Stavila bi Aninu sliku da me njene oči još uvijek ne proganjaju. Njen vapaj za životom još uvijek mi odjekuje u ušima.
No umrla je... I postala nikad življa.
Divim joj se svim srcem.
Znajući da neće spasiti sebe, u zadnjim danima života, odlučila je spasiti mnoge druge...
Je li to svetost?
Za mene je.
Krijem se iza uspjeha djece, postignuća muža, a što će ostati od mene, jedno ime, uspomena...
A Ana Rukavina, ta prekrasna mlada žena...postala je za nas živa tek onda kad je umrla...
Tko je od nas toliko velik?
Ma jesmo li plemeniti makar toliko da darujemo 5 mililitara krvi i zapišemo svoje ime, kao nadu u nečiji život...
Samo to od nas traži uspomena na jednu hrabru Anu, nemojte se oglušiti kada za to čujete u svom gradu.
Pokoj vječni daruj joj Bože
i svjetlost vječna svjetlila njoj...
Petak, 14.40
Otišla sam danas i dala krv, da sam je kojim slučajem davala u laboratoriju za kontrolu vlastite krvne slike, osjećala bi se slabom cijeli dan, ovako, ubod nisam ni osjetila. Zanimljivo je kako sam na radnom mjestu točno znala kome trebam reći da ide sa mnom. Puna sam ponosa cijeli dan, kao da sam napravila nešto puno teže, a ne samo pružila ruku i okrenila glavu da ne vidim kad me bocnu. Tiho se nadam da ću pomoći nekom, djetetu, mladiću, djevojci, majci ocu. Predivno je činiti dobra djela...
Post je objavljen 16.03.2007. u 07:30 sati.