Testovi, muž i cvijeće...

Mrzim testiranja svih vrsta. Provjere znanja, emocija, iskrenosti, odanosti... Toliko ih mrzim da na svima padam.
Ne znam ih ni postavljati. To je sigurno tako što za to nisam imala potrebu. Voljena sam ovakva kakva sam ili nisam voljena...prihvaćam to kako je.
Kažu neke mudre žene da muževu ljubav treba testirati. Zašto? Uvijek postoji mogućnost da testom otkrijem da me ne voli. I što onda? Što mogu promjeniti?!
Ja ga volim.
To je dosta.
Ne želim ga mijenjati, na nešto ga tjerati kao dokaz ljubavi prema meni, pa mu onda velikodušno dozvoliti da od toga odustane. To nije moj stil (zar imam stil?).
Možda će ta ljubav zauvijek ostati nedorečena. Možda nikad neću znati koliko me i kako voli. Ali to neću provjeravati.
Tu smo, zajedno smo, idemo dalje...naš put je još dug. Život postavlja dovoljno teške testove, ne moram mu i ja u tome pomagati...
Ako koji i padnemo, znam da se može rješiti jednim dugim pogledom, zagrljajem ili onim trenutkom kad se prepoznamo u rečenici onog drugog...
Ljubav je nježan cvijetak...treba je pažljivo zaljevati, onoliko koliko ta vrsta cvijeta traži. I manje i više može je ubiti.