Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Uskrsnuće općine Oklaj
Listajući članke iz Arhive profesora Ante, pronalazim članak u Vjesniku, objavljen na današnji dan, 13.09.1994. godine.
Evo teksta članka autora Nedjeljka Musolina:
**********************************************************************
Utorak, 13. rujna 1994.
Govore gradonačelnici i načelnici okupiranih gradova i općina (19)
Od prvog dana Domovinskog rata svi Prominci su dragovoljci, a i sada ih je mnogo u postrojbama HV, domobranstva i policije.
To su mahom mladi ljudi, uzdanica sadašnjosti (i budućnosti) zavičaja.
Jedan od njih je i Željko Džapo (33), načelnik općine Oklaj, koji je od samog početka Domovinskog rata stupio u obranu Hrvatske i okušao se na bojišnicama. Ističe kako će na djedovini u Oklaju obnoviti sve što je ratom teško oštećeno, na starom ognjištu nastaviti život, te graditi zavičaj sa svojim Promincima.
• Koja su naselja najviše stradala tijekom rata?
- Ona uz crtu bojišnice, a to su naselja uz cestu (Puljane, Čitluk, Oklaj, Razvode...), i to odmah u početku jugosrpske agresije.
U nastavku okupacije četnici su doslovce sve opljačkali, spalili i uništili.
Stupanj razorenosti je više od 80 posto, primjerice u Oklaju, a u prominskim naseljima je sve uništeno što je hrvatsko.
Ipak, nešto čitavih objekata je ostalo (zasad) u zaseocima Zelići, Matasi.
• Kolika je šteta na uništenim zgradama?
-Nažalost, još nemamo nikakav uvid na terenu, jer su sva prominska naselja pod neprijateljskom okupacijom. Ali znamo da su svi objekti uništeni od petog do šestog stupnja razorenost, a domaćinstva su potpuno uništena u Oklaju, Čitluku, Razvođu.
Ratne štete su velike i teško će se izračunati.
Nešto spašeno iz »Metal-sinta«
• Jeste li išta mogli spasiti prije neprijateljske agresije?
-Prije početka Domovinskog rata u Oklaju je djelovao jedan pogon »Metal-sint« koji je zapošljavao oko 120 radnika. Pri povlačenju iz Oklaja bivši direktor toga pogona Stipe Knežević se stavio na čelo skupine ljudi (stručnjaka) i uspjeli su nešto spasiti.
Ta je skupina započela proizvodnju u Zagrebu, zasad broji 30 zaposlenih. To će biti jezgra tvornice u Oklaju nakon povratka, jezgra privrede i života u tom našem kraju.
• Gdje su sada prognanici?
-Naši su prognanici uglavnom zbrinuti u hotelima: »Medena« (oko 900), »Duilovo«, šibenskom »Solarisu«, Vodicama, Makarskoj, kod privatnika, rodbine i znanaca, prijatelja, ali ih je znatan dio i u dijaspori.
To su uglavnom naši stari, nemoćni ljudi, žene i djeca, dok su gotovo svi mladi u odori Hrvatske vojske i policije.
• Kako žive Prominci u progonstvu, u hotelima?
-Naši žive loše u progonstvu, hrana im je u hotelima uglavnom jednolična, neukusna i nekvalitetna, dok su smještajem više-manje zadovoljni.
Nisu naučili živjeti na tuđim leđima i na teret države, nego od svog vlastitog rada od kako postoje.
Njihov bi standard u progonstvu trebalo poboljšati. No, da im je standard dvostruko i trostruko bolji nego sada, mnogi od njih ne bi bili zadovoljni svojim statusom.
Oni bi bili najzadovoljniji kad bi bili na svom ognjištu, u Promini.
• Pitaju li vas o povratku u zavičaj?
-Najčešće pitaju kad ćemo se vratiti doma. Meni je tada najteže i zato što im ne mogu nikako odgovoriti na taj upit, premda su više od tri godine u progonstvu. A to je puno, puno. Volio bih kad bi im mogao reći da će se vratiti na svoja ognjišta još ove godine.
Većina na minimumu
• Što rade u progonstvu, ima li zaposlenih u poduzećima ?
-Većina Prominaca se u progonstvu nema čime zanimati, a vrlo malen broj ih je zaposleno u poduzećima.
Oni koji su zaposleni, ostvaruju svoj prihod u postrojbama HV, domobranstva i policije.
Postrojbe HV-a su, tako reći, za njih postale i socijalne ustanove, a veći dio prog nanika još uvijek živi na ekonomskom minimumu, od onih koji su bili prije rata zaposleni u Drnišu, Oklaju, Šibeniku, Splitu...
• Imate li kakvih izrazitih problema u poslu?
-Svakog dana razgovaram sa svojim suradnicima, najčešće s pomoćnikom, i po nekoliko puta tijekom dana, a koji je i sam prognanik, smješten u Kaštelima u bungalov naselju.
Često sam u kontaktu i s gospodom Antom Đelalijom i Joškom Odakom, a nedavno smo održali i informativne razgovore sa svim prognanicima zbrinutih u hotelima.
U zadnje vrijeme je u hotelu »Medena« Unprofor iznajmio dio prostorija. Unproforci šeću u tom hotelu s puškama, što uznemiruje djecu i odrasle.
To što prije treba ukloniti, jer i naš hrvatski vojnik ostavlja svoje oružje na položaju i bez njega dolazi svojima u hotel.
• U progonstvu ste i općinu ustrojili?
-Utemeljena je u ožujku ove godine, kad je Općinsko vijeće mene izabralo za načelnika.
Naime, osim načelnika, općina ima svoje Poglavarstvo i Gradsko vijeće te pronačelnika za zdravstvo, kulturu, poljoprivredu, graditeljstvo i zaštitu okoliša.
Općinski ured je smješten na Unešiću, a nedavno smo dobili i naše urede u Šibeniku pa će lakše biti i prognanicima s tog područja.
Ali imamo znatnih problema zbog nepovezanosti Unešića s prognaničkim središtima (Split, Šibenik, Medena, Vodice, Makarska ).
Vlak iz Splita vozi za Unešić u 9 sati, samo jedanput dnevno, te se vraća u 15 sati. Drugih veza sa Šibenikom nema.
Zato je u tom našem gradu, središtu Županije šibenske, ustrojen jedan općinski ured da bi naši prognanici s toga područja mogli lakše vaditi potrebne dokumente.
Četnički zločini
• Ima li vaših prognanika u logorima, ubijenih, umrlih?
-U logorima ih nema, niti ih ima nestalih.
Oko 40 Prominaca su žrtve četničkog terora, ali to nije sve.
To nažalost, nije potpun popis četničkog zločina nad prominskim Hrvatima, onih koji su zaklani, živi ubačeni u bunare, obješeni, ubijeni iz vatrenog oružja, spaljeni, poginuli od neprijateljskih granata.
Umrli ljudi tijekom Domovinskog rata bili su prosječne starosti od 60 do 70 godina života.
Većina ih je umrla od tuge, a 11 ih je teže ranjeno — to su invalidi Domovinskog rata.
• Niste zaobiđeni u humanitarnoj skrbi?
-Nismo, zahvaljujući najviše našim u dijaspori. Prominci su od prvog dana Domovinskog rata redovito skrbili sve nas, a mnogi od njih i danas to redovito čine. Ne prestaju slati pomoć.
Nedavno su nam braća Dizdari-Patkići iz Amerike (okolica Chicaga) dovezli znatnu humanitarnu pomoć, ne samo za Promince nego za sve Drnišane u vrijednosti većoj od 300.000 dolara.
Najvrednija je kirurška ambulanta, a upravo se organizira pomoć i za HVIDR-u.
• Razmišljate i o obnovi zavičaja, o njegovu razvoju?
-I te kako. Ali što je korist kad tamo još ne možemo doći. U tu svrhu smo osnovali i poseban Odbor za obnovu, koji je upravo izradio program obnove i budućeg razvoja Promine.
Radili su ga naši potvrđeni stručnjaci i republičke institucije u Zagrebu.
Ali pitanje je tko će se iduće godine vratiti na spaljena ognjišta ako se na tom planu za nekoliko mjeseci ne učinu znatniji koraci?
Mladi će se Prominci ipak nekako snaći u životu, a našim starijima, nemoćnima i iznemoglim ljudima neće trebati projekti poljoprivrede i stočarstva, industrije i rudarstva, proizvodnje kamena, niti turistički programi. Njima će trebati samo mir sigurnost, malo okućnice da bi preživjeli do kraja života.
**********************************************************************
Oznake: povijest, politika, Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
