Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-Kino u Oklaju
Jedno od obilježja razvoja određenog grada-sela u prošlom stoljeću, sigurno je bio i broj kino dvorana. Da je kojim slučajem upitati danas djecu-gdje je bilo kino u Oklaju, vjerojatno bi mnogi u čudu raširili oči, podigli obrve i smišljali odgovor na postavljeno pitanje.
Ili bi poput moje kćeri priupitali-Zar je bilo kino u Oklaju?
Ipak, kino je bilo u Oklaju, i Oklaj je nekad bio na putu da postane još jedan mali gradić.
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, za današnju priču donosim jedan dokument, objavljen na oglasnim pločama u Promini točno na današnji dan 30. svibnja daleke 1957. godine- znači prije 56. godina!-Prvi radni dan Kina!
Osamdesetih godina, razglednice iz Oklaja krasio je kadar baš tog nekadašnjeg Kina, kojeg danas nazivamo Dom kulture.
Zadnji film prikazan u Kinu, bio je ako se ne varam, koliko se sjećam- „Kota 24“ (ili neki drugi broj kote), koji je tadašnja JNA pred kraj osamdesetih godina prikazivala povodom nekog državnog praznika.
Koliko se sjećam, bio je to neki partizanski film, i kao da i sada čujem preko ramena pitanje mog prijatelja „Koji su ode naši?“, „Za koga navijamo?“.
Netko će sada mudro zaključiti kako je moj prijatelj već tada postavljao povijesna pitanja, i znao da će "naši" postati "njihovi", ali čiji su sada "njihovi"?
Od tada je Kino služilo isključivo za koncerte Magazina, Novih Fosila, Đavola, Josipe Lisac, Olivera, Miše Kovača, Stijena, Škendera, Doris Dragović i grupe More, Zdravka Čolića…i mnogih drugi „zvijezda“….sve do rata.
Za pedesetak, ili sto godina, pojavit će se sigurno mudri povjesničar, sociolog, ili neki drugi znanstvenik koji će reći-„Da su u Promini tada napravili samo „To i to“, Promina bi danas bila mala Kalifornija…..“
Automatski će se zaključiti da smo mi svi koji danas živimo u Promini bili toliko zaostali da nismo uspjeli prepoznati životne prilike za uspjeh, putove prema razvoju i opstanka ovog kraja.
Ipak, i taj isti povjesničar, sociolog, ili što već ne, zaboravit će spomenuti da je i njegov otac, ili možda čak i djed, davno pobjegao iz ovih krajeva za boljim životom- ne vjerujući u bolje sutra. Vjerujući da je budućnost u razvijanju intelektualnih usluga, a ne poljoprivredi i stočarstvu na škrtom kršu. Vjerujući da je život zapravo stalno putovanje za boljim poslom-karijerom-uspjehom, a ne vezivanje za bilo kakav rodni kraj, ili nekakvo „ognjište“.
Lako će za pedeset ili sto godina biti general i pričati što je trebalo u ovim današnjim bitkama napraviti, ali je danas teško biti vojnik i ostati na prvoj liniji.
A mi smo i dalje tu…živimo, i živi Promina.
A život, i odgovor uopće na pitanje-Što je život?, nešto je što se mijenja iz godine u godinu, a da mi toga i te brzine često nismo niti svjesni. Ne samo u Promini, Hrvatskoj, nego bilo gdje, gdje žive ljudi.
Evo jednog citata s interneta:
„Prebacivanjem proizvodnje u Kinu sve više gradova u SAD izumire.
U proteklih 15 godina, ekonomska politika koja potiče prebacivanje proizvodnje u Kinu te tehnološki napredak koji čini radnike nepotrebnima, doveli su do pojave 'gradova duhova' u SAD-u.
Među njima su i nekad veliki centri, poput Detroita, koji su imali jaku industriju da bi se zatim pretvorili u kriminalne centre i došli na rub bankrota.
Ovo je glavni uzrok krize i recesije na zapadu,nadam se da će političari u kongresu i senatu što prije uvesti protekcionizam i izolacionizam kao odgovor ovoj devastirajućoj globalizaciji i liberalizmu koji je uništio zapadne ekonomije“.
Izvor: Forum net.hr
Link: http://forum.net.hr/forums/p/366728/11677191.aspx
Sve nastaje živi i nestaje…i opet se rađa negdje drugdje u nekom novom obliku….s novom životnom snagom i filozofijom…
A u Kinu u Oklaju....danas tišina...
Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
