Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića -Prominske igre 1 dio
Prethodni post, točnije prvi post na temu iz naslova, možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630943972/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikica.html
Kako je sada najzanimljivija tema „Prominskih igara“, koje su se kroz cijeli niz godina održavala pod raznim imenima, iz arhive prof Bikića objavit ću nekoliko članaka na tu temu.
Evo prvog članka:
Velika je čast biti prvi momak planine i postati cijenjen i poštovan od petnaestak tisuća brđana, kojima je gotovo jedina zabava da za vrijeme praznika prisustvuju spektaklu sirove snage i ljubavi što je daje planina.
U Oklaju kod Šibenika, u podnožju kraške planine Promine, kojoj gravitira devet sela i vrhovi koje se još bijele od snijega, izbor prvoga momka održan je u zaista surovoj spartanskoj konkurenciji.
Trebalo se natjecati u mnogim disciplinama, a najteža od njih bila je »bacanje kamena s ra-ramena«.
Ne radi se o obiočnom kamenčiću, već o kamenoj kugli koju Prominci u dvadeset godina svojih natjecanja bacaju ravno sedamnaest godina, a koja je teška desetak kilograma, toliko da bi je neki »gradski delija« jedva i podigao jednom rukom.
Ante Jurić iz sela Ljubetića, po zanimanju nastavnik, iznenada je, na čuđenje svih djevojaka planine i starih gorštaka, pobjedio takmace Marka Aralicu iz Puljana, prošlogodišnjeg prvaka.
disnjeg prvaka, i Ivanka Bandala, oklajskog dvometraša kojem pet godina nije bilo premca, a koji se zarekao da će Aralici ponovo oduzeti primat, ali je zbog bolesti odustao od takmičenja.
Tko je očekivao da će se kraj »delija« kao što su Aralica i Bandalo pojaviti treći konkurent, pogotovu što se u planini, u svim njenim selima, unaprijed znaju momci sposobni da ukrste snagu.
Na Antu Jurića kao da nitko nije ročunao.
Vjerovalo se da bi se u posljednji trenutak ipak mogao pojaviti »rumpalija«, kako Prominci zovu svoje snažne mladiće, i odnijeti prvenstvo onima koji su na nj sigurno računali.
Aralica je bio baš takav momak.
Petnaest tisuća Prominaca i došljaka, među kojima je bilo djevojaka nježna bijela lica, u odjeći kakvu imaju planinska sela i u onoj sa sajamskih i vašarskih tržnica, došlo je promatrati spartanske igre i čudesnu izdržljivost ljudi koji 362 dana borave nadmećući se s vjetrovima i planinskim ćudima, a samo tri dana slave svoj praznik.
Skromni mladi nastavnik je izašao na borilište, hrabren od nekolicine mještana iz Ljubotića. Svi drugi su navi jali za Aralicu.
Toga dana, naime, u jedinu oklajsku ulicu pristigli su oni koji žive u Razvođu, Matasima, Lukaru, Bobodolu, Mratovu, Ljubotiću i drugim prominskim selima.
Djevojke su osam dana vezle »plet« i birale svečanu maramu, osam dana je „gazda kuće“ pregledavao stari očuvani haljetak s pozlaćenim uresima, osam dana su momci vježbali »kamena s ramena« i trku no konjima i magarcima, osam dana su se pripremali glazbari i sajamski ljudi, a gostioničari nabavljali odojke i janjce...
Kad je pobijedio Ante Jurić, nastao je frenetičan pljesak s urnebesnim povicima pobjedniku. Nitko nije uzeo metar da izmjeri daljinu, niti je za to bilo vremena. Tisuće momaka, djevojaka i starih Prominaca poletjelo je da čestita pobjedniku, da ga ponesu na rukama i kažu:
»To je taj, narode, divite mu se!«
I prostim okom je, naime, bilo vidljivo da je Ante Jurić najdalje bacio kamen.
Svečarski raspoloženi svatovi iz Razvoda i Čitluka, koji su došli u Oklaj u dvadesetak automobila, također su pošli do Jurića i ponudili ga svađbarskim pićem.
Prvi momak planine Promine postao je cijenjen i poštovan.
Na drugim mjestima Oklaja natjecali su se mladići u trci konja. Prošlogodišnji prvaci Slavko Ujaković i Pasko Perić nisu imali protivnika, ali je trebalo da međusobno »ukrste koplja« i obračunaju tko je napokon bolji.
Slavko Ujaković je pobjegao već na startu i pobijedio.
U trci na magarcima dosadašnji pobjednici Mato Džapo i Slavko Perić izgubili su borbu za najboljeg jahača planine. Rajko Janković iz Bobodola i Ante Duvancić iz Razvoda, četrnaestogodišnji dječaci, bili su brži i njihovi su magarci poslušnije trčali kroz »špalir« od nekoliko tisuća navijača.
Špiro Pokrajac je već devet puta odnosio prvenstvo u biciklističkoj trci.
Zato su mještani Mratova posebno pripremali svoga natjecatelja Branka Vučića, da Pokrajca skine s pobjedničkog postolja.
Nisu uspjeli u tome. Špiro Pokrajac pozna svaku planinsku stazu i kamenčić na putu, a izdržljiv je, kažu, kao gorostas.
U takvoj borbi ne odlučuje samo snaga, nego i bodrenje djevojaka.
Djevojke planine Promine vrlo su lijepe, stasite i rumene u licu.
Povazdan su zauzete ovcama, kućnim poslovima i vinogradima. Kad nađu malo vremena za svečanosti, njihovu oduševljenju i strasti nema kraja. Svaka se veseli prvom momku planine, ma odakle on bio, samo da je njegova snaga sirova i privlačna.
Ženidbe i udaje za praznika dosta su česte, ali su još češća ugovaranja.
Na jesen, kad dozriju plodovi i oberu se vinogradi, mnogi će se momci sjetiti tih dana kad su se prvi put sreli s djevojkama.
Tada počinju svadbe, koje traju danima i noćima.
Mali konji, ljudi u narodnim nošnjama, automobili posljednjeg tipa i kubure s jataganima i handžarima, sve se to ujedini u pobjedonosni krik planine:
»Za dobar život i dobro zdravlje svih planinaca, za sreću onih koji će dogodine postati prvi momci Promine!«
Mirko Dizdar iz Oklaja i nastavnik Marko Šešo, prvi i posljednji organizator Prominskih igara, čuveni su u cijeloj krajini.
Još 1949. je Mirko Dizdar jedinu oklajsku ulicu išarao parolama o bratstvu i jedinstvu.
Partiji i Titu, o Prvom maju i natjecanjima. Pozivao je i staro i mlado, sve što je moglo hodati ili podnositi drndanje seoskih kola, da dođu na natjecanje.
Danas Marko Šešo nema takvih problema.
Promina dolazi u Oklaj i bodri svoje momke, prve momke planine.
Oni koji žive izvan mjesta rođenja, u dalekim gradovima i metropolama svijeta, također ne mogu zamisliti da propuste svečanost kojoj se njihovi sumještani u domovini raduju, ima planina svojih tegoba, ali i čari.
Tko će biti pobjednik naredne godine, još se ne pita.
U dvadesetak dana treba da se prvo ispričaju sadašnji dojmovi.
Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Prominske igre
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
