Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića – Promina 2005. godine
Listajući arhivu profesora Ante, nalazim jedan članak objavljen točno na današnji dan prije 7. godina -07.10.2005. godine.
Nije to bilo tako davno, ali, neke su se stvari od tada ipak promjenile.
Evo što je tada u „Šibenskom listu“ napisala novinarka Katarina Rudan, a što snimio fotograf Vilson Polić u Promini;
Piše:Katarina Rudan Foto: Vilson Polić
U većini prominskih sela dobna granica malobrojnih žitelja prelazi sedamdeset godina. Većina se Prominjana iselila davnih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, najviše u Zagreb i Zadar, te u Nizozemsku i druge europske zemlje.
Nakon završene srednje škole ili fakulteta, mladi se vraćaju slabo ili nikako.
U desetak sela podno Promine prema zadnjem popisu stanovništva živi oko 1400 stanovnika. Tamošnji mještani s kojima smo proveli ugodnu jesensku nedjelju, tvrde da ih nema više od osam stotina koji svakodnevno borave u svojim selima.
Davnih pedesetih godina prošlog stoljeća počeli su trbuhom za kruhom napuštati rodna ognjišta. Prema kazivanju starijih iseljavanje je počelo kada su Prominjani krenuli u Zagreb prodavati vino. Jedno su vrijeme odlazili i vraćali se, a onda ostajali u Zagrebu, za sobom povukli rodbinu i prijatelje pa je prominski kraj iz godine u godinu brojio sve manje stanovnika.
Kada je 1962. godine zatvoren rudnik boksita u Razvođu, stotine je Prominjana otišlo izvan granice, najviše u Nizozemsku i tako je sa tadašnjih 6000 stanovnika brojka pala na 2500 prije Domovinskog rata.
Osnovnu školu u Oklaju danas pohađa 98 učenika, a jedanaest je predškolaca.
Srednju školu prominska djeca pohađaju u Drnišu, Kninu i Šibeniku i najčešće se u Prominu ne vraćaju, jer se nemaju gdje zaposliti.
U jedinom je pogonu, «Metal-sintu» u Oklaju, oko šezdesetak zaposlenih, a u nedavno otvorenom kamenolomu «Prvi bljesak» u Razvođu oko tridesetak.
Posljednjih godina mladi koji su ostali u svojim selima većinom se bave vinogradarstvom i sadnjom novih vinograda i u tomu vide budućnost, te razlog za ostanak.
Vikendom život u Čitluku, Razvođu, Oklaju, Nečvenu, Puljanima i drugim selima podno Promine živne.
Dođu Prominjani iz Zagreba i Zadra gdje ih je najviše, uređuju kuće i okućnice, ili naprosto uživaju u tišini prirode.
Vjekoslava i Ivana Džapu susreli smo na ulazu u Oklaj dok su razgovarali o prilikama u općini. Vjekoslav je iz Oklaja otišao 1959. i skrasio se u Zagrebu, a Ivan je 1966. otišao u Zadar.
PROMINSKI ZAGREPČANI I ZADRANI
Danas su umirovljenici i često dolaze u rodni kraj. Nostalgija je, kazuju, jača od svega i što je čovjek stariji to ga Promina sve više vuče natrag.
Češći su gosti oni koji imaju komu doći, poput Vjekoslava jer u obiteljskoj kući u Oklaju živi njegova majka Marija. Devedeset i jedna joj je godina i najstarija je u mjestu.
Ne boji se samoće. Još uvijek, neovisno o godinama samostalna je i vitalna i s nostalgijom priča o nekadašnjim vremenima kada je Promina vrvila svijetom i mladošću.
- Mogla bi' vam danima pričati o životu ode nekada - Mogla bi' vam danima pričati o životu ode nekada, a eto vidite kako je danas.
Mladog svita nema i bojim se da ću umriti, a da neće niko biti uz mene. E...nisam vam ja nikad bila kod doktora dok nisam pala lani i slomila nogu i što sam išla zube napraviti.
A sve sam u životu radila: i kopala, i orala, žela, tkala, vezla, držala krave, ovce... ma sve...eto. Naučila sam raditi i ne mogu ni danas mirovati, već polako sve radim sama u kući i u vitlu - priča baka Marija.
I u drugim mjestima u Promini naišli smo na vitalne starce koji neovisno o svojim godinama «drže» kako kažu kuću i ognjište da se ne ugasi i čekaju djecu da ih posjete. Među njima je i Manda Bračić (82) iz Puljana, koja i danas najradije pere robu «na ruke».
-Ma nema čistije nego tako, kaže baka Manda. Njezina kći Marija živi u Zagrebu ali često dođe u Puljane, baš kao i susjed Stanko Bračić (68) koji živi u Zadru.
Puljani su tek kilometar od Krke i njegovi mještani, uglavnom vikendaši, naglašavaju potrebu valorizacije tog dijela NP Krka u turističke svrhe, uključujući i mogućnost razvoja seoskog turizma.
Za to se neki pripremaju uređujući stare kamene kuće.
CURA NI ZA LIJEK
IvanBilandžija (33) dipl. ing. elektrotehnike, jedan je od rijetkih koji se nakon završenog studija u Splitu vratio u Oklaj, zahvaljujući radnom mjestu koje je dobio u GIRK-Kalunu u Drnišu i činjenici da voli mir i prirodu, pa stoga namjerava ostati u Oklaju.
Neženja je, kao i tridesetak mladića u dobi od 25 do 45 godina.
Dok stariji, poput Ante Marića (76), umirovljenika, govore kako bi Promina procvjetala da se oni ožene i stvore obitelj, Ivan će reći da osim što još nije naišao na pravu, u Oklaju i okolnim selima djevojaka gotovo i nema.
Malo koja se nakon srednje škole, a pogotovo završenog fakulteta vrati, jer se uglavnom udaju.
Radno mjesto i djevojka zadržali su Krešu Petrovića (30), dipl. ekonomista u Zagrebu.
U Oklaj rado dolazi, posjeti roditelje, obiđe prijatelje i - vrati se u Zagreb.
Ni nedjelje u Oklaju nisu kao nekada. Na balote nema tko igrati, ugasila se i tradicija održavanja utrke magaraca za prvi svibnja, a tek je jedna gostionica u središtu mjesta. Momcima koji su motorizirani nema druge nego vikendom potražiti zabavu u obližnjim gradovima.
I dok o budućnosti prominskog kraja, njegova gospodarskog i demografskog razvoja dio Prominjana govori s rezervom, prava rijetkost, biser podno planine, u Razvođu, je deseteročlana sretna obitelj Mirjane i Željka Čavline.
Njihovih je osmero djece, četiri kćerke i četiri sina, u dobi od četiri mjeseca do osamnaest godina, razlog zbog kojeg treba vjerovati da prominski kraj ima budućnost.
**********************************************************************
Baš bi bilo zanimljivo kada bi novinarka Katarina Rudan opet navratila u Prominu, i potražila sudionike ove priče…da vidimo što se promjenilo.
Neki su nažalost umrli….neki i dalje u Zagrebu…neki se oženili i dobili djecu…..
Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
