Jučer sam čačkala po html bloga. Glumim iskustvo...kao, uspjela staviti dvije-tri stvari na blog (neke prilično kičaste, priznajem, ali uživam) i sada ja bi svašta promjenila. I naravno, promjenila sam to da se ne mogu otvoriti komentari...htjela sam dolje napisati - Recite, važno mi je -, ali umjesto toga cijelo popodne broj komentara stalno 7...blog pogledan oko 100 puta, ali komentara sedam. Malo mi je to bilo čudno...vidim nova imena, to mi je uvijek drago, pa se premjestim do njihovog bloga, pa pročitam, ostavim komentar, vratim se a komentara opet 7, (naravno od 100 posjeta, jedno 25 sam ja).
Kad sam počela pisati bilo mi je jako važno da me pročitaju andjel, amaely, triptih, Anna i Mirta. Onda se su se pojavili neki novi o kojima sam postala lagano ovisna, i sada na ovim posljednjim postovima mnogi su kod kojih stalno čekam jesu li napisali nešto novo...i napokon, sine mi, pokušam kliknuti na komentari, ne otvaraju se. I shvatim da sam nešto zeznula. Odjednom napad panike, nisam ni znala da mi je to toliko važno, da vidim što mislite, tko me čita.
Shvatim i to da uživam otkrivajući nova imena, veselim se što me posjećuju ljudi koji slično pišu i razmišljaju, gdje nalazim odgovore na svoja pitanja ili me potaknu da se sjetim nečeg zatomljenog...
Nakon malo truda i muke uspjela sam sve vratiti na staro...Drago mi je što se vrlo brzo broj popeo na sedamnaest...
Lagala bi kad bi rekla da mi je svejedno da li me čitate ili ne, da pišem zbog sebe...ma pišem i zato, ali kad mi uz one gore spomenute svrate i sve nove drage virtualne prijateljice i prijatelji vrijeme je za novi post, o kome intezivno razmišljam cijeli dan i kad sjednem ispred ekrana iz prstiju iscuri nešto potpuno neočekivano. Baš kao priča o vašim komentarima...
Iako dolje gdje piše komentari nisam uspila napisati, tu u stvari piše recite srcem, važno mi je
Post je objavljen 23.03.2007. u 15:24 sati.