Sjećanje na «Oluju 1995»
Dan koji se ovih dana obilježio svečanije nego prijašnjih godina (vjerojatno zbog skorašnjih izbora) malo koga u Promini ostavlja ravnodušnim.
Mene spomen «Oluje» ne podsjeća samo na jedan dan rata, nego na svih dotadašnjih pet godina prognanstva i čekanja na povratak u Prominu u Oklaj.
Pet godina u kojima su se Prominci najviše sastajali na grobljima gdje su ispraćali sve one mlade momke koji su se borili za naš povratak u Prominu, i sve one koji povratak nisu uspjeli dočekati.
«Oluja» je bila jedna u nizu vojnih akcija, i malo je tko od nas očekivao tih dana da je počela povijesna bitka koja će se sigurno spominjati još godinama.
Već nakon nekoliko dana u hotel u kojem smo bili smješteni vraćali su se umorni ratnici, ali izraz njihova umorna lica brzo bi se pretvarao u osmjeh kad bi im pružili ruku čestitanja.
Odmah bi uslijedila brojna pitanja… je li tko poginuo… kako nam izgledaju kuće… možemo li krenuti kući?
Konačno smo nakon nekoliko dana krenuli put naših kuća.
Hotel je na jedan dan opustio.
Svi smo krenuli vidjeti što je sa našim kućama.. netko u Hrvace, netko u Kijevo, netko u Potravlje, a ja sa svojim roditeljima i suprugom u Oklaj.
Već na ulasku u Crivac mjesto na putu iz Splita prema Promini, prvi znaci da «Oluja» ima i svoje žrtve. Preko znaka «Crivac» stavljena je crno platno, znak žalosti za Gardistima koji su dali život da bi mi krenuli put svojih kuća.
Prelaskom nekadašnje «prve linije» ratovanja, ušli smo u zonu spaljenih Hrvatskih kuća… zonu tišine… napuštenih rovova…jecaja za izgubljenim…
Na sve strane ista slika… tuga i žalost… bezbroj pitanja…
U Drnišu smo svratili do ženinih roditelja koji su bili presretni jer im kuća nije zapaljena. Čak je bila i puna «tuđeg» namještaja koji je «podstanar» tokom rata «kupio». Susjeda je bila još sretnija, ona je «dobila» i svinju i kokoši od svog bivšeg «podstanara» kojem brzina odlaska nije dala vremena za upoznavanje sa gazdom kuće.
Kad je tako u Drnišu , možda je i u Promini dobro…
Nažalost prolazak kroz Trbounje i Razvođe nije obećavao niti u Oklaju bolju sliku.
Promona- restoran koji je krasio ulazak u Oklaj-potpuno je spaljena i uništena projektilima tenkova.
Na sve strane spaljene kuće, korov, drača…
I konačno dolazimo na prag svoje kuće… Doslovno prag i dimnjak koji se uzdiže nad zgarištem kuće moga djetinjstva.
Sve je toliko obraslo korovom da se čovjek ne može niti snaći gdje je došao.
Prepoznao sam suhu breskvu i sjetio se kako me je iz njene sjene veselim lavežom pozdravljao moj pas Miki.
Od debla breskve prema meni vodio je lanac na kojem je Miki bio zavezan, a na kraju lanca u travi je bila skrivena ogrlica i ostatci Mikija.
Kad smo napuštali kuću prije pet godina, vjerovali smo da je to na jedan dan i pas je ostao zavezan na lancu….
Dok sam ja razmišljao o Mikiju, moji su pretraživanjem «ognjišta» pronašli preostalu imovinu- jednu šalicu za crnu kavu.
Krenuli smo dalje kroz Oklaj i kroz svoja sjećanja na sve što je nekad bilo, i s pitanjem što nam donosi budućnost u Promini?
Nama je «Oluja» donijela šansu za konačan povratak… na koji sam trebao čekati još dodatnih pet godina.
Nakon svega što sam tada vidio u Promini, zaželio sam svima onima koji su nas prognali, da ih zadesi ista sudbina.
Ništa više, ništa manje.
Sad će netko reći da to nije humano… da treba opraštati?
Netko će reći da im opraštamo, ali da ne zaboravljamo?
Riječi su samo riječi, ali život je nešto drugo i tko zna da li mi opraštamo ili zaboravljamo?
Bitno je na kraju priče nikoga ne mrziti, jer mržnjom uništavate i tuđi i svoj život.
To je moje sjećanje na «Oluju», a sve Vas koji čitate ovaj post molim da se barem jednu minutu sjetite svih onih koje smo ispratili na onaj svijet, da bi mi danas u Promini i svim ostalim dijelovima Hrvatske živili u miru.
Oznake: Ratna stradanja u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
