_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

srijeda, 14.11.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-11. dio Evo i zadnje snimke iz video arhive Drage (Marka) Čilaša. Na redu je Razvođe u studenom 1995 godine. Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

četvrtak, 08.11.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-10. dio Suknovci u studenom 1995 godine; Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

nedjelja, 04.11.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-9. dio Vrijeme je zadnju snimku Oklaja iz arhive Drage (Marka) Čilaša; Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

srijeda, 24.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-8. dio Oklaj u studenom 1995 -"Novo naselje" Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

subota, 20.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-7. dio Oklaj 1995 od Mande Barine do tvornice Sintal. Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

utorak, 16.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-6. dio Oklaj u studenom 1995 godine. Cesta od Maletića do kuće Drage Čilaša Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

subota, 13.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-5. dio Oklaj u studenom 1995 godine. Cesta od Dade Mlinara do Ante Bandala-Roce. Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

utorak, 09.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-4. dio Oklaj u studenom 1995 godine. Cesta od Promone do Joke Bronića, osnovne škole u Oklaju..... Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

subota, 06.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-3. dio Evo jedne snimke crkve svetog Martina u Mratovu, snimljene u studenom 1995. godine; Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

četvrtak, 04.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-2 dio Evo još dvije snimke iz Promine, točnije iz Čitluka, kapele sv Roka 01.11.1995.; Ove snimke u svakom od nas izazivaju različite emocije, asocijacije, razmišljanja. Kadrovi koje gledate, snimljeni su nakon nekoliko mjeseci čišćenja objekata od strane tadašnje civilne zaštite. Na e-mail sam dobio poruku sljedećeg sadržaja: „Poštovani Uredniče Bilo bi vrime da objavite malo i ovakvih slika. To je arhitektura 20 -og stoleća. To je isto u svoje vrime bijo topli dom. Molijo bi vas da malo sađete sa asfalta , i imaćete materijala za svoj blog , za malo više vrimena. Vaš blog redno pratim i poštujem sve materijale kad ih objavite, ali malo me brine ta pristranskost. Hrvatska je pravna država , objavite malo slike i događanja iz pokrajaca , bobodola , manojla , kad nas je već google mimoiša, neznam po čijoj direktivi. Nemojte nas bar vi iznevirit. Lipo vas pozdravljam uz svo poštovanje.“ ********************************************** Što reći….. Iskreno, žao mi je što je Vaša kuća u stanju kakvom je na fotografiji. Mogu Vas potpuno razumjeti, jer sam 1995. godine zatekao obiteljsku kuću zapaljenu do temelja. Ostala je samo jedna neizgorena šalica za kavu, iz servisa koji smo jedne godine sestre i ja za „Osmi mart“ kupili majci. Ali da smo na čistu, meni ni u tim, možda najtežim trenucima u životu, nije bilo ni nakraj pameti zapaliti nečiju kuću…..Izabrati mržnju i osvetu kao način života… Jesam li pristran u svom pisanju? U ovom slučaju, možda jesam, priznajem. Od 1995. godine prošao sam samo jednom kroz Bobodol, kroz Pokrajce i Manojle čini mi se nikako. Nisam sretan kad znam što ću tamo vidjeti i zateći, i tamo ne volim ići. Ali, moram biti iskren pa reći, da ima još nekih zaselaka u Promini u kojima jako dugo nisam bio jer jednostano ne stignem. Pisanje bloga moj je hobi, pa vas sve molim da na taj način isti i promatrate. A kad će neko selo biti tema neke priče na Blogu….teško mi je reći….teško mi je obećati… Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

utorak, 02.10.2012.

Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša Nedavno mi je Drago (Marko) Čilaš ponudio da pogledam njegove VHS kazete snimljene 1995. godine u Promini, te ukoliko mi se nešto učini zanimljivim, slobodno objavim na blogu. Kako je iza nas Sveti Mihovil, evo jedne prigodne snimke datirane 01.11.1995. godine. U sljedećim postovima na temu iz naslova, objavit ću snimke iz Razvođa, Oklaja, Suknovaca, Čitluka i Mratova, snimljene također 01.11.1995. godine. Zahvaljujem se Dragi na ustupljenim snimkama, i prijateljima što su mi pomogli iste prebaciti s VHS-a na DVD. Oznake: Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša, Ratna stradanja u Promini

petak, 28.09.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića –Promina 28.09.1995 godine „Pamtim samo sretne dane“ -prekrasan je stih za uspješan, bezbrižan život. Prošlost se ne može izmjeniti, pa se bolje okrenuti budućnosti, na nju možemo utjecati, nju možemo mjenjati, za bolje se sutra boriti. Ipak, čovjek često „potone“ u razmišljanja da se malo toga može promjeniti, da je njemu najteže, da godine teku uzalud…i da vječito stoji na mjestu. Koliko sam samo puta čuo da se u Promini nakon rata nije ništa dogodilo, ništa napravilo. Evo jednog članka iz Arhive Ante Vladimira Bikića. Članak je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 28.09.1995. Autor: Stipe Krce; Fotografije Ante Verzoti. ******************************************************************************** Ostavio bih te, a ne mogu, Volio bih te, al' se ne usudim.(Gheorghe Cosbuc) Kako se ljeto bližilo kraju, kum Miško bi sve češće zborio: »Što smo bliže Sv. Mihovilu, sve je više grožđa u krtolu.« Pa bi nas poveo u tamnu hladovinu kamene konobe nastavljajući: -Dat ćete mi malo ruke da isturam bačve na čatrnju iza kuće, a ja ću vama po čeulju crljenka ili šljivara. Po volji, kako koji voli... Dico moja, bačve valja zatopit ji, dobro uredit prije vego se grožđe potrga. Mijovil je na pragu i do tada valja ga umastit... Poslin okiši, a to za zrno nije dobro... Već je peta godina kako se bačve iz prominskih konoba ne iznose na zatapanje, već peto ljeto ulazi u jesen bez mirisa zaostale "vece" iz otvorenih "tapuna“ i vinskih mušica okupljenih oko njih. Nad prostranim oklajskim vinogradima vrijeme je bilo stalo, velik broj trsova četnici su spalili odmah na početku okupacije, a preostali su uvenuli od tuge i zapuštenosti. U carstvu korova i trave krili su svoju živost, vegetirajući požutjelim lišćem i sitnim bobicama, prkoseći peronospori i pepelnici. Ovih rujanskih dana oklajska žutina kao da je živnula. Mladice i zaperke pružila je iznad višegodišnje travurine kao da grli mir i slobodu nudeći na zrijenje varljivu suncu svoje grozdovlje. A s ljudima što se vraćaju Promini stižu i pčele pa se oko vinograda i sela čuju i žamor i zujanje. Prominskim krajem život opet teče, a uskoro će i njezinim konobama poteći zlatna oklajska žutina. Oklaj iz pepela Iz pepela i vatre Oklaj se polako izvlači. Već su stigli voda i struja, postavljena je telefonska govornica, raščišćavaju se ruševine, uklanja se četnički smrad, komisija za procjenu šteta stalno je na terenu. Član Općinskoga poglavarstva i zamjenik načelnika općine Miroslav Perić (44) nam kaže: -Do kraja godine obnovit ćemo i spaljenu općinsku zgradu, u čemu će nam pomoći i država, a za pomoć su nam se javili i mnogi donatori pa pomoć već polako stiže. Treba znati da je od 1300 stambenih jedinica na području naše općine njih 300 potpuno spaljeno i uništeno, od sedam crkava samo je jedna ostala, a sva su crkvena zvona odnesena i rastopljena. U Oklaju su uništeni i spaljeni ambulanta, veterinarska stanica, osnovna škola, pošta, Poljoprivredna zadruga, Dom kulture, sve stambene i gospodarske zgrade. Prema posljednjem popisu u našoj je općini živjelo 88 posto Hrvata, 11 posto Srba i jedan posto neopredijeljenih. Nakon oslobođenja ovdje je ostalo oko 30 ljudi srpske nacionalnosti i mi smo i njima nakon oslobođenja pružili i novčanu i humanitarnu pomoć. Za vrijeme okupacije ovdje je ostalo živjeti 155 Hrvata, a 36 civila četnici su ubili i zaklali. Ubijeni su bili uglavnom sve stare i nemoćne osobe. Zapišite, do Nove godine mi ćemo ovdje otvoriti 200 radnih mjesta. Imamo mi snage, volje i mogućnosti. I dok je Krka na zapadnoj strani žurila zasladiti more, a Promina na istoku probiti oblake, mi smo požurili kazivanju preživjelih i vraćenih. Oklaj, Čitluk, Puljani, Mratovo, Bogatići, Razvode, Suknovci, Lukari, Matasi i Ljubotići imaju što kazivati. Baka Marija Gambiroža (72) nam kazuje: -Ja sam cilo vrime rata provela u Oklaju. Četnici su mi odmah sve odnili iz kuće, a hranu sam dobivala od Međunarodnoga crvenog križa. Dan prije oslobođenja četnici su nas skupili i strpali u jednu kuću di nas je priko noći čuvala straža. Kad se ujutro svanulo, tih stražara nije bilo. Pobigli pasi i tako smo dočekali slobodu. Stalno su me maltretirali tražeći novac. Sve su isprid i okolo kuće izboli bagulinom sa željeznim vrškom pitajući me da di sam zakopala novac. Za ove četiri godine nisam smila otvoriti ni škura ni vrata. Evo, hvala Bogu, sada sam sve širom rastvorila. »Zašto plakati?« Vinka Bandalo (57) se odmah nakon oslobođenja vratila u rodni Oklaj iz Zagreba. Ona pak kaže: -Ovdje sam živila sa sinom i kćerkom i opet ću. Ponovno će moj vrt biti pravi botanički. Neka mi je sve uništeno, nema radosnijega čovika na svitu od mene. Ovo je vrime veselja, a ne plakanja. Zašto plakati, važno je da smo živi i slobodni. Kuće će se polako obnoviti i izgraditi. Htjeli bismo do Gluvača i njezinih trideset tisuća bajama, no obraslost i moguće mine od toga nas odvraćaju, stoga se zapućujemo prema Suknovcima. Ostavljamo vozilo uz cestu i krećemo seocetom. Okolo nikakva zvuka osim lepršanja skakavaca, skakavaca neprirodno velikih i u još većim jatima. Hrastovo lišće ugodno šumi trepereći na prominskome povjetarcu, a kupine iščekuju pruženu dječju ruku. Ali čeljadeta pa ni djeteta nigdje. Kao iz vedra neba odjednom ispred nas iskrsnu Josip Cota (74) govoreći: -Ja sam ima 25 ovaca i isto toliko janjaca. Niti jedno ja nisam odra, sve su mi četnici pojeli. Čučimo u mirisnoj travi i pričamo. Josipa zanima gdje će domovnicu dobiti, treba li i njemu nova osobna iskaznica, što će biti s mirovinom!? Dajemo mu naputke i dok se opraštamo, odnekuda se pojaviše Marija Cota (75), Milka Šojić (70) i Neda Tolič (46) zboreći:-I mi smo cilo vrime okupacije proveli u Suknovcima. Skrećemo s ceste Oklaj—Knin i penjemo se brdu put Lukara. Mjesna crkva Gospe Čatrnjske jedina je crkva u oklajskoj općini koja nije spaljena, no četnici su joj ipak oštetili zvonik i odnijeli zvono. Ljudi nam rekoše da ih boli spoznaja što je na zvonik pucao mještanin Hrvat iz četničkoga tenka. I dok se mi vraćamo ostavljenoj Ladi ispod, vijugavom cestom vraća se žuti kombi Lukaru. A s njime i u njemu ljudi i život selu. Visoke koštele oko crkve što su se počele sušiti nestrpljivo čekaju i zovu. Na njima se još zeleni samo oviti bršljan uz napukla debla, na granama ni lišća, ni crnih bobica ni ptica, A kroz rupu na zvoniku vjetar kao da pjevuši: ovo nije obični vjetar, ovo je vjetar slobode, stoga živnite i dišite slobodno punim plućima. Tražili su dolare Do Matasa nikako doći, nigdje znaka za skretanje i gotovo stigosmo do Knina. Vraćamo se natrag s odlukom da skrenemo na »bili« put kod dva velika hrasta. Ali umjesto u rečeno selo stigosmo u niži Ljubotić, selo kamena i starosti. Vozimo između ograđenih zidova što se čine zbog izrasloga drača još užima, pomno tražeći živost. I sve miruje u pritisloj tišini, u hladu ispod murvi ni ljudi saborenja, iskonski muk iza svake stijene, ispod svake krošnje. Starački korak bake Kate Kaje Bilušić (86) oćutjeli smo tek kad smo joj se približili. Anđeosko lice pod zabranjenom crnom maramom plaho je i još uvijek zastrašeno. Govorimo joj da je vrijeme straha prošlo i molimo za razgovor. Veselošću to uspijevamo pa nam starost kazuje: -Mene su vako staru četnici stalno gnjavili. I skoro da me nisu udavili tražeći od mene dolare. Mislili su da ja imaden novaca jerbo mi je sin u Australiji. A ja jadna ništa nišan imala osim šest kokoši koje su mi oni pobili i pojili. Svašta san ja od četnika proživila u ove četiri godine. Čuvši razgovor iz kuće izišla i Jela Bilušić (84), moleći nas da dođemo u kuhinju vidjeti rupe od četničkih metaka. Pa kazuje: -Mene su četnici stalno tukli i unda su odlučili ubiti me. Četnik je najprvo puca oko mene i kad je uperija automat u mene, automat mu je zaštopa. I tako san ja zahvaljujući dragom Bogu ostala živa. Volin ja ovu kupinu i ovi kamen i ovdi ću umrit. Rodila san devetero dice, četvero ih je u zemlji, a petero ih je živih. Sama san ka ćuk, ali neka, ovdi ću umrit i zakopat se. Ne da se prominska starost, čvrsta i otvrdla kao oklajski kamen koji ljubi i s kojim životne nedaće dijeli. I na nj se vraćaju i oni koji su davno otišli. Ovih dana u Ljubotić je svratio i Miro Bračić (51), liječnik rengenolog, s radom u Mariboru, a i Branko Bilušić je skoknuo iz Zagreba potrsiti kupinu oko rodne kuće. Doktor Bračić nam kazuje: -Pod ovom koštelom moj did je spava sve dok snig ne bi pa. Osmero u bunaru Sunce je već počelo sjedati iza zapadnih brda, a naše se sjedenje ispred kuće Marije Bračić (53) privodilo kraju. Iz njezinih priča za vrijeme okupacije izdvajamo: -Prije nego što su četnici ubili jednoga mještanina vođa im je kazao: »Ne mogu se vratiti iz Ljubotića neokrvljenih ruku«. Ja san to čula svojim ušima. Danje svjetlo je pri kraju i žurno hitamo Čitluku. Zaselak Vucići-Krivići sablasno je pust i u zraku još uvijek lebdi tragedija. Ovdje su četnici osmero živih mještana ubacili u bunar, a Unprofor ih je tek nakon tri dana izvukao i pokopao na još uvijek nepoznato ukopište. I sve su to bili starci između 75 i 80 godina. I crkva sv. Roka i cijelo selo spaljeni su, isto kao i ckrva sv. Martina u Mratovu. Izgorine nijemoga Mratova svjedoče nam o svojoj tragediji, ljudi nema. Lutajući ponovno stižemo do izgorjele crkve sv. Mihovila u Oklaju, pa se u spuštenome mračku dvojimo hoćemo li do Puljana ili nećemo. Palimo automobilska svjetla i krećemo im. I u spuštenome mraku zapisujemo: ovdje su četnicu ubili i zaklali devetero nedužnih staraca, sve opljačkali i spalili. Prominskim kamenjarem razlila se blaga noć. Meket i blejanje, lavež i žmirkava svjetla ćute se. Živnulo je ovdje s mirom i slobodom. Laku noć svima obišlim i neobišlim oklajskim prostorima. Doći ćemo opet. ******************************************************************************** Bilo je to prije točno 17. godina...... Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, Ratna stradanja u Promini

nedjelja, 16.09.2012.

Dan kada je počeo rat u mom selu…. „Noćas sam ti opet sam. Da me barem nešto udari. Bit’ će rata, kažu svi, al’ ja ću umrijeti od ljubavi. Ko mi tebe uze, Tamara? Prodala si suze drugima. Noćima ja sanjam tvoje tragove. Kuda idu izgubljene djevojke?“ Stihovi su to koje je napisao Boris Novković još davne 1986. godine, na svom prvom albumu u istoimenoj pjesmi „Kuda idu izgubljene djevojke“. Možda je riječ „rat“ u stihu „Bit’ će rata, kažu svi“ spomenuta tek slučajno, a možda i nije. Možda je Novković nešto predosjetio? Bilo kako bilo, mi smo s guštom pjevali tu pjesmu, a riječ „rat“, bila je samo riječ u pjesmi, a riječi „Tamara“ i „ljubav“ su bili u prvom planu. Zanimljivo je kako pjesme, i riječi u stihovima ostaju uvjek iste, samo s godinama, mi ih doživljavamo na novi način, i uz njih vežemo nove-nekad lijepše, nekad i ne baš lijepe uspomene. Tako sam se donedavno uz pjesmu "Najdraže moje" od novih fosila, uvjek s osmjehom vraćao u djetinjstvo... A onda su jednog dana uz stihove "Ako te izgubim, najdraže moje utopit ce se zvijezde u valima tuge" iznenada potekle suze.... Jednog popodneva, 16. rujna 1991. godine, u 15 sati i 15 minuta, odjeknule su eksplozije prvih granata u Promini. Naravno da su već mnogi ljudi do tada nastradali u Hrvatskoj, da su već krenule kolone prognanika. Da su i mnogi Prominci nastradali na prvim linijama…. Ali to je bilo „negdje drugdje“, riječ „rat“ je bila samo riječ „rat“, a u mislima nada da će sve to uskoro prestati. Ali nije prestalo, i zlo je stiglo i u „naše dvorište“. Granate su padale, a ja sam sa svojom obitelji sklupčan iza tankih pregradnih zidova, u podrumu „Doma zdravlja“, htio ne htio shvatio da je došao red i na nas. Trenutci kada čovjek može samo čekati što će mu sudbina donijeti, i moliti Boga za goli život- samo goli život. „Samo da glava ostane, sve ćemo drugo opet steći…“ bila je rečenica koju su svi drhteći ponavljali. Granatiranje je nakratko prestalo, a tišinu koja je tada zavladala u „Domu zdravlja“, ubrzo je zamjenilo zapomaganje ranjenih, krik za poginulim, očaj iznad mrtvog tjela djeteta…. Za nepunih 48 sati, cijela Promina je bila raseljena. Od 2500 stanovnika, u Promini je ostalo najviše 400 stanovnika, i to većinom pravoslavaca….. Pred nama je bilo vrijeme u kojem je nada za povratkom sve više bljedjela , a ispraćaji poginuli i umrlih Prominjaca najčešća okupljanja….. Sve je to sada daleko iza nas…i riječ „rat“ opet postaje samo obična riječ za većinu nas kome je Bog uslišio molitve „Samo da glava ostane, sve ćemo drugo opet steći…“. Ali nažalost, dosta Prominjaca nije bilo te sreće. Osim Prominjaca koji su poginuli na prvoj crti bojišnice, širom Lijepe naše- nastradali su na svom rodnom ognjištu i Prominci koji su vjerovali da nikomu nisu učinili zlo, da nemaju razloga za strah, razloga za bjeg. Danas u Promini nigdje nema spomenika, spomen ploče, ili spomen sobe….gdje bi se čitajući imena nastradalih Prominjaca u Domovinskom ratu, barem na trenutak sjetili onih koji slobodu u Promini nisu dočekali, koji su za slobodu Hrvatske i Promine život dali. Dobro, netko će reći, civilnim žrtvama su posvećeni spomenici pored crkvi sv Mihovila u Oklaju i sv Martina u Mratovu, ili križ pored Općine u Oklaju; Evo i fotografija: Njihovih imena nema, i sve što nam preostaje je zapitati se komu su spomenici zapravo podignuti? Tko se krije iza brojke 10?, a tko iza brojke 5? Listajući Arhivu profesora Ante Vladimira Bikića, pronalazim članak sa svečanog otvaranja spomen obilježja u Mratovu i Oklaju; *********************************************************************** Evo i teksta članka Marine Jurković: Otkrivena spomen-obilježja na mjestima masovnih grobnica MRATOVO — Na mjestima masovnih grobnica civila stradalih od ruke velikosrpskog agresora za Domovinskog rata u prvoj polovici 1993. godine, u prominskom selu Mratovu te Oklaju, središtu općine Promina, jučer su otkrivena spomen obilježja. Prvo, na samom ulazu u mjesno katoličko groblje sv. Martina spominje se desetero nevinih staraca i starica čiji je, kako je u prigodi otvorenja spomenika kazao šibensko-kninski župan Duje Stančić, jedini grijeh bila nespremnost napuštanja rodnih ognjišta. Drugo, uz crkvu sv. Mihovila u Oklaju, pak, sjećat će na još petero Prominjana civila. Uz rodbinu žrtava te županijskog i općinskog čelnika Duju Stančića i Žarka Duvančića, svečanom otvorenju spomen obilježja nazočili su Ivica Pančić, ministar hrvatskih branitelja i izaslanik Vlade RH, Zdenko Haramija, predstavnik Hrvatskog sabora, brigadir Milan Perković, zamjenik zapovjednika IV. korpusa OS RH i izaslanik Predsjednika RH, te predstavnici Republičke koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata. U obraćanju okupljenima, ministar Pančić podsjetio je kako je diljem Hrvatske do sada otkriveno 136 masovnih grobnica i tisuće pojedinačnih te ekshumirano 3400 posmrtnih ostataka civila stradalih na jednak način. Još uvijek se, kazao je, traga za 1275 osoba koje se vode kao nestale. - Takve žrtve obvezuju da sve svoje snage usmjerimo na stvaranje moderne i snažne hrvatske države jer je to najmanje što možemo učiniti za njih - rekao je Pančić. Prigodnim riječima skup su pozdravili i spomenuli se nevino stradalih, kojih je u prominskom kraju od oko 1400 stanovnika ukupno 44, i Zdenko Haramija, brigadir Milan Perković, župan Stančić i načelnik Duvančić. Civilne žrtve Masovna grobnica u Mratovu nalazi se na groblju Sv. Martina u obiteljskoj grobnici Škarica. Iz nje je ekshumirano i identificirano 10 posmrtnih ostataka civila stradalih u razdoblju od 19. siječnja do 24. ožujka 1993. Identificirani su: Ivan Bračić (Lukin), Ana Bračić (Josipova), Marija Bračić (Petrova), Pavao Parać (Paškaljev), Anica Parać (Markova), Kata Parać (Mijatova), Božo Bračić (Ivanov), Petar Džaja (Antin), Ante Perica (Matin) te Tomica Vucić (Tomičin). Na mjesnom groblju sv. Mihovila u Oklaju, pak, druga je masovna grobnica iz koje su ekshumirani i identificirani posmrtni ostaci civila stradalih u veljači 1993. godine. To su: Mate Vucić (Matin), Marija Vucić (Antina), Ivan Vucić (Matin), Kata Vucić (Ivanova) te Ana Bandalo. Najmlađa civilna žrtva te je ratne 1993. godine imala 53 godine, a najstarija 82. *********************************************************************** U postu pod naslovom: „Prominska stradanja u Domovinskom ratu 16.09.1991-16.09.2011“ Link: http://promina.blog.hr/2011/09/1629513983/prominska-stradanja-u-domovinskom-ratu-1609199116092011.html …navedene su svi Prominci poginuli u Domovinskom ratu. Sjetimo ih se……. Neka im je laka prominska zemlja.... Oznake: Ratna stradanja u Promini

četvrtak, 18.09.2008.

Rujanske žrtve u Promini Za sve one koji su zaboravili imena prominskih „Rujanskih žrtava“, evo imena da ih se prisjete: Ubijeni civili u Domovinsko-obrambenom ratu u rujnu 1991. godine: BURNAĆ, MATE (Maćo) Ivanov, rođen u Selinama (Puljane) 15. XI. 1926., poginuo od granate u Selinama 16. IX. 1991. POKROVAC, KATA Paškina, udova Matina, rođena u Puljanima 4. X. 1920., poginula prilikom granatiranja Puljana 16. IX. 1991. POKROVAC, MARIJA Josipova, rođena u Kninu 16. IX. 1979., poginula u Oklaju kraj crkve Sv. Mihovila za vrijeme granatiranja prominskih sela 16. IX. 1991. POKROVAC, MARKO Antin, rođen u Selinama 11. III. 1940., zadužen da bolnička kola izvuče iz kanjona Čikole i da ih doveze u ambulantu Unešić, ubijen od četnika na putu Drniš -Šibenik iz među Pakova Sela i Pokrovnika 20. IX. 1991. VEROVIĆ, MARIJA Paškina, udova Božina, rođena 13. V. 1911., poginula prilikom granatiranja Puljana 16. IX. 1991. Poginuli vojnici iz Promine u Domovinsko-obrambenom ratu u rujnu 1991. godine: DUJIĆ, ANTE (Rejo) Ivanov, rođen u Razvođu 17. X. 1952., pričuvni policajac, poginuo u Žitniću od Jugo-srpske vojske 18. IX. 1991. kada se htio vratiti u Drniš izvesti svojeg starog oca. DUVANČIĆ, ANTE (Toni) Antin, rođen u Razvođu 3. IX. 1971., poginuo pri pokušaju oslobađanja Drniša 28/29. IX. 1991. KNEŽEVIĆ, DARKO Ivanov, rođen u Kninu 5. II. 1971., poginuo pri pokušaju oslobađanja Drniša 28/29. IX. 1991. VUCIĆ, DAMIR Milin, rođen u Drnišu 12. VI. 1969., poginuo pri pokušaju oslobađanja Drniša 28/29. IX. 1991. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila im. (Imena žrtava navedena u listu „Promina“ župe svetog Mihovila-Promina god.I Božić 2006. br.1) Oznake: Ratna stradanja u Promini

četvrtak, 20.09.2007.

16-Rujna 1991. Godine prolaze, a ostaju samo sjećanja. Čak i sjećanja polako blijede, gube se i nestaju. Ali slike rata većinom s tim danom, u sjećanju Prominaca kreću. Slike rata, slike onih koji od tog dana više nisu sa nama. A njihova imena teška su za spomenike. Kao da ih bilo nije..... Krvavi rujan 1991. zavio je Prominu u crno. Samo jedan dan bio je dovoljan da promjeni naše živote, naše snove, naše želje, naše molitve. "Daj Bože da preživimo.... " "Daj Bože da se vratimo kući...." "Daj Bože...." Svatko je imao svoju molitvu. Prošlo je 16. godina, a Promina još nema spomenika žrtvama iz rujna 1991. Zašto? Zar njihovi životi manje vrijede? Spomen obilježja za žrtve koje su poginule nakon 1991. godine, podignuta su u Mratovu i u Oklaju. Imena žrtava zahtjevala su upisivanje velikog broja slova u mramornu ploču, pa se Ministarstvo odlučilo jednostavno riješiti problem. Na ploču u Mratovu je upisano da se podiže u čast 10 poginulih civila, a u Oklaju kod crkve sv Mihovila da se podiže u čast 5 poginulih civila. Za žrtve iz 1993. Slobodna Dlamcija nam u svom tekstu povodom otvaranja spomen-obilježja navodi sljedeće: "Masovna grobnica u Mratovu nalazi se na groblju Sv. Martina u obiteljskoj grobnici Škarica. Iz nje je ekshumirano i identificirano 10 posmrtnih ostataka civila stradalih u razdoblju od 19. siječnja do 24. ožujka 1993. Identificirani su: Ivan Bračić (Lukin), Ana Bračić (Josipova), Marija Bračić (Petrova), Pavao Parać (Paškaljev), Anica Parać (Markova), Kata Parać (Mijatova), Božo Bračić (Ivanov), Petar Džaja (Antin), Ante Perica (Matin) te Tomica Vucić (Tomičin). Na mjesnom groblju sv. Mihovila u Oklaju, pak, druga je masovna grobnica iz koje su ekshumirani i identificirani posmrtni ostaci civila stradalih u veljači 1993. godine. To su: Mate Vucić (Matin), Marija Vucić (Antina), Ivan Vucić (Matin), Kata Vucić (Ivanova) te Ana Bandalo. Cijeli članak posvećen otvaranju spomen-obilježja u Mratovu i Oklaju možete pročitati pod linkom u Slobodnoj Dalmaciji od 29.05.2003. Spomenika za "Rujanske žrtve 1991." nema. Vjenci se za njih nemaju gdje položiti. Ostaje nam samo da ih se sjetimo, da se za njih pomolimo, da našoj djeci ispričamo priču o prijateljima koji su sa tim danom zauvjek napustili našu Prominu, prijateljima kojih više nema. Slava im, P.S. Netko će reći da i ja griješim, jer nisam objavio imena "Rujanskih žrtava". Ja nemam "službeni popis" sa točnim imenima i prezimenima žrtava, a spominjati samo neke od žrtava, ne bi bilo u redu. Nastojat ću što prije pronaći "službeni popis" žrtava rata u Promini.. Popis žrtava rata u Promini, koji su sastavili članovi prominskog zavičajnog kluba "Patar Svačić" , možete pročitati na blogu pod linkom. Oznake: Ratna stradanja u Promini

utorak, 07.08.2007.

Sjećanje na «Oluju 1995» Dan koji se ovih dana obilježio svečanije nego prijašnjih godina (vjerojatno zbog skorašnjih izbora) malo koga u Promini ostavlja ravnodušnim. Mene spomen «Oluje» ne podsjeća samo na jedan dan rata, nego na svih dotadašnjih pet godina prognanstva i čekanja na povratak u Prominu u Oklaj. Pet godina u kojima su se Prominci najviše sastajali na grobljima gdje su ispraćali sve one mlade momke koji su se borili za naš povratak u Prominu, i sve one koji povratak nisu uspjeli dočekati. «Oluja» je bila jedna u nizu vojnih akcija, i malo je tko od nas očekivao tih dana da je počela povijesna bitka koja će se sigurno spominjati još godinama. Već nakon nekoliko dana u hotel u kojem smo bili smješteni vraćali su se umorni ratnici, ali izraz njihova umorna lica brzo bi se pretvarao u osmjeh kad bi im pružili ruku čestitanja. Odmah bi uslijedila brojna pitanja… je li tko poginuo… kako nam izgledaju kuće… možemo li krenuti kući? Konačno smo nakon nekoliko dana krenuli put naših kuća. Hotel je na jedan dan opustio. Svi smo krenuli vidjeti što je sa našim kućama.. netko u Hrvace, netko u Kijevo, netko u Potravlje, a ja sa svojim roditeljima i suprugom u Oklaj. Već na ulasku u Crivac mjesto na putu iz Splita prema Promini, prvi znaci da «Oluja» ima i svoje žrtve. Preko znaka «Crivac» stavljena je crno platno, znak žalosti za Gardistima koji su dali život da bi mi krenuli put svojih kuća. Prelaskom nekadašnje «prve linije» ratovanja, ušli smo u zonu spaljenih Hrvatskih kuća… zonu tišine… napuštenih rovova…jecaja za izgubljenim… Na sve strane ista slika… tuga i žalost… bezbroj pitanja… U Drnišu smo svratili do ženinih roditelja koji su bili presretni jer im kuća nije zapaljena. Čak je bila i puna «tuđeg» namještaja koji je «podstanar» tokom rata «kupio». Susjeda je bila još sretnija, ona je «dobila» i svinju i kokoši od svog bivšeg «podstanara» kojem brzina odlaska nije dala vremena za upoznavanje sa gazdom kuće. Kad je tako u Drnišu , možda je i u Promini dobro… Nažalost prolazak kroz Trbounje i Razvođe nije obećavao niti u Oklaju bolju sliku. Promona- restoran koji je krasio ulazak u Oklaj-potpuno je spaljena i uništena projektilima tenkova. Na sve strane spaljene kuće, korov, drača… I konačno dolazimo na prag svoje kuće… Doslovno prag i dimnjak koji se uzdiže nad zgarištem kuće moga djetinjstva. Sve je toliko obraslo korovom da se čovjek ne može niti snaći gdje je došao. Prepoznao sam suhu breskvu i sjetio se kako me je iz njene sjene veselim lavežom pozdravljao moj pas Miki. Od debla breskve prema meni vodio je lanac na kojem je Miki bio zavezan, a na kraju lanca u travi je bila skrivena ogrlica i ostatci Mikija. Kad smo napuštali kuću prije pet godina, vjerovali smo da je to na jedan dan i pas je ostao zavezan na lancu…. Dok sam ja razmišljao o Mikiju, moji su pretraživanjem «ognjišta» pronašli preostalu imovinu- jednu šalicu za crnu kavu. Krenuli smo dalje kroz Oklaj i kroz svoja sjećanja na sve što je nekad bilo, i s pitanjem što nam donosi budućnost u Promini? Nama je «Oluja» donijela šansu za konačan povratak… na koji sam trebao čekati još dodatnih pet godina. Nakon svega što sam tada vidio u Promini, zaželio sam svima onima koji su nas prognali, da ih zadesi ista sudbina. Ništa više, ništa manje. Sad će netko reći da to nije humano… da treba opraštati? Netko će reći da im opraštamo, ali da ne zaboravljamo? Riječi su samo riječi, ali život je nešto drugo i tko zna da li mi opraštamo ili zaboravljamo? Bitno je na kraju priče nikoga ne mrziti, jer mržnjom uništavate i tuđi i svoj život. To je moje sjećanje na «Oluju», a sve Vas koji čitate ovaj post molim da se barem jednu minutu sjetite svih onih koje smo ispratili na onaj svijet, da bi mi danas u Promini i svim ostalim dijelovima Hrvatske živili u miru. Oznake: Ratna stradanja u Promini

četvrtak, 07.12.2006.

Malo ćakula Nemam neki pametniji naslova, pa sam izabrao ovaj. Pod komentarima sam dobio pitanja: -Gdje bi se u Oklaju mogla napraviti izložba slika? -Što Općina planira sa Domom kulture? Djelovanje KUU Promina, pobudilo je u Promini neka sasvim nova razmišljanja i način druženja Prominaca. Druženjem Prominaca različitih generacija, a time i pogleda na život prave se razni planovi za buđenje života u Promini. Veliku ulogu ima i fra Šime, jer je dosta «jak» organizator, i zna pronaći zajednički jezik za ljude sasvim različitih nivoa razmišljanja. Upravo druženje Prominaca različitih zanimanja i generacija može dovesti do relizacije za Prominu dobrih projekata. Nedavno sam bio u društvu u kojem se razmatrala tema izložbe fotografija u Promini. Složili smo se da bi u te svrhe najbolje poslužila prostorija KUU Promina. O kojim se fotografijama pričalo? Odmah nakon rata, u Zagrebu je napravljena izložba fotografija na temu «Ratna stradavanja Promine» Dobar dio Prominaca je ogorčen da se u Promini nije ništa napravilo od rata. Eto, jedna takva izložba, dobro bi došla da se vidi koliko smo napredovali u zadnjih desetak godina. Prostorija KUU Promina je jedna od najprometnijih –najposjećenijih u Oklaju, i svaka izložba u njoj bi imala najbolji odaziv. Kad smo kod Doma kulture…. Općina planira u bivšim prostorijama zadruge (na katu-kancelarije) urediti prostor za dječji vrtić. Bilo je to u proračunu za ovu godinu, ali izgleda da će ti planovi ipak sačekati sljedeću ili neku drugu godinu. Po nekim informacijama taj vrtić (prostor) je trebao biti podijeljen u tri prostorije za tri dobne grupe djece. Mogu samo napomenuti da u vrtiću sada ima 4. predškolca i 7. djece od 3. do 5. godina. Ukupno 11. djece! Znači da bi prioritet trebao biti stvoriti uvjete za život mladih obitelji u Promini, jer bez novih mladih bračnih parova nema ni djece za taj vrtić. Sama sala Doma kulture koja može primiti i do 500 ljudi u planu je u sljedećoj godini za djelomično građevinsko uređenje. Točnije, trebali bi se urediti sanitarni čvorovi. Po mom mišljenju, sala bi mogla odlično poslužiti za pireve, jer u području Knina i Drniša nema baš tako velikih dvorana, a prostor ispred nje već ima uređeno parkiralište. Sala bi se mogla dati nekome u najam na deset godina, pod uvjetom da je najmoprimac građevinski završi i dovede u funkciju. Tko zna, možda bi i bilo zainteresiranih poduzetnika. Možda bi mogla poslužiti i za neku drugu namjenu…. Najgore je da stoji u stanju kakvom je sada. Oznake: KUU Promina, Život u Promini, Ratna stradanja u Promini, Dječji vrtić Oklaj, Dom kulture

Opis bloga

• Promina blog postoji od 19.03.2005. godine, nešto više od deset godina.
  Teme su vezane uz život u Promini.....ali, tu su i druge razne teme koje su mi se u određenim trenutcima učinile zanimljivim...
  S. Sarić
  
  «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»
  
  
  Pomoću sljedećih linkova, saznajte nešto više o Promini.
  
  
  
  Galerija promina.blog.hr
  
  
  Fotografije generacija iz škole:
  
  
  
  
  
  
  
  Video snimke:
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Projekti čiju realizaciju očekujemo:
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»
  

Općina Promina

• 
  
  
  
  
  
  
  
  «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»
  
  

.....

• ......
  .......
  
  
  
  «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»
  
  
  Statistika posjeta promina.blog.hr -u kroz godine
  
  
  
  
  2006. 1 godina Promina bloga
  
  2007. 2 godina
  
  2008. 3 godina
  
  2009. 4 godina
  
  2010. 5 godina
  
  2011. 6 godina
  
  2012. 7 godina
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»
  
  
  
  
  
  «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»
  
  
  
  E-mail-Urednik promina.blog.hr-a:
  promina.blog.hr@gmail.com
  
  
  Zadnji postovi

...