_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-Kino u Oklaju

Jedno od obilježja razvoja određenog grada-sela u prošlom stoljeću, sigurno je bio i broj kino dvorana. Da je kojim slučajem upitati danas djecu-gdje je bilo kino u Oklaju, vjerojatno bi mnogi u čudu raširili oči, podigli obrve i smišljali odgovor na postavljeno pitanje.
Ili bi poput moje kćeri priupitali-Zar je bilo kino u Oklaju?

Ipak, kino je bilo u Oklaju, i Oklaj je nekad bio na putu da postane još jedan mali gradić.


Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, za današnju priču donosim jedan dokument, objavljen na oglasnim pločama u Promini točno na današnji dan 30. svibnja daleke 1957. godine- znači prije 56. godina!-Prvi radni dan Kina!

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-Prominski susreti u Zagrebu

Današnji post, mogao bi nositi i naslov-Dogodilo se na današnji dan.

Tako je za točno današnji dan, 08. svibnja 1999. godine, Prominski zavičajni klub "Petar Svačić", koji je tada djelovao u Zagrebu- najavio sljedeći događaj:

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Prominci u arhivima -"Ellis Island Foundationa"

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Gradnja DSN Oklaj

Točno prije 14. godina, na današnji dan 7. svibnja 1999. godine, profesor Ante Vladimir Bikić, napravio je sljedeće fotografije Doma za starije i nemoćne osobe u Oklaju.

Gradnja Doma, bila je na samom početku;

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Telefonski imenik Promine iz 1990. godine

Vjerojatno malo kad razmišljamo koliko su zapravo telefonski imenici svjedoci društvenih promjena, migracija stanovništva.

Obično imamo jedan, najnoviji telefonski imenik, i to je to.

Bilo bi zanimljivo kad bi se mogle pratiti promjene imenika Promine makar na godišnjoj razini, ali u ovom postu, moguća je usporedba samo dvije godine- 1990. i 2011. godine.

Iz arhive prof Ante Vladimira Bikića donosim spomenuti telefonski imenik iz 1990. godine, na sljedećim fotografijama:

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Umro Ivan Meštrović

Arhivu profesora Ante Vladimir Bikića, krasi članak koji nije vezan za Prominu, ali je jako povijesno zanimljiv, svjedočanstvo o smrti velikog umjetnika, smrti Ivana Meštrovića 17. siječnja 1962. godine.

Evo članka objavljenog svojevremeno u Vjesniku u cijelosti:


Umro Ivan Meštrović

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-6. dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću šesti, ujedno i zadnji nastavak teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“


Evo i nastavka teksta…..


***********************************************


Iza Marka Škovrlja (mlađeg) vodstvo općine prelazi ponovno u ruke Ćorića Kalabića, otprilike oko dvije godine.
Načelničku čast i teret nosio je poštenjačina IVICA ĆORIĆ (53), trgovac i posjednik.
Poznata je i poslovična njegova ljubav prema svemu što je prominjsko.
U tim godinama bio je utjecajan upravo u načelničkim izmjenama tadašnji prominjski župnik (Kuljanin-Oklajac) fra Ivan Bronić (1926.-1929). U to vrijeme (sve od svršetka rata) na političko pozornici općine Promine sve više dolaze do izražaja Pučka stranka i Hrvatska seljačka stranka, a ujedno bila je na forsiranom pomolu i službena stranačka politika nove države koja je bila u izravnom sukobu s prve dvije. Pogibija Stjepana Radića (1928.), uvođenje vojne diktature i u Promini je, kao i u cijeloj Hrvatskoj, označila novi politički smjer, koji će nakon atentata u Marseillesu (1934.) početi ulaziti u zalaz i završiti u drugom svjetskom ratu.

U tom vrtlogu postaje načelnik KRSTE ĆORIĆ (54.) sin drugog načelnika Šime i ostaje na tom položaju sve do 1938. Nije krio istinu da je pošao suprotnim političkim pravcem, negoli njehovi stričevići Kalabići, jer trećeg izbora nije bilo. U njegovo vrijeme počela je prisilno jačati i pucati službena jugoslavenska politika. HSS je sve više prodirao u šire narodne slojeve.. I tako je pred vratima rata došlo do promjene u osobi prominjskoga načelnika.

Kraće vrijeme postaje načelnik NINE ĆORIĆ, a nakon njega preuzimlje KRSTE RADAS (55)-(Vundić). seljak-posjednik iz Mratova,. predvodnik HSS-a u Promini.
Drugi svjetski rat (6.4.1941.) bio )e na pragu.

Iako nas od njega dijeli gotovo pola stoljeća, ipak su još dobro upamćene njegve strahote. Bio je teži i krvaviji od prvoga. Bratoubilački rat je najstrašniji. U zenitu rata planula je općinska zgrada (2.8.1944.).
Kuća Luke Škovrlja poslužila je do nove obnove za poratne općinske poslove.

Godine 1946. općinska je zgrada temeljito obnovljena, i to u svem svome izgledu. osim općinskog grba i tornja na vrhu za sat, koji je davao poseban izgled.
Obnovitelj-izvršitelj radova potpunu ga je izbrisao, jer da taj tornjić podsjeća na crkvene zvonike.
Izgled-oblik upravo nije bio takav.
Pripomoć za obnovu od 6000 američkih dolara prikupio je Oklajac Ivan Bronić (rečeni Rade, tajnik ogranka Hrvatske bratske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama).

Općina je nakon drugog svjetskog rata samo nekoliko godina radila u obnovljenoj zgradi. Nova administrativna podjela 1963 pridružila je Prominu Drnišu.
Otada više nije samostalna općina.

Prominjska je općina živjela 80 godina. Još na to podsjeća veličanstvena kamena zgrada, koja 1987. navršava ravnih 100 godina!
Iako gotovo prazna, svakom Prominjcu mnogo govori. I više bi govorila, kad bi svoje prazne sobe ispunila još ponešto sačuvanim narodnim nošnjama, raznim oruđima, kućnim potrepštinama, poljodjelskim i vinogradarskim spravama, konjskom ormom, raznolikim kolima I rijetkim spomenicima!
Bože, daj da se to i to skorije ostvari.

Naš letimčni prikaz života i rada općine Promine potrebno je upotpuniti još nekim povijesnim datostima.

Nisu samo načelnici, koje smo nabrojili, jedini nosioci općinske uprave. Uz njih opširnije smo se zaustavili uz prvog tajnika. Njega je naslijedio ANTE IKICA (56.)-(rečeni Iskrica) 1909. i ostao na toj dužnosti do svršetka prvog svjetskog rata (1918).
Bio je tipični ozbiljni općinski tajnik.
Za njim je tajništvo preuzeo PETAR KABIĆ (57) (iz Razvođa), koji je na toj dužnosti ostao čitavo vrijeme između dva rata. Okretno i uspješno vrišio je povjerenu službu, uslužan Prominjcima.

Od drugih funkcionera općine treba spomenuti sina prvog tajnika JAKOVA ČAVLINU (58), koji je bio primljen u općinsku službu još za očeva života. Vršio je resor najprije pisara, zatim blagajnika, upravitelja prihoda i vojnog referenta.
Ostao je u općinskoj službi gotovo tridesetak godina (1911.-1939.).

Od općinskih redara ne smiju se zaboraviti: prvi od osnutka općine (alt kratko vrijeme) MILE BRONIĆ, kasnije ŠIMIĆ BRONIĆ, pa MATE DŽAPO (Maćurlija. koji je iza redarske službe bio nadcestar u Promini) i sve do rata ŠPIRO BRONlĆ (Zagarusić).
Bez nasilja i uredno izvršavali su svoju redarstvenu službu na korist cjele općine.

Kad sve nabrajamo, ne zaboravimo ni dva općinska pisara između dva ratar MIĆANA BILANDŽIJU i ŠlMCA IKICU.

I na kraju da spomenemo dva općinska pečata.

Prvi od osnutka pa do pada Austrije bio je likovno ukrašen mladom Prominjkom s križem u ruci, a iza nje planina Promina.
Naslov je glasio: Obćtna Promina.
Između dva rata bio je većeg formata, taikođer s križem (dosta velikim i na sva tri gornja kraka urezan po mali križić) koji drži punašan lik u dugoj haljini.
Dvopismeni natpis: Općina Promina (Oklaj).

O zastavi posebno je govor u opširnijem prikazu (slijedeći članak).

Nema sumnje da bismo bili još zadovoljniji kad bismo mogli navesti još više činjenica o općini Promini, a o iznesenima da smo uspjeli ponekad i što određenije progovoriti.

Nadamo se da će i ovo zadovoljiti naše početne želje.
Bude li nastojanja u budućnosti, sigurno je da će se štošta popuniti i bolje osvijetliti.

A do tada strpljivo istraživanje da povijesno lice Promine zasja u svem sjaju!



***********************************************

Napomene:

53. Ivica Ćorić (na krštenju Stipan) Antin i Kate Barišić Migalo, rođen je 25.01.1896, umro je 21.06. 1978. (uslijed požara za vrijeme spavanja).
-Njegov brat Nine rođen je 04.02.1900., umro je u Zagrebu 20.04.1977.

54. Krste Ćortć Šimin i Ike Dizdar, rođen je 08.02.1896, umro je u Oklaju 22.02.1979.

55. Krste Radas (Vundić) Milin i Mande Mudrinić, r. je 29,03.1894, poginuo je kao pripadnik NOV-e oko Muća u kolovozu 1943.

56. Ante Ikica Ivanov i Kate Bilandžije. rođen 17.11.1877. umro 11. 12. 1941.

57. Petar Kabić (na krštenju Ante Petar) Antin i Kate Škovrlj, rođen je 10.11.1889., umro u Oklaju 08.09. 1971.

58. Jakov Čavlina, sin prvog tajnika općine Promina Nike i Marije Svetine, rođen je u Oklaju 22.10.1892. gotovo tridesetogodišnji općnski funkcioner, najstariji i neposredni izvor informacija o životu općine i zbivanjima u Promini, zaslužan za upotpunjenje i osnaženje ovog prikaza (prvi razgovori vođeni su u Oklaju u rujnu 1958., a posljednjl u siječnju 1985. u Zagrebu, u njegovoj 93. g. života; sa strane pisca ovih redaka velika mu zahvalnost.


***********************************************


Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/11/1631163425/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice5-dio.html


K R A J

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-Škola u plamenu

Na ruševine „Stare škole“ u Oklaju, navikli smo se kao na nešto sasvim normalno, spomenik minulim vremenima, svjedočanstvo jedne nesreće, havarije, koja se dogodila „nekad davno“.

Stariji čitatelji bloga vjerojatno će se sjetiti tih dana….svojih nastavnika iz tog doba…privremenih učionica, i možda reći pa i nije to bilo tako davno…

Evo jedne fotografije iz 1966. ili 1967.. godine, i jednog, točnije 5 D razreda sa svojom nastavnicom, razrednicom Marijom Juric:

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Školstvo u Promini

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-5. dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću peti nastavak teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“


Evo i nastavka teksta…..


***********************************************


Između dva svjetska rata prominska je općina, nakon talijanske okupacije, koja je trajala do potkraj 1920 (Rapallski ugovor 12. 9. 1920.: postaje u Oklaju i na Manojlovcu), imala dva načelnika s duljim vremenom upravljanja, a nekoliko s kraćim načelničkim stažom.

Svi su osim posljednjeg, iz već tri poznate prominske načelničke kuće.

Nakon početnog preboljenja ratnih nevolja stao je na čelo općine Promine prvi školovani načelnik, učitelj MARKO ŠKOVRLJ (51.) potomak — iako ne izravni — prvog istoimenog načelnika, njegov sinovac iako uzrastao u narodnjaštvu, njega je ratna jugoslavenska misao o suživotu u zajednici naroda uvela u tokove novog opredjeljenja.

Ponajprije komesar općine, a zatim načelnik, usprkos nadmoći Pučke stranke i HSS-a.

Nije bilo lako uzeti kormilo općine iza ratne pustoši u političkim previranjima koja su dosegla vrhunac u šestojanuarskoj diktaturi (1929).

Uza sve to Marko Škovrlj nastojao je postići što više.
Bio je vrlo susretljiv, jednostavan, hladnokrvan i radišan.
Kao mlad učitelj nadahnuo se zdravim rodoljubljem, izraženim u tokovima zdravog progresizma koji su u jedinstvu s narodnom strankom nosili teret borbe za učvršćenje našeg domovinskog juga u jedinstvenu cjelinu jednog narodnog bića.

I ostali njegovi prominski vršnjaci intelektualci (uglavnom učitelji) bili su na istoj stazi:
njegov brat Niko Škovrlj, prof. Ilija Dizdar Bilonjić (kojega je školovala općina), ing Ilija Čavlina (sin tajnika Nike), agronom Ante Škovrlj, Mile-Đuro Ćoric, Ive Bilušić i dr.

Oni su po Promini držali tečajeve opismenjivanja i prosvjećivanja.

Za načelništva Marka Škovrlja otvorena je osnovna škola u Puljanima 1927 godine, četvrta na području općine (52.).
U Isto vrijeme bližio se kraju Markov mandat, kao i politički suton u posljeratnom jugoslavenskom državnom uređenju.


__________________________________________________________

Napomene:

(51.) Marko Škovrlj (mlađi, učitelj) sin je Petra i Pere Tomić, rođen u u Razvođu 08.07.1882., iste godine kad je potpisan zakon o uspustavi prominjske općine; bio je vrstan učitelj i marljiv posjednik (vinogradar); umru je u Razvođu 22.02.1968.
Pokopan je u grobneu svoga strica, prvog načelnika, u groblju u Lukaru.

(52.) Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975, str. 103.


***********************************************


Nastavlja se….

Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/10/1631089749/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice4-dio.html

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-Osnovna škola Oklaj 1996 godine

Na današnji dan, prije 16. godina, profesor Ante, napravio je sljedeću fotografiju u osnovnoj školi u Oklaju:

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Pošta u Oklaju

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-4. dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću četvrti nastavak teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“


Evo i nastavka teksta…..


***********************************************


Kad je već pao govor o općinskom tajniku, onda bi bilo dostojno progovoriti o prvom tajniku općino Prumine, glasovitom NIKI ČAVLINI (48).
On je nesumnjivo jedna svojevrsna osoba, posebna pojava u novijoj povijesti Promine.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića – Promina 2005. godine

Listajući arhivu profesora Ante, nalazim jedan članak objavljen točno na današnji dan prije 7. godina -07.10.2005. godine.

Nije to bilo tako davno, ali, neke su se stvari od tada ipak promjenile.

Evo što je tada u „Šibenskom listu“ napisala novinarka Katarina Rudan, a što snimio fotograf Vilson Polić u Promini;

U većini prominskih sela dobna granica malobrojnih žitelja prelazi sedamdeset godina. Većina se Prominjana iselila davnih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, najviše u Zagreb i Zadar, te u Nizozemsku i druge europske zemlje.
Nakon završene srednje škole ili fakulteta, mladi se vraćaju slabo ili nikako.

U desetak sela podno Promine prema zadnjem popisu stanovništva živi oko 1400 stanovnika. Tamošnji mještani s kojima smo proveli ugodnu jesensku nedjelju, tvrde da ih nema više od osam stotina koji svakodnevno borave u svojim selima.

Davnih pedesetih godina prošlog stoljeća počeli su trbuhom za kruhom napuštati rodna ognjišta. Prema kazivanju starijih iseljavanje je počelo kada su Prominjani krenuli u Zagreb prodavati vino. Jedno su vrijeme odlazili i vraćali se, a onda ostajali u Zagrebu, za sobom povukli rodbinu i prijatelje pa je prominski kraj iz godine u godinu brojio sve manje stanovnika.

Kada je 1962. godine zatvoren rudnik boksita u Razvođu, stotine je Prominjana otišlo izvan granice, najviše u Nizozemsku i tako je sa tadašnjih 6000 stanovnika brojka pala na 2500 prije Domovinskog rata.

Osnovnu školu u Oklaju danas pohađa 98 učenika, a jedanaest je predškolaca.
Srednju školu prominska djeca pohađaju u Drnišu, Kninu i Šibeniku i najčešće se u Prominu ne vraćaju, jer se nemaju gdje zaposliti.
U jedinom je pogonu, «Metal-sintu» u Oklaju, oko šezdesetak zaposlenih, a u nedavno otvorenom kamenolomu «Prvi bljesak» u Razvođu oko tridesetak.
Posljednjih godina mladi koji su ostali u svojim selima većinom se bave vinogradarstvom i sadnjom novih vinograda i u tomu vide budućnost, te razlog za ostanak.

Vikendom život u Čitluku, Razvođu, Oklaju, Nečvenu, Puljanima i drugim selima podno Promine živne.
Dođu Prominjani iz Zagreba i Zadra gdje ih je najviše, uređuju kuće i okućnice, ili naprosto uživaju u tišini prirode.
Vjekoslava i Ivana Džapu susreli smo na ulazu u Oklaj dok su razgovarali o prilikama u općini. Vjekoslav je iz Oklaja otišao 1959. i skrasio se u Zagrebu, a Ivan je 1966. otišao u Zadar.

PROMINSKI ZAGREPČANI I ZADRANI

Danas su umirovljenici i često dolaze u rodni kraj. Nostalgija je, kazuju, jača od svega i što je čovjek stariji to ga Promina sve više vuče natrag.
Češći su gosti oni koji imaju komu doći, poput Vjekoslava jer u obiteljskoj kući u Oklaju živi njegova majka Marija. Devedeset i jedna joj je godina i najstarija je u mjestu.
Ne boji se samoće. Još uvijek, neovisno o godinama samostalna je i vitalna i s nostalgijom priča o nekadašnjim vremenima kada je Promina vrvila svijetom i mladošću.
- Mogla bi' vam danima pričati o životu ode nekada - Mogla bi' vam danima pričati o životu ode nekada, a eto vidite kako je danas.
Mladog svita nema i bojim se da ću umriti, a da neće niko biti uz mene. E...nisam vam ja nikad bila kod doktora dok nisam pala lani i slomila nogu i što sam išla zube napraviti.
A sve sam u životu radila: i kopala, i orala, žela, tkala, vezla, držala krave, ovce... ma sve...eto. Naučila sam raditi i ne mogu ni danas mirovati, već polako sve radim sama u kući i u vitlu - priča baka Marija.

I u drugim mjestima u Promini naišli smo na vitalne starce koji neovisno o svojim godinama «drže» kako kažu kuću i ognjište da se ne ugasi i čekaju djecu da ih posjete. Među njima je i Manda Bračić (82) iz Puljana, koja i danas najradije pere robu «na ruke».

-Ma nema čistije nego tako, kaže baka Manda. Njezina kći Marija živi u Zagrebu ali često dođe u Puljane, baš kao i susjed Stanko Bračić (68) koji živi u Zadru.
Puljani su tek kilometar od Krke i njegovi mještani, uglavnom vikendaši, naglašavaju potrebu valorizacije tog dijela NP Krka u turističke svrhe, uključujući i mogućnost razvoja seoskog turizma.
Za to se neki pripremaju uređujući stare kamene kuće.

CURA NI ZA LIJEK

IvanBilandžija (33) dipl. ing. elektrotehnike, jedan je od rijetkih koji se nakon završenog studija u Splitu vratio u Oklaj, zahvaljujući radnom mjestu koje je dobio u GIRK-Kalunu u Drnišu i činjenici da voli mir i prirodu, pa stoga namjerava ostati u Oklaju.
Neženja je, kao i tridesetak mladića u dobi od 25 do 45 godina.
Dok stariji, poput Ante Marića (76), umirovljenika, govore kako bi Promina procvjetala da se oni ožene i stvore obitelj, Ivan će reći da osim što još nije naišao na pravu, u Oklaju i okolnim selima djevojaka gotovo i nema.
Malo koja se nakon srednje škole, a pogotovo završenog fakulteta vrati, jer se uglavnom udaju.
Radno mjesto i djevojka zadržali su Krešu Petrovića (30), dipl. ekonomista u Zagrebu.
U Oklaj rado dolazi, posjeti roditelje, obiđe prijatelje i - vrati se u Zagreb.
Ni nedjelje u Oklaju nisu kao nekada. Na balote nema tko igrati, ugasila se i tradicija održavanja utrke magaraca za prvi svibnja, a tek je jedna gostionica u središtu mjesta. Momcima koji su motorizirani nema druge nego vikendom potražiti zabavu u obližnjim gradovima.

I dok o budućnosti prominskog kraja, njegova gospodarskog i demografskog razvoja dio Prominjana govori s rezervom, prava rijetkost, biser podno planine, u Razvođu, je deseteročlana sretna obitelj Mirjane i Željka Čavline.

Njihovih je osmero djece, četiri kćerke i četiri sina, u dobi od četiri mjeseca do osamnaest godina, razlog zbog kojeg treba vjerovati da prominski kraj ima budućnost.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića –Promina 28.09.1995 godine

„Pamtim samo sretne dane“ -prekrasan je stih za uspješan, bezbrižan život.
Prošlost se ne može izmjeniti, pa se bolje okrenuti budućnosti, na nju možemo utjecati, nju možemo mjenjati, za bolje se sutra boriti.

Ipak, čovjek često „potone“ u razmišljanja da se malo toga može promjeniti, da je njemu najteže, da godine teku uzalud…i da vječito stoji na mjestu.

Koliko sam samo puta čuo da se u Promini nakon rata nije ništa dogodilo, ništa napravilo.

Evo jednog članka iz Arhive Ante Vladimira Bikića.

Članak je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 28.09.1995. Autor: Stipe Krce; Fotografije Ante Verzoti.



********************************************************************************

Ostavio bih te, a ne mogu, Volio bih te, al' se ne usudim.(Gheorghe Cosbuc)

Kako se ljeto bližilo kraju, kum Miško bi sve češće zborio: »Što smo bliže Sv. Mihovilu, sve je više grožđa u krtolu.«
Pa bi nas poveo u tamnu hladovinu kamene konobe nastavljajući:
-Dat ćete mi malo ruke da isturam bačve na čatrnju iza kuće, a ja ću vama po čeulju crljenka ili šljivara. Po volji, kako koji voli... Dico moja, bačve valja zatopit ji, dobro uredit prije vego se grožđe potrga. Mijovil je na pragu i do tada valja ga umastit...
Poslin okiši, a to za zrno nije dobro...

Već je peta godina kako se bačve iz prominskih konoba ne iznose na zatapanje, već peto ljeto ulazi u jesen bez mirisa zaostale "vece" iz otvorenih "tapuna“ i vinskih mušica okupljenih oko njih.
Nad prostranim oklajskim vinogradima vrijeme je bilo stalo, velik broj trsova četnici su spalili odmah na početku okupacije, a preostali su uvenuli od tuge i zapuštenosti.
U carstvu korova i trave krili su svoju živost, vegetirajući požutjelim lišćem i sitnim bobicama, prkoseći peronospori i pepelnici.

Ovih rujanskih dana oklajska žutina kao da je živnula. Mladice i zaperke pružila je iznad višegodišnje travurine kao da grli mir i slobodu nudeći na zrijenje varljivu suncu svoje grozdovlje. A s ljudima što se vraćaju Promini stižu i pčele pa se oko vinograda i sela čuju i žamor i zujanje.
Prominskim krajem život opet teče, a uskoro će i njezinim konobama poteći zlatna oklajska žutina.

Oklaj iz pepela

Iz pepela i vatre Oklaj se polako izvlači. Već su stigli voda i struja, postavljena je telefonska govornica, raščišćavaju se ruševine, uklanja se četnički smrad, komisija za procjenu šteta stalno je na terenu.

Član Općinskoga poglavarstva i zamjenik načelnika općine Miroslav Perić (44) nam kaže:

-Do kraja godine obnovit ćemo i spaljenu općinsku zgradu, u čemu će nam pomoći i država, a za pomoć su nam se javili i mnogi donatori pa pomoć već polako stiže. Treba znati da je od 1300 stambenih jedinica na području naše općine njih 300 potpuno spaljeno i uništeno, od sedam crkava samo je jedna ostala, a sva su crkvena zvona odnesena i rastopljena.
U Oklaju su uništeni i spaljeni ambulanta, veterinarska stanica, osnovna škola, pošta, Poljoprivredna zadruga, Dom kulture, sve stambene i gospodarske zgrade.
Prema posljednjem popisu u našoj je općini živjelo 88 posto Hrvata, 11 posto Srba i jedan posto neopredijeljenih.
Nakon oslobođenja ovdje je ostalo oko 30 ljudi srpske nacionalnosti i mi smo i njima nakon oslobođenja pružili i novčanu i humanitarnu pomoć.
Za vrijeme okupacije ovdje je ostalo živjeti 155 Hrvata, a 36 civila četnici su ubili i zaklali. Ubijeni su bili uglavnom sve stare i nemoćne osobe.


Zapišite, do Nove godine mi ćemo ovdje otvoriti 200 radnih mjesta.
Imamo mi snage, volje i mogućnosti.

I dok je Krka na zapadnoj strani žurila zasladiti more, a Promina na istoku probiti oblake, mi smo požurili kazivanju preživjelih i vraćenih.
Oklaj, Čitluk, Puljani, Mratovo, Bogatići, Razvode, Suknovci, Lukari, Matasi i Ljubotići imaju što kazivati.

Baka Marija Gambiroža (72) nam kazuje:

-Ja sam cilo vrime rata provela u Oklaju. Četnici su mi odmah sve odnili iz kuće, a hranu sam dobivala od Međunarodnoga crvenog križa. Dan prije oslobođenja četnici su nas skupili i strpali u jednu kuću di nas je priko noći čuvala straža. Kad se ujutro svanulo, tih stražara nije bilo. Pobigli pasi i tako smo dočekali slobodu. Stalno su me maltretirali tražeći novac. Sve su isprid i okolo kuće izboli bagulinom sa željeznim vrškom pitajući me da di sam zakopala novac. Za ove četiri godine nisam smila otvoriti ni škura ni vrata. Evo, hvala Bogu, sada sam sve širom rastvorila.


»Zašto plakati?«

Vinka Bandalo (57) se odmah nakon oslobođenja vratila u rodni Oklaj iz Zagreba.
Ona pak kaže:
-Ovdje sam živila sa sinom i kćerkom i opet ću. Ponovno će moj vrt biti pravi botanički.
Neka mi je sve uništeno, nema radosnijega čovika na svitu od mene. Ovo je vrime veselja, a ne plakanja. Zašto plakati, važno je da smo živi i slobodni. Kuće će se polako obnoviti i izgraditi.

Htjeli bismo do Gluvača i njezinih trideset tisuća bajama, no obraslost i moguće mine od toga nas odvraćaju, stoga se zapućujemo prema Suknovcima. Ostavljamo vozilo uz cestu i krećemo seocetom. Okolo nikakva zvuka osim lepršanja skakavaca, skakavaca neprirodno velikih i u još većim jatima. Hrastovo lišće ugodno šumi trepereći na prominskome povjetarcu, a kupine iščekuju pruženu dječju ruku. Ali čeljadeta pa ni djeteta nigdje. Kao iz vedra neba odjednom ispred nas iskrsnu Josip Cota (74) govoreći:
-Ja sam ima 25 ovaca i isto toliko janjaca. Niti jedno ja nisam odra, sve su mi četnici pojeli.
Čučimo u mirisnoj travi i pričamo. Josipa zanima gdje će domovnicu dobiti, treba li i njemu nova osobna iskaznica, što će biti s mirovinom!?

Dajemo mu naputke i dok se opraštamo, odnekuda se pojaviše Marija Cota (75), Milka Šojić (70) i Neda Tolič (46) zboreći:-I mi smo cilo vrime okupacije proveli u Suknovcima.

Skrećemo s ceste Oklaj—Knin i penjemo se brdu put Lukara.

Mjesna crkva Gospe Čatrnjske jedina je crkva u oklajskoj općini koja nije spaljena, no četnici su joj ipak oštetili zvonik i odnijeli zvono. Ljudi nam rekoše da ih boli spoznaja što je na zvonik pucao mještanin Hrvat iz četničkoga tenka. I dok se mi vraćamo ostavljenoj Ladi ispod, vijugavom cestom vraća se žuti kombi Lukaru. A s njime i u njemu ljudi i život selu. Visoke koštele oko crkve što su se počele sušiti nestrpljivo čekaju i zovu. Na njima se još zeleni samo oviti bršljan uz napukla debla, na granama ni lišća, ni crnih bobica ni ptica, A kroz rupu na zvoniku vjetar kao da pjevuši: ovo nije obični vjetar, ovo je vjetar slobode, stoga živnite i dišite slobodno punim plućima.

Tražili su dolare

Do Matasa nikako doći, nigdje znaka za skretanje i gotovo stigosmo do Knina. Vraćamo se natrag s odlukom da skrenemo na »bili« put kod dva velika hrasta. Ali umjesto u rečeno selo stigosmo u niži Ljubotić, selo kamena i starosti.

Vozimo između ograđenih zidova što se čine zbog izrasloga drača još užima, pomno tražeći živost. I sve miruje u pritisloj tišini, u hladu ispod murvi ni ljudi saborenja, iskonski muk iza svake stijene, ispod svake krošnje. Starački korak bake Kate Kaje Bilušić (86) oćutjeli smo tek kad smo joj se približili. Anđeosko lice pod zabranjenom crnom maramom plaho je i još uvijek zastrašeno. Govorimo joj da je vrijeme straha prošlo i molimo za razgovor.
Veselošću to uspijevamo pa nam starost kazuje:


-Mene su vako staru četnici stalno gnjavili. I skoro da me nisu udavili tražeći od mene dolare. Mislili su da ja imaden novaca jerbo mi je sin u Australiji. A ja jadna ništa nišan imala osim šest kokoši koje su mi oni pobili i pojili. Svašta san ja od četnika proživila u ove četiri godine.
Čuvši razgovor iz kuće izišla i Jela Bilušić (84), moleći nas da dođemo u kuhinju vidjeti rupe od četničkih metaka.

Pa kazuje:

-Mene su četnici stalno tukli i unda su odlučili ubiti me. Četnik je najprvo puca oko mene i kad je uperija automat u mene, automat mu je zaštopa. I tako san ja zahvaljujući dragom Bogu ostala živa. Volin ja ovu kupinu i ovi kamen i ovdi ću umrit. Rodila san devetero dice, četvero ih je u zemlji, a petero ih je živih. Sama san ka ćuk, ali neka, ovdi ću umrit i zakopat se.

Ne da se prominska starost, čvrsta i otvrdla kao oklajski kamen koji ljubi i s kojim životne nedaće dijeli. I na nj se vraćaju i oni koji su davno otišli.

Ovih dana u Ljubotić je svratio i Miro Bračić (51), liječnik rengenolog, s radom u Mariboru, a i Branko Bilušić je skoknuo iz Zagreba potrsiti kupinu oko rodne kuće.

Doktor Bračić nam kazuje:
-Pod ovom koštelom moj did je spava sve dok snig ne bi pa.

Osmero u bunaru

Sunce je već počelo sjedati iza zapadnih brda, a naše se sjedenje ispred kuće Marije Bračić (53) privodilo kraju.

Iz njezinih priča za vrijeme okupacije izdvajamo:
-Prije nego što su četnici ubili jednoga mještanina vođa im je kazao:
»Ne mogu se vratiti iz Ljubotića neokrvljenih ruku«. Ja san to čula svojim ušima.

Danje svjetlo je pri kraju i žurno hitamo Čitluku.
Zaselak Vucići-Krivići sablasno je pust i u zraku još uvijek lebdi tragedija.
Ovdje su četnici osmero živih mještana ubacili u bunar, a Unprofor ih je tek nakon tri dana izvukao i pokopao na još uvijek nepoznato ukopište. I sve su to bili starci između 75 i 80 godina.
I crkva sv. Roka i cijelo selo spaljeni su, isto kao i ckrva sv. Martina u Mratovu.
Izgorine nijemoga Mratova svjedoče nam o svojoj tragediji, ljudi nema.
Lutajući ponovno stižemo do izgorjele crkve sv. Mihovila u Oklaju, pa se u spuštenome mračku dvojimo hoćemo li do Puljana ili nećemo.

Palimo automobilska svjetla i krećemo im. I u spuštenome mraku zapisujemo: ovdje su četnicu ubili i zaklali devetero nedužnih staraca, sve opljačkali i spalili.
Prominskim kamenjarem razlila se blaga noć. Meket i blejanje, lavež i žmirkava svjetla ćute se. Živnulo je ovdje s mirom i slobodom.

Laku noć svima obišlim i neobišlim oklajskim prostorima.

Doći ćemo opet.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Ratna stradanja u Promini

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića –Neki to vole žuto

Baš razmišljam kako bi ovih dana mogao napisati nešto na temu vigradarstva u Promini, berbe grožđa, cijene grožđa. I dok se razmišljanja još pomalo slažu u priču, u poštanskom sandučiću pronalazim pismo profesora Ante Vladimira Bikića.

Iz arhive profesora Ante, stiže jedan članak baš na temu vinogradarstva u Promini, objavljen 1983. godine u Nedjeljnoj Dalmaciji 13. studenog.

Evo članka u cijelosti:

******************************************************************************

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Prominski vinogradari

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-3. dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću treći nastavak teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“


Ali, prije nastavka samog teksta, evo i napomene koja se nalazi na kraju teksta, a odnosi se na načelnika Šimu Ćorića;


(47.) Ante Ćoric Kalaba, sin je Ante i Save Manojlo, rođen je 23.04.1861-, a umro 28.05.1932.
Oženio je Katu Barišić Migalo. Imao je brojno potomstvo: 8 sinova i 3 kćeri.




Evo i nastavka teksta…..


***********************************************

Treći prominski načelnik bio je također Oklajac (od Kule), posjednik i trgovac ANTE ĆORIĆ Kalaba.
Tako je načelništvo prešlo u drugi Ćorića ogranak, jednako radikalno hrvatski.
Koliko je u tom pomicanju bilo odraza prodora pravaškog pravca u Promini preko prominjskog župnika i mještanina fra Luiđa Jurenovića (na službi u rodnoj župi od 1904. do 1914.)?
Ante Kalaba je započeo načelništvo 1909. a završio svršetkom prvoga svjetskog rata (1918.). Posljednji načelnik za Austro-Ugarske monarhije. Ispratio je drevnu carevinu, kojoj smo se davno predali, ali se u njoj nismo usrećili.

Godine prije prvog svjetskog rata tekle su redovitim tijekom. Ratne godine bile su teške. Gotovo svi koji su mogli nositi pušku pošli su na ratište.
Žene i djeca ostali su bespomoćno na ognjištu. Što se više duljio rat, to je veća bila glad. Stanje je bilo više negoli teško Toga su se svega sjećali još dugo naši stari.
Iza gladi došlo je jos veće zlo, takozvana „Španjolica“ (kužna bolest) harala je nemilo i odnosila žlvote.

U svim takvim neredovitim uvjetima načelniku nije bilo lako: mobilizacija, glad, pomor.
Kalaba je bio poznat kao miran i staložen čovjek, pa je sve to prebrodio bez težih oštećenja. On je i kasnije uživao ugled poštena trgovca, koji je u suživotu s prummjskim svijetom i davao i primao.


Tako je, eto završena prva stranica („austrijska“) prominjske općine (1883.—1918.).
Gledamo u općinsku konstituciju, u početku su bila glavna dva lica: načelnik i tajnik. Povećanjem poslova pridružen je i pisar.
Bez redara nezamislivu je redovito općinsko osiguranje. On je u početku bio i poreznik.

Vec smo rekli da načelnik dugo i dugo nije dobivao nagradu za svoj rad, sve do 1907.
Ni tajnik u početku nije imao plaće. Narod ga je nagrađivao plodovima iz svog vrta, vinograda, oranice, šume. tora i podruma.
Kad su se ukazale prve mogućnosti, počeo je primati zasleženu nagradu. Tako i redari.


***********************************************


Nastavlja se….pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/10/1631089749/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice4-dio.html



Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630986999/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice2-dio.html


Prije nekoliko dana, razgovarao sam sa praunukom prvog načelnika Šime Ćorića, koji nosi pradjedovo ime-Šime.

Razgovor je bio dosta zanimljiv, ali za ovu priliku, izdvojio bih samo nešto vezano uz prezime Ćorić u Promini.

Razgovarajući sa Šimom Ćorićem, saznao sam da prominski Ćorići nemaju nikakve veze s Ćorićima u Vrlici, ili Vodicama…jer je njihov predak Mijat Bandalo (zvani Ćorić), kao prezime uzeo svoj nadimak Ćorić….i od tada se njihovi nasljednici tako prezivaju.

Na njihovim starim kućama koje su građene negdje oko 1800 godine (u blizini Bandalovića kule-najstarije kuće u Promini!), čak se negdje nekad i vidio natpis Bandalo.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Uskrsnuće općine Oklaj

Listajući članke iz Arhive profesora Ante, pronalazim članak u Vjesniku, objavljen na današnji dan, 13.09.1994. godine.

Evo teksta članka autora Nedjeljka Musolina:


**********************************************************************

Od prvog dana Domovinskog rata svi Prominci su dragovoljci, a i sada ih je mnogo u postrojbama HV, domobranstva i policije.
To su mahom mladi ljudi, uzdanica sadašnjosti (i budućnosti) zavičaja.
Jedan od njih je i Željko Džapo (33), načelnik općine Oklaj, koji je od samog početka Domovinskog rata stupio u obranu Hrvatske i okušao se na bojišnicama. Ističe kako će na djedovini u Oklaju obnoviti sve što je ratom teško oštećeno, na starom ognjištu nastaviti život, te graditi zavičaj sa svojim Promincima.

• Koja su naselja najviše stradala tijekom rata?

- Ona uz crtu bojišnice, a to su naselja uz cestu (Puljane, Čitluk, Oklaj, Razvode...), i to odmah u početku jugosrpske agresije.
U nastavku okupacije četnici su doslovce sve opljačkali, spalili i uništili.
Stupanj razorenosti je više od 80 posto, primjerice u Oklaju, a u prominskim naseljima je sve uništeno što je hrvatsko.
Ipak, nešto čitavih objekata je ostalo (zasad) u zaseocima Zelići, Matasi.

• Kolika je šteta na uništenim zgradama?

-Nažalost, još nemamo nikakav uvid na terenu, jer su sva prominska naselja pod neprijateljskom okupacijom. Ali znamo da su svi objekti uništeni od petog do šestog stupnja razorenost, a domaćinstva su potpuno uništena u Oklaju, Čitluku, Razvođu.
Ratne štete su velike i teško će se izračunati.


Nešto spašeno iz »Metal-sinta«

• Jeste li išta mogli spasiti prije neprijateljske agresije?

-Prije početka Domovinskog rata u Oklaju je djelovao jedan pogon »Metal-sint« koji je zapošljavao oko 120 radnika. Pri povlačenju iz Oklaja bivši direktor toga pogona Stipe Knežević se stavio na čelo skupine ljudi (stručnjaka) i uspjeli su nešto spasiti.
Ta je skupina započela proizvodnju u Zagrebu, zasad broji 30 zaposlenih. To će biti jezgra tvornice u Oklaju nakon povratka, jezgra privrede i života u tom našem kraju.

• Gdje su sada prognanici?

-Naši su prognanici uglavnom zbrinuti u hotelima: »Medena« (oko 900), »Duilovo«, šibenskom »Solarisu«, Vodicama, Makarskoj, kod privatnika, rodbine i znanaca, prijatelja, ali ih je znatan dio i u dijaspori.
To su uglavnom naši stari, nemoćni ljudi, žene i djeca, dok su gotovo svi mladi u odori Hrvatske vojske i policije.

• Kako žive Prominci u progonstvu, u hotelima?

-Naši žive loše u progonstvu, hrana im je u hotelima uglavnom jednolična, neukusna i nekvalitetna, dok su smještajem više-manje zadovoljni.
Nisu naučili živjeti na tuđim leđima i na teret države, nego od svog vlastitog rada od kako postoje.
Njihov bi standard u progonstvu trebalo poboljšati. No, da im je standard dvostruko i trostruko bolji nego sada, mnogi od njih ne bi bili zadovoljni svojim statusom.
Oni bi bili najzadovoljniji kad bi bili na svom ognjištu, u Promini.

• Pitaju li vas o povratku u zavičaj?

-Najčešće pitaju kad ćemo se vratiti doma. Meni je tada najteže i zato što im ne mogu nikako odgovoriti na taj upit, premda su više od tri godine u progonstvu. A to je puno, puno. Volio bih kad bi im mogao reći da će se vratiti na svoja ognjišta još ove godine.


Većina na minimumu

• Što rade u progonstvu, ima li zaposlenih u poduzećima ?

-Većina Prominaca se u progonstvu nema čime zanimati, a vrlo malen broj ih je zaposleno u poduzećima.
Oni koji su zaposleni, ostvaruju svoj prihod u postrojbama HV, domobranstva i policije.
Postrojbe HV-a su, tako reći, za njih postale i socijalne ustanove, a veći dio prog nanika još uvijek živi na ekonomskom minimumu, od onih koji su bili prije rata zaposleni u Drnišu, Oklaju, Šibeniku, Splitu...

• Imate li kakvih izrazitih problema u poslu?

-Svakog dana razgovaram sa svojim suradnicima, najčešće s pomoćnikom, i po nekoliko puta tijekom dana, a koji je i sam prognanik, smješten u Kaštelima u bungalov naselju.
Često sam u kontaktu i s gospodom Antom Đelalijom i Joškom Odakom, a nedavno smo održali i informativne razgovore sa svim prognanicima zbrinutih u hotelima.
U zadnje vrijeme je u hotelu »Medena« Unprofor iznajmio dio prostorija. Unproforci šeću u tom hotelu s puškama, što uznemiruje djecu i odrasle.
To što prije treba ukloniti, jer i naš hrvatski vojnik ostavlja svoje oružje na položaju i bez njega dolazi svojima u hotel.

• U progonstvu ste i općinu ustrojili?

-Utemeljena je u ožujku ove godine, kad je Općinsko vijeće mene izabralo za načelnika.
Naime, osim načelnika, općina ima svoje Poglavarstvo i Gradsko vijeće te pronačelnika za zdravstvo, kulturu, poljoprivredu, graditeljstvo i zaštitu okoliša.
Općinski ured je smješten na Unešiću, a nedavno smo dobili i naše urede u Šibeniku pa će lakše biti i prognanicima s tog područja.

Ali imamo znatnih problema zbog nepovezanosti Unešića s prognaničkim središtima (Split, Šibenik, Medena, Vodice, Makarska ).
Vlak iz Splita vozi za Unešić u 9 sati, samo jedanput dnevno, te se vraća u 15 sati. Drugih veza sa Šibenikom nema.
Zato je u tom našem gradu, središtu Županije šibenske, ustrojen jedan općinski ured da bi naši prognanici s toga područja mogli lakše vaditi potrebne dokumente.

Četnički zločini

• Ima li vaših prognanika u logorima, ubijenih, umrlih?

-U logorima ih nema, niti ih ima nestalih.
Oko 40 Prominaca su žrtve četničkog terora, ali to nije sve.
To nažalost, nije potpun popis četničkog zločina nad prominskim Hrvatima, onih koji su zaklani, živi ubačeni u bunare, obješeni, ubijeni iz vatrenog oružja, spaljeni, poginuli od neprijateljskih granata.
Umrli ljudi tijekom Domovinskog rata bili su prosječne starosti od 60 do 70 godina života.
Većina ih je umrla od tuge, a 11 ih je teže ranjeno — to su invalidi Domovinskog rata.

• Niste zaobiđeni u humanitarnoj skrbi?

-Nismo, zahvaljujući najviše našim u dijaspori. Prominci su od prvog dana Domovinskog rata redovito skrbili sve nas, a mnogi od njih i danas to redovito čine. Ne prestaju slati pomoć.
Nedavno su nam braća Dizdari-Patkići iz Amerike (okolica Chicaga) dovezli znatnu humanitarnu pomoć, ne samo za Promince nego za sve Drnišane u vrijednosti većoj od 300.000 dolara.
Najvrednija je kirurška ambulanta, a upravo se organizira pomoć i za HVIDR-u.

• Razmišljate i o obnovi zavičaja, o njegovu razvoju?

-I te kako. Ali što je korist kad tamo još ne možemo doći. U tu svrhu smo osnovali i poseban Odbor za obnovu, koji je upravo izradio program obnove i budućeg razvoja Promine.
Radili su ga naši potvrđeni stručnjaci i republičke institucije u Zagrebu.
Ali pitanje je tko će se iduće godine vratiti na spaljena ognjišta ako se na tom planu za nekoliko mjeseci ne učinu znatniji koraci?
Mladi će se Prominci ipak nekako snaći u životu, a našim starijima, nemoćnima i iznemoglim ljudima neće trebati projekti poljoprivrede i stočarstva, industrije i rudarstva, proizvodnje kamena, niti turistički programi. Njima će trebati samo mir sigurnost, malo okućnice da bi preživjeli do kraja života.

Oznake: povijest, politika, Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Oklaj 10.09.1996 godine

Vjerojatno se malo tko zapitao da li je u Promini zapaljeno više kuća u Drugom svjetskom ratu, ili u Domovinskom ratu?

Razgovarajući sa prof Antom, saznao sam da su u Oklaju, u Drugom svjetkom ratu, 1944. godine zapaljene tri kuće Kneževića, i jedna kuća Dizdara.
Ukupno u cijelom ratu, četiri kuće, i zgrada Općine.

Koliko je zapaljeno i uništeno kuća u Oklaju (Promini) u Domovinskom ratu, teško je navesti u brojkama -barem meni.

Ipak, tu nam priču mogu ispričati fotografije, novnski članci, pa i video snimke iz tog doba.

Deveti mjesec, mjesec je u kojem su 1991 godine započela stradanja u prominskom kraju.

Ovo je mjesec u kojem ću objaviti video snimke i članke na temu stradanja Promine, iz 1995 godine….ali do tada, evo neoliko fotografija profesora Ante Vladimira Bikića, nastale na današnji dan 10.09.1996 godine;

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Oklaj

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Potres 1970 godine

Listajući članke iz Arhive profesora Ante, pronalazim događaj koji se dogodio baš na današnji dan 07.09.1970. godine.

Evo zapisa:

Ponedjeljak, 7. rujna 1970. godine:

Toga su se dana već osjetila dva potresa u Oklaju i ostalim prominskim selima (u 13:55 i oko 17 sati), ali ni blizu nisu bili kao onaj u 22 sata.
Sve se zanjihalo, nestalo je svjetla.
Ljudi su u mraku bježali van, i tu i sljedećih nekoliko noći spavali u dvorištima.
Srećom, još su noći bile tople, ali je nakon desetak dana počela kiša, kao i bura.
Tlo je i dalje podrhtavalo.
Škola je nastavila s radom u Zdravstvenoj stanici i Domu, a krajem rujna, izgorjela je Ćorićeva kuća.

Evo i izreska članka iz „Arene“:

„Kao da potres i suša nisu nanijeli dovoljno nevolja selima Dalmatinske zagore.
Oklaj nedaleko od Drniša oštećen je u potresu, a jedna od najvećih kuća u selu, zgrada Ćorićevih koja je potresu odoljela, nastradala je nekoliko dana kasnije u požaru.
Reporter »Arene« stigao je na mjesto požara u času kad su vatrogasci završavali svoj posao. Čitava unutrašnjost te zgrade je izgorjela“.

Članak prati sljedeća fotografija:






Sa malo zakašnjenja za temu „Dogodilo se na današnji dan“, pronalazim još jedan zanimljiv članak u Arhivi prof Ante:

*********************************************************

(Jutarnji list –subota- 05.09.1998.)

Hrvata iz dijaspore banditi presreli puškama i orobili

Dvojica nepoznatih počinitelja u uniformi HV-a opljačkali Marka Zrilu (49)

Nakon što je zaustavljen, na improviziranim barikadama, napadači su Marku Zrili ukrali automobil Corvetu, veliku količinu novca i zlatnog nakita i zatim vezanog ostavili na cesti

OKLAJ - Dvoje zasad nepoznatih napadača presreli su u četvrtak kasno uvečer oko 23:30 sati Marka Zrilu (49) na cesti u Oklaju prema njegovu rodnom selu Suknovci i oteli mu automobil Corvetu američkih registarskih tablicama, veliku količinu novca i nakit koji je imao na sebi.

U dežurnoj službi PU šibensko-kninske jučer su nam potvrdili to razbojništvo i kako je očevid u tijeku, ali nikakve pojedinosti nismo uspjeli doznati. Za pljačkašima se još traga.

Marko Zrile se, prema njegovoj priči, te večeri vraćao iz Oklaja gdje je bio s prijateljima u restoranu. Nakon što su prijatelji skrenuli prema selu Lukaru, on je nastavio prema Suknovcima i odjednom na cesti ugledao barikade načinjene od limenki i štednjaka.
Kraj te prepreke stajalo je dvoje ljudi u gardijskim uniformama s automatima.
Zapucali su i prisilili ga da se zaustavi.
Izvukli su ga iz automobila, skinuli sav nakit i oteli priličnu svotu dolara i čekova.
Budući da sami nisu znali upaliti Corvetu prisilili su ga to sam učini, a poslije toga su ga svezali i ostavili na cesti.
Napadači su se automobilom odvezli u noć.
Prema njegovim riječima napadači su govorili ekavicom, iako je njegov dojam da zapravo nisu bili Srbi i da je to sve namješteno.

Na cesti ga je vezanog našao susjed, koji radi kao učitelj u Oklaju, i odvezao ga kući.
Marko Zrile u Americi živi i radi već tridesetak godina, a sada je došao u posjet majci koja živi u njegovim rodnim Sukanovcima. Tu već boravi više od mjesec dana i planira se vratiti i otvoriti neki obrt u Oklaju.

Mještani Oklaja ističu kako je to područje vrlo mirno i da se nikada nisu dogodili takvi slučajevi pljačke, pa ni manji incidenti. Svi vjeruju kako je to djelo ljudi koji nisu iz toga kraja i koji su došli s namjerom da opljačkaju Zrilu kojega su, vjerojatno, prije toga neko vrijeme pratili. Zrile je svakodnevno dolazio u Oklaj.

D. Ferić

*********************************************************

Što se dogodilo nakon toga?

Naravno da su „banditi“ pronađeni, i Corevata vraćena vlasniku (ali to je već neka druga tema).

Ovih dana, našeg Amerikanca Zrilu, opet možemo vidjeti kako prominskim cestama s guštom vozi svoju Corvetu, koja i nakon toliko vremena, izgleda kao da je jučer kupljena.

Isto tako, mnogi vidjevši Corvetu, odmah se sjete ove priče.

Zanimljivo mi je upitati sugovornike –a kada se to točno dogodilo?

-Pa, prije tri- četiri godine….najčešći je odgovor.

Vrijeme brzo leti, i kao što vidite prema datumu članka…od nemilog događaja prošlo je punih 14. godine!

Zrilina Corveta izgleda otprilike ovako:

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-2 dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću drugi dio teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“


Ali, prije nastavka samog teksta, evo i napomene koja se nalazi na kraju teksta, a odnosi se na načelnika Šimu Ćorića;

„Šime Ćorić je sin Josipa i Anice Sarić, rođen je 2.veljače 1856., a umro je 2.12.1918. u 63. g. života, točno na svršetku prvog svjetakog rata.
Oženio je lku Dizdar. Naslijedili su ga 3 sina i 6 kćeri.
(Njegov sin Šime bio je solunski dobrovoljac, pa je za nagradu nakon rata dobio 3 jutra zemije u Slavoniji i spomen-sat. po struci bio je ekonomist: — uz njega, su iz Promine još bili solunski dobrnvoljci : kasniji redar Maćurlija Džapo, lugar Mile Mlinar i Mile Zelić).
Šimin sin Krste postat će načelnik u novoj državi“.





Evo i nastavka teksta…..


************

Za načelnikovanja Šime Ćorića otvorene su dvije osnovne škole: u Razvođu 1891. i u Lukaru 1905 (41).

Izvršeno je drugo miniranje 1895. sedrenih brana na Čavlinovu brzaku u Marasovinama i na Bilušića buku u Ljubotiću- Sličan pothvat izvršen je i 1834. godine. Ponovljen je na žalost 1953. i 1954. godine (42).
Iako se htjelo time osloboditi plavljenje plodnih njiva (luka), učinjen je teški oštećaj specifičnih Krkinih vapnenastih naslaga, koje je čine svojevrsnom kraškom rijekom i svrstavaju u prirodne rijetkosti, ne samo kod nas već i u Europi.

Potkraj 19. st. počelo se pomišljati na iskorištavanje Krke u svrhu dobivanja električne energije. Oko je palo na gotovo najljepši njezin dio od Brljana do Miljacke, gdje su smještena 4 divna slapa na dužini od 4 km.
Jedan od njih, Manojlovac smatra se najljepšim Krkinim slapom (43).
I upravo tu je zapelo oko da se izgradi hidroelektrana.
Prof. Josip Modrić počeo je još oko 1890. poticati jednog Belgijanca u ovom pravcu, pa se taj stranac prvi prihvatio studijskog izučavanja o korištenju slapa Manojlovac.
Spomenuti Modrić uspio je prvi dobiti dozvolu da može koristiti manojlovački slap, s ograničenjem 15 m3 u sekundi i na visini kvote od 62 m.
On se dapače bio dogovorio i s jednim tršćanskim elektrokonzorcijem.
Priredio je 24. rujna 1899. na Manojlovcu zapaženu svečanost (44).

Do ostvarenja hidroelektrane na Miljacki došlo je 1907. zaslugom tvornice Sufid u Šibeniku (Crnica), koja je producirala kalcij karbit (18 tisuća tona godišnje) i umjetno gnojivo — cianamid (7 tisuća tona godišnje).
Elektrana se gradile nekoliko godina. Naši su stari često pričali kako su volunjska kola vukla dijelove turbina iz Drniša do Manojlovca.
Na Brljanu je izgrađena brana da voda iz Široke može obilno teći ponajprije tunelom (840 m); zatim kanalom (870 m) (45).
Elektrana je Sufidu donijela korist i isplatila uloge.
Četiri Krkina slapa ostala su pretežni dio godine bez vode i ljepote.
Općina je ubirala porez i kasnije posebni dodatak.
Od tih prihoda počelo se nagrađivati i načelnika za rad. Tako je drugi prominjski načelnik Šime Ćorić potkraj svoje časne službe bio nagrađen redovitom plaćom koja sigurno nije bila visoka.
Dovršio je načelničku službu zaslužnu i dično 1909., upravo u trenutku kad se u Dalmaciji završavao uspješno polustoljetni nesustali boj za hrvatski jezik na svim područjima javnog života (46).


____________________________________________________________

Napomene:


41. Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975, d. II, str. 103 (izd Školskog vjesnika).
-Osim ovog podatka navedeni su podaci za još neke škole u Promini.
Tako tu čitamo da je osnovna škola u Oklaju (kod Kule u Varatovim kućama) otvorena 1868.
Međutim, prema NL od 11. 07. 1888 (br, 54, str, 3), škola radi od 1864.
Navodi se na istom mjestu također netočan podatak o početku osnovne škole u Mratovu 1868.
Svatko u Mratovu i u Promini zna da je ta škola otvorena neposredno pred drugi svjetski rat.
Potvrdu da u Mratovu nije prije bilo škole daju podaci iz šematizma franjevačke provincije (kojoj pripadaju prominjski fratri) i šibenske biskupije, koji navode prominjska sela sa školom i koliko ima razreda, ali uz Mratovo nigdje nema toga podatka do 1940.
Jedna velika netočnost koja može u krivom pravcu odvesti izučavatelje školstva u Promini!
Taj promašaj nas stavlja u opreznost i za druge podatke, jer se ne navode izvori.

42. Mladen Friganović: Krka. od antičkog Titiusa do nacionalnog parka. Zagreb 1984. str. 51.

43. Friganović, nav. dj. str. 59.
44. Don Krsto Stošić: Rijeka Krka. Šibenik 1927. str. 21—22.
45. Stošić, nav. dj. str. 25—26.
46. Rudolf Horvat: Hrvatski preporod u Dalmaciji. Zagreb 1935, str. 103.


************



Nastavlja se….pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/09/1631022294/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice3-dio.html


Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630975298/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice.html









Nadopuna posta:

U postu pod naslovom:
"Ankica Čilaš Šimpraga-MUŠKA OSOBNA IMENA U PROMINI -V dio"
Link:http://promina.blog.hr/2012/08/1630985503/ankica-cilas-simpragamuska-osobna-imena-u-promini-v-dio.html

...citirao sam Ankcu Čilaš Šimpragu koja u svom tekstu navodi:

"Naime, školovanje stanovništva osjeća se kao sve veća potreba pa je i u Promini, u Oklaju, otvorena prva osnovna škola godine 1848. (v. Obad 1990: 120)."

Ponovit ću opet Napomenu iz knjige MVĆ:

41. Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975, d. II, str. 103 (izd Školskog vjesnika).
-Osim ovog podatka navedeni su podaci za još neke škole u Promini.
Tako tu čitamo da je osnovna škola u Oklaju (kod Kule u Varatovim kućama) otvorena 1868.
Međutim, prema NL od 11. 07. 1888 (br, 54, str, 3), škola radi od 1864. .....

Svakako, trebalo bi provjeriti da li je školstvo u Promini započelo radom osnovne škole u Oklaju 1848. godine, 1864. godine ili 1868. godine?


Još bi nešto prokomentirao u tekstu MVĆ:


"Spomenuti Modrić uspio je prvi dobiti dozvolu da može koristiti manojlovački slap, s ograničenjem 15 m3 u sekundi i na visini kvote od 62 m.
On se dapače bio dogovorio i s jednim tršćanskim elektrokonzorcijem.
Priredio je 24. rujna 1899. na Manojlovcu zapaženu svečanost. (44).

O ovoj temi sam pisao pod naslovom:
"Car Franjo Josip I i carica Sissy u ponovnom posjetu Manojlovcu"
Link: http://promina.blog.hr/2011/06/1629304121/car-franjo-josip-i-i-carica-sissy-u-ponovnom-posjetu-manojlovcu.html

....a na tu temu imam i članak u Arhivi prof. Ante Vladimira Bikića, pa ću i njega uskoro objaviti...



"Naši su stari često pričali kako su volunjska kola vukla dijelove turbina iz Drniša do Manojlovca".


Ovdje je važno napomenuti da su dijelovi za HE Manojlovac ili HE Miljacka stizali uskotračnom prugom do "rampe" u Razvođu- (današnje granice Općine Promina i grada Drniša...gdje se i danas nalaze ostatci malene "željezničke stanice") iz Šibenika...a do Šibenika su stizali brodom.
Od Razvođa do Čitluka, djelovi su prevoženi posebnim strojem "lokomobile", (ako se dobro sjećam), a od Čitluka do elektrane na volovskim zapregama.
Tada (1904 godine), nije još postojao niti makadamski put između Čitluka i Puljana, pa je trebalo otkupiti zemljište, kako bi se napravila cesta.

Da se ne ponavljam, o tom sam pisao pod linkom:
http://promina.blog.hr/2007/01/1622046685/ponavljanje-gradiva-iz-povijesti-promine.html


"Na Brljanu je izgrađena brana da voda iz Široke može obilno teći ponajprije tunelom (840 m); zatim kanalom (870 m)"

Voda od jezera Brljan ili Široko teče do HE Miljacka tunelom u dužini od 1588,9 metara, a tunel ima pad od 0,248%.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVĆ "Prominske obljetnice"

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću dio teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“





*************

Životni hod općine Promine trajao je upravo toliko koliko i dulji životni ljudski vijek, osamdeset godina.
Prvi načelnik Marko Škovrlj (39) samo je nekoliko mjeseci vodio povjerenu novoosnovanu rodnu općinu, ali uspješno i zaslužno, kako se očito vidi iz navedenih novinskih izvještaja.
Njega je nasljedio Šime Ćorić (40), posjednik iz Oklaja (Kula), mladac, imao je tek navršenih 28 godina. Na prvi mah dosta neobično da dolazi na vodstvo nove općine čovjek još neiskusan, ali to ne znači da je bio neprokušan.
Sama činjenica da je bio načelnik 25 godina govori rječito.
To je dokaz da je bio istinski rodoljub, da je radio dobro i mnogo, jer inače prominjski
svijet ne bi za nj glasovao.
Šta je sve učinjeno za četvrt stoljeća njegova upravljanja, nama je danas teško rekonstruirati Nekih većih zahvata ipak se možemo podsjetili.
Općina se prve 4 godine smjestila u njegovu kuću, posljednju na desnoj strani ulice koja vodi k crkvi sv. Mihovila, u kojoj je tada bila oružnička postaja.
Kuća (osrednje veličine, na kat, bila je za prvu potrebu dostatna i oprćinarima i oružnicima.
U ono vrijeme nije bilo ni većih uredski i poslova. Glavninu je činila tajnikova pisarna.
Iste godine, kad se osnovala općina — 1883 — započela je gradnja nove općinske zgrade. Prvotno je bila locirana iza Maletića kuća, na uglu kud se s glavne ceste (Oklaj-Čitluk) skreće prema Varatima.
Vjerojatno je zaslugom Ćorića premještena na sadašnje mjesto, koje pošteno govoreći- i bolje odgovara. Kamenje je vjerojatno iz Nečvena, nije Ijutac ali je vrlo čvrst, izdržao je. neoštećen već jedno stoljeće.
Pod rukovodstvom majstora Talijana, čije nam ime nije sačuvano, općinu su sigurno gradili zidari iz Promine. Ako je crkvu i zvonik sv. Mihovila, crkvu Gospe Čatrnjske jedno stoljeće prije gradila vješta prominjska ruka, a to nam svjedoče natpisi, zašto ne bi i općinu.
U sjećanju na graditelje općine samo je ostalo ime klesara Džepine Grbića.
I ekonomska strana navodi nas na isti zaključak.
Cjelokupni narod Promine radio je zdušno i složno.
Jedna mala slika to obilno osvjetljuje.
Za vrijeme zidanja općinske zgrade ponestalo klaka (kreča), predvodnik radova zaprijetio odlaskom, a radišni Prominjci za jednu noć nasjekoše drva za dvije klačine i pripremiše na pretek potrebnog materijala.
Jedino na taj način spremnosti i radišnosti mogli su uspjeti da u 4 godine dovrše veliku kamenu zgradu na dva kata, s izdignutim potkrovljem.
Mogla se je bez postiđenja (u ono vrijeme) smjestiti u stari carski Beč.
Iako općinska zarada nije bila sva iznutra izčinjena, 1887. je osposobljeno prizemlje za redovito poslovanje.
Nutarnji radovi su tekli svojim redovitim tijekom.
Dobročinitelj fra Mijo Bronić, tadašnji prominjski župnik, poklonio je 10 fiorina da se uredi najveća prostorija vijećnica. Na uspomenu njegove darežljivosti u vijećnici je visjela njegova fotografija sve dok zgrada nije izgorila (1944.).
Za čitavo vrijeme gradnje općinske zgrade istinsku brigu morao je voditi drugi načelnik Šime Ćorić.
Velika zasluga razumljivo pripada i njemu i svim tadašnjim općinarima i svim ljudima Promine.
Zagaziti u toliki posao i trošak dovesti započeto djelo do potpunog dovršenja samo može narod svjestan i radišan i složan.
Kad je zgrada bila gotova, u nju su preselili i oružnici..
Kasnije se smjestila i škola, pošta, liječnik i učitelji.
Bilo je mjesta za sve.

____________________________________________________________

Napomene:

39. Marko Škovrlj, posjednik iz Razvođa, sin Ante i Ivanice Džepine, rodio se 11. rujna 1811 a umro 21 listopada i 1886, trece godine nakon odreke na načelništvu.
Ožnio se vrlo kasno u 70 g. života s Jelom Stanić, nije imau potomaka.
Pokopan je u groblju Gospe Čatrnjska, a njogov mu je sinovac podigao grobnu kapelu (odmah desno od sakristije) s natpisom:
„ NA USPOMENU MARKU ŠKOVRLJU PRVOM NAČELNIKU OPĆlNE PROMINSKE KOJI PREMINU G. 1886 PODIŽE HARNI SINOVAC LUKA“.
Osnovne podatke o njemu i drugim načelnicima i djelatnicima općine Promine crpimo iz starih anagrafa (popis obitelji) župe Promine.

40. „Šime Ćorić je sin Josipa i Anice Sarić, rođen je 2.veljače 1856., a umro je 2.12.1918. u 63. g. života, točno na svršetku prvog svjetakog rata.
Oženio je lku Dizdar. Naslijedili su ga 3 sina i 6 kćeri.
(Njegov sin Šime bio je solunski dobrovoljac, pa je za nagradu nakon rata dobio 3 jutra zemije u Slavoniji i spomen-sat. po struci bio je ekonomist: — uz njega, su iz Promine još bili solunski dobrnvoljci : kasniji redar Maćurlija Džapo, lugar Mile Mlinar i Mile Zelić).
Šimin sin Krste postat će načelnik u novoj državi“.



*************

nastavlja se.........pod linkom:

http://promina.blog.hr/2012/08/1630986999/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice2-dio.html

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića Prominske igre 2 dio

Prvi post na temu "Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića", možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630943972/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikica.html

Post pod naslovom: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića Prominske igre 1 dio, možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630950673/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikica-prominske-igre-1-dio.html

Već sam jednom napisao...
Kako je sada najzanimljivija tema „Prominskih igara“, koje su se kroz cijeli niz godina održavala pod raznim imenima, iz arhive prof Bikića objavit ću nekoliko članaka na tu temu.

Evo drugog članka:



Obeća san pituru Markiću da ću za Prvi maja doć u njegov Oklaj na centralnu" proslavu.
Pripa se da neću znat doć, da ću falit put.
I evo me u Oklaj.
Omar na početku mista gostionica PROMONA.
Lipa gostionica. Velika. Na vratima plakat prvomajske fešte.
Ujutro otkrivanje spomen-ploče palim borcima, pozapodne športska takmičenja.
Prava Olimpijada.

-Trka konja. Prva nagrada miljun stari dinari.
-Trka magaradi. Prva nagrada četiri sto i pedeset i jad dinari.
-Biciklistička trka. Prva nagrada pet stotin ijad.
-Trka na ijadu metri, bacanje kamena s ramena, diplenje, šije-šete i balote.
-A prve nagrade trista pedeset i četiristo ijad.

Razumin da je konj boje plaćen od tovara. Ali zašto je tovar boje plaćen od čovika?
Jema bit u nas to pravilo.
Na primjer televizija kad snima boje po danu plaća tovara nego glumca oli pisca.

„Monte Promina"

U PROMINI sitija san se konta Lulica.
Stariji Splićani ga se sigurno sićaju.
Di neće znat Lulu, Luligarga.
On je prvi u Split donija tango, pisa je šlagere i „Hajdukove" himne.
I dojde konte Lule u „Belvija" na obid.
Služi ga konobar Duško Divić.
—Daj mi, moj Duško, jednu lipu paštušutu.
—Oćemo li „Monte Karlo"? — pita Duško.
—Baš san to tija reć.
Donese Duško „Monte Karlo", Lulu ubode jedan perun, turne pijat i viče.
—Duško, Duško, nije ovo „Monte Karlo", ovo je „Monte Promina"!
Promina se zove čili ovi kraj s Oklajen ka centron.
Jedanajst mjesni zajednic.

Viju bandire. Banci, đinđuve, streljane. Na poljani isprid kina već se igraju balote.
Usrid poljane spomenik palim borcima.
Odakle razbijene šentade? Na zgradi bivše općine zgrađenoj prošloga vika s dolorima koje su poslali iseljenici iz Amerike viju tri bandire, sve tri požmarivene, šporke, razbijene.
Na kraju sela lipa gostionica zvučna imena „Internacional". Pari ka mali otel.



Bijeg za radom

Gazda Mile Bilandžija-Rankan je radija u Njemačku, zaradija ništo pinez i otvorija gostionicu. Štufala ga Njemačka. Jema je lipi posal. Popravja je spavaća kola i restoran-vagone. Ali naporno, brate.
Nije jema ni godine ni staž za penšjun. Nije se pokaja. Prošli godin radija je dobro.
Čekali su judi u filu prid gostionicom.A sad je gostiju malo.
U gostionici sidi i mjesni pošćer Ante Bandalo — Bojka zvani. Snažni čovik, velika-glava a pošćerska kapa mala.
Ubaci se u razgovor kako svit nima pinez. Eto, on raznosi penzije. U prosjeku niti tri miljuna. A šta je danas tri miljuna?! Par kila pečene janjetine!
Mogu zagristi jedino povratnici iz Njemačke.
Kad se računa cila Promina, vratilo ji se dvi stotine.
Ne zna pošćer koliki in je penšjun. Ne nosi jin on novce, nego in stižu na žiro-račun.
Pametan je pošćer, svakoga vraga zna. U Promini je nekoć bilo osam stotina rudara šta boksitaša, šta garbunaša. Siverić je zatvoren, rudara je sad malo.
Biža je narod za radom. Eto samo u Zagrebu danas živi šest tisuća naši Prominara.
U Zadru imaju dvista i pedeset kuća a stanova ko zna koliko. Ima ih u Rijeci, Splitu, Beogradu.

Jeste li vi vidili onu novu, veliku, lipu, bilu tvornicu? To je zagrebački „Sintal", tvornica filtera i kontakti. Zaposlit će skoro tri stotine radnika koji su bili na usavršavanje u Zagrebu. Sve će ić u izvoz.
Ta tvornica predstavljat će istorijsku prekretnicu za cilu Prominu.
A uskoro će i ,“Kraš“ gradit jedan pogon.
Velika je istorija Promine, ko bi je svu obuhvatija!
Spominje se još pedeseti godina pri Isukrsta kad su je Dalmati preuzeli od Li burna.
A 1499. cila je Promina od Turaka bila orobljena i opustošena. A narod je biža, niki sve do Gradišća u Austriju.

Zakasnija san na otkrivanje spomen-ploče palim borcima u selu Bobodolu.




Fešta u Bobodolu

Ali san prispija na pečenu janjetinu. Predsjednik Mjesne zajednice Mirko Jelinić pokrija kuću od matuni i u tu nedovršenu kuću priređen je obid za uzvanike i muziku iz Knina.
Bobodol nije po Bobi, nego po bobu. Bilo ranije mnogo boba.
Stotinu i pedeset stanovnika. Srpsko selo. Došli smo iz Sandžaka bižući pred
Turcima.
Stanovništvo ne opada, nego raste.
Prije rata svega je bilo dvadeset i pet kuća. A onda zaratilo. S jedne strane četnici, a s druge ustaše i kud ćeš nego priko Krke u Bukovicu, u partizane.

U spomen-ploču uklesana su imena četrnaestorice pali boraca. Mnogo je to za sitno selo. Gotovo svaki drugi momak se nije vratio.
Živi se prilično. Ljudi zaposleni u Kninu koji je bliži od Drniša. Vina ima, stoke ima, šenice ima i samo šta se sol kupuje.

Sad će doći i vodovod. Vojska (garnizon iz Knina) otpucavala kanale, a selo dalo novac za eksploziv i radnu snagu.
U selu samo tri prezimena: Janković, Jelinić i Vranješ.
Jušto san seja za veliki stol i mašija se za janjetinon, a eto ti pitur Markić. Ma di je on mene pronaša!
Ne da mi jist, vodi me doma na obid. Pa koji obid!

Juva, njoki, tingulet, indoramo, slako. Baš carski obid.

Nije ni čudo kad Markić već trideset godin živi na carskome Peristilu. Na Peristilu je on stan kupija.
Neka! Vlaj Markić na imperatorovom Peristilu. .







Oklaj ka Brodvej

Posli obida vrtin se po Oklaju.'Pusti svit. Pari mi ka Brodvej.

Opet svratin u „Internacional" i najden prešidenta Mjesne zajednice Josipa Džepinu.

Zamirin mu šta je poljana isprid kina zapuštena, šta na Općinu viju požmarivene i razbijene bandire.

— A znate li vi — pita on sad mene — koliko je Drniška općina davala Oklaju za sve potribe Mjesne zajednice? Sve do lani niti dva miljuna stari dinara godišnje!

Začudija me podatak da Oklaj jema samo pet stotin stanovnika, a cila Promina dvi ijade.

Samo u desetljeću između sedandeset i prve i osandeset i prve iselilo je iz Promine trideset i sedan posto stanovništva i to je najveća migracija u cilu Hrvatsku, a može bit i u Jugoslaviju.

Pri dvadesetak godin Promina je imala dvanajst ijad stanovnika, a sad samo dvi.

Prešidente je mlad čovik i kad je on iša u školu, bilo je osan stotina i pedeset učenika, a sad sto i devedeset.

Od ovog preostalog stanovništva pola su starci.
Sada dolazu boji dani za Prominu.

Za misec-dva dana pustit će se u pogon nova tvornica, druga je na vidiku. Neće Promina opustit.

Prominci razasuti po zemlji formirali su Odbor za razvoj Promine. Dolazu u Oklaj i održavaju sjednice.

Zahvaljujući tom odboru, Promina kreće naprid. Počinju športska natjecanja.
Mogu se natjecat samo rođeni Prominci.

A ja san se baš tija javit za bacanje kamena s ramena.

Ovdje završava članak legendarnog Smoje, ali u arhivi prof Bikića, pronalazim još nekoliko fotografija i nastavljam priču.....

Do izgradnje Sintala, na mjestu tvornice, nalazio se hipodrom na kojem su se nekoliko godina za redom odvijale Prominske igre;







Bile su to zadnje utrke na hipodromu, a zatim kreće priprema terena za gradnju tvornice:







Sjetio sam se sada još jedne arhive, arhive fotografija koje mi je ustupio Ivica Marić prije nekoliko godina.

Evo kako je izgledao Sintal u vrijeme pisanja Smojinog članka:



Smoje spominje i "Streljanu", pa evo i nje iz Arhive Ivice Marića:



Bilo bi zanimljivo objaviti i koju fotografiju Drniških glazbara kako sviraju budnicu kroz Oklaj...a ispred njih maršira Frane Gojčeta....ali nažalost, do tih fotografija za sada nisam došao...ali nikad se ne zna....

Nadam se da vam se sviđaju ova putovanja u prošlost.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Prominske igre

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića -Prominske igre 1 dio

Prethodni post, točnije prvi post na temu iz naslova, možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630943972/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikica.html

Kako je sada najzanimljivija tema „Prominskih igara“, koje su se kroz cijeli niz godina održavala pod raznim imenima, iz arhive prof Bikića objavit ću nekoliko članaka na tu temu.

Evo prvog članka:



Velika je čast biti prvi momak planine i postati cijenjen i poštovan od petnaestak tisuća brđana, kojima je gotovo jedina zabava da za vrijeme praznika prisustvuju spektaklu sirove snage i ljubavi što je daje planina.
U Oklaju kod Šibenika, u podnožju kraške planine Promine, kojoj gravitira devet sela i vrhovi koje se još bijele od snijega, izbor prvoga momka održan je u zaista surovoj spartanskoj konkurenciji.
Trebalo se natjecati u mnogim disciplinama, a najteža od njih bila je »bacanje kamena s ra-ramena«.
Ne radi se o obiočnom kamenčiću, već o kamenoj kugli koju Prominci u dvadeset godina svojih natjecanja bacaju ravno sedamnaest godina, a koja je teška desetak kilograma, toliko da bi je neki »gradski delija« jedva i podigao jednom rukom.
Ante Jurić iz sela Ljubetića, po zanimanju nastavnik, iznenada je, na čuđenje svih djevojaka planine i starih gorštaka, pobjedio takmace Marka Aralicu iz Puljana, prošlogodišnjeg prvaka.
disnjeg prvaka, i Ivanka Bandala, oklajskog dvometraša kojem pet godina nije bilo premca, a koji se zarekao da će Aralici ponovo oduzeti primat, ali je zbog bolesti odustao od takmičenja.






Tko je očekivao da će se kraj »delija« kao što su Aralica i Bandalo pojaviti treći konkurent, pogotovu što se u planini, u svim njenim selima, unaprijed znaju momci sposobni da ukrste snagu.
Na Antu Jurića kao da nitko nije ročunao.
Vjerovalo se da bi se u posljednji trenutak ipak mogao pojaviti »rumpalija«, kako Prominci zovu svoje snažne mladiće, i odnijeti prvenstvo onima koji su na nj sigurno računali.
Aralica je bio baš takav momak.
Petnaest tisuća Prominaca i došljaka, među kojima je bilo djevojaka nježna bijela lica, u odjeći kakvu imaju planinska sela i u onoj sa sajamskih i vašarskih tržnica, došlo je promatrati spartanske igre i čudesnu izdržljivost ljudi koji 362 dana borave nadmećući se s vjetrovima i planinskim ćudima, a samo tri dana slave svoj praznik.
Skromni mladi nastavnik je izašao na borilište, hrabren od nekolicine mještana iz Ljubotića. Svi drugi su navi jali za Aralicu.
Toga dana, naime, u jedinu oklajsku ulicu pristigli su oni koji žive u Razvođu, Matasima, Lukaru, Bobodolu, Mratovu, Ljubotiću i drugim prominskim selima.
Djevojke su osam dana vezle »plet« i birale svečanu maramu, osam dana je „gazda kuće“ pregledavao stari očuvani haljetak s pozlaćenim uresima, osam dana su momci vježbali »kamena s ramena« i trku no konjima i magarcima, osam dana su se pripremali glazbari i sajamski ljudi, a gostioničari nabavljali odojke i janjce...
Kad je pobijedio Ante Jurić, nastao je frenetičan pljesak s urnebesnim povicima pobjedniku. Nitko nije uzeo metar da izmjeri daljinu, niti je za to bilo vremena. Tisuće momaka, djevojaka i starih Prominaca poletjelo je da čestita pobjedniku, da ga ponesu na rukama i kažu:
»To je taj, narode, divite mu se!«
I prostim okom je, naime, bilo vidljivo da je Ante Jurić najdalje bacio kamen.
Svečarski raspoloženi svatovi iz Razvoda i Čitluka, koji su došli u Oklaj u dvadesetak automobila, također su pošli do Jurića i ponudili ga svađbarskim pićem.
Prvi momak planine Promine postao je cijenjen i poštovan.

Na drugim mjestima Oklaja natjecali su se mladići u trci konja. Prošlogodišnji prvaci Slavko Ujaković i Pasko Perić nisu imali protivnika, ali je trebalo da međusobno »ukrste koplja« i obračunaju tko je napokon bolji.
Slavko Ujaković je pobjegao već na startu i pobijedio.



U trci na magarcima dosadašnji pobjednici Mato Džapo i Slavko Perić izgubili su borbu za najboljeg jahača planine. Rajko Janković iz Bobodola i Ante Duvancić iz Razvoda, četrnaestogodišnji dječaci, bili su brži i njihovi su magarci poslušnije trčali kroz »špalir« od nekoliko tisuća navijača.


Špiro Pokrajac je već devet puta odnosio prvenstvo u biciklističkoj trci.
Zato su mještani Mratova posebno pripremali svoga natjecatelja Branka Vučića, da Pokrajca skine s pobjedničkog postolja.
Nisu uspjeli u tome. Špiro Pokrajac pozna svaku planinsku stazu i kamenčić na putu, a izdržljiv je, kažu, kao gorostas.
U takvoj borbi ne odlučuje samo snaga, nego i bodrenje djevojaka.
Djevojke planine Promine vrlo su lijepe, stasite i rumene u licu.
Povazdan su zauzete ovcama, kućnim poslovima i vinogradima. Kad nađu malo vremena za svečanosti, njihovu oduševljenju i strasti nema kraja. Svaka se veseli prvom momku planine, ma odakle on bio, samo da je njegova snaga sirova i privlačna.
Ženidbe i udaje za praznika dosta su česte, ali su još češća ugovaranja.
Na jesen, kad dozriju plodovi i oberu se vinogradi, mnogi će se momci sjetiti tih dana kad su se prvi put sreli s djevojkama.
Tada počinju svadbe, koje traju danima i noćima.
Mali konji, ljudi u narodnim nošnjama, automobili posljednjeg tipa i kubure s jataganima i handžarima, sve se to ujedini u pobjedonosni krik planine:
»Za dobar život i dobro zdravlje svih planinaca, za sreću onih koji će dogodine postati prvi momci Promine!«

Mirko Dizdar iz Oklaja i nastavnik Marko Šešo, prvi i posljednji organizator Prominskih igara, čuveni su u cijeloj krajini.
Još 1949. je Mirko Dizdar jedinu oklajsku ulicu išarao parolama o bratstvu i jedinstvu.
Partiji i Titu, o Prvom maju i natjecanjima. Pozivao je i staro i mlado, sve što je moglo hodati ili podnositi drndanje seoskih kola, da dođu na natjecanje.



Danas Marko Šešo nema takvih problema.
Promina dolazi u Oklaj i bodri svoje momke, prve momke planine.
Oni koji žive izvan mjesta rođenja, u dalekim gradovima i metropolama svijeta, također ne mogu zamisliti da propuste svečanost kojoj se njihovi sumještani u domovini raduju, ima planina svojih tegoba, ali i čari.
Tko će biti pobjednik naredne godine, još se ne pita.

U dvadesetak dana treba da se prvo ispričaju sadašnji dojmovi.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Prominske igre

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

(foto:Ante Vladimir Bikić, Oklaj 1958 godine)

Prije skoro tri godine, napisao sam jedan skoro pa proročanski navod:

„Bilo bi lijepo imati arhivu novinskih članaka koji su se bavili temama vezanim uz život u Promini“.

Citirani navod, zapravo je uvod u post pod naslovom-„Sportski cvjetnjak usred kamenjara“
Link: http://promina.blog.hr/2009/07/1626511237/sportski-cvjetnjak-usred-kamenjara.html

Sadržaj posta je tekst iz VJESNIKA, objavljen u trobroju 30 IV i 1. i 2. V 1980. godine.
Stranica 17 –Autor teksta: Srećko Piršl.

Tekst mi je dao prijatelj Dražan Dizdar, a naknadno sam saznao da je to tek jedan članak iz bogate arhive članaka, koju godinama prikuplja profesor Ante Vladimir Bikić.

Profesor Ante živi u Zagrebu, i malo mi je bilo nezgodno doći do njega, raspitati se o vrijednoj arhivi, ali zato su „pripremu“ za našu suradnju odradili moji dragi prijatelji Nevenka i Miroslav.

Prije nekoliko dana, prof Ante je došao na nekoliko dana u Oklaj, i bila je to odlična prilika za naš prvi susret, dogovor o mogućoj suradnji-objavi Arhive na Promina blogu.


Profesor pedagogije Ante Vladimir Bikić, rođen je u Oklaju 1937 godine. Umirovljeni je dugogodišnji uspješni prosvjetni djelatnik. Iza sebe ima cijeli niz generacija koje je odgajao, autor je nekoliko pedagoških knjiga.

Bilo bi to kratko, vrlo sažeto- „službeno“ predstavljanje profesora Ante, koje bi on vjerojatno još skratio, s obzirom da se radi o samozatajnom, skromnom čovjeku.

Vrlo brzo smo dogovorili suradnju, točnije, dobio sam na korištenje vrlo vrijednu, prekrasnu arhivu, plod dugogodišnjeg marljivog rada.
Osim pisane arhive, profesor Ante poput „googla“ za sekundu donosi odgovore na brojna pitanja, točne datume kada se što dogodilo u Promini-Gdje se dogodilo? Odgovore na mnoga pitanja vezana uz razvoj školstva iza II Svjetskog rata…Tko su i kada bili nastavnici u kojoj školi…Koliko je bilo djece u kojoj školi u Promini?

Našem razgovu priključila se i profesorova supruga, također profesorica, gospođa Miroslava-Mirjana- rođena Budanko. Rođena inače u Zagrebu. Prisjetila se svog prvog dolaska u Prominu, u očevo rodno mjesto, u Čitluk, davne 1958 godine. Od Zagreba do Knina obitelj je stigla vlakom, a od Knina do Čitluka (ona i sestra) na biciklu svog nećaka Biće…dok su roditelji za njom i sestrom stigli pješke tek nakon nekoliko sati….

Listajući stranice prikupljene arhive novinskih članaka, fotografija, razglenica…teme su se nizale jedna za drugom. Imao sam osjećaj, da bi tako danima mogli pričati, i opet bi nam nešto ostalo „za kasnije“.

Zahvaljujući profesoru Anti, uskoro ćete na Promina blogu moći čitati razne teme o Promini od 1957 godine do današnji dana.

Ali, o svemu više uskoro u postovima pod naslovom: „Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića“.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Sportski cvjetnjak usred kamenjara III dio

Kao što su pjesnici „čuđenje u svijetu“, tako su i svi oni koji žele mijenjati navike…poglede ljudi u svom kraju-osuđeni na istu sudbinu…ista iskušenja…
Zadnji, treći nastavak priče o uspjesima osnovne škole u Oklaju, priča nam upravo jednu takvu priču…
Možete zamisliti situaciju…Dvojica ljudi u najboljim godinama… Šešo Marko- direktor i Dragan Gazibara- nastavnik fizičke kulture u „udaljenoj“ osnovnoj školi…….žele napraviti promjene odnosa roditelja prema sportu?

Kao da i sad čujem glasove:
„Pa jesu oni normalni…gone mi dicu trčat…a toliko posla u polju“….
“Odnija ti vrag korist od trčanja…uvati se ti motike-vinograda“….

Svi koji se nađu u situaciji u kojoj se „bore sa vjetrenjačama“…mogu se boriti i ostvariti (uz mnogo odricanja) svoje ciljeve… ili se jednostavno uklopiti/utopiti –kao na utakmicama na stadionu, dizati se i spuštati sa nadolazećim „valovima“.
Netko bi rekao..možda je i bolje poput ovih „drugih“, prepustiti se valovima…ali onda jednog dana…kad im snage ponestane…i ostanu prepušteni sami svojim mislima…gdje jutro čeka noć…a noć dan…ostaje im pitanje „Hoće li se itko ikada sjetiti mene…Po čemu će me pamtiti?“
Nažalost, tada je kasno za odgovore…tada je kasno za promjene…a dani u tišini su predugi za kajanje…i nagore je ako u svom polju života, vidimo samo korov…a žitu ni traga….

Eto, onako usput…razmislite hodate li maleni ispod zvijezda jer je tako lakše?

Neću vas više gnjaviti…bolje da nastavimo s pričom iz naslova:

***
Marko Šešo lomio predrasude

Marko Šešo, sadašnji direktor škole, također je zaslužan za razvoj fizičkog pokreta ovog kraja. Prvi se latio mukotrpnog zadatka — slamanja predrasuda jednog dijela roditelja kad je u pitanju bila sportska odjeća ženske omladine. Smatrali su da je nastup u trikou, u sportskoj odjeći, »nedoličan« za njihove djevojčice. Bili su potrebni česti, uporni i opsežni razgovori, uvjeravanja o besmislenosti takvih mišljenja. A i mlade sportašice i sportaši doličnim su ponašanjem pomogli da se »razoružaju« takvi roditelji.

Škola blista od čistoće

Bilo nam je upravo neugodno što u cipelama prolazimo hodni¬cima škole — toliko je blistala od čistoće. Zato se i nismo začudili kad smo saznali daj e škola nagrađena za estetsko uređenje zgrade i okoliša. Đaci se sami brinu o uređivanju parcela i gajenju cvijeća.
Škola nosi ime Vjeka Širinića, prvoborca ovog kraja, koji je poginuo pri svršetku rata iz zasjede u obližnjem selu Razvodu.

ŠSD »Mladost« jedini sportski kolektiv u Promini
Školsko sportsko društvo »Mladost« u Oklaju jedini je sportski kolektiv u ovom kraju podno Promine. Odrasli su većinom zaposleni u Kninu, Drnišu ili u rudnicima boksita, pa ako se i bave sportom, članovi su tamošnjih sredina.

Za prvo mjesto - izlet na Plitvice

Saznali smo za jednu »tajnu«. Za osvajanje dvije zlatne kolajne na prvenstvu Hrvatske mladi atletičari će biti nagrađeni izletom na Plitvička jezera.

Sportski cvjetnjak usred kamenjara IV dio

• Od članarine kupljena i dva para sprinterica
Dvorana je. opremljena svim suvremenim spravama. Imaju dovoljno lopti, po dvije garniture dresova za sve sekcije. Rekvizite pomno čuvaju, nose kući na pranje i čišćenje. Klupska članarina - dinar u mjesec dana - pomno se evidentira i troši na sportsku opremu. Za dvogodišnju članarinu Školskog sportskog društva »Mladost« nedavno je kupljena garnitura dresova i dva para sprinterica, koje nemaju stalnog vlasnika već se posuđuju. Uz to su neki đaci iz vlastita džeparca nabavili sprinterice. Polaze i na poneki trening na stadionu »Dinare« u 15 km udaljenom Kninu. A put kako kad, plati škola ili đaci (bolje rečeno: njihovi roditelji). Za cjelovito djelovanje pomoć im pružaju radni ljudi škole, SIZ za fizičku kulturu općine Drniš, te Zajednica osnovnih škola općine Drniš.
Društvom rukovodi izvršni odbor od devet članova (sve đaci) na čelu s nedavnom izabranim novim predsjednikom Željkom Stojanovićem (VII b); U svakoj od četiri sekcije (atletskoj, košarkaškoj, rukometnoj i nogometnoj) djeluje vođa, njegov zamjenik i blagajnik. Učenici(ce) sami sude međurazredne košarkaške i nogometne utakmice, vode zapisnike, tablice, evidencije o dolascima na trening, uređuju »igralište« zapravo površinu za sakupljanje kišnice.

Knjiga ispred »kraljice sportova«
U OŠ »Vjeko Širinić« dozvoljavaju da trčanje pretekne ostale sportske grane, ali budno paze da knjiga stalno i u svakoj prilici bude i ispred kraljice sportova i njezinih »podanika«.
Tako su od ovogodišnjih momčadskih prvaka Hrvatske u krosu za pete i šeste razrede Dražen Dizdar odlikaš, Darko Aralica vrlo dobar, pojedinačni prvak Hrvatske Željko Tošić također vrlo dobar đak, itd.
Omakne li se kojim slučajem koja slaba ocjena - zna se da od bavljenja sportom u izvanškolskim djelatnostima nema ni traga. Toliko dugo dok »kolac« ne bude ispravljen...
Propitkivali smo se o nedaćama i problemima. I čuli nešto slično, kao i prilikom ne tako davnog posjeta jednom drugom atletskom rasadištu u Vrginmostu:

Talenti se gube čim završe osnovno obrazovanje.
Pitanje je kako se snađu u novoj okolici ili pronađu neku drugu vrstu razonode.
Nema više nastavnika da ih i dalje zainteresira za određenu djelatnost.
Ivan Tošić, drugoplasirani s prvenstva Hrvatske 1978. godine i član pobjedničke momčadi u trčanju u kategoriji sedmih i osmih razreda, prešao je na školovanje u Sarajevo.
Izgubio mu se (sportski) trag. To je samo jedan primjer. Šteta!
Tu smo nemoćni, kao i s obukom neplivača.
U prednacrtu Zakona o osnovnom školovanju spominje se da ne bi smjelo biti đaka koji ne zna plivati nakon završetka školovanja. Istina, u Dalmaciji smo, ali, u obližnjim gradovima Kninu i Drnišu nema bazena. Do mora je daleko da bi tamo učenici petih razreda mogli pohađati ljetnu obuku plivanja. To mogu sebi priuštiti bogatije škole. Na žalost, u nas jednostavno nema radova kao na primjer branje žira, puževa, kukuruza i voća da bi dobrovoljnim akcijama mogli zaraditi za obuku neplivača. A naša bi djeca i te kako željela radom smoći novaca za učenje plivanja...
Snuju da urede već ispucanu betonsku površinu za skupljanje kišnice u asfaltno borilište veličine 40x30 m. Od SlZ-a za fizičku kulturu općine Drniš dobili su početna namjenska sredstva od 45.000 dinara. Premalo je to za nabavu asfaltnog sloja, ali znaju da su slični tereni potrebni i školama u Drinovcima, Gradcu, Siveriću i Unešiću, tim prije što one nemaju dvorana. Pričekat će - vele - bolja vremena. Ali, već prave planove kako će vlastitim rukama postaviti žičanu mrežu, izgraditi malo gledalište, obaviti sve poslove, osim - jasno - nalijevanja asfaltnog sloja na to buduće otvoreno borilište.

Sportski zamah ne zna za mirovanje!
SREĆKO PIRŠL

***

Nadam se da vam se svidjelo ovo putovanje u prošlost.
Ujedno zamoljavam sve koji imaju bilo kakve novinske članke iz prominske prošlosti da mi se jave…da nam omoguće još ovakvih, lijepih…“kalendarskih“ putovanje.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Sportski cvjetnjak usred kamenjara II dio

Evo nastavka posta pod naslovom „Sportski cvjetnjak usred kamenjara“.
(30 IV i 1. i 2. V 1980. godine VJESNIK , strana 17 –Autor Srećko Piršl))

***
S dva pobjednička pokala atletičari iz Oklaja prošetali su i snimili se za uspome¬nu u zagrebačkom parku Maksimir.
S lijeva stoje: Snježana Janković, Mirjana Janković, Ivica Bronić, Damir Perić, Damira Cvijetić, Jasminka Dodig, Bernard Dizdar, Slavka Jakovljević, Drago Klepo, Željko Tošić (poje¬dinačni prvak Hrvatske u klasi sedmih i os¬mih razreda), Majda Pokrovac, »alfa i ome-ga« bujanja sporta u Oklaju nastavnik Dra¬gan Gazibara, Milenko Vranješ;
čuče slije¬va: Darko Aralica, Petar Barišić (drži pokal za momčadsku pobjedu), Vanja Berša, Milan Džapo, Dražen Dizdar i Marica Dujić (u rukama drži pokal kojeg je osvojio Željko Tošić).


• Ne broje se radni sati

Poticajna snaga, Dragan Gazibara, pri tom je malo mario što je tjedno bio plaćen četiri sata za vođenje slobodnih (sportskih) aktivnosti, pa je u jednom jedinom poslijepodnevu znao odraditi tjednu obavezu - one dobrovoljne sate ni brojao nije, niti to čini danas. Tempirao je treninge već prema sezoni. Na primjer: košarkaša u studenom i prosincu tri puta tjedno, rukometaša u travnju i svibnju, dok je sezona trčanja u prirodi najduža - traje od rujna pa do polovice travnja. Ali, i najobilnija je po količini vježbanja- i po četiri puta sedmično.
Trčanje je »pobjeglo« ostalim sportovima, iako je nastavnik tjelesnog odgoja Dragan Gazibara »zakleti« rukometaš drniškog DOŠK-a, člana Dalmatinske lige. I to iz objektivnih (ne)prilika: izdaci su minimalni, a sami đaci- još dok su bili daleko od natjecateljskog sporta - svakodnevno su pokazivali zavidnu fizičku spremu. Pješaćili ili se vozili biciklima u školu i natrag. I ovogodišnji prvak Hrvatske u trčanju za sedme i osme razrede Željko Tošić dolazi u centralnu školu u Oklaj biciklom iz obližnjeg Razvođa.

Oklaj poput Osla

Istina, igre s loptom su privlačnije, ali je ljeti 1975, godine led probio Paško Ujaković osvajanjem naslova prvaka Hrvatske u trčanju u prirodi za đake sedmih i osmih razreda. Vršnjaci su u njemu ocijenili »ako može on, mogu i ja!« Zavoljeli su punini srcem - kako to samo djeca umiju -kraljicu sportova.
Zato sada taj dio kamene Zagore - bez truna pretjerivanja, kad je riječ
0 najmlađem uzrastu - možemo usporediti s Oslom u kojem svi trče. I u Oklaju se trči - uvijek kad se ima vremena: i u sedam ujutro i u 16 sati, i navečer. U slučaju da nemaju sata nastave, izlaze iz razreda i - u trk!
Količina uobičajenog treninga je sedam do osam kilometara. Pri tom se pazi da to ne pređe u monotoniju. Zato je atletsko poslijepodne začinjeno i stolnim tenisom, košarkom i elementima gimnastike. Zimi se u dvorani dva puta tjedno jača muskulatura nogu, leđa, trbuha i razvija skočnost. Mnogi sportaši su đaci - putnici, pa nije rijetkost, da poslije nastave odu kući na objed, zatim opet u školu na trening. I navečer natrag. I tako uberu i do 15 "honorarnih" kilometara u jednom danu, većinom biciklom.
Učenik se opredjeljuje prema vlastitoj želji za sport koji ga najviše privlači. Probiranje počinje u petim razredima, i na međurazrednim odmjeravanjima snaga. Ukupno je sedam viših razreda. Na području općine Drniš djeluje još pet škola (Drniš, Drinovci, Gradac, Siverić, Unešić), pa ima dosta prilika za dokazivanje. No, tu se zbog štednje nadmetanja odvijaju po kup sistemu, a iz istog razloga rijetki su dodiri sa školama izvan općine. Izuzetak je odlazak na prvenstvo Hrvatske, za što pak treba dokazati prvim mjestom na širem području.

Nastavlja se………
………………………..

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića

Sportski cvjetnjak usred kamenjara

Bilo bi lijepo imati arhivu novinskih članaka koji su se bavili temama vezanim uz život u Promini.

Putovanjem u prošlost, često se srećemo i sa predviđanjima, planiranjima Prominjaca za vrijeme u kojem se možda baš sad nalazimo.
Lijepo je usporediti snove i želje, sa današnjom stvarnošću.



Moji prijatelji znaju koliko ja volim zapise o životu u našem kraju, i tako sam jučer dobio od Dražana Dizdara sljedeći članak:

„Sportski cvjetnjak usred kamenjara“
(30 IV i 1. i 2. V 1980. godine VJESNIK , strana 17 –Autor Srećko Piršl))

Polovica od ukupno 180 učenika od petih do osmih razreda postojano djeluje u ŠSD »Mladost«, jedinom sportskom kolektivu ovoga kraja podno planine Promine zapadnom dijelu Dalmatinske zagore.

OKLAJ - Siromašan kraj podno planine Promine (oko 3000 žitelja) u zapadnom dijelu Dalmatinske zagore nije više poznat jedino po bijelom Debit-Promina vinu, već i po sportašima. Ponajviše po malim trkačima, ma koliko u prvi mah možda to i čudno zvučalo - atletski teren je svuda naokolo uglavnom kamenjar, A upravo, u Oklaj, selo od oko 500 stanovnika, smješteno negdje na polovici puta između Knina i, Drniša dospjela su dva nova pobjednička trofeja s nedavnog tako uspjelog prvenstva Hrvatske u trčanju u prirodi u pionirskoj konkurenciji.

Tako u kabinetu osnovne škole »Vjeko Širinić« više nema mjesta za ona najvrednija priznanja.
Od 1975. ih je pola tuceta: po tri naslova prvaka Hrvatske u trčanju u prirodi u pojedinačnoj i momčadskoj konkurenciji, a da o osvojenim prvim mjestima u općini Drniš u nogometu, košarci, gimnastičkom višeboju i krosu "Slobodne Dalmacije" uopće i ne govorimo.

Upravo za vrijeme naše g boravka dogovarali su kako da naprave efektnu tzv. viseću vitrinu u predvorju škole, pa da nagrade svakom došljaku odmah upadnu u oči.
A imaju se čime i podičiti. Sport buja u kamenjaru.
Polovica od ukupno 180 učenika(ca) od petih do osmih razreda (oni mlađi još i nisu dorasli za natjecateljski sport) postojano djeluje u Školskom sportskom društvu »Mladost«.
Najviše u atletskoj sekciji - 45 (25 učenika i 20 učenica), pa košarkaškoj 18 (muški), nogometnoj 15 i rukometnoj 15 (ženske). U razrednim su natjecanjima obuhvaćeni svi đaci.

Dragan Gazibara, nastavnik tjelesnog odgoja, sažima:

Ne opterećujemo se s osvajanjem prvih mjesta. Ona dođu kao plod podjednako upornosti i zalaganja djece, iz matične škole Oklaj, te onih područnih iz Razvoda, Lukara, Mratova i Bobodola. Bitno je da podmladak uvidi korisnost tjelesne kulture, stvori trajnu naviku da je i dalje njeguje, Širi.

Ivan - »Ivanko« Bandalo, razgovorljivi gorostas (visok 203 cm, a težak 115 kg), kojeg smo slučajno sreli pred seoskom poštom, na sva je usta hvalio Dragana-.

- Taj svugdje podmetne leđa! I ranije su u nas podučavali nastavnici te struke, ali ne i tako marljivo, poduzetno, uporno. Svojedobno su i moja djeca Slobodan i Melita bili njegovi đaci, a i ja se ponekad prihvatim bacanja kamena s ramena i potezanja konopca, pa znam što kazujem...

U školi smo kasnije, čuli nastavak priče o tom Siščaninu, svojedobnom đaku zagrebačke Pedagoške akademije. On je - s diplomom u džepu -listajući »Vjesnik« jednog ljetnog nedjeljnog popodneva 1972. pročitao raspis natječaja. Odazvao se, i bio odmah primljen. Počeo je sa skromnom »ostavštinom«: malobrojnom nogometnom, rukometnom i atletskom sekcijom. ' Djelovao je dva mjeseca, no požar je u jesen 1972. uništio školu do temelja, uključivši i jedine dvije garniture dresova.
Uvjeti su rada postali još teži. Snalazio se, zajedno s učenicima, u prostorijama mjesne zajednice i u kinodvorani, a vani na betonskoj površini za sakupljanje kišnice, zvanoj »Žagra«.
Zatim je otišao na godinu dana u JNA, za koje je vrijeme izgrađena nova moderna jednokatna škola s osam učionica, kabinetom za tehnički odgoj, sportskom dvoranom veličine 24x12 m.

I tako su stvoreni svi preduvjeti za pun i postojan zamah. Proširen je temelj i s košarkaškom, gimnastičkom i stolnoteniskom sekcijom. Mladi su hrlili pod koš, na rukometni i nogometni teren, na trčanje. Te njihove toliko iskazivane želje samo je trebalo usmjeriti, steći njihovo povjerenje kroz ozbiljnost, stalnost i zalaganje. Tada je bilo i više đaka viših razreda (oko 300), ali je svaki treći đak u ono doba bio aktivni natjecatelj.


Nastavlja se………

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića