PUT DO DJEČJEG SRCA

13. postaja: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Dok je još mogao disati, znojiti se, zazivati Oca, obratiti se majci i tražiti piti, dotle je u onima koji su ga voljeli tinjala neka posebna veza s njime, makar su znali da je kraj. Sada više nema ni toga. Čak više nije moguće da ostane na križu. Josip iz Arimateje je došao s nekim papirima. Nešto su došaptavali vojnicima. I vijećnik Nikodem se pojavio da potkrijepi to što se traži. Čulo se kako je netko spominjao sutrašnji blagdan i da ne bi bilo dobro da trojica raspetih ostanu ovako preko subote…

Kada stoji uz voljenu osobu koja umire, čovjek njenu blizinu, njen dah, njene riječi pa čak i bolne krikove prati nekim osobitim čulom, koje dotiče još to zadnje od života. A onda najednom (jer svaka je smrt iznenadna) dođe trenutak kad više nema ni disanja, ni pokreta, niti ičega… i onda slijedi ono što boli osobito teško… mrtav se čovjek mora odijeliti. Kao da nije dovoljna sama smrt nego i ta potpuna odijeljenost. Tko da zadrži čovjekov nezadrživ iskorak prema Vječnom? Ništa, doista ništa i nikoga ne možemo posjedovati.

Znam, "za sebe si nas stvorio, o Bože" i ništa ne smijemo zadržati kao trajan posjed, osim svoje povezanosti s Tobom. Tek u Tebi imam sve – i ljude koje volim ili sam volio. Tek iza potpune i posvemašnje odijeljenosti bit ćeš Ti sve u svemu – moj Bog i sve moje!