Otkad se Lovorka sjeća, baka joj je za Dan kruha pekla kruh: veliki kruh u obliku srca. Redovito ga je pekla i dok je Lovorka išla u jaslice, pa u vrtić, a i sada kada već ide u školu. Lovorka je bila jako ponosna na bakin kruh. Zvala ga je „kruh od srca“. Kad je učiteljica najavila da će sljedećeg dana biti proslava Dana kruha, Lovorka je bila sigurna da to njezina baka već zna. I, uistinu, baka joj je, kao uvijek, ispekla kruh, stavila u lijepu košaru, ukrasila ga i omotala celofanom. Lovorka ga je ponosno unijela u razred i stavila na svoju klupu. - Kakav si kruh donijela? – pitala su je djeca. - Kruh od srca – sigurnim im je glasom odgovorila. No, kad su odmotali kruh i odstranili ukrase, vidjeli su da kruh nije u obliku srca, nego u obliku sunca. - Kakvo ti je to srce?! – narugao se Lovorki jedan učenik. - Između srca i sunca nema neke velike razlike – rekla je učiteljica. Što je srce čovjeku, to je sunce svijetu. A kada su poslije jeli kruh koji je ispekla Lovorkina baka, svi su se učenici složili da je, kao i uvijek, izvrstan. - Ipak je to kruh od srca – zaključila je učiteljica. – Jer samo se od srca može ispeći tako dobar kruh. Svi su se s time složili. I Lovorka je, kao i uvijek, bila sretna. Stjepan Lice |