Ovih dana neka mi se tuga uvukla u srce,
sjedim pred ekranom, pisuckam, čitam, malo govorim..
Obavljam samo osnovne funkcije da svi budu zadovoljni...
Šutim...
to je tako čudno.
Znam da sve u životu ima svoje vrijeme...
Ovo je znači vrijeme tišine...
Ipak imam potrebu pisati, sve reći,
ali ne gladajući u oči, nego nekom nepoznatom
tko me može samo zamišljati.
I što vidi taj netko, stvarno ne znam...
Da previše mislim? Ili sanjam?
Da se previše trudim?
Vidi li se da volim ili ne volim,
da postojim.
Ili se čini da samo čekam da prođe?
Sve? I život? I dan?
Već sam malo umorna od ovog stanja,
fale mi dani puni radosti,
valjda će uskoro doći.
Jer znam, čim se ovako ščućurim u sebi,
nešto se novo događa,
nešto me opet mijenja,
Što sam sad novo otkrila?
Kakva ću iz ovog perioda izaći?
Post je objavljen 02.03.2007. u 14:40 sati.