PUT DO DJEČJEG SRCA
28.01.2007., nedjelja
NEDJELJA NAKON...
|
Nismo niti mi mislile da bi druženja na ovim prostorima trebala prestati zato što smo se vratili sa zimovanja. Put do dječjeg srca je i zamišljen kao mala oaza u koju ćemo rado navraćati. To bi trebalo značiti: imate pravo iznositi prijedloge, osvrnuti se na neki sadržaj, ponešto zaželjeti,... Ili jednostvano: nevezano iznositi svoje misli, svoje probleme (ne prevelike, ha, ha), svoje dogodovštine u danu koje mogu i ne moraju biti vezane uz djecu. Mama Anamarija imala je želju. Ma, mislili smo nešto takvo, ali smo primijetile da se odmarate, da ne navraćate pa... A ipak, za sve one koji navrate, ima jedna simpatična "nedjeljna priča". Donosimo i tri fotke sa zimovanja. Prve dvije snimljene su na putu prema onom brdu s križem, treća: dva dana kasnije. (Znate što trebate učiniti: kliknite na malu fotku i otvorit će vam se velika.) Moj prijedlog: ako hoćete imati sve fotografije, molit ću vas da donesete CD u vrtić pa vam nasnimim. Tako ćete imati mogućnost većeg odabira. Baš me to pitao Adrijanov tata pa sam tako predložila (da ne stavljam sve ovamo na blog jer ih je previše). Svima ugodno i blagoslovljeno nedjeljno poslijepodne uz druženje s djecom i dragim vam ljudima! Za desetu godišnjicu braka, žena je u novinama koje je muž redovito čitao platila sljedeći oglas: ”Hvala, hvala, ljubavi, jer to što sam danas sretna žena, supruga i majka, dugujem tebi. Hvala što mi govoriš da sam uvijek i posvuda jedina tvoja, hvala što mi kažeš da sam lijepa, hvala što sam ti važna, hvala za tvoje poglede pune ljubavi kad smo među ljudima. Hvala za one tvoje: ”Volim te” što ih ostaviš tu i tamo kad im se najmanje nadam. Hvala što postojiš. Hvala za ove prekrasne godine ljubavi.” Imamo bezgraničnu moć: odlučivati o sreći i nesreći ljudi koji nas okružuju. Obično je riječ o jednom ”hvala” izrečenom ili zaboravljenom. Bruno Ferrero iz knjige Važna je ruža    |