_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

petak, 28.09.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića –Promina 28.09.1995 godine

„Pamtim samo sretne dane“ -prekrasan je stih za uspješan, bezbrižan život.
Prošlost se ne može izmjeniti, pa se bolje okrenuti budućnosti, na nju možemo utjecati, nju možemo mjenjati, za bolje se sutra boriti.

Ipak, čovjek često „potone“ u razmišljanja da se malo toga može promjeniti, da je njemu najteže, da godine teku uzalud…i da vječito stoji na mjestu.

Koliko sam samo puta čuo da se u Promini nakon rata nije ništa dogodilo, ništa napravilo.

Evo jednog članka iz Arhive Ante Vladimira Bikića.

Članak je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 28.09.1995. Autor: Stipe Krce; Fotografije Ante Verzoti.



********************************************************************************






Ostavio bih te, a ne mogu, Volio bih te, al' se ne usudim.(Gheorghe Cosbuc)

Kako se ljeto bližilo kraju, kum Miško bi sve češće zborio: »Što smo bliže Sv. Mihovilu, sve je više grožđa u krtolu.«
Pa bi nas poveo u tamnu hladovinu kamene konobe nastavljajući:
-Dat ćete mi malo ruke da isturam bačve na čatrnju iza kuće, a ja ću vama po čeulju crljenka ili šljivara. Po volji, kako koji voli... Dico moja, bačve valja zatopit ji, dobro uredit prije vego se grožđe potrga. Mijovil je na pragu i do tada valja ga umastit...
Poslin okiši, a to za zrno nije dobro...

Već je peta godina kako se bačve iz prominskih konoba ne iznose na zatapanje, već peto ljeto ulazi u jesen bez mirisa zaostale "vece" iz otvorenih "tapuna“ i vinskih mušica okupljenih oko njih.
Nad prostranim oklajskim vinogradima vrijeme je bilo stalo, velik broj trsova četnici su spalili odmah na početku okupacije, a preostali su uvenuli od tuge i zapuštenosti.
U carstvu korova i trave krili su svoju živost, vegetirajući požutjelim lišćem i sitnim bobicama, prkoseći peronospori i pepelnici.

Ovih rujanskih dana oklajska žutina kao da je živnula. Mladice i zaperke pružila je iznad višegodišnje travurine kao da grli mir i slobodu nudeći na zrijenje varljivu suncu svoje grozdovlje. A s ljudima što se vraćaju Promini stižu i pčele pa se oko vinograda i sela čuju i žamor i zujanje.
Prominskim krajem život opet teče, a uskoro će i njezinim konobama poteći zlatna oklajska žutina.

Oklaj iz pepela

Iz pepela i vatre Oklaj se polako izvlači. Već su stigli voda i struja, postavljena je telefonska govornica, raščišćavaju se ruševine, uklanja se četnički smrad, komisija za procjenu šteta stalno je na terenu.



Član Općinskoga poglavarstva i zamjenik načelnika općine Miroslav Perić (44) nam kaže:

-Do kraja godine obnovit ćemo i spaljenu općinsku zgradu, u čemu će nam pomoći i država, a za pomoć su nam se javili i mnogi donatori pa pomoć već polako stiže. Treba znati da je od 1300 stambenih jedinica na području naše općine njih 300 potpuno spaljeno i uništeno, od sedam crkava samo je jedna ostala, a sva su crkvena zvona odnesena i rastopljena.
U Oklaju su uništeni i spaljeni ambulanta, veterinarska stanica, osnovna škola, pošta, Poljoprivredna zadruga, Dom kulture, sve stambene i gospodarske zgrade.
Prema posljednjem popisu u našoj je općini živjelo 88 posto Hrvata, 11 posto Srba i jedan posto neopredijeljenih.
Nakon oslobođenja ovdje je ostalo oko 30 ljudi srpske nacionalnosti i mi smo i njima nakon oslobođenja pružili i novčanu i humanitarnu pomoć.
Za vrijeme okupacije ovdje je ostalo živjeti 155 Hrvata, a 36 civila četnici su ubili i zaklali. Ubijeni su bili uglavnom sve stare i nemoćne osobe.


Zapišite, do Nove godine mi ćemo ovdje otvoriti 200 radnih mjesta.
Imamo mi snage, volje i mogućnosti.

I dok je Krka na zapadnoj strani žurila zasladiti more, a Promina na istoku probiti oblake, mi smo požurili kazivanju preživjelih i vraćenih.
Oklaj, Čitluk, Puljani, Mratovo, Bogatići, Razvode, Suknovci, Lukari, Matasi i Ljubotići imaju što kazivati.

Baka Marija Gambiroža (72) nam kazuje:

-Ja sam cilo vrime rata provela u Oklaju. Četnici su mi odmah sve odnili iz kuće, a hranu sam dobivala od Međunarodnoga crvenog križa. Dan prije oslobođenja četnici su nas skupili i strpali u jednu kuću di nas je priko noći čuvala straža. Kad se ujutro svanulo, tih stražara nije bilo. Pobigli pasi i tako smo dočekali slobodu. Stalno su me maltretirali tražeći novac. Sve su isprid i okolo kuće izboli bagulinom sa željeznim vrškom pitajući me da di sam zakopala novac. Za ove četiri godine nisam smila otvoriti ni škura ni vrata. Evo, hvala Bogu, sada sam sve širom rastvorila.


»Zašto plakati?«



Vinka Bandalo (57) se odmah nakon oslobođenja vratila u rodni Oklaj iz Zagreba.
Ona pak kaže:
-Ovdje sam živila sa sinom i kćerkom i opet ću. Ponovno će moj vrt biti pravi botanički.
Neka mi je sve uništeno, nema radosnijega čovika na svitu od mene. Ovo je vrime veselja, a ne plakanja. Zašto plakati, važno je da smo živi i slobodni. Kuće će se polako obnoviti i izgraditi.

Htjeli bismo do Gluvača i njezinih trideset tisuća bajama, no obraslost i moguće mine od toga nas odvraćaju, stoga se zapućujemo prema Suknovcima. Ostavljamo vozilo uz cestu i krećemo seocetom. Okolo nikakva zvuka osim lepršanja skakavaca, skakavaca neprirodno velikih i u još većim jatima. Hrastovo lišće ugodno šumi trepereći na prominskome povjetarcu, a kupine iščekuju pruženu dječju ruku. Ali čeljadeta pa ni djeteta nigdje. Kao iz vedra neba odjednom ispred nas iskrsnu Josip Cota (74) govoreći:
-Ja sam ima 25 ovaca i isto toliko janjaca. Niti jedno ja nisam odra, sve su mi četnici pojeli.
Čučimo u mirisnoj travi i pričamo. Josipa zanima gdje će domovnicu dobiti, treba li i njemu nova osobna iskaznica, što će biti s mirovinom!?




Dajemo mu naputke i dok se opraštamo, odnekuda se pojaviše Marija Cota (75), Milka Šojić (70) i Neda Tolič (46) zboreći:-I mi smo cilo vrime okupacije proveli u Suknovcima.

Skrećemo s ceste Oklaj—Knin i penjemo se brdu put Lukara.



Mjesna crkva Gospe Čatrnjske jedina je crkva u oklajskoj općini koja nije spaljena, no četnici su joj ipak oštetili zvonik i odnijeli zvono. Ljudi nam rekoše da ih boli spoznaja što je na zvonik pucao mještanin Hrvat iz četničkoga tenka. I dok se mi vraćamo ostavljenoj Ladi ispod, vijugavom cestom vraća se žuti kombi Lukaru. A s njime i u njemu ljudi i život selu. Visoke koštele oko crkve što su se počele sušiti nestrpljivo čekaju i zovu. Na njima se još zeleni samo oviti bršljan uz napukla debla, na granama ni lišća, ni crnih bobica ni ptica, A kroz rupu na zvoniku vjetar kao da pjevuši: ovo nije obični vjetar, ovo je vjetar slobode, stoga živnite i dišite slobodno punim plućima.

Tražili su dolare

Do Matasa nikako doći, nigdje znaka za skretanje i gotovo stigosmo do Knina. Vraćamo se natrag s odlukom da skrenemo na »bili« put kod dva velika hrasta. Ali umjesto u rečeno selo stigosmo u niži Ljubotić, selo kamena i starosti.

Vozimo između ograđenih zidova što se čine zbog izrasloga drača još užima, pomno tražeći živost. I sve miruje u pritisloj tišini, u hladu ispod murvi ni ljudi saborenja, iskonski muk iza svake stijene, ispod svake krošnje. Starački korak bake Kate Kaje Bilušić (86) oćutjeli smo tek kad smo joj se približili. Anđeosko lice pod zabranjenom crnom maramom plaho je i još uvijek zastrašeno. Govorimo joj da je vrijeme straha prošlo i molimo za razgovor.
Veselošću to uspijevamo pa nam starost kazuje:


-Mene su vako staru četnici stalno gnjavili. I skoro da me nisu udavili tražeći od mene dolare. Mislili su da ja imaden novaca jerbo mi je sin u Australiji. A ja jadna ništa nišan imala osim šest kokoši koje su mi oni pobili i pojili. Svašta san ja od četnika proživila u ove četiri godine.
Čuvši razgovor iz kuće izišla i Jela Bilušić (84), moleći nas da dođemo u kuhinju vidjeti rupe od četničkih metaka.



Pa kazuje:

-Mene su četnici stalno tukli i unda su odlučili ubiti me. Četnik je najprvo puca oko mene i kad je uperija automat u mene, automat mu je zaštopa. I tako san ja zahvaljujući dragom Bogu ostala živa. Volin ja ovu kupinu i ovi kamen i ovdi ću umrit. Rodila san devetero dice, četvero ih je u zemlji, a petero ih je živih. Sama san ka ćuk, ali neka, ovdi ću umrit i zakopat se.

Ne da se prominska starost, čvrsta i otvrdla kao oklajski kamen koji ljubi i s kojim životne nedaće dijeli. I na nj se vraćaju i oni koji su davno otišli.

Ovih dana u Ljubotić je svratio i Miro Bračić (51), liječnik rengenolog, s radom u Mariboru, a i Branko Bilušić je skoknuo iz Zagreba potrsiti kupinu oko rodne kuće.




Doktor Bračić nam kazuje:
-Pod ovom koštelom moj did je spava sve dok snig ne bi pa.

Osmero u bunaru

Sunce je već počelo sjedati iza zapadnih brda, a naše se sjedenje ispred kuće Marije Bračić (53) privodilo kraju.

Iz njezinih priča za vrijeme okupacije izdvajamo:
-Prije nego što su četnici ubili jednoga mještanina vođa im je kazao:
»Ne mogu se vratiti iz Ljubotića neokrvljenih ruku«. Ja san to čula svojim ušima.

Danje svjetlo je pri kraju i žurno hitamo Čitluku.
Zaselak Vucići-Krivići sablasno je pust i u zraku još uvijek lebdi tragedija.
Ovdje su četnici osmero živih mještana ubacili u bunar, a Unprofor ih je tek nakon tri dana izvukao i pokopao na još uvijek nepoznato ukopište. I sve su to bili starci između 75 i 80 godina.
I crkva sv. Roka i cijelo selo spaljeni su, isto kao i ckrva sv. Martina u Mratovu.
Izgorine nijemoga Mratova svjedoče nam o svojoj tragediji, ljudi nema.
Lutajući ponovno stižemo do izgorjele crkve sv. Mihovila u Oklaju, pa se u spuštenome mračku dvojimo hoćemo li do Puljana ili nećemo.



Palimo automobilska svjetla i krećemo im. I u spuštenome mraku zapisujemo: ovdje su četnicu ubili i zaklali devetero nedužnih staraca, sve opljačkali i spalili.
Prominskim kamenjarem razlila se blaga noć. Meket i blejanje, lavež i žmirkava svjetla ćute se. Živnulo je ovdje s mirom i slobodom.

Laku noć svima obišlim i neobišlim oklajskim prostorima.

Doći ćemo opet.


********************************************************************************



Bilo je to prije točno 17. godina......

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Ratna stradanja u Promini

- 12:00 - Komentiraj post (0) - Link posta

<< Arhiva >>






Promina blog
  • LL

Opis bloga

  • Promina blog postoji od 19.03.2005. godine, nešto više od deset godina.
    Teme su vezane uz život u Promini.....ali, tu su i druge razne teme koje su mi se u određenim trenutcima učinile zanimljivim...
    S. Sarić

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Pomoću sljedećih linkova, saznajte nešto više o Promini.

    Gdje je Promina?

    Galerija promina.blog.hr


    Fotografije generacija iz škole:
    Stare slike Promine






    Video snimke:


































    Projekti čiju realizaciju očekujemo:









    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


 

Općina Promina









  • «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»

.....

  • .......

    ......

    http://adria.fesb.hr/Drniš

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Statistika posjeta promina.blog.hr -u kroz godine








    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»





    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»



    E-mail-Urednik promina.blog.hr-a:
    promina.blog.hr@gmail.com


    Zadnji postovi

...


.........................................................................Promina blog - promina.blog.hr© 2005.-2016. sva prava pridržana Urednik promina.blog.hr-a: Sanimir Sarić