O ljubimcima...

Do prije par godina imala sam prekrasnu mješanku između irskog setera i koker španijela, Laru. Nije baš bila lako odgojiva, puno je lajala, bila tvrdoglava, ali je bila prava maza. Imala je divne oči i dlaku, po stare dane bila je jako dobra, dozvoljavala je mojim klincima da joj stavljaju ogrlice i naušnice i da leže na njoj koliko god žele. Dok sam živila kod mame spavala je na mom krevetu, ponekad i u njemu. Nažalost, razbolila se i morali smo je uspavati. Moj stariji sin još uvijek rado pokazuje njezine slike.
Nikad se nismo zvali Larina mama, tata i seka.
Moj tata je jednom, jednoj gospođi koja je raširenih ruku dozivala svog psa (kasnije je ispalo da je to Larin tata): "Pluton, dođi mami!", rekao: "A gospođo, da ste znali, mogli ste abortirati."
Tako je rodbinski odnos između nas i našeg psa bio unaprijed riješen.
Kad je Lara uginula, odlučili smo da više nećemo imati psa (mama je odlučila, ja sam se udala i otišla), jer se stvarno previše vežemo za životinje i za njom patiš podjednako kao za čovjekom.
Do tada nisam primjećivala ono što sad vidim, pa se pitam, da li se svjet promjenio, ili ja jednostavno nisam vidjela...
U mojoj ulici svi imaju psa, osim dvije kuće u kojima žive obitelji s troje djece, mi i još jedni.
Od kad sam imala svog psa više ne diram tuđe pse na ulici jer mislim da njih to užasno gnjavi. Imam osjećaj da me vlasnici pasa zbog toga gledaju kao manje "humanu".
Svi su tim psima mame, tate, bake, dide, malo su suzdržani sa djecom pa se između sebe ne nazivaju braćom i sestrama.
Prijateljica koja je ostala trudna s trećim djetetom prije neki dan je tužno izjavila da sada mora odustati od psa (kao da je to jednako).
A posljednje što me začudilo je ono što mi je susjeda rekla danas...
Na ulici smo bili, moj srednji sin, malena, baka i susjeda (ponosna "baka" jedne slatke crne pudlice), i kad je malena ugledala tatin automobil, zatrčala se veselo i vikala - tavo, tavo! (što u prijevodu znači tajo, tajo), a susjeda je na to rekla: "Pa vi ne morate imati psa, imate nju!"...
Je li tu nešto krivo, ili se samo meni čini tako?