dok moja ljubav prema tebi raste
i sve dok smo zajedno, ko brine o vremenu..."

The Legendary Jose...

Eto, to sam ja....

Za mene je tijelo je najveće umjetničko djelo, obožavam pokret i ples, to je za mene najljepša umjetnost...

Glazbu volim slušati u miru, volim da je čist zvuk i da čujem svaku notu...

Najviše volim sanjati, sanjati, sanjati pa makar i samo 20 minuta na kauču...što bi moji rekli "ubit oko",

Ležati vani i biti dostupna, tako ja zamišljam slobodu...

Kad bi manje ležala, a više šetala možda bi zaboravila na ovu mrsku pojavu,

Nema veće ljubavi od majčinske...

Kada bi bar mogla prestati jesti slatko...

Moja je soba ponekad ovakva, najčešće subotom oko 12 (i samo tada)...

Volim čitati to je moj način da proputujem svijet i pobjegnem u neko drugo vrijeme i mjesto...

Dobri koncerti su uspomena na dane mladosti...

Šetala bih negdje s nekim s kim mogu dugo pričati i s kim se mogu puno smijati i to bi bio pravi odmor...

Uvijek, baš uvijek mogu popiti čašu vode...

Gledala ovaj krajolik i duboko disala punim plućima ovaj prekrasan zrak...

Ja sam SANJAR, ODBJEGLI UMJETNIK, NOVA VRSTA PURITANCA I KUĆNI TIP i stvarno jesam...

Komentari

Jučer sam čačkala po html bloga. Glumim iskustvo...kao, uspjela staviti dvije-tri stvari na blog (neke prilično kičaste, priznajem, ali uživam) i sada ja bi svašta promjenila. I naravno, promjenila sam to da se ne mogu otvoriti komentari...htjela sam dolje napisati - Recite, važno mi je -, ali umjesto toga cijelo popodne broj komentara stalno 7...blog pogledan oko 100 puta, ali komentara sedam. Malo mi je to bilo čudno...vidim nova imena, to mi je uvijek drago, pa se premjestim do njihovog bloga, pa pročitam, ostavim komentar, vratim se a komentara opet 7, (naravno od 100 posjeta, jedno 25 sam ja).
Kad sam počela pisati bilo mi je jako važno da me pročitaju andjel, amaely, triptih, Anna i Mirta. Onda se su se pojavili neki novi o kojima sam postala lagano ovisna, i sada na ovim posljednjim postovima mnogi su kod kojih stalno čekam jesu li napisali nešto novo...i napokon, sine mi, pokušam kliknuti na komentari, ne otvaraju se. I shvatim da sam nešto zeznula. Odjednom napad panike, nisam ni znala da mi je to toliko važno, da vidim što mislite, tko me čita.
Shvatim i to da uživam otkrivajući nova imena, veselim se što me posjećuju ljudi koji slično pišu i razmišljaju, gdje nalazim odgovore na svoja pitanja ili me potaknu da se sjetim nečeg zatomljenog...
Nakon malo truda i muke uspjela sam sve vratiti na staro...Drago mi je što se vrlo brzo broj popeo na sedamnaest...
Lagala bi kad bi rekla da mi je svejedno da li me čitate ili ne, da pišem zbog sebe...ma pišem i zato, ali kad mi uz one gore spomenute svrate i sve nove drage virtualne prijateljice i prijatelji vrijeme je za novi post, o kome intezivno razmišljam cijeli dan i kad sjednem ispred ekrana iz prstiju iscuri nešto potpuno neočekivano. Baš kao priča o vašim komentarima...
Iako dolje gdje piše komentari nisam uspila napisati, tu u stvari piše recite srcem, važno mi je

Proljeće...

Još traje moja duhovna obnova. Pojačano razmišljam o sebi, o vjeri i pokušavam raditi sve ono što se radi u korizmi... Uskrs je sigurni znak dolaska proljeća...Na nizbrdici koja vodi ka crkvi obavezno do Uskrsa jedno stablo obuče novu haljinu, nabaci novi njegovani look i sve nas iznenadi ljepotom boja.
Nekako je uvrježeno da početkom proljeća novine počnu pisati o djetama, novim preparatima za skidanje celulita, omekšavanju kože, uljepšavanju noktiju...
Uredno se svake godine uhvatim u tu zamku. Počnem više vremena razmišljati o izgledu...već par godina uhvatim sebe kako se u ovo doba odlučim ošišati na kratko (prespavam i čekam da želja prođe) i svašta nešto bi mjenjala...
Ono što bih ove godine trebala učiniti za sebe je kupiti mojoj malenoj nova kolica, neka lagana i svaki dan do grada u šetnju. Šetati po rivi, voditi mišicu na ljulje, pričati s ljudima, razmjenjivati iskustva s drugim mamama, ako ništa drugo onda zato da se promatrači naviknu na promjenu koja se dogodila ove zime i postepenim skidanjem zimskih krpica bit će smanjen šok... naravno da se šalim (glede šoka).
Treba mi druženje s novim ljudima, ovaj zlatni kavezić na vrhu brda, daleko od svih događanja počeo me gušiti...
Iako sam nabavila zalihu novih kremica sa svim mogućim i nemogućim efektima i podobru količinu dekorativna kozmetike znam da mi u kompletnoj obnovi mogu pomoći samo novi prostori.
I što je najljepše od svega nije neizvedivo, tu mi je ispred nosa, samo trebam odljepiti stražnjicu od ove stolice...
i krenuti...
Nabacit ću osmjeh i s prvim novim lijepim danima vratiti se mome gradu...i sebi...

Korizma ove godine ima na mene zanimljiv učinak...

Ranije...bolje rečeno daaavno ranije sve sam morala ispričati. Ako se ne ispriča nije se dogodilo...Prava bolest (ko je ima, zna). Onda pričaš previše, što ne treba, kome ne treba...pa situacija dobije novi izgled, pa se u svakom prepričavanju malo nadoda i eto problema. Nije važno kako je priča završila ni što je bilo dalje, sve, dobro i loše iz mojih usta odlazilo je u nepoznate kanale...
U iznošenju svog mišljenja o svemu također sam bila prva...to je bio dio mog osebujnog karaktera...nikad nisi znao kojom ću britkom dosjetkom nekog povrjediti, istina, ljudi bi brzo zašutili i povukli se, ja sam se osjećala vrlo pobjednički, a ono što tada nisam znala je da priča tu ne završava...zabavljala sam "prijatelje i prijateljice" takvim svojim ispadima...moj život bio je otvorena knjiga...zašto, pitate...jer se život tada još nije ni dogodio...mazio me, pazio, tetošio...mene jedinicu, miljenicu.
A onda su se počele događati neizrecive stvari...stvari koje nikoga ne bi zabavile (nisu ni mene, nimalo), o kojima "prijatelji" ne vole slušati, takvi prijatelji te vole nasmijanu ili uplakanu zbog njihovih problema, nikako zbog svojih...Događale su se stvari koje ne želiš izgovoriti, o kojima ne želiš pisati koje ne želiš ponavljati i o kojima ne želiš mislti...jedino što s njima možeš je pričekati da prođu...Takve stvari natjerale su me da zašutim, da ih ne pričam da se ne pamte, da se ne vraćaju do mene izmjenjene, preobučene...
I prestala sam koristiti britki um na drugima, sad ismijavam samo sebe. Događaju se te ružne stvari rijetko, skoro nlkad u sadašnjem životu, a kada se dogode iz mene umjesto priče o njima, izađe npr. priča o Emanueli...
To im je kazna što dolaze u moj život, ostaju neispričane i prekrivene lijepim...
A oni "prijatelji" davno su zamjenjeni boljim modelima, ne znam ni što bih im rekla da ih sretnem, srećom, na ovim novim mostovima nema za njih prostora...
I na procjeni sreće u mom životu, ona neispričana strana postaje lagana kao pero, jer na vagi pritežu sretne stvari...
I zanimljivo, upravo te neizrecive stvari učinile su me boljom ...te proživljene nesreće učinile su me sretnom ženom...

Želim život...

Stavila bi Aninu sliku da me njene oči još uvijek ne proganjaju. Njen vapaj za životom još uvijek mi odjekuje u ušima.
No umrla je... I postala nikad življa.
Divim joj se svim srcem.
Znajući da neće spasiti sebe, u zadnjim danima života, odlučila je spasiti mnoge druge...
Je li to svetost?
Za mene je.
Krijem se iza uspjeha djece, postignuća muža, a što će ostati od mene, jedno ime, uspomena...
A Ana Rukavina, ta prekrasna mlada žena...postala je za nas živa tek onda kad je umrla...
Tko je od nas toliko velik?
Ma jesmo li plemeniti makar toliko da darujemo 5 mililitara krvi i zapišemo svoje ime, kao nadu u nečiji život...
Samo to od nas traži uspomena na jednu hrabru Anu, nemojte se oglušiti kada za to čujete u svom gradu.

Pokoj vječni daruj joj Bože
i svjetlost vječna svjetlila njoj...

Petak, 14.40

Otišla sam danas i dala krv, da sam je kojim slučajem davala u laboratoriju za kontrolu vlastite krvne slike, osjećala bi se slabom cijeli dan, ovako, ubod nisam ni osjetila. Zanimljivo je kako sam na radnom mjestu točno znala kome trebam reći da ide sa mnom. Puna sam ponosa cijeli dan, kao da sam napravila nešto puno teže, a ne samo pružila ruku i okrenila glavu da ne vidim kad me bocnu. Tiho se nadam da ću pomoći nekom, djetetu, mladiću, djevojci, majci ocu. Predivno je činiti dobra djela...

Kako me zoveš...

Novo ime

Jednog ćeš jutra na svome putu
susresti anđela.
On će ti dati bijeli kamen, a
na njemu će stajati novo ime,
tvoje novo ime,
kako je upisano u Božjem dlanu...





Moj dobri Anđel svakodnevno zna da pripada kampanjcu...ima dana kada na miru može čistiti perije u svojim krilima i laštiti svoju sjajnu auru do visokog sjaja, sigurno u tim danima brine da li će zaraditi plaću, gledajući me kako mirujem...
Vjerujem da nikad ne govori Gospodinu da je sve u redu, jer sjeća se dana kada se dobro uznojio pazeći me...sjeća se vremena kada nije imao pauzu, ni malu, najmanju za kap vode...
I ja se još uvijek sjećam tog vremena, kada sam se za njegovu ruku čvrsto držala, kada mi je ona bila jedina veza sa stvarnim životom.
Jesi li mi tada dao ime?
Moje ovozemaljsko ime mi jako odgovara. U skladu s njim oduvjek sam sanjala o ovim danima, sanjarila sam o mirnom životu, domu punom smjeha i dječije cike...odabrane glazbe i ugodnih boja, omiljenih knjiga i vaza punih cvijeća...
Jako volim sanjariti, pa se sada sanjareći nadam, da je na tom kamenčiću ime ne puno različito od ovog sadašnjeg...da nisam ime koje si mi namjenio potpuno pokvarila, da je ime meni namjenjeno, potpuno primjereno ovome što živim sada...
Nadam se, da će onog dana kada sretnem anđela s bijelim kamenčićem u ruci, na tom kamenu pisati ime moga srca, nadam se da si zadovoljan sa mnom, da si me i ti nazvao Sanja .

Nešto sasvim nježno

Poželjela sam napisati nešto nježno,
kao boja lavande na sivom papiru,
nešto nježno i puno ljubavi,
s mirisom prvih ljubičica
i bojom rascvalih viola...

Poželjela sam napisati nešto nježno,
kao kratak susret oka nekog
tko te dobro zna,
kao tihi žubor vode
i lagano mreškanje površine mora.

Poželjela sam napisati nešto nježno,
kao majčin zagrljaj
i dodir usana na vrhu dječijeg nosića,
nešto nježno kao tiha prolaznost vremena...

O ljubimcima...

Do prije par godina imala sam prekrasnu mješanku između irskog setera i koker španijela, Laru. Nije baš bila lako odgojiva, puno je lajala, bila tvrdoglava, ali je bila prava maza. Imala je divne oči i dlaku, po stare dane bila je jako dobra, dozvoljavala je mojim klincima da joj stavljaju ogrlice i naušnice i da leže na njoj koliko god žele. Dok sam živila kod mame spavala je na mom krevetu, ponekad i u njemu. Nažalost, razbolila se i morali smo je uspavati. Moj stariji sin još uvijek rado pokazuje njezine slike.
Nikad se nismo zvali Larina mama, tata i seka.
Moj tata je jednom, jednoj gospođi koja je raširenih ruku dozivala svog psa (kasnije je ispalo da je to Larin tata): "Pluton, dođi mami!", rekao: "A gospođo, da ste znali, mogli ste abortirati."
Tako je rodbinski odnos između nas i našeg psa bio unaprijed riješen.
Kad je Lara uginula, odlučili smo da više nećemo imati psa (mama je odlučila, ja sam se udala i otišla), jer se stvarno previše vežemo za životinje i za njom patiš podjednako kao za čovjekom.
Do tada nisam primjećivala ono što sad vidim, pa se pitam, da li se svjet promjenio, ili ja jednostavno nisam vidjela...
U mojoj ulici svi imaju psa, osim dvije kuće u kojima žive obitelji s troje djece, mi i još jedni.
Od kad sam imala svog psa više ne diram tuđe pse na ulici jer mislim da njih to užasno gnjavi. Imam osjećaj da me vlasnici pasa zbog toga gledaju kao manje "humanu".
Svi su tim psima mame, tate, bake, dide, malo su suzdržani sa djecom pa se između sebe ne nazivaju braćom i sestrama.
Prijateljica koja je ostala trudna s trećim djetetom prije neki dan je tužno izjavila da sada mora odustati od psa (kao da je to jednako).
A posljednje što me začudilo je ono što mi je susjeda rekla danas...
Na ulici smo bili, moj srednji sin, malena, baka i susjeda (ponosna "baka" jedne slatke crne pudlice), i kad je malena ugledala tatin automobil, zatrčala se veselo i vikala - tavo, tavo! (što u prijevodu znači tajo, tajo), a susjeda je na to rekla: "Pa vi ne morate imati psa, imate nju!"...
Je li tu nešto krivo, ili se samo meni čini tako?

Testovi, muž i cvijeće...

Mrzim testiranja svih vrsta. Provjere znanja, emocija, iskrenosti, odanosti... Toliko ih mrzim da na svima padam.
Ne znam ih ni postavljati. To je sigurno tako što za to nisam imala potrebu. Voljena sam ovakva kakva sam ili nisam voljena...prihvaćam to kako je.
Kažu neke mudre žene da muževu ljubav treba testirati. Zašto? Uvijek postoji mogućnost da testom otkrijem da me ne voli. I što onda? Što mogu promjeniti?!
Ja ga volim.
To je dosta.
Ne želim ga mijenjati, na nešto ga tjerati kao dokaz ljubavi prema meni, pa mu onda velikodušno dozvoliti da od toga odustane. To nije moj stil (zar imam stil?).
Možda će ta ljubav zauvijek ostati nedorečena. Možda nikad neću znati koliko me i kako voli. Ali to neću provjeravati.
Tu smo, zajedno smo, idemo dalje...naš put je još dug. Život postavlja dovoljno teške testove, ne moram mu i ja u tome pomagati...
Ako koji i padnemo, znam da se može rješiti jednim dugim pogledom, zagrljajem ili onim trenutkom kad se prepoznamo u rečenici onog drugog...
Ljubav je nježan cvijetak...treba je pažljivo zaljevati, onoliko koliko ta vrsta cvijeta traži. I manje i više može je ubiti.

Mirisi proljeća

Proljeće mnogima miriše na ljubav.

Mene na ljubav posjeća miris burne zimske večeri, kad su ruke hladne i griju se u džepu tuđe jakne...kad su obrazi smrznuti, a srce uzavrelo, kad je vrh nosa hladan ko led, a usne vruće...to je ono na što mi miriše zima.

Ljeto mi miriše na drugi način...puno je rascvalog cvijeća, mirisa parka...toplog mora, borova... miriše na čežnju. Ljeto miriše na želju da voliš...da te netko obgrli oko golih ramena, da gledaš kapljice vode na tuđoj preplanuloj koži. Miriše na otvorene prozore i zategnute čiste plahte, miriše u bojama...ako je to moguće...

Jesen ima miris početka, škole, prve ljubavi. Miriše na mir, na kino, i ukradeni pogled iza predstave, miriše na dugo sjedenje na balkonu i uživanje u zadnjim zrakama sunca...miriše na djevojačke uspomene...

A proljeće mi miriše na slobodu, na kotrljanje po livadama, na mojih 5 godina. Miriše na pupove cvijeća koji u meni bude novu snagu, miriše dobro (kao novi namještaj). Podsjeća na kavu u Docu s prijateljem koji zna šutiti...na šetnje uz bonacalo more i smetenost od podnevnog sunca. Mirisom mi kaže da mogu opet snažno udahnuti, napuniti pluća i s velikim osmjehom kreniti naprijed...

Sretna sam što je ove godine proljeće zamirisalo ranije...

Jedna priča, onako uz put...

Ponekad radim neke voditeljske poslove...Nekad sam to radila za honorar, a sada kad me pozovu neki dragi ljudi,zadnje što sam radila, vodila sam jednu baletnu večer,moje učiteljice baleta...ona je htjela baš mene za voditeljicu iako među njenim učenicama ima i diplomiranih glumica.
Pristala sam, naravno, odmah iako me bilo malo strah. Sada imam troje djece, daleko sam od baletne kilaže, ne šminkam se previše i oblačim se puno opuštenije, a to je zahtjevalo potpunu promjenu... Posjetila sam frizera, dodala nove pramenove, kupila novi sako (ipak to zahtjeva neki nivo) i tako završila prvi dio preobrazbe...Sad se trebalo dobro pogledati u ogledalo, a to stvarno ne volim. No što se mora, mora se.
Imam zahvalno lice, pravilno, uglavnom, i iskustvo iz kojeg znam istaknuti samo ono što je lijepo.
Puder, sjenilo svjetlo ispod obrva, tamno na kapke, tuš, maskara...a djeca sjede ispred mene i ne mogu od čuda, zašto to radiš, zašto sad to, guguću, a moja nervoza raste. Da budem lijepa, odgovaram, ne kuže oni to, njima sam lijepa i ovako...Odlaze, jer im nije jasno...
Pristiže nova publika, moja svekrva i susjeda...Gledaju taj zahvat i zaključuju da ja uopće nisam lijepa, ali se znam "namistit" (baš mi to treba), nasmijem se i kažem da i to treba znati. Od malena se raspravlja o mojoj "ljepoti", imam prelijepu mamu na koju malo ličim i imala sam strašno šarmantnog i duhovitog tatu, na kojeg isto tako malo sličim. Kombinacija se nije pokazala kao put do miss univerzum, ali ja sam sasvim zadovoljna, a drugi imaju neki problem s tim... I tako, njih dvije zagledaju me, ocjenjujući jesam li lijepa ili nisam, a ja stavljam rumenilo, olovku za usne i sjajilo...dakle kraj.
Koga vidim u ogledalu? Onu davnu, poznatu ženskicu s kojom sam se nekad viđala svaki dan, a sada za nju imam živaca jedan put godišnje (zahtjeva puno vremena i pripreme).
Oblačenje, češljanje, cipele, ...maska je potpuno spremna. Odlazim na ljetnu pozornicu, sjednem sastrane i čitam tekst...i eto problema. Ostarila sam, lakše zaplačem, muči me rečenica u kojoj u ime svih polaznica baletne škole u njenih 50 godina rada, zahvaljujem našoj dragoj teti na strpljenju, izdržljivosti i ljubavi. Znam da ću se rasplakati. Čitam je sto puta, učim je napamet, pokušavam razmišljati o nečem nevažnom, ali ne ide...plačem i gotovo.
I napokon, pet minuta prije početka sjedne mi. Pročitam je bez suza i drhtanja glasa.
Počinje program, u svom sam elementu, kad se upale svjetla nestanem ja i izađe netko potpuno novi, zna kako se smijati, gdje gledati, zamahuje kosom, pravi ispravne stanke, ljudi plješću...vrijeme brzo prolazi. Bliži se trenutak kada trebam reći onu rečenicu. Dolaze mi reći da je scenarij izmjenjen, moram uzeti mikrofon, stati ispred naše tete i reći:
Ove večeri male balerine poklonile su vam tisuće cvijetova, dragi gledatelji, ali onaj najljepši čuvamo za našu tetu...
i suze krenu, glas zadrhti, nisam više za ovaj posao, skupim zadnje snage, završim rečenicu i pobjegnem u gledalište.
Čim su se svjetla ugasila otrčala sam kući. Grozno sam se osjećala, jedva sam čekala da skinem šminku, da se pokrijem preko glave i zabranim sebi zauvijek da radim taj posao, što to meni treba...dva dana se ne javljam na mobitel, za svaki slučaj.
Nakon mjesec dana, nazove me teta ... (na fix) i kaže da mi je spremila dvd sa večeri. Odlazim po njega, zatvaram se u sobu i gledam ga prvo sama. Maska nije uspjela, ličim na sebe, do onog nesretnog plakanja ima još sat i po. Balerinice su preslatke, sve teče kako treba i evo onog trenutka.
Zumiraju me (uf), ja progovaram, suze kreću i vidim ono što tada nisam vidjela...plače i moja teta..., bivše učenice baletne škole, digle su se na noge i plješću, a suze idu i njima, onda im se pridružuje cijela publika i svi stoje na nogama...bilo je prekrasno, šteta što sam onako pobjegla, a teta... me nazvala sutra i rekla da za šest mjeseci opet ima baletnu večer i da joj ne pada na pamet da uzme nekog drugog...

Imam dosta vremena da smislim novu masku, ova nije uspila...a možda i je, tko će znati...

A gdje je radost

Ovih dana neka mi se tuga uvukla u srce,
sjedim pred ekranom, pisuckam, čitam, malo govorim..
Obavljam samo osnovne funkcije da svi budu zadovoljni...

Šutim...
to je tako čudno.
Znam da sve u životu ima svoje vrijeme...
Ovo je znači vrijeme tišine...

Ipak imam potrebu pisati, sve reći,
ali ne gladajući u oči, nego nekom nepoznatom
tko me može samo zamišljati.

I što vidi taj netko, stvarno ne znam...
Da previše mislim? Ili sanjam?
Da se previše trudim?

Vidi li se da volim ili ne volim,
da postojim.
Ili se čini da samo čekam da prođe?
Sve? I život? I dan?

Već sam malo umorna od ovog stanja,
fale mi dani puni radosti,
valjda će uskoro doći.

Jer znam, čim se ovako ščućurim u sebi,
nešto se novo događa,
nešto me opet mijenja,

Što sam sad novo otkrila?
Kakva ću iz ovog perioda izaći?

Moje Nitko i Ništa

Kaže, ostavi svoje ime,
ostavljam ga,
kaže zaboravi svoje porijeklo,
zaboravljam,
to što radim, svoja uvjerenja,
sve kako sebe nazivam,
da sam majka, žena, kćerka, prijateljica, vjernica...
odbacujem sa sebe, skidam

Kaže,ostavi sve oko sebe, ogoli se potpuno.

Pogledaj iznutra...
tko sam - nitko,
što sam - ništa...
ali ipak, u nutrini nešto se događa,
netko bezimeni tu živi,
ima želju zajedničkog susreta,
ima želju ujedinjenja...

Moje nitko i ništa,
moje ja,
treba Tebe, jer ti pripada.
Dio je cjeline koju si Ti stvorio,
koja se samo sakrila iza onogo što sam zaboravila i ostavila.

Sve prolazi, sve nestaje...
Ovo moje nitko i ništa, ne stari, ne mjenja se,
nema godina, nema iskustva,
isto je od začetka kakvo si za mene stvorio,
čeka da se opet spojimo,
sa strahom da li sam očuvala ono što si mi dao.