_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

subota, 01.12.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-6. dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću šesti, ujedno i zadnji nastavak teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“

Evo i nastavka teksta…..

***********************************************

Iza Marka Škovrlja (mlađeg) vodstvo općine prelazi ponovno u ruke Ćorića Kalabića, otprilike oko dvije godine.
Načelničku čast i teret nosio je poštenjačina IVICA ĆORIĆ (53), trgovac i posjednik.
Poznata je i poslovična njegova ljubav prema svemu što je prominjsko.
U tim godinama bio je utjecajan upravo u načelničkim izmjenama tadašnji prominjski župnik (Kuljanin-Oklajac) fra Ivan Bronić (1926.-1929). U to vrijeme (sve od svršetka rata) na političko pozornici općine Promine sve više dolaze do izražaja Pučka stranka i Hrvatska seljačka stranka, a ujedno bila je na forsiranom pomolu i službena stranačka politika nove države koja je bila u izravnom sukobu s prve dvije. Pogibija Stjepana Radića (1928.), uvođenje vojne diktature i u Promini je, kao i u cijeloj Hrvatskoj, označila novi politički smjer, koji će nakon atentata u Marseillesu (1934.) početi ulaziti u zalaz i završiti u drugom svjetskom ratu.

U tom vrtlogu postaje načelnik KRSTE ĆORIĆ (54.) sin drugog načelnika Šime i ostaje na tom položaju sve do 1938. Nije krio istinu da je pošao suprotnim političkim pravcem, negoli njehovi stričevići Kalabići, jer trećeg izbora nije bilo. U njegovo vrijeme počela je prisilno jačati i pucati službena jugoslavenska politika. HSS je sve više prodirao u šire narodne slojeve.. I tako je pred vratima rata došlo do promjene u osobi prominjskoga načelnika.

Kraće vrijeme postaje načelnik NINE ĆORIĆ, a nakon njega preuzimlje KRSTE RADAS (55)-(Vundić). seljak-posjednik iz Mratova,. predvodnik HSS-a u Promini.
Drugi svjetski rat (6.4.1941.) bio )e na pragu.

Iako nas od njega dijeli gotovo pola stoljeća, ipak su još dobro upamćene njegve strahote. Bio je teži i krvaviji od prvoga. Bratoubilački rat je najstrašniji. U zenitu rata planula je općinska zgrada (2.8.1944.).
Kuća Luke Škovrlja poslužila je do nove obnove za poratne općinske poslove.

Godine 1946. općinska je zgrada temeljito obnovljena, i to u svem svome izgledu. osim općinskog grba i tornja na vrhu za sat, koji je davao poseban izgled.
Obnovitelj-izvršitelj radova potpunu ga je izbrisao, jer da taj tornjić podsjeća na crkvene zvonike.
Izgled-oblik upravo nije bio takav.
Pripomoć za obnovu od 6000 američkih dolara prikupio je Oklajac Ivan Bronić (rečeni Rade, tajnik ogranka Hrvatske bratske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama).

Općina je nakon drugog svjetskog rata samo nekoliko godina radila u obnovljenoj zgradi. Nova administrativna podjela 1963 pridružila je Prominu Drnišu.
Otada više nije samostalna općina.

Prominjska je općina živjela 80 godina. Još na to podsjeća veličanstvena kamena zgrada, koja 1987. navršava ravnih 100 godina!
Iako gotovo prazna, svakom Prominjcu mnogo govori. I više bi govorila, kad bi svoje prazne sobe ispunila još ponešto sačuvanim narodnim nošnjama, raznim oruđima, kućnim potrepštinama, poljodjelskim i vinogradarskim spravama, konjskom ormom, raznolikim kolima I rijetkim spomenicima!
Bože, daj da se to i to skorije ostvari.

Naš letimčni prikaz života i rada općine Promine potrebno je upotpuniti još nekim povijesnim datostima.

Nisu samo načelnici, koje smo nabrojili, jedini nosioci općinske uprave. Uz njih opširnije smo se zaustavili uz prvog tajnika. Njega je naslijedio ANTE IKICA (56.)-(rečeni Iskrica) 1909. i ostao na toj dužnosti do svršetka prvog svjetskog rata (1918).
Bio je tipični ozbiljni općinski tajnik.
Za njim je tajništvo preuzeo PETAR KABIĆ (57) (iz Razvođa), koji je na toj dužnosti ostao čitavo vrijeme između dva rata. Okretno i uspješno vrišio je povjerenu službu, uslužan Prominjcima.

Od drugih funkcionera općine treba spomenuti sina prvog tajnika JAKOVA ČAVLINU (58), koji je bio primljen u općinsku službu još za očeva života. Vršio je resor najprije pisara, zatim blagajnika, upravitelja prihoda i vojnog referenta.
Ostao je u općinskoj službi gotovo tridesetak godina (1911.-1939.).

Od općinskih redara ne smiju se zaboraviti: prvi od osnutka općine (alt kratko vrijeme) MILE BRONIĆ, kasnije ŠIMIĆ BRONIĆ, pa MATE DŽAPO (Maćurlija. koji je iza redarske službe bio nadcestar u Promini) i sve do rata ŠPIRO BRONlĆ (Zagarusić).
Bez nasilja i uredno izvršavali su svoju redarstvenu službu na korist cjele općine.

Kad sve nabrajamo, ne zaboravimo ni dva općinska pisara između dva ratar MIĆANA BILANDŽIJU i ŠlMCA IKICU.

I na kraju da spomenemo dva općinska pečata.

Prvi od osnutka pa do pada Austrije bio je likovno ukrašen mladom Prominjkom s križem u ruci, a iza nje planina Promina.
Naslov je glasio: Obćtna Promina.
Između dva rata bio je većeg formata, taikođer s križem (dosta velikim i na sva tri gornja kraka urezan po mali križić) koji drži punašan lik u dugoj haljini.
Dvopismeni natpis: Općina Promina (Oklaj).

O zastavi posebno je govor u opširnijem prikazu (slijedeći članak).

Nema sumnje da bismo bili još zadovoljniji kad bismo mogli navesti još više činjenica o općini Promini, a o iznesenima da smo uspjeli ponekad i što određenije progovoriti.

Nadamo se da će i ovo zadovoljiti naše početne želje.
Bude li nastojanja u budućnosti, sigurno je da će se štošta popuniti i bolje osvijetliti.

A do tada strpljivo istraživanje da povijesno lice Promine zasja u svem sjaju!

***********************************************

Napomene:

53. Ivica Ćorić (na krštenju Stipan) Antin i Kate Barišić Migalo, rođen je 25.01.1896, umro je 21.06. 1978. (uslijed požara za vrijeme spavanja).
-Njegov brat Nine rođen je 04.02.1900., umro je u Zagrebu 20.04.1977.

54. Krste Ćortć Šimin i Ike Dizdar, rođen je 08.02.1896, umro je u Oklaju 22.02.1979.

55. Krste Radas (Vundić) Milin i Mande Mudrinić, r. je 29,03.1894, poginuo je kao pripadnik NOV-e oko Muća u kolovozu 1943.

56. Ante Ikica Ivanov i Kate Bilandžije. rođen 17.11.1877. umro 11. 12. 1941.

57. Petar Kabić (na krštenju Ante Petar) Antin i Kate Škovrlj, rođen je 10.11.1889., umro u Oklaju 08.09. 1971.

58. Jakov Čavlina, sin prvog tajnika općine Promina Nike i Marije Svetine, rođen je u Oklaju 22.10.1892. gotovo tridesetogodišnji općnski funkcioner, najstariji i neposredni izvor informacija o životu općine i zbivanjima u Promini, zaslužan za upotpunjenje i osnaženje ovog prikaza (prvi razgovori vođeni su u Oklaju u rujnu 1958., a posljednjl u siječnju 1985. u Zagrebu, u njegovoj 93. g. života; sa strane pisca ovih redaka velika mu zahvalnost.

***********************************************

Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/11/1631163425/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice5-dio.html

K R A J

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

- 12:20 - Komentiraj post (0) - Link posta

subota, 03.11.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-5. dio

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

- 11:51 - Komentiraj post (0) - Link posta

petak, 12.10.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-4. dio

Prema svjedočanstvu njegovih sinova. Niko je ostao rano bez oca.
Upao je u oko tadašnjem župniku, koji je nagovorio njegovu majku udovicu da ga prepusti njemu kako bi ga školovao za svećenika-fnnjevca.
Taj župnik mogao je biti jedino fra Ante Paić iz Ljubostinja, koji ja u Promini vršio dušobrižničku sluižbu od 1831. do 1843. (49), jer je Niko Čavilna rođen 13. listopada 1826. Iako je školovanje bilo besplatno, Nikina ja majka svake godine dogonila prominjskom fratru tovar žita da se bar nečim oduži.

Niko je osnovnu školu izučio u Šibeniku, a gimnaziju u Zadru. Franjevačka zajednica poslala ga je na studij teologije u Italiju, na glasovito sveučilište grada sv. Antie, u Padovu.
Nakon stanovitog vremena, ono što se reče preko noći, napustio je franjevačku zajednicu. Povratio se kući. doživio neraspoloženje brata Andrije koji se nadao njegovu dijelu, prepustio mu sve za 10 talira.
Htio se pridružiti zajednici biskupijskih svećenika, ali nije uspio.

Abriktovon (uvojačen) u konjicu carske garde u Beču na 3 godine. Iza redovitog roka ostao je u gardi kao dobrovoljac. Nakon 10 godina vojne službe mogao je potpisati trajni ugovor, ali nije htio. Napušta Beč, plovi prenu Promini. U Šibeniku dozna ra majčinu smrt. Kamo sada? Uzmi što ti se pruža.
Postaje čoban, tjera bratove ovce; na Risovac kod Bosanskog Grahova. Živi u samoći prirode desetak godina.
U torbi mu je kruh, sir i Virgilova „Bucolica“ (pastirske pjesme, i vjerojatno druga raznolika klasična djela latinske, talijanske, njomačke, francuske i hrvatske književnosti).
Silazi rijetko u Knin, dogoni blago bratu na prodaju, vraća se bez ručka i nastavlja dalje čobanluk.
U Kninu ga tako jednom zapazi neki sudac, vidi kako čita novine na stranom jeziku, obučen sasvim po čobansku, sav zadiše od gnoja i vune. Približi mu se, porazguvori i poče nagovarati da se vrati ljudskoj sredini, daruje znanje i umijeće svojoj zemlji i ljudima.
U sličnom pravcu tekla je i riječ njegove sinovke, kćeri brata Paškalja, koja ga nagovarala da se prihvati vodstva prodavaonice trgovca Miškovića u Drnišu. I Niko je to prihvatio.
Dok ja živio u Drnišu, dvijali su se događaji oko ustanovljenja prominske općine.
Kad je došao red na izbor općinskog tajnika, bila su samo dva čovjeka u vidu: kninski tajnik Alfredo Dundović i Niko Čavlina.
Promina se časno odlučila za svoga sina.

Kad je stigao u Oklaj 1883. sklepao je nešto provizorne kućice kod Kule, pokrio je daskama i u njoj prezimio. Kasnije je na tom mjestu podigao lijep dom, koji i danas izvrsno služi svojoj namjeni.
Oženio se u šezdesetoj godini s mladom djevojkom (22 g) Marijom Svctina iz (gornjeg) Čitluka i imao 3 sina i 1 kćer.
Prvih 3—6 g. nije, koko smo rekli, imao plaće, ali mu je narod obilato uzvraćao u naravi za sav njegov mnogoliki rad.
On nije bio samo tajnik općine, već ujedno pučki liječnik, ljekarnik, voditelj pošte, javni bilježnik, veterinar, u jednu riječ sve!
Kad je počeo dobivati nagradu u novcu, početna plaća bila mu je 30 kruna, a kasnije 30 fiorina
Bio je zadojen istinskim i zdravim rodoljubljem, što je provejavalo u narodnjaštvu i službi naroda.
Bio je antiaustrijanac i antitalijanaš. Kršćanin od glave do pete.
Iako ga je pratio žalac prema fratrima, što je ispoljavao uzrečicom: svemu su fratri krivi (a da nikad svojima nije htio odati o čemu se radi), nimalo se to nije odražavalo u njegovu životnom kršćanskom stavu. Misu je redovito otpjevao, u kući s obitelji svake subote i cijele korizme klečeći molio Gospin ružarij.
Niko Čavhna vršio je dužnost općinskog tajnika 26 godina, do 1909. I dalje je prisustvovao sjednicama, jer su općinari rado gledali starinu Niku u svojoj sredini.
Umro je 20. 1. 1911. i pokopan u istočnom uglu groblja sv. Mihovil u Oklaju (Kuli).

O njemu je kao aktivnom tajniku sačuvan spomen u knjizi Josipa Modrića „La Dalmazia“ koja je objelodanjena u Rimu 1892. str. 428—429.

Evo u prijevodu što je Modrić napisao:

-Prispio sam šetnjom u Oklaj, sjedište općine Promina, oružnicke postaje i poštanskog ureda. Ovaj zadnji je povjeren općinskom tajniku Čavlini, čovjeku preko 60 godina čiji je život poput maštovitog romana.

Općinska je zgrada nova građevina u klesanom kamenu, donekle previše elegantna za jednu gorsku općinu.
Bio sam znatiželjan vidjeti tajnika, jer su mi o njemu pričali kao naobraženoj osobi, veoma ekscentričnoj.
Bio je najprije fratar, potom vojnik garnizona u Beču, zatim čobanin-socijalist.
Deset godina filozofski je pasao svoje stado koza, prezirući svijet i udobnosti društvenoga života, obučan kao seljak.
Spavao je u spilji izložen svim udarcima ovakovog života. Ali u svojoj torbi, osim kruha, uvijek je nosio djela Virgila, koja je u originalu čitao za vrijeme dokolice.
Jedan sudac hoće da ga otrgne od ovakovog života I jedva mu je uspjelo nakon dugih nagovaranja. Ali čobanin-socijalist nije se izmijenio: i dan-dans on živi idiličnim seoskim životom.
Oženio je u šezdesetim gudinama mladu seljanku, s kojom ima dvoje mile djece, koja su mu sva njegova sreća.
Našao sam ga na odmoru, dremuckajući obučen, na krevetu.
Supruga ga je probudila i primio me je vrlo susretljivo.
Pitao sam ga za mnoge stvari. Odgovarao je spremno na moje upite.
Primjetio sam, da osim materinskog jezika poznaje latinski, talijanski, njemački i pomalo francuski. (50)

____________________________________________________________

Napomene:

(48.) Niko (Nikola) Čavlina, sin je Mate i Jele Gojčete, rođen je u Marasovinama.
Ostao je nerazriješen tijek njegova školovanja i pripadništva franjevačkom redu, jer ga nema u redovltom popisu članova provincije presvetog otkupitelja.

(49.) Fra Petar Bačić: Župe i župnici Franovačke provincije presvetog Odkupitelja u Dalmaciji,, od davnine do god 1926, rukopis, župa Promina. str. 88., arhiv samostana Visovac.

(50.) Niko Čavlina je bio klerik i redovnik, pripravnik za svećenički stalež.
-O njemu bi se mogao napisati zanimljiv roman.

***********************************************

Nastavlja se….pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/11/1631163425/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice5-dio.html

Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/09/1631022294/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice3-dio.html

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

- 12:17 - Komentiraj post (0) - Link posta

srijeda, 19.09.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-3. dio

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

- 10:06 - Komentiraj post (0) - Link posta

srijeda, 29.08.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-2 dio

Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-„Prominske obljetnice“.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.

Za ovu prigodu, objavit ću drugi dio teksta pod naslovom:

„OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963“

Ali, prije nastavka samog teksta, evo i napomene koja se nalazi na kraju teksta, a odnosi se na načelnika Šimu Ćorića;

„Šime Ćorić je sin Josipa i Anice Sarić, rođen je 2.veljače 1856., a umro je 2.12.1918. u 63. g. života, točno na svršetku prvog svjetakog rata.
Oženio je lku Dizdar. Naslijedili su ga 3 sina i 6 kćeri.
(Njegov sin Šime bio je solunski dobrovoljac, pa je za nagradu nakon rata dobio 3 jutra zemije u Slavoniji i spomen-sat. po struci bio je ekonomist: — uz njega, su iz Promine još bili solunski dobrnvoljci : kasniji redar Maćurlija Džapo, lugar Mile Mlinar i Mile Zelić).
Šimin sin Krste postat će načelnik u novoj državi“.

Evo i nastavka teksta…..

************

Za načelnikovanja Šime Ćorića otvorene su dvije osnovne škole: u Razvođu 1891. i u Lukaru 1905 (41).

Izvršeno je drugo miniranje 1895. sedrenih brana na Čavlinovu brzaku u Marasovinama i na Bilušića buku u Ljubotiću- Sličan pothvat izvršen je i 1834. godine. Ponovljen je na žalost 1953. i 1954. godine (42).
Iako se htjelo time osloboditi plavljenje plodnih njiva (luka), učinjen je teški oštećaj specifičnih Krkinih vapnenastih naslaga, koje je čine svojevrsnom kraškom rijekom i svrstavaju u prirodne rijetkosti, ne samo kod nas već i u Europi.

Potkraj 19. st. počelo se pomišljati na iskorištavanje Krke u svrhu dobivanja električne energije. Oko je palo na gotovo najljepši njezin dio od Brljana do Miljacke, gdje su smještena 4 divna slapa na dužini od 4 km.
Jedan od njih, Manojlovac smatra se najljepšim Krkinim slapom (43).
I upravo tu je zapelo oko da se izgradi hidroelektrana.
Prof. Josip Modrić počeo je još oko 1890. poticati jednog Belgijanca u ovom pravcu, pa se taj stranac prvi prihvatio studijskog izučavanja o korištenju slapa Manojlovac.
Spomenuti Modrić uspio je prvi dobiti dozvolu da može koristiti manojlovački slap, s ograničenjem 15 m3 u sekundi i na visini kvote od 62 m.
On se dapače bio dogovorio i s jednim tršćanskim elektrokonzorcijem.
Priredio je 24. rujna 1899. na Manojlovcu zapaženu svečanost (44).

Do ostvarenja hidroelektrane na Miljacki došlo je 1907. zaslugom tvornice Sufid u Šibeniku (Crnica), koja je producirala kalcij karbit (18 tisuća tona godišnje) i umjetno gnojivo — cianamid (7 tisuća tona godišnje).
Elektrana se gradile nekoliko godina. Naši su stari često pričali kako su volunjska kola vukla dijelove turbina iz Drniša do Manojlovca.
Na Brljanu je izgrađena brana da voda iz Široke može obilno teći ponajprije tunelom (840 m); zatim kanalom (870 m) (45).
Elektrana je Sufidu donijela korist i isplatila uloge.
Četiri Krkina slapa ostala su pretežni dio godine bez vode i ljepote.
Općina je ubirala porez i kasnije posebni dodatak.
Od tih prihoda počelo se nagrađivati i načelnika za rad. Tako je drugi prominjski načelnik Šime Ćorić potkraj svoje časne službe bio nagrađen redovitom plaćom koja sigurno nije bila visoka.
Dovršio je načelničku službu zaslužnu i dično 1909., upravo u trenutku kad se u Dalmaciji završavao uspješno polustoljetni nesustali boj za hrvatski jezik na svim područjima javnog života (46).

____________________________________________________________

Napomene:

41. Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975, d. II, str. 103 (izd Školskog vjesnika).
-Osim ovog podatka navedeni su podaci za još neke škole u Promini.
Tako tu čitamo da je osnovna škola u Oklaju (kod Kule u Varatovim kućama) otvorena 1868.
Međutim, prema NL od 11. 07. 1888 (br, 54, str, 3), škola radi od 1864.
Navodi se na istom mjestu također netočan podatak o početku osnovne škole u Mratovu 1868.
Svatko u Mratovu i u Promini zna da je ta škola otvorena neposredno pred drugi svjetski rat.
Potvrdu da u Mratovu nije prije bilo škole daju podaci iz šematizma franjevačke provincije (kojoj pripadaju prominjski fratri) i šibenske biskupije, koji navode prominjska sela sa školom i koliko ima razreda, ali uz Mratovo nigdje nema toga podatka do 1940.
Jedna velika netočnost koja može u krivom pravcu odvesti izučavatelje školstva u Promini!
Taj promašaj nas stavlja u opreznost i za druge podatke, jer se ne navode izvori.

42. Mladen Friganović: Krka. od antičkog Titiusa do nacionalnog parka. Zagreb 1984. str. 51.

43. Friganović, nav. dj. str. 59.
44. Don Krsto Stošić: Rijeka Krka. Šibenik 1927. str. 21—22.
45. Stošić, nav. dj. str. 25—26.
46. Rudolf Horvat: Hrvatski preporod u Dalmaciji. Zagreb 1935, str. 103.

************

Nastavlja se….pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/09/1631022294/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice3-dio.html

Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/08/1630975298/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice.html

Nadopuna posta:

U postu pod naslovom:
"Ankica Čilaš Šimpraga-MUŠKA OSOBNA IMENA U PROMINI -V dio"
Link:http://promina.blog.hr/2012/08/1630985503/ankica-cilas-simpragamuska-osobna-imena-u-promini-v-dio.html

...citirao sam Ankcu Čilaš Šimpragu koja u svom tekstu navodi:

"Naime, školovanje stanovništva osjeća se kao sve veća potreba pa je i u Promini, u Oklaju, otvorena prva osnovna škola godine 1848. (v. Obad 1990: 120)."

Ponovit ću opet Napomenu iz knjige MVĆ:

41. Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975, d. II, str. 103 (izd Školskog vjesnika).
-Osim ovog podatka navedeni su podaci za još neke škole u Promini.
Tako tu čitamo da je osnovna škola u Oklaju (kod Kule u Varatovim kućama) otvorena 1868.
Međutim, prema NL od 11. 07. 1888 (br, 54, str, 3), škola radi od 1864. .....

Svakako, trebalo bi provjeriti da li je školstvo u Promini započelo radom osnovne škole u Oklaju 1848. godine, 1864. godine ili 1868. godine?

Još bi nešto prokomentirao u tekstu MVĆ:

"Spomenuti Modrić uspio je prvi dobiti dozvolu da može koristiti manojlovački slap, s ograničenjem 15 m3 u sekundi i na visini kvote od 62 m.
On se dapače bio dogovorio i s jednim tršćanskim elektrokonzorcijem.
Priredio je 24. rujna 1899. na Manojlovcu zapaženu svečanost. (44).

O ovoj temi sam pisao pod naslovom:
"Car Franjo Josip I i carica Sissy u ponovnom posjetu Manojlovcu"
Link: http://promina.blog.hr/2011/06/1629304121/car-franjo-josip-i-i-carica-sissy-u-ponovnom-posjetu-manojlovcu.html

....a na tu temu imam i članak u Arhivi prof. Ante Vladimira Bikića, pa ću i njega uskoro objaviti...

"Naši su stari često pričali kako su volunjska kola vukla dijelove turbina iz Drniša do Manojlovca".

Ovdje je važno napomenuti da su dijelovi za HE Manojlovac ili HE Miljacka stizali uskotračnom prugom do "rampe" u Razvođu- (današnje granice Općine Promina i grada Drniša...gdje se i danas nalaze ostatci malene "željezničke stanice") iz Šibenika...a do Šibenika su stizali brodom.
Od Razvođa do Čitluka, djelovi su prevoženi posebnim strojem "lokomobile", (ako se dobro sjećam), a od Čitluka do elektrane na volovskim zapregama.
Tada (1904 godine), nije još postojao niti makadamski put između Čitluka i Puljana, pa je trebalo otkupiti zemljište, kako bi se napravila cesta.

Da se ne ponavljam, o tom sam pisao pod linkom:
http://promina.blog.hr/2007/01/1622046685/ponavljanje-gradiva-iz-povijesti-promine.html

"Na Brljanu je izgrađena brana da voda iz Široke može obilno teći ponajprije tunelom (840 m); zatim kanalom (870 m)"

Voda od jezera Brljan ili Široko teče do HE Miljacka tunelom u dužini od 1588,9 metara, a tunel ima pad od 0,248%.

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

- 11:21 - Komentiraj post (0) - Link posta

petak, 24.08.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVĆ "Prominske obljetnice"

Oznake: Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Prominske obljetnice

- 14:05 - Komentiraj post (0) - Link posta

četvrtak, 04.11.2010.

Priča o spomeniku „Prominskoj obitelji“

Na spomenik Prominskoj obitelji, koji se nalazi kod kapele sv Roka u Čitluku, odavno smo se navikli,
a vjerojatno se malo kad zapitamo kako je on uopće tamo dospio?

Nedavno sam pronašao jednu knjigu u kojoj naš prominjac povjesničar dr Zdravo Dizdar priča sa svojim ujakom fra Mirkom Validžićem Ćelkanovićem između ostalog i o ovom spomeniku.

Knjiga se zove:

*Zdravko Dizdar i suradnici*

„ŽIVOTNI MILJOKAZI MIRKA VALIDŽIĆA ĆELKANOVIĆA

PROMINJSKOG KNJIŽEVNIKA I KAMENOVANOG ŽUPNIKA“

Evo isječka iz knjige, koji se bavi spomenikom Prominskoj obitelji, u cijelosti:

*************************************************************************

- Spomeno si, ujče, odliveni spomenik Prominjskoj obitelji, koji je privremeno postavljen u dvorištu fratara
u Vrbanićevoj ulici, u Zagrebu na Kandeloru 1994. Kako je i zašto došlo do tog ostvarenja?

- Prid desetak godina razmatrao sam o samoopustošenju Promine - što nije samo slučaj s njom - od 1960.
dalje, kad je iselilo 70% stanovništva mlade i sridenje dobi po Hrvatskoj, naročito u Zadar, i u inozemstvo,
pa mi pade na pamet: bilo bi dobro postaviti spomenik Prominjcu, nek se zna da je živio tu od Bog zna kada.

Znao sam da za prikupljanje priloga moram tražiti dozvolu od komunističke vlasti i di bi ga postavio.
To nisam htio. Zato sam se obratio nikim Prominjcima u Sjedinjenim Državama Amerike, posebno u New Yorku,
a i u Kanadi, da li bi podržali namisao.
Najmanja uplata 100 dolara, a kumstvo 500 dolara.
Pridložio sam da ga postavimo u perivoju sv. Roka u Čiduku gornjem, jer to je privatno vlasništvo fratara, i to uz
cestu, vidljiv sa svih strana.
Odaziv je bio zadovoljavajući.
Moj daljnji rođak Ante Validžić iz Puljana razaslao je raspis i prikupio 3.700 dolara, uglavnom kumova.
Ostali su mi poslali još 3.000, a ja sam dodao, primljenih od njih, 500 dolara pa je tako prikupljeni novac
narastao na 7.000 dolara.
Za ovu namisao znao je samo naš vrli umjetnik akad. kipar Vlade Radas.
On je imao svojih nacrta za spomenik koje ja nisam do privatiti. Htio sam stojeću figuru.
Kako je vrime proticalo palo nam je na pamet da bi tribala i Prominjka - supruga.
Cina bronze rasla je svake godine 100%, a novac se nije povećavao.
U bojazni da nećemo moći ništa ostvariti, neposridno prid rat odlučismo rizikati i izraditi model i dati ga livati.
To smo i pogodili s livaonicom Ujević za 20.000 DM.
Ali vrag nikad ne spava. Niki Prominjac, ili više njih, provuče kroz uši kiparu da bi i njemu ništo tribalo dati.
I on zatraži polovinu od redovite pristojbe - 3.500 američkih dolara.
Još ostane toliko.
Ujević završi livanje, s dodatkom u poslidnji čas malog Prominjca između roditelja, svi u narodnoj nošnji.
Kad je bilo odliveno, Ujević zatraži isplatu i da uklonimo iz livaonice.
Morao sam pozajmiti 15.000 maraka.
Smistili smo ga u prikrajak samostana naših dičnih i susretljivih fratara u Vrbanićevoj ulici, dok ga besplatno
za Kandeloru ne postavi na privremeno postolje u sridini fratarskog dvorišta ugledni graditelj Ivica Vučić Krivić.
Za taj širokogrudni dar postao je kum Spomeniku.
Jednako i umjetnik V. Radas radi smanjenja pristojbe za 50%, Mile Svetina Burić za darovane dvi nevelike
mirovine, Pešo Čavka i Ivica Bračić.

Obratio sam se više puta Prominjcima u Zagrebu, među kojima ima i bogatijih, da pomognu isplatu
Spomenika, ali su ostali gluhi, osim male nekolicine. Svi skupa dali su oko 2.000 maraka.
Neugledno, da ne rečem nečasno.
Ako ja budem morao platiti pozajmicu od još 13.000 maraka, onda će Spomenik biti postavljen kod
sv.Roka u Čitluku, prema prvom dogovoru s našim Amerikancima, a za to što je u mome selu.

*************************************************************************

Knjiga iz koje je citirana ova priča o spomeniku, objavljena je 1996. godine (u 500 primjeraka).
Spomenik je postavljen pred kapelu sv Roka u Čitluku, ali koje godine…i tko ga je postavio, kojom prigodom….
nisam siguran, a nisam pronašao niti jedan pisani trag na tu temu.

Ali, zato Vi svojim komentarima možete nadopuniti ovu priču…sva sjećanja su dobro došla.

Nadam se da ćete sada kad budete prolazili pored spomenika Prominskoj obitelji u Čitluku, "neki drugim očima
gledati Spomenik...., te se sjetiti začetnika ideje o njegovoj realizaciji fra Mirka Validžića Ćelkanovića.

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Čitluk, sv Roko

- 13:53 - Komentiraj post (5) - Link posta

ponedjeljak, 18.10.2010.

Zaboravljena godišnjica

Prije godinu dana, točnije 04.11.2009. napisao sam post pod naslovom:

„Kako je došlo do ostvarenja Prominskih slavlja u Zagrebu?“

Link na post:

http://promina.blog.hr/2009/11/1626941514/kako-je-dolo-do-ostvarenja-prominskih-slavlja-u-zagrebu.html

A u tom postu mogli ste pročitati:

----------------------------------------------------------
Već dugo godina razmišljamo i dogovaramo se, kako bismo utanačili Prominjski dan (ili dane) u Zagrebu, jer je misao o tome potekla od samih Prominjaca.
Nakon zrelog razmišljanja došli smo do zaključka da su najzgodniji dani:-nedjelja iza Male Gospe, iza 8. rujna, - i nedjelja iza Kandelore-Svijećnice, iza 2. veljače, jer su ti blagdani za katolika iz Promine od pamtivjeka veoma svetkovani dani!
Dakle, čekamo Vas u što većem broju ovu godinu-1975.-u nedjelju 14. rujna u crkvi Majke Božje Lurdske….Okupimo se pred crkvom bar četvrt sata prije, jer će misa započeti u 10 sati.
Uspjeh Prominjskog katoličkog dana u Zagrebu ovisi o svima nama!
Obavijestite i potaknite sve naše katolike Promince!
Svetište Gospe Lurdske izabrano je zbog toga, što su Franjevci vjekovni župnici Promine.
Pokažimo svi dužno razumjevanje za se i pravu volju, i odazovimo se korisnom pozivu!
Očekuju Vas radosna srca Vaših dušobrižnika i mještana.
Potpisani su: šibenski biskup, prominski župnik i svi prominjski misnici.

Promina-Zagreb, rujan 1975.

----------------------------------------------------------

Dakle, ove, 2010 godine, Prominci su se u Zagrebu trebali sastati po 35 put!
Veliki je to razlog za slavlje, i iz tiska je povodom te godišnjice trebala izići knjiga/ljetopis fra Mirka Validžića Ćelkanovića posvećena Prominskim okupljanjima u Zagrebu.

Nedavno sam razgovarao sa Zvonom Barom koji je pripremio Ljetopis za tisak, i pitao Ga hoće li isti uskoro biti tiskan, ugledati svjetlo dana?
Kako sada stvari stoje-izgleda da interesa za to nema.

Vrijeme brzo prolazi, i život proleti u trenu.
Sagrađene kule nasljeđuju oni koji ih nisu ni sanjali, i one se polako ruše.
Zvuk dvojnica i dipala ne odjekuje nakon nedjeljnih misa.
Utuhnula je pjesma, a ostala su sjećanja onih koji žive.

A što kad i oni odu Martinu, Mijovilu i Gospi?

Ovaj post pišem, jer me zanima što Vi mislite o tiskanju fra Mirkovog Ljetopisa?

Jednog dana nas neće biti, ali će u nekoj knjižnici jedan studen ugledati na polici knjigu na čijim će koricama (možda, ovisi o svima nama) pisati „Ljetopis Prominskih susreta u Zagrebu“....i tada će iz pepela oživjeti jedna Promina, koje kako sada stvari stoje (Promine kao u toj priči) više neće biti.

Eto, baš me zanimaju Vaši komentari vezani uz ovaj Ljetopis!

(Više o samom Ljetopisu pod linkom:
http://promina.blog.hr/2009/07/1626513865/fra-mirkov-ljetopis.html)

Oznake: Prominska misa, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 11:58 - Komentiraj post (2) - Link posta

utorak, 08.12.2009.

Od zore do sumraka VI dio

Evo i trećeg dijela priče:

VRAGOLIJA PILIPA I MATE

Dok su oni nailazili cestom prema groblju, Pilip i Mate iskovaše vragoliju. Zgrabiše jarčića i donesoše na prozorčić mrtvačnice. Drže ga čvrsto da ne iskoči.
Kad su Rupljani bili nadomak groblja dvadesetak lakata, čuje se potihi razgovor:
- Eto, tolike godine prolazimo kraj ovog šumovitog i mrmoritog groblja, o kojem se priča da se u njemuplašila ukazuju, a mi nikada ne doživjesmo ništa prolazeći već tolika ljeta u pola noći.
Dok su oni bili u riječi i sve se više primicali groblju, Pilip i Mate ugrizoše zubima jarčića za oba uha, on se od bola raskrivi, raskmeči tolikom žestinom kao da ga kolju. I tada među Rupljanima nastade takav metež, zapomaganje, bježanje da je nemoguće sve to u smršenom odvijanju pratiti.
Kad se prolomila kmeka jarčića iz neposredne blizine, oni su tako silovito i preplašeno poletjeli s magaradima u visoke i otporne kukuruze da su se u trenutku spleli. Strah, mrak, nepoznato kretanje, iza kukuruza vinogradi, sve je to toliko zaplelo i životinje i ljude da nitko nije više znao ni što radi ni kamo bježi. Pucaju samari, padaju kasete (drvene visoke kutije) grožđa i smokava, okrzne se nekome nos o grane vinove loze, pucaju košulje, gube opanci, strka, zbrka ne sustaje, nitko ne zna ni gdje je ni kamo bježi.
Pilip i Mate sledili se od neviđena prizora, koji nisu mogli predvidjeti u svojoj dječačkoj glavi, iako ne mogu dogledati zbog mraka što se sve zbilo, skutrili su se ispod prozorčića, pustili jarčića na miru, zašutjeli i od straha se oznojili. Oni smišljali vragoliju, a ispalo zlo i po. Što sada? Kuda, kamo? A ako Rupljani otkriju tko je sve to skuhao i uhvate ih? Kući ne smiju, dok ne osvane. I što reći svojima? Nikako nisu uspijevali pratiti tijek svih tih pitanja i posljedica i naivne krivnje.
Rupljani su se obezumljeno razbježali Mratovačkim poljem i ne znajući dokle su stigli i što bi svaki od njih trebao učiniti. Tek kad se počelo rasvićati, počeli su pomalo dolaziti k sebi, pronalaziti jedan drugoga, tražiti svoje magarce po vinogradima i žitištima i približavati se samom početku prepada. Dok još ljudi iz obližnjih zaselaka nisu izmilili iz svojih kuća, počeli su skupljati potrgane samare, isprevrtane kasete i spašavati što se može. Kad su se svi iskupili, životinje pobrojili, nezgnječeno grožđe i smokve koliko toliko pokupili, prekrstili su se, pomolili kratkim uzdahom svetoj Ani i svetom Martinu da im se gore zlo ne dogodi i krenuli otužno stranputičnim puteljcima svojim kućama uz čvrsto obećanje samima sebi da više nikada ne prođu uz groblje svetoga Martina noću, po mraku. I tako je bilo dugo godina. Ali kao što svaka rana zaraste i najgorča uspomena pomalo s vremenom izblijedi, tako je ova nezgoda nakon stanovitog vremena zaboravljena.
Pilip i Mate ostali su dugo ščućureni ispod prozorčića mrtvačnice. Najednom je Mate prekinuo šutnju i rekao Pilipu:
- Idemo kući.
- A što ćemo reći našima?
-Pa samo ono što se zbilo: Kad su Rupljani nailazili, začuo se veket jarčića iz mrtvačnice. Oni su pobjegli preko polja, a mi klisnuli u suprotnom pravcu, preko Nečvena kući.
Razdanilo se, pripeklo sunce na blagdan svete Ane, svijeta kao u pčelinjaku. Svatko pogledao na uzglavak Zagarića njiva, polomljeni kukuruzi, slomljen po koji panj vinove loze, tu i tamo leži po koja zgnječena smokva ili grozdić grožđa, čudi se i odmiče u crkvu. Zagarići pažljivije promatraju noćašnju nerazjašnjenu nezgodu i sliježu ramenima. Nitko ne zna kako se sve to zbilo. Malo rašire ruke i reknu: "Fala Bogu da nije bilo i gore".
Pilip i Mate drže se malo po strani, ne govore ništa, ali u duši im zori odluka da nikada više neće igrati se opasnih i nepromišljenih vragolija. Bilo im je žao Rupljana, njihovih magaraca i štete koju su pretrpjeli.
Vrijeme je pomalo sve prekrilo zaboravom dok Pilip i Mate ne otkriše svoj mladenački neslani i skupi nestašluk.

DANICA 1989.

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:00 - Komentiraj post (0) - Link posta

nedjelja, 06.12.2009.

Od zore do sumraka V dio

Evo drugog dijela priče:

VRAGOLIJA PILIPA I MATE

Uskočiše hitro kroz prozorčić i skutriše se oko njega da promatraju hoće li kiša biti rodna ili će to samo biti prolazni ljetni lagani pljusak. Dok su oni tako razmišljali, osjete da se nešto miče u mrtvačnici. Skameniše se, srce se spusti u petu, mladi mozak zastade. Sva sreća da su dvojica, a ne samo jedan. I dok su oni tonuli u bezdan nestajanja, opali grom u neposrednoj blizini. Da li u koji brijest u groblju ili malo dalje, to nisu mogli procijeniti, ali bljesak je bio dragocjen. Osvijetlio im je mrtvačnicu ko u po bijela dana i oni jasno vide jarčića, koji se skutrio i podrhtava. Sjetiše se da je to sigurno dotjerao sakristan (zvonar, remeta) i ostavio za sutrašnji blagdan. Bio je davni običaj da župnik na svetu Anu (kao i na sve ostale župske blagdane) počasti fabricijere (crkvene starješine) i ostale pomagače pečenom janjetinom i žeženom žutinom. Ta ih dosjetnica blaženo smiri, ježurci okopniše iz mladih žunta (žila), ali jezik još osta neodvezan. Šutjeli su neko vrijeme u mraku i noći i pribojavali se neizvjesnosti. Kišica je proletjela i nestala, trag joj je bio tanak. Rastupiše se oblaci, pomoliše zvijezde, a mjesec se upravo nakrivio toneći u bezdan iza Krke.
Dok su Pilip i Mate držali se prozorčića, zurili u noć niz kukuruze, a jarčić od vremena do vremena u drijemežu veknuo, začu se oko obližnjih kuća žagor, razgovor, ne baš bučno podbadanje, slično kad goniči potiču stoku da brže hodi.
- Čuješ li, Mate, glasove ispod Mlinarovih kuća? -oglasi se Pilip.
- Čujem, čujem.
- Šta ti misliš, šta bi to moglo biti?
- Znaš šta je. To ti je ka amen Rupljani. Sutra je subota, gone na magaradima rano grožđe i smokve na pazar u Knin.
Rupljani su, moglo bi se gotovo reći, daljnji susjedi Prominjana. Veze su s njima već davnašnje, i ženidbama i doseljavanjima. Njihovo selo Rupe, na zapad od otočića Visovca, u prisoju, miluje primorska blagodat. Od Roškog slapa, kroz Grede, pokraj Kamička, ispod starog Rogova teče mirno Krka i osvježuje polje, maslinike, borovinu. Grožđe i smokve urode ranije negoli u kninskoj i drniškoj krajini, koje velebitska i dinarska bura ne pošteđuje. Oni opravdano koriste svoje rane plodove i redovito su subotom posjećivali Knin na pazarni dan. Nije to njima blizu, najmanje je tridesetak kilometara. Magareća noseća snaga nije hitra. Treba se u petak na vrijeme uputiti da se u Knin stigne u subotu rano ujutro. Stara je istina: tko ranije stigne - brže proda.
Obično bi družina nailazila oko pola noći pokraj groblja svetoga Martina. Tu je po prilici polovina puta. Pilip i Mate su ih toliko puta dočekali uz cestu. I upitali koju smokvicu i čevuljak grožđa. Dječaci su bili željni ranih plodova, jer je u njihovim vinogradima još bilo sve zeleno. Ali Rupljani nisu bili darežljivi prema njima.
I te promjenjive večeri naiđoše Rupljani kao i obično u gluho doba noći. Bilo je podosta tovara. Malo ih je kiša oškropila, a grožđe i smokve od prašine oprala. Išli su osrednjim hodom. Prolaz kraj groblje, svetog Martina uvijek je bio opažan i u tišini. Čuli su oni priče i pričanja. Nisu čvrsto vjerovali, ali ipak...
Dok su oni nailazili cestom prema groblju, Pilip i Mate iskovaše vragoliju. Zgrabiše jarčića i donesoše na prozorčić mrtvačnice. Drže ga čvrsto da ne iskoči.
Kad su Rupljani bili nadomak groblja dvadesetak lakata, čuje se potihi razgovor:
- Eto, tolike godine prolazimo kraj ovog šumovitog i mrmoritog groblja, o kojem se priča da se u njemu………

Nastavlja se…..

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:00 - Komentiraj post (7) - Link posta

ponedjeljak, 30.11.2009.

Od zore do sumraka III dio

Evo trećeg dijela priče fra Mirka Validžića Ćelkanovića, pod naslovom:
JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ

Eto,baba Jelo, sad vidim da nisi ravnodušna prema smrti i da ti se ne žuri u raj.
E, moj sinko, želim u raj, ali nekako mi milo još malo ostati među živima, u ovoj mojoj kućici, među mojim svitom.
Ja znam da će moj anđeo stražanin sigurno po me doći u onaj dan kad dragi Bog odredi.
Kako ti, baba Jele, zamišljaš raj?
Ne znam ni ja to, Vojkane, izreći. Ali znam da je to ono najlipše što more biti.
A šta se tamo radi?
Svi spašenici s anđelima pivaju fale Bogu, pris-vetome Trojstvu.
Ti nisi nikad bila pivačica, pa kako ćeš ti onda s njima pivati?
E, moj sinko, tamo ti je sve drukčije negoli ovdje, sve priobraženo i da ne moreš lipše zamisliti. Ne da se to kazati.
I tako njih dvoje veselo posjedoše do prvog sutona. Jela malo okusi kupusa i slanine, pa zajednički nazdraviše.
Vojkan se oprosti i dobaci:
Ne zaboravi, baba Jele, dočekat me na rajskim vratima, kad i mene anđeo stražanin doprati u nebo.
Oću, sinko, ako Bog da.
* * *

I tako se ova vesela i istinita zgoda prepričavala na visoravni ispod planine Promine sve do dana današnjega. Posebno se ljudi sjetiše Vojkanove smišljene dovitljivosti kad su ga (nedavno) pratili do groblja. Kad je zvonar završio brecanje (tužno zvonjenje), okrene se prema ukopnicima i ozbiljno ih upita:
- Oće li Jela iščekati Vojkana na rajskim vratima?

Svi se smireno pogledaše i raziđoše svojim
kućama.

DANICA 1990.

* * *

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:22 - Komentiraj post (3) - Link posta

subota, 28.11.2009.

Od zore do sumraka II dio

Evo drugog dijela priče fra Mirka Validžića Ćelkanovića, pod naslovom:

JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ

Neosjetno su ali brzo prolazile godine. Jela je bila sve starija i nemoćnija. Kako je bila omanja još više se ponitila k zemlji. Javilo se i kašljucanje i stiskanje u prsima, teže disanje i češće puta morala je prileći. Godine čine neosjetno ali nezaustavno svoje.
Vojkan nije mnogo ponarastao, ali već se bližilo vrijeme ženidbe. Nikad nije mimoišao Jelinu kućicu a da se nije javio Jeli, kad god bi naišao kraj nje. Ako je ne bi našao kraj kuće, on bi provirio kroz malu ponistricu (prozorčić) i veselo pozdravio.
Triba li ti, baba Jele, šta?
-Pa i ne triba. Jedino ako se sitiš i sritneš našega mladoga dotura (liječnika), upitaj kakav lik za kašalj i zaduvu, a i reci mu da me s live strane probada ispod rebara.
- Dobro, dobro, oću rado.
Vraća se Vojkan kući iz Oklaja, gazi snijeg koji je iznenada nakijao do ispod koljena. Nabavio on Jeli ljekove i upravo da će za šantaler na vratima (starin¬ska naprava za zatvaranje i otvaranje vrata) kad čuje kako Jela naglas moli i zazivlje Boga: Pošalji ti meni moga anđela stražanina (čuvara) da me odvede k Tebi. U to Vojkan polako otvori vrata i pusti malo svijetla u čađavu kućicu. Jela je ležala uz ognjište i pomalo starkala vatru da se ne utrne, bilo je hladno. Drago joj bi da je Vojkan naišao i donio ljekarije za olakšanje. Žurilo mu se kući, već je bio sumrak, pa samo izmijeniše nekoliko besjeda, srknu dva gutljaja vina iz stare bukarice koja se pomalo grijala uz ognjište, zaželi Jeli ozdravljenje i mirnu noć i ode.
Dok je gazio snijegom i htio se domoći kuće prije mraka, prolazeći pokraj starog groblja vrati mu se u sjećanje Jelina molitva i čežnja što je ču malo prije. I tako zavezen u te misli pade mu na um pitanje: O, Vojkane, Vojkane, kako bi bilo iskušati Jelinu želju? Uvijek je bio spreman na vedru šalu, pa u tili čas sijevne mu što će učiniti. Sam se sebi počeo smijati kako mu je doletjela zgodna misao.
Zimi ionako za naše ljude na selu nema posla, još k tome napadao snijeg i Vojkan jednog podneva uputi se k Jelinoj kući. Ponio za nju malo okrepe (kiselog kupusa i malo rebara sa slaninom) i u torbu složio lancun (plahtu). Dođe pod prozorčić i čuje kako Jela starački uzdahne. Popne se lagano na pločati krov, kako je bio omanji provuče se kroz lebardu (natkrive¬ni otvor na krovu za dim) i nečujno očepi na gredicu.
Tama gotovo ko u rogu, jedva se vidi prozorčić. Oprezno se omota lancunom, promijeni glas i počne:
- Jele.
- Tko je Božji, trgne se starica.
-Ja sam tvoj anđeo stražanin (čuvar), došao sam te odvesti u raj, toliko si puta vapila. Nastade tajac kao u grobu.
- Jele, čuješ li me i razumiješ li me?
Jela se malo nadigla na svojoj slamarici, gleda po kući na sve četiri strane i napokon zamijeti staračkim posustalim očima nešto bjelkasto poput oblačka na gredici iznad prozorčića. Uvjerena da je anđeo uistinu došao po nju, gotovo nečujno se oglasi:
- Dragi moj anđele stražanine, ja jesam molila da ti dođeš po me i vodiš me u raj. I ti si eto došao, ali ja još ne bi pošla, volila bi malo kasnije.
-Ne može se, Jele, to odgađati, kad sam već tu. Ja moram izvršiti sve što mi sveti Petar naredi.
- Znam ja sve to, moj dragi anđele, ali ti bi mogao reći da me nisi našao.
- E, to nikako, jer uvijek treba reći istinu. Bog je kazao da će nas istina osloboditi. Spremi se i idemo.
Jela se sva sledenila i zanijemila. A Vojkan nije mogao dulje više izdržati pa se nasmije, skokne s gredice i očitova babi Jeli
sve što je smuštrio (smislio), rastvori malo vrata da ga Jela bolje vidi (iako je bilo hladno), pruži joj ruku, zamoli je da mu ne uzme za zlo vedru šalu, sjedne na stočić uz ognjište, izvadi iz torbe zdjelicu jela i kad se starica malo povratila k sebi, ljubezno je upita:
- Eto,baba Jelo, sad vidim da nisi ravnodušna prema smrti i da ti se ne žuri u raj.
- E, moj sinko, želim u raj, ali nekako mi milo još malo ostati među živima, u ovoj mojoj kućici, među mojim svitom. Ja znam da će moj anđeo stražanin sigurno po me doći u onaj dan kad dragi Bog odredi.
- Kako ti, baba Jele, zamišljaš raj?

Nastavlja se……

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:00 - Komentiraj post (0) - Link posta

srijeda, 25.11.2009.

Od zore do sumraka

Već vas vidim u čudu kako se pitate; „pa zar nije od sumraka do zore?“
Kad bi pisao o pjesmi pokojnog Dina Dvornika, onda bi bili u pravu, ali ovaj put se radi o jednoj sasvim drugoj priči.

Nedavno sam pronašao jednu web stranicu koja se bavi aukcijskom prodajom knjiga.

Pronašao sam dvije knjige koje su svojim pričama vezane uz život u Promini, a jedna od njih je „Od zore do sumraka“, autora fra Mirka Validžića Ćelkanovića, tiskana 1990. godine.

Knjigu sam kupio, i odlučio sa čitateljima promina.blog.hr-a podijeliti nekoliko, meni zanimljivih i duhovitih priča.

Evo prvog dijela, priče objavljene pod naslovom:

JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ

Jelina je kućica bila uvrh polja. Dijelio ih je putić kojim su prolazili ljudi za druge komšiluke i sela, a mogla su njime proći i kola koja su ustrajno vukli volovi, a ponekad i konji. Pucao je milovid pogled na Mratovačko polje, na staru crkvicu sa zvonikom na preslicu, i odmah uz nju osmerokutnu lijepu crkvu.
U Jelinoj kući nije bilo mnogo predmeta. Na jed¬noj strani ognjište s prikladima, kotlenicom, komaštrama, dva-tri bronzinića i nekoliko stočića. Uz ognjište siromašni ležaj i već pomalo izlizani biljci i sukanci. Kašun za brašno, male naćve i škip za priređivanje kruha ispod peke, lopar, sito, tava, peka, bocunići za ulje i kvasinu, bukara, bačvica za vino i vidro za pranje, vučija za vodu, sić i još koja sitnica. Sva roba bila je poslagana u drvenoj škrinji. Mala pregradica dijelila je prostor za dvije-tri ovčice i nekoliko kokica. Kuća je bila malena, niska, kamena s pločatim krovom i malim prozorčićem, tako da se ni ljeti nije dobro vidjelo, pa makar jarko sunce sjalo.
Jelino je imanje bilo malo. Naslijedila ga je od muža koji je nestao početkom prvog svjetskog rata, a mali sinčić otišao je brzo za ocem. Jela je ostala sama sa svojom samoćom. Obrađivala je svoj vrtić i svoju zemljicu, čuvala ovčice i hranila kokice, živjela u slozi i miru sa susjedima, pomagala im u većim radovima, jer je imala slobodna vremena. Tako su joj prolazili dani i godine. Sto je bila starija, rado bi zalazila k susjedima, prodivanila i olakšala osamu. Često bi izišla pred svoj kućerak, sjela na tronogi stočić i odmarala posustale kosti. Bila je mirna, tiha pa su ljudi u prolazu, a i školarci koji su tim puteljkom prikraćivali put do škole, rado zastajkivali i koju riječ s Jelom probesjedili. To je njoj bio slatki melem i olakšanje.

Među školarcima koji su svagdano prolazili ispred Jeline kuće, bio je i dječačić Vojkan (tako od milja prozvan), malen, crnoput (doseljenik, otac mu je bio austrijski oružnik), veseo i uvijek spreman na razgovor, na ugodnu šalu. Kad bi Jela sjedila pred kućom, on bi se svaki put zaustavio i malo porazgovorio. Bilo Jeli drago, a Vojkanu još draže.

- Je li tebi, baba Jele, teško živit?
- Pa i nije, sinko. Nije mi baš lako, sama sam, ali hvala Bogu nekako se vučem i duram.
- Bojiš li se smrti?
- Ne bojim. Zašto bi se bojala? Bog me je stvorio i On će me kad dođe vrime primiti k sebi.
- E, blago tebi, baba Jele, zbogom.
I tako je bivalo češće da se njih dvoje spominju, stari panjčić i tek procvala mladica. Nekad bi Vojkan izvadio iz školske torbe po koji cukerin (šećerlama) i podario Jeli da sladi krljave zube, a ona bi u nju napola skrivečki spustila po koje jaje.

Neosjetno su ali brzo prolazile godine. Jela je bila sve starija i nemoćnija. Kako je bila omanja još više se ponitila k zemlji. Javilo se i kašljucanje i stiskanje u prsima, teže disanje i češće puta morala je prileći. Godine čine neosjetno ali nezaustavno svoje.
Vojkan nije mnogo ponarastao, ali već se bližilo vrijeme ženidbe. Nikad nije mimoišao Jelinu kućicu a da se nije javio Jeli, kad god bi naišao kraj nje. Ako je ne bi našao kraj kuće, on bi provirio kroz malu ponistricu (prozorčić) i veselo pozdravio.

Nastavlja se uskoro…..

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 10:46 - Komentiraj post (0) - Link posta

subota, 25.07.2009.

Fra Mirkov ljetopis

Prije nekoliko dana, do mene je navratio Zvone Bare….
Zvone je uvijek pun ideja kada je objavljivanje/tiskanje pisane riječ o Promini u pitanju, pa tako i ovaj put nije došao „praznih ruku“.

Donio je „Ljetopis prominskih sastanaka u Zagrebu za nedjelje iza Male Gospe i Kandelore, u svetištu Gospe Lurdske od 14.09.1975 i dalje“.

Cijeli Ljetopis je napisan rukom fra Mirka Validžića Ćelkanović, a na prvoj stranici piše:

***

Ljetopis slavlja Male Gospe i Svjećnice Prominjaca nastanjenih u Zagrebu i okolici u svetištu Gospe Lurdske u Zagrebu (i ono što se smatralo potrebnim zapisati).
Započeo zapise ljetopisa svećenik Mirko Validžić (Ćelkanović) 14.09.1975. g. i radio ustrajno i nepristrano do 10.09.1995.

Mirko Validžić v.r.

***

Na brzinu sam prolistao Ljetopis, i uočio sljedeće naslove:

-Kako je došlo do ostvarenja Prominskih slavlja u Zagrebu?
-Prvi Prominski dan u Zagrebu 14. rujna G.G. 1975.
-Mala Gospa 1979
-Kandelora 1982
-Nesporazumi i razjašnjenja
-Da se ne zaboravi u 1994.
-Prominski sabor (04.06.1995.)

…. I još puno toga na preko 150 stranica, lijepo ispisanog teksta….a Ljetopis se završava se riječima autora:

***
Završavam pisati ovaj Ljetopis, koji sam ispisivao 20 godina i predajem ga župniku ocu fra Marku Duranu za arhiv Župe Promina.

Zagreb, 31.12.1995.
Mirko Validžić Ćelkanović
Svećenik iz Čitluka (g.) u Promini

***

Ali da se vratim na sam početak priče….
Zvone je navratio do mene, da me zamoli za koju staru fotografiju Prominjaca koju su 70-ih godina odlazili u Zagreb na Prominske mise.
Njegova i fra Šimina ideja je uz fra Mirkov „Ljetopis“ prikupiti što više zapisa i fotografija o druženjima Prominjaca u Zagrebu.

Na kraju bi se tiskala knjiga koja bi ostala trajna uspomena na ove događaje…..

Eto, svi Vi koji imate bilo kakve tekstove ili fotografije vezane uz Prominske mise u Zagrebu, ili osnivanje Zavičajnog kluba…Prominske noći….javite se fra Šimi u Župni ured…ili jednostavno komentirajte na Blogu što mislite o ovoj ideji.

Oznake: Prominska misa u Zagrebu, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 12:00 - Komentiraj post (0) - Link posta

ponedjeljak, 20.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina VI dio

Šest dio priče- nastavak posta Sv Mihovil –Dan općine Promina:

Osnivanje prominske općine

Zbivanja prema pisanju zadarskog »Narodnog lista«

Druga je ova točka.
Razvodje je najveći odlomak naše obćine te je grjehota da nema učione, kad imade djeca od 6 do 12 godina preko 40, koja bi ju mogla pohadjati.
A opet je u doticaju selo Lukar, te i ovi bi mogli dolaziti u učionu.

Za stan učione i učitelje imade seoske braštine.
Liepa nova kuća, koju nudjaju samo malim troškom za nutrnje prigrade, bila bi sposobna.
Prosvjeta naroda najvažnije je dobro. Naprjed slavna obćino!«

Odvažnost ostati na svome i ne popustiti pred bilo kakvim neugodnostima očituje se dopis, neobično naslovljen:
»Iz Škripca kule u Promini 25. svibnja«.

Evo tog zagonetnog dopisa. Čiji se pisac potpisao »Rebus«:

Neka mistična-pseudo-ptica, malo koju noć da nedoliće u Oklaj, gdje iztrese punu kapu tričilaži viesti, te opet odprhne: kud i kamo nezna se.

Ovako sliedi dolazit, odlazit i donosit, odkad je ova obćina hrvatskom narodu dobivena. A što je začudmo samo se znade za tu pticu po ostavljenom upljuvku nemira, nesloge, razdora i svakovrsnih osvada, skovanih u kovačiji Nepoznanovića — Nevidovića — Ortaka. Jaoh ga onom preko čije glave preleti potla sedam sati u večeri: onoga opali, ocrni, ozloglasi do zlaboga.

Do sada je pet poštenih brkova operušala. Pa uzalud sudci izslraživaoci i nekoliko stražara noćobdija vrebaju nebili joj stali u trag. Kamo prolazi, il odakle dolazi, tajna je. Nego, moglo bi se dati, da ju šalje amo onaj laži-prorok engležki, koji je proricao nazad malo godinu svrhu svieta, pa kad nije mogao potresti strahom cieli sviet, kuša nebili uzdrmao pojedine krajeve ili barem lahkoumne osobe. Da vidimo dokle će kušat našu strpljivost laži-kuga! Ovdi samo ponavljamo geslo, „istina često biva potamnjena, no ona nikad neugasne«.

Prominsku općinu posjetio je 7. svibnja 1884. carski namjesnik za Dalmaciju, koji je stolovao u Zadru general Jovanović. Isti dan iz Promine su javili:

»Danas za prvi put carski namjesnik posjeti ovu novu obćinu. Pregleda obćinski ured, župnu crkvu, pučku učionu i žandarsku postaja.

Velečastni naš župnik O. Miho Bronić prikazao je namjesniku veselje ovog naroda što se je odciepio od obćine Kninske, i velike koristi koje narod već sada crpi od samostalne obćine, premda ga sa strane Kninske često uznemiruju kriveć novu obćinu da je nametnula lugariju itd. Namjesnik odvrati da to neće smesti napredak Promine, koju nalazi puno bolju i liepšu nego mu je predstavljahu, i kojoj želi svaki napredak.
Posjet carskog namjesnika dao je priliku širenju dvostruke neistine. Na to je 24. lipnja odgovrio u »Narodnom listu« prominski župnik fra Mijo Bronić (potpisao se samo inicijalima F. MB.):

»U susjedstvu naše obćine ima nekih podlih stvorova, koji svašta izmišljaju na škodu ovog mirnog puka. Tako su uz ostalo bili kadri prikazati na visokom mjestu, da su naš velečasni župnik i tajnik bili nesporazum ni za priček carskom namjesniku, da župnik na više poruka obćine nepohiti prikazati se itd. Da je sve ovo crna laž ne treba ni kazati, ko što je puka izmišljotina što isti podli stvorovi kažu, da je namjestnik naložio upraviteljstvu obćine Kninske, nek primi na znanje nezadovoljstvo obćinara Prominskih dok bi ih naišla polovica, pa da će biti gotova prispoidba promine staroj matici itd.
Što se babi htjelo to joj se i snjelo! Ali je nedostojno, da nerečemo sramotno uzimat ovako u rieć visoka lica, pa širiti spletke u narod u podle svrhe.
Ovoliko za danas dosti, a do potrebe pjevat ćemo bistrije. Ludjaci, opametite se«.

Prominska je općina u srpnju 1884. doživjela nov triumf.

Ono što se kanilo učiniti u veljači, izvršeno je u srpnju (kad je i zgodnije). Blagoslovljena je hrvatska općinska zastava. Taj čin izvršio je neumrli don Miho Pavlinović 13. 7. 1884. »Narodni list« donio je opis proslava u tri broja. Pri kraju 1884. »Narodni list« objavio je dvije kraće informacije povezane uz općinu. U prvoj se iz Promine (4, 11.) javlja:

»Amo nemamo što nova javiti već to da je naša ukupno obćina, hvala Bogu, ovom godinom sretna u obilnosti žitnicom i vinicom. Vinu je valaj ciena liepa medju fiorina 6-7. Dodadeli dobri Bog još jednu dvili godine ovako obilne, nadamo se, da će se ovaj narod izmaknut zauvijek iz kamatničkih šapa. Tako budi«.
Druga potpisana od »Većine obćinara obavještava javnost o parnici u Beču:

»Uročena je za 19 tekućega, na ukidnom sudu u Beču, razprava u parnici obćine Prominske sa Antom Montiem, radi paše marve na općinskim dobrim. Ta parnica vrlo zanima ovo pučanstvo, koje se nada nad pravice i u Beču i u Zadru.«
Prominska općina ne da svoje.
Listajući tri godišta »Narodnog lista« (1882-1884.) uspjeli smo podosta otkloniti povijesnu nepoznanicu o nastojanju da se osamostali općina Promina, kako je do toga došlo, kad je potpisan zakon, kako je formirana, kad je bilo utemeljenje, izbor prvog načelnika.
I njegova skora odreka, kako je djelovala u godinu i po Života, tko je bio tajnik, prisjednici (Mate Validžić Dundo, Jakov Škarica, Pajan Bagić, Josip Sarić) i neki vijećnici — Bože Parać, Jakov Škarica, Fra. J. Runjić).

Ako se zbrojimo, doznali smo dostva. U protivnom ne bismo znali gotovo ništa.
Dopisi su tako rječiti i otvoreni, da nas uvode i u objektivnu povijesnu istinu i u ponosno doživljavanje svoje prošlosti Naši su stari znali ljubiti svoje i biti sami gospodari u svojoj kući.

Došli smo tako do kraja povijesne priče o osnivanju općine Promina prije punih 125 godina, kada je kako nam donosi „Narodni list“, -„Promina proslavila sretni dan u srpnju godine 1883. otvarajuć svoju obćinu«.

Tekst je prenesen iz „Prominskog glasnika“ koji je tiskan 1993. godine.
Izvorni tekst objavljen je u knjizi „Prominjske obljetnice“ koju je napisao Mirko Validžić Ćelkanović u Zagreb 1987.

Ovim putem zamoljavam čitatelje Bloga koji možda imaju navedenu knjigu, da mi se jave na e-mail promina.blog.hr-a.

Zanimao bi me i ostali sadržaj knjige, a nadam se da bi zanimao i čitatelje Bloga, koji kao ni ja još nisu pročitali tu po svemu sudeći zanimljivu knjigu.

Oznake: Prošlost Promine, Razvođe, Oklaj, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 19:09 - Komentiraj post (1) - Link posta

utorak, 14.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina V dio

Peti dio priče- nastavak posta Sv Mihovil –Dan općine Promina:

Osnivanje prominske općine

Zbivanja prema pisanju zadarskog »Narodnog lista«

Valja znati da: suložnistvo, psost na javnosti, radnja u dane svetačne, paljenje, kradja, pijančenje po krčmah, bilo je preoteto mah svakom zakonu i dospilo do najskrajnje mjere. Ali hvala upraviteljstvu obćinskom koje kroz Četiri mjeseca svog rada, stalo je ustopu mal ne svakoj nezakonitosti.

Evo stroge naredbe koju je izdalo upraviteljstvo dne 1 rujna broj 400:

1. Tkogod bude javljen da radi u dane svečane, bit će kažnen ravnicom ili globom.
2. Tkogod bude javljen da u javnosti psuje Boga i svece po šokacim i u komšiluku, bit će kažnjen tavnicom ili globom.
3. Tkogod umakne ženskicu bit će po zakonu kraljskom i crkovnom rastavljen, kažnjen pako sa tavnicom ili globom, i ovo žešće, ako ju ne može odmah vjenčati.

Ovom naredbom obćina je postigla prepohvalni uspijeh.
Evo dokaza:
Iza ove zabrane nitko nije svecem zaradio, što je prvo bilo u velikoj zloporabi osobito u vrieme jematve (...).
Krčme i dućani moraju preko službe Božje biti zatvoreni u dane svetčane, što se strogo vrši.
Najgora rana bilo je suložništvo: a odsad?
Od šesnaest koji su se napovjedili za vjenčanje cigli jedan umakao je preko zabrane, koga odmah obćina činila je ustaviti i bi kažnen tamnicom i globom.
Psosti sada nije vise čuti u javnosti.
Za ove shodne naredbe velika zasluga je našeg upraviteljstva, osobito prvoga prisjednika, Šime Ćorića, pa tajnika Čavline, koji se marljivo zauzimlju za svako dobro i koristno poduzeće na korist i napredak obćine.
Nu, neka gospoda po Kninu navaljuju na našu obćinu. Ja bih jim rekao: neka ih za to neboli glava i neka zabodu svoj rep poda se: bit će im bolje!
Ovdje mimogred spomenut mi je fuhrere Džepinu i Kneževića, koji su ustukli dobro lupežiće, tako da ti oni nesmiju obnoć više na dvor, odkada su ova dva žandara k nama došli — stoga mnogo su oba ljubljena od svijuh poštenih Prominjana koji mogu sada mirno spavati. Ako ovim redom i ovom slogom uznapredujemo, obćina Promina do malo će procvasti«.
Tako, eto prođe 1883. u kojoj se ostvari prominska volja da ima svoju samostalnu općinu i svoje domaće rukovodstvo.
Već početkom 1884. javljaju iz Promine 4. siječnja krupnu i neočekivanu vijest:
Usljed nepovoljna stanja zdravlja, dao je ostavku načelnik naše obćine častni M. Škovrlj.
Naskoro bit će mu imenovan nasljednik, koji želimo da sliedi stope osamdesetgodišnjeg predšasnika.
Njegova pravodušnost i miroljubivost ostat će do vieka medju nam nezaboravna.
Bog ga obdario zdravljem i poživio!«
Odmah se pomišlja i na »krštenja barjaka nove obćine Prominske«.
Bilo je planirano da se to izvrši već u veljači 1884., ali će taj svečani čin biti kasnije obavlje, 13. srpnja iste godine.
Dopis iz Promine, od 29. veljače 1884. suprotstavlja se dopisu »iz Kninske krajine« koje je objavilo kaludjersko klapalo Zadarsko«.
Taj dopisnik »dojmio se prominske obćine — koja mu stoji na srdcu kao djavolu očenaš (...)«.
Dalje čitamo: Sažaljiva obćinu prominsku i onoga komu je bila na pameti ona prokleta osnova odciepit ju od Knina! Ala brajne grjehota, da već nupravljaju talenti Kninski cjelokupnom obćinom (...).
Ali nek znade dopisnik kaludjerskog klapala, da je i bez njih Promina proslavila sretni dan u srpnju godine 1883. otvarajuć svoju obćinu«.
I nastavlja:
»Vlada uz želju narodnih zastupnika nije mogla što koristnieg učinit Promini, koliko odcjepit ju od nereda Kninske obćine!
Danas u Promini poliepšani su puti, stavljen je uztuk patarluku, nije već palitba i ne čuje se kradnje.
Neka dokaže Kninski sud jeli od lanjske godine bila u Promini komnisija za ubojstva!
To je sve pripisat u zaslugu upravitelj stvu obćinskom, podpomoženom zaslužnim oružnim poštovodjom Džepinom i Kneževićem.
Nu, mlada obćina da i neistra svaku na čistac mogla bi ju valjda prikorit koja stara uzorna posestrima!...
Bože dragi, vidi li!
Kroz malo vrieme, Prominska obćina izsmijavat će se mnogim drugim sa svojom dobrobiti, a navlastito onim koji joj klipove podmeću da ju prisvoje ili unište!«
Iako je prvi načelnik dao ostavku prvih dana siječnja, drugi je izabran tek nakon 3 mjeseca.
Izvjestitelj iz Promine javlja 4. travnja:
»Priznata ostavka načelnika gospodina Škovrlja, bi odabran u sjednici na 31 p. m. za novog načelnika obćine Prominske gospodin Šime Ćorić, a za prisednika gospodin Mate Validžić. Da bude sretno!«
Uvid u zbivanja, uspjehe i poteškoće razabire se iz »osobitog dopisa« iz Promine koji je pisan 10. svibnja:
»Svaki dobromisleći Prommjanin radošću uvidja koliko je napredka postigao kroz ovu samu godinu od kada je zadobio svoju obćinu.
Učiona se većma od djece pohadja, a postaje žandarske koliko u Oklaju, toliko u Razvadju nebilježe već nemilih čina. Evo imade cjela godina, da se amo nepojavi nikakva kradja, palitba, šteta ili koje drugo zločinstvo!
Dojdućeg mjeseca počet će nam djelovati i poštarski ured prediljen odlukom 3 studenog p. g.
Ovo je lipi jednogodišnji plod nastojanja nove obćine.
»Kalugjersko klapalo« u svom 5. om broju, premda u njegovoj maloj glavi podrugljivo, al ipak istinu kaže kad nazivlje novu Prominsku — hrvatsku uzor-obćinu te nepravedno prekorava one, koji izradiše da se ustanovi.
Nego kad je i na nas došao rod sunčanog traka, hajdmo da nas još bolje obasja, te spomenut ću i ove dvie glavne, moleći obćinsko upraviteljstvo da ih uzme u obzir.
Za Prominu je od velike važnosti da u obćini bude ustanovljen nagodbeni ured, nek bude dozvoljeno činiti pogodbe i obveznice, a to jedno, jer smo daleko koliko od Knina toliko od Drniša 20 kilometara da idjemo bilježniku ili sudu: a drugo: ovim bi se zapela stupica svim privatnim činiocima takvih pisama kojim se globi sviet, i dolazi do svakakvih neprilika…..

Nastavlja se…

Oznake: Prošlost Promine, Razvođe, Oklaj, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 20:35 - Komentiraj post (5) - Link posta

utorak, 07.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina IV

Četvrti dio priče- nastavak posta Sv Mihovil –Dan općine Promina:

Osnivanje prominske općine

ZBIVANJA PREMA PISANJU ZADARSKOG »NARODNOG LISTA«

Nakić izusti jezgrovit govor, zahvali Prominjanima i odvrati im nazdravice. Pri svršetku svakog govora završivalo se: »Živili Prominjani«! »Živila hrvatska obćina Prominska!« Poslije toga pjevale su se svakovrsne narodne pjesme. Milota je bilo slušati osobito Niku Vežića, Matu Kulušu, otca Ritorevića. Čast vama, dični Drnišani, čast vami, vriedni prijatelji, koji nam odvažnošću pokazaste da ste nam prijatelji mi se dičimo, kad iz vaših krjepkih grla puče ko grom iz vedra neba onaj divni uzklik: »Živila hrvatska nova obćina Prominska!« Ćutimo da vi svi razumite što nas od davno tištilo, te u ime bratske ljubavi i vami, Knjinjani, govorim. Sve nas je jedna hrvatska majka rodila, i jednim hrvatskim mliekom zadojila, sve nas je jedna hrvatska krv razplodila, i jednim hrvatskim opojila: svi smo plod jednog hrvatsko sjemena: u jednu rieč, svi smo braća Hrvati: zato mi naš hrvatski narod ljubimo, s njime se veselimo i bratimo. Napomenuti mi je da i ovi dan sliedile su zamjenite i vesele nazdravice. Sobet svrši s prelogom otca Jerka Runjića, predsjednika odbora, da se podigne spomenik dana 23. srpnja. Predlog bi dragovoljno primljen, pak okolo 7 sati u najvećem veselju razstadosmo se«.
Točno 8 mjeseci je prošlo od dana, kad je car po-pisao zakon o ustanovljenju nove hrvatske općine u Prominini (22. 11. 1882.) do izbora prvog prominskog načelnika Marka Škovrlja iz Razvođa (23. 7. 1883.). Rođendan općine obilježio je novo razdoblje cjelo-kupnog prominskog naroda od oko 6000 žitelja u 9 kapitanija (petnaestak sela). Već u kolovozu naišao je u Prominu neimenovani došljak, koji se potpisao »Istinović« u spomenutom listu (od 1. 9.) i evo što piše:
»(...) Zašao sam takodjer i u Prominu, kupovati vina. U istinu prevario sam se jer ga sada kod njih malo ima, a i to što jest, skupo je i nezdravo. Nego drago mi je. Što sam vidio Prominu i njihovu novu obćinu, koja do sada u redu napreduje Osvjedočio sam se i to da svečanost, koju su ima mjesec dana obavili bila je slavna i oduševljena, da nije moglo bolje. Pohvalno je što su svoga mješćanina učiniliza tajnika: N. Čavlinu«.
Kako je djelovala nova prominska općina prvih mjeseci svoga života u 1883. imamo dva dopisa u »Narodnom listu«.
Prvi se odnosi na zauzimanje općine da željeznička pruga od Splita do Knina, iz Drniša ide preko Promine. Nude se veliki ustupci. Dopis je upućen iz Promine 22. rujna 1883.
»Po predlogu načelnika M. Škovrlja, u sjednici našeg obćinskog vieća od 4. tekućeg bijaše jednoglasno zaključeno blagodariti državi sva obćinska dobra, koja bi zauzela željezna pruga produženjem od Drniša do Knina, a takodjer podati vlastita zemljišta su polovinom njihove vrjednosti Ovih bi posve malo susrela željeznica, ako bi se držala onog pravca, kao što je nazad desetak godina bilo mjereno, i kako znakovi i danas obstoje.
Na tom temelju odposlala je od obćinskog upraviteljstva N. V. molbenica, koja cienimo, imat će povoljan uspjeh za nas, uslied temeljitih razloga u istoj navedenih.
Krenuvši produženje nove željezne pruge od Drniša do Knina preko Kosova, jedno: prošla bi neizključivo sve preko vlastitih zemljišta prve vrste, koja bi se morala platiti pod skupu cienu: drugo: oni predjeli su močvarni, te kao takovi nestalni težnji željeznih vlakova: a treće nebi imala nikakva važnog prometa u porednim pravcima. Dočim, krenuvši putem Promine, susrela bi odmah rudno ugjjevlje u Velušiću vlastitosti gospodina Ante Makale iz Šibenika: susrela bi pak ostalih rudnih predjela, kojim Promina obilatuje, ali još uvijek uzaludno spavaju. Umnožila bi se osim toga radja plemenite vrsti našeg raznobojnog mramora, a takodjer i ona obilatog bielog kamena, što u Dalmaciji na riedkim mjestima se nahodi: te privozbom gore napomenutih predmeta bila bi koristna prihoda državi, a istidobno bilo bi kao za priporodjenje našeg naroda, koji bi našao u svom mjestu radije, te ne bi bio biedan prinužden neprekidnoj izseobi po svietu. Dragovoljno čitamo o tom shodne brazde u našem »Narodnom listu« i zahvaljujemo skladu braće nam Drnišana koji vazda bijahu i jesu pri ruci svojim Prominjanim, istodišućim duhom hrvatskim. Sretno nam živili! U svakom poslu rad — Bog pomaže sklad.«
Koncem studenog je objavljen, a 24. 11. poslan »osobiti dopis« iz Promine, u kome se podrobno razglaba uspješan rad i nastojanje mlade općine.
Promotrimo ga uglavnom u cijelosti:
»Pošto odavna ne vidi se željenih viesti i pošto su se izvrgli ovdješnji dopisnici, i pošto mnogi prijatelji znatiželjni su čuti rad nove Prominske obćine: stoga usrdno vas molim za malo prostora u cienjenom vašem listu.
Nova obćina, mora se jamčiti da u svakom pogledu napreduje. Nek necieni nitko da je to lahk posao, novu obćinu ustrojit, ništa ne imajući pri ruci, nego mnoge protivštine raznih neprijatelja domaćih i izvanjskih, ni jednog novčića za po trošak, boreć se raznim nezgodom, koje su i starim obćinama gdjegod od velike neprilike, a kamoli ne novim. Principis obstat, govori latinska poslovica, pa to znajuć naši upravitelji nove obćine, odmah su se iz početka svu požrtvovnost i pomlju uložili, radeć sdušno i odvažno, za materijalno i moralno dobrobiće žitelja. Evo glavnije točke napredka. Puti glavni popravljeni su pod povjerenikom Kirchmeyerom, a sada se nastavljaju popravljati i popriečni. U poslidnoj obćinskoj sjednici od 16 listopada bi izabran odbor od petorice viećnika koji će se postarat, za pripravljanje potrebitog materijala za gradnju nove kuće: za koju jur počelo se je vaditi kamenje. Uz ostale nedoskočice; obćini se je brinuti i za zapuštenu moralnost. Valja znati da: suložnistvo, psost na javnosti, radnja u dane svetačne, paljenje, kradja, pijančenje po krčmah, bilo je preoteto mah.....

Nastavlja se…..

Oznake: Prošlost Promine, Razvođe, Oklaj, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 19:43 - Komentiraj post (0) - Link posta

subota, 04.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina III

Treći dio priče- nastavak posta Sv Mihovil –Dan općine Promina:

Osnivanje prominske općine

ZBIVANJA PREMA PISANJU ZADARSKOG »NARODNOG LISTA«

Lijepim redom uputi se crkvena povorka obćinskih…članova, glavara i seoskih odličnjaka, i u liepom broju inostranih prijatelja, na glavi c. k. kotarski poglavar, sa narodnim zastupnikom. Na desnu je namjesnički tajnik Kirchmayer, a s Ijeva povjerenik Škarić praćeni trobojnicom: to sve dvoje a dvoje kroz ulicu koja vodi od kuće Ćorića do pridvorja crkvenog. Koliko na ulicah, toliko okolo crkvenog pridvorja, narod se sakupio da vidi povorku. Iz c. k. oružničke postaje, i kuća visile su trobojnice, i uresni sagovi u znak velikog veselja.
Kad povorka prispi u crkvu pred oltaron na desno zauzima mjesto c k. poglavar sa narodnim zastupnikom Nakićem, a na lievo c k. tajnik Kirchmayer sa povjerenikom Škarićem, a po niže obćinski viećnici, odličnjaci i seoski glavari sa vise brojnim narodom. Okolo 9. ga sata, započe svečano, uz gruvanje mužara sveta misa. Naš velezaslužni župnik otac Danko Marin, kroz misu, držao je uzorito prigodno slovo, kratko, ali sabrano.
Potlie, nego se dovrši služba Božja, odma se uredi povorka, kao i prvo, razvitom trobojnicom praćena do obćinskog ureda.
Oko 11 sati sljedilo je odabiranje načelnika obćinskog upraviteljstva, gdje svetčano položiše obećanje, da će točno i sdužno izvršivat svoju dužnost
Poslije toga c k tajnik Kircmheyer držao je govor s kojim se izrazi ozadovoljstvu svoga tromjesečnog boravljenja medju nami i o divoti prominskog položaja, te se osobito radova našoj krasnoj svečanosti, i pri svršetku trikrat poviknu: Živio naš priljubljeni i primilostivi cesar i kralj Frane Josip I!, čemu svi gromovito odgovoriše. Zatim ganutljivo izreče: želim da pod zaštitom mile nam hrvatske trobojnice pomognu svi mišćani, da se čim prije Promina opet osviesti! Te zaori; Živio! Živila nova obćina prominska! Živilo obćinsko upraviteljstvo! Tim je svršen prvi dio svečano-sti Okolo 1. ga sata posije podne uputiše se u priredjeno mjesto za sobet . Sa sjevera na ulasku bio je podignut slavoluk krasno izradjen, nadpisom liepim, na-rodnim mnogobrojnim zastavama, a na sriedi lepršala je carska zastava. Pridvorje šatora bilo je ukusno izkićeno svakovrstnim zelenim cviećem. Sprieda visila je priredjena pjesmica u znak veselja. Sve to bijaše pomnja i nastojanje uzoritog otca Jerka Runjića, pred-sjednika odbora za svečanost! U 1 1/2 sat u priredjenom šatoru započe sobet na kojem je bilo preko 20 osoba. Stolovi su bili krasno uredjeni, z glave zauzimaju mjesto odličnije osobe, pak sliedile su redom osobe, brez razlike staleža kao prava braća. Milota je bilo gledati svega, nazdravi caru i kralju Frani Josipu I sa trokratnim živio! Zatim se ispjeva carevka. Članovi obćinski u ime upraviteljstva kratkim govorom izraziše svoju zahvalnost caru, ministarstvu, namjesniku i zemaljskom odboru, te su se nizale svakovrstne nazdravice Strossmayeru, narodnim prvacima, Pavlinoviću, Klaiću, boriocu za narodna prava Biankini-a, svim narodnim zastupnicima, Franjevcim, pa svim odsutnim prijateljima. Sve ove zdravice bijahu nadahnute živom rodoljubljem u čisto hrvatskom smislu. U 6 1/2 sati bi završena svečanost riečim: Da Bog poživi sa prejasnom obitelji priljubljenog i premilostivog cesara i kralja Franu Josipa 1. Predsjenik odbora otac Jerko Runjić, svakom posjetni listić u znak današnje uspomene. Okolo 7. ga sata malo po malo počeše odlaziti gosti, od praćeni gromovitim pucanjem i slavljem: do 8 sati se je pjevalo. U jednu rieč svak se divio i začudio, te svaki ostav potpuno zadovoljan.«
Ni to nije bilo dosta. Osmi dan ponovilo se veselje u posebnom domaćem raspoloženju. Isti dopisnik opisuje i drugo slavlje:
»Kako sam vam jur javio u mome dopisu do 23. srpnja, bila je velika svečanost prigodom ustrojenja obćine Prominske.
Opet osmi dan sastalo se je obćinsko upraviteljstvo i velik broj viećnika i seoskih glavara, te taj dan držalo se je uspomena osmodnevnog veselja. Taj dan držao se je svečani sobet pred obćinskim uredom, u dvorani gdje upravo veličanstveno bijaše priređena trpeza.
Tko bi opisati mogao ono iskreno veselje, onu živu srdačnost, ono uredno, veličanstveno oduševljenje, koje je svakom grudi nadimalo? I taj dan nismo zaboravili, na onaj skup odličnih, veselih osoba, na živahne zamjeni te razgovore, na onaj jedini duh koji vladaše, u onom veličanstveno izradjenom šatoru, na onaj red, na onaj mir, na ono veselje. Tko bi igda pomislio da će to biti u ovom mjestu, koje je bilo sasvim zanemareno i na svaki način uvrijedjeno! Ali sloga sve može: ona sloga koja je bila svedjer i biti će medju namim koja jedini temelj svakog napredka, te smo se razgovarali o onim veselim osobam, inostranih prijatelja, pak nismo zaboravili obćeljubljenog bivšeg našeg župnika Fra Bone Labora, koji nas je znao posjetiti pri našem veselju. Kad su se počele nizati nazdravice, napomenut mi je Niku Vežića kako hitro i jezgrovito sabranim riečima učini podugi govor kojim čestita Prominjanim, da jim pravica bi učinjena, i kako je moćna careva rieč smela napokon i uništila neprijateljska zanovjetanja, te pri svršetku nazdravi Prominjanim, koji mu odvratiše: Žvio! Za tim c k. tajnik Kirchmeyer, držao je govor o svom boravljenju u Sarajevu, te se laskavo izrazi naliepe uspomene, koje su ostavili po cieloj Bosni Franjevci, te im nazdravi
Njemu odvrati podugim O. Fra Andrija Copić. Zatim c k. poglavar držao je sabrani govor, te pri svršetku nazdravi Prominjanim, obećavajuć jim laskavo da će jim svedjer gdje bude potreba na ruci biti. Dignu se za tim c k. povjerenik Škarić. Divota je bilo gledati kako mu sabrane rieči izlaze iz poštenih usta, te pri svršetku i on nazdravi Prominjanim, obećavajuć jim laskavo da će jim svedjer gdje bude potreba na ruci biti, te pri svršetku i on nazdravi Prominjanim. Dični narodni zastupnik Nakić izusti jezgrovit…..

Nastavlja se…..

Oznake: Prošlost Promine, Razvođe, Oklaj, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 22:28 - Komentiraj post (0) - Link posta

utorak, 30.09.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina II

Drugi dio priče- nastavak posta Sv Mihovil –Dan općine Promina:

Osnivanje prominske općine

Zbivanja prema pisanju zadarskog »Narodnog lista«

Uzdam se da ga svak znade, a tko neznade, mogao ga je upoznati iz dopisa od okolice Kninske od dneva 9 tekućeg mjeseca. Kninska obćina izdala je predračun za ovu godinu. Čujem da od svih glavara povraćen je kao nepriznat a to, jer nije naznačen ni jedan dio što Promina plaća.
Oštra zima, koja je ledila nemilo u Dalmatinskoj zagori 1883. i prouzročila krepu janjčića nije usporila priprave za početak rada nove općine. Vesela vijest pojavila se u "Narodnom listu" 2. svibnja:
"Ustrojila se napokon, iza dugih osam godina molba i prepiranja Prominska obćina. Upraviteljem nove obćine bio je imenovan tajnik Kirchmayer. Uz to je namjesništvo razpustilo i obćinsko vieće Kninsko, a politički povjerenik Škarić bio je imenovan upraviteljem Kninske obćine«.
Nakon obavijesti iz Knina, od 5. svibnja, da je općina razpuštena i da (...) gospodin Grisogono čini nam se da je dovršio sve što je bilo potrebito za Prominu, te će tamo do koji dan bit izbori (.,..)« stiže iz Promine važna informacija (pisana 5. 5.):
Danas nam je stigao iz Zadra gospodin Kirchmayer, vladin povjerenik za ustanovljenje obćine Prominske. On bi željno i srdačno dočekan i primljen sa klicanjem premilostivom kralju Franji Josipu, koji je našu pravednu želju uslišao. Grmljavina mužara i pušaka i veselje oko zastave kod kuće Josipa Bandala-Ćorića bijaše neopisivo u naroda živila nova hrvatska obćina Prominska!" O istoj stvari izvještava i kninski dopisnik (7. 5.)
»(...) Danas ću vam još nuzgredno spomenuti, da je na Spasovo u jutro prispio ovdje namještenički taj-nik Kirchmayer. Odmah u petak u jutro odputovao je u Prominu da uredi tamošnju obćinu, koja se, kažu mi, odmah od onog dana broji. Onaj isti dan poglavarstvo je na vrat na nos dogotovilo imenice za Prominu, i na 2 sata po pol noć odpremilo ih po žandarima Kirchmayeru u Prominu. Bože naspori«.
Nakon mjesec i po dana održani su izbori 27. lipnja;
"Večeras na 7 sati dovršiše se izbori naše nove obćine. Od svakog od trijuh odiela bilo je zakonito imenovano po 12 viećnika, koji će se u predieljeno vrieme imenovati obćinsko upraviteljstvo,
Zanimivo je bilo vidieti kako skladno i radnostno vrviše birači na glasovanje veleć: jesmo, jesmo po sto-put zadovoljni! Slava i hvala onim, koji nam potpomogoše do žudjenog cilja.
Mi smo svi kolici uvjereni da članovi, koji će sačinjavati upravu naše obćine biti će čistih hrvatskih načela, spravni na svaku žrtvu za milu domovinu. Živili kremen — Hrvati".
Koncem srpnja (21.7.) pojavio se u »Narodnom listu« kratki izvještaj s potpisom »Rodjeni Prominac". Evo ga u cijelosti;
»Milo mi je što mogu javiti u ovom štovanom glasilu liepi sklad naše braće Prominjana, koji rodoljubnom radu složno se savjetuju kako će svaka u narodnu korist izpasti. Takovi njihov rad pratio sam na 8 i 9 tekućeg mjeseca kad se dogovoriše o imenovanju tajnika. Reć bi da će odabrati kremen Hrvata Alfreda Dundovića sad obćinskog tajnika u Kninu (...).
Nekoliko dana iza dogovaranja koga će izabrati za tajnika prominske općine došla je brzojavna vijest iz Knina (24. 7.) o izboru prvog prominskog načelnika iz redova seljaka posjednika na dan 23. srpnja 1883.
Vijest je uputio odbor za svečanost:
»Jučerašnji dan najsvečaniji izpade. Načelnikom nove Prominske obćine jednoglasno bi izabran Marko Škovrlj. Pri sjajnom sobetu pod veličanstveno okićenim šatorom mnogobrojnim trobojnicama, preko stotine najodličnijih Drnišana, Knjinjana i Prominjana prisustvovaše slavlju.
Nazdravice nizale su se uzklikom caru, ministarstvu, zemaljskom odboru, koji uslišaše želju ovog naroda da ustanovi novu obćinu: — dičnom Strossmayeru, Pavlinoviću, hrvatskoj domovini, Klaiću, Biankinu, narodnim zastupnikom i ostalim prijateljima. Do-čekani i odpraćeni bijahu gosti gromoviti pucanjem i slavljem. Najmirnije svršila je svečanost u osam sati u večer. Sretno!«
Opširan izvještaj o prominskom povijesnom danu — izboru prvog načelnika — i o nezapamćenom slavlju objavio je »Narodni list« 8. kolovoza. Cjelovit opis svega upućen je iz Čitluka 25. srpnja. Evo ga, od riječi do riječi:
»Nedilja je 22. t. m. Sunce k zapadu oborilo, zvonik svetog Mihovila barjacima crkvenim okićen, slavljenje zvona, gruvanje mužara, ulice nakićene narodnim zastavama, navješćuju svečanost za ustrojenje nove obćine prominske. Odbor se je postarao da što veličanstvenije ispadne. Nitko nebi pomislio da će se u ovom mjestu, gdje je bio zapušten i na svaki način uvrijedjen narod, da će moć u najljepšem redu i oduševljenjem do sad nevidjenjim, slaviti preznamenito slavlje, kojeg će se naši praunuci ponosom sijećati. Dne 23. srpnja opet iz rana jutra započe slavljenje zvona, gruvanje mužara, koji naviešćuju svakom rodoljubu da se probudi veselim srcem, jer nakon jedanaeste godine posli velikih napora, odciepljuje se od Knina obćina Prominska.
Već od 6 sati iz jutra sakupljaju se članovi obćinski, seoski glavari i odličnjaci pred obćinski ured. Okolo 7 sati ugleda se kočija u kojoj je c. k. kotarski poglavar gospodin De Grižogono sa povjerenikom Škarićem, zatim sukale su se kočije inostranih prijatelja, praćene milom našom trobojnicom: na Čelu je velecienjeni narodni zastupnik Marko Nakić, načelnik Drniša sa gospodinom Markom Šupukom. Bijaše svečano dočekani uz grmljavinu mužara. Kud okom segneš, po svuda sklapaju se ruke. Sabrani prijatelji pitaju se za junačko zdravlje. Divota je bila gledati. Netom se razlediše zelenom limunjačom, i posrkaše kavu, udari 8 sati: vrijeme urečeno za Božju službu. Lijepim redom uputi se put crkve povorka obćinskih…..

Nastavlja se…..

Oznake: Prošlost Promine, Razvođe, Oklaj, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 19:06 - Komentiraj post (2) - Link posta

ponedjeljak, 29.09.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina

Danas je u Promini svečano obilježen Dan Općine.
Voditelj osnovne škole Oklaj zajedno sa djecom i nastavnicima, Načelnik Općine, Predsjdnik općinskog vijeća, Vjećnici, direktor HE „Miljacka“, direktor „Metal-Sint-a“, predstavnici Branitelja, roditelji poginulih branitelja i civila…članovi KUU „Promina“…okupili su se u crkvi sv. Mihovila i poslušali misu koju je predvodio naš župnik fra Šime Nimac.
Ispred crkve pred mramorni spomenik civilnim žrtvama položeni su vijenci i zapaljene svijeće.
Nakon toga, svi nazočni su se uputili pred središnji križ ispred zgrade općine, te i tamo nakon prigodnih riječi sjećanja na sve Promince poginule u ratu, položili vijence i zapalili svijeće.

Dan općine Promine obilježen je skromno.
Biranim riječima i stihovima ovom prilikom Prominci su se prisjetili svih onih koji nisu više sa nama.

Dan općine Promina, prilika je da se prisjetimo kako je zapravo naša općina prije 125. godina uopće nastala, tko je u tome pomagao, a tko odnemagao?
Priča je objavljivana u zadarskom „Narodnom listu“ , ali ju je „Prominski glasnik“ 1993. „oživio“ u danima kad se općina Promina opet budila nakon sna dugog tridesetak godina.

Evo prvog djela priče:

Osnivanje prominske općine (I dio)

Zbivanja prema pisanju zadarskog »Narodnog lista«
Car i kralj Franjo Josip potpisao je zakon o konstituiranju nove općine Promine 2. 11. 1882.
Proći će više od pola godine u intenzivnim pripremama da se općina uputi samostalnim putem, provedu izbori, izabere prvi načelnik, općinsko vijeće i tajnik.
Već u provom broju »Narodnog lista« 1883. izlazi 3. siječnja dopis iz Promine koji nosi nadnevak 23. prosinca 1882. Opisuje se oduševljenje prominskog svijeta na vijest da je dobio općinu:
»Bogu hvala iza desetgodišnjeg nastojanja izpunila se jedna od najprvih i najvrućih naših želja: Pormina je sada samostalna obćina. Hvala narodnim zastupnicima, a osobito našem dru. Klaiću, koji se je u to ime toliko starao: hvala vam, gospodine uredniče, koji ste kroz vaš cjenjeni list toliko zagovarali živo našu svetu stvar, hvala dalmatinskom saboru, koji je još godine 1875. glasovao zakon o ustanovljenju naše obćine, a najskoli hvala premilostivom našem vladaru, koji je zakon potvrdio. Bi li vam ja mogao iskazati sve naše veselje? Netom nam ovdje dojde vaša brzojavka, odmah odlučismo da pohotimo k crkvi i da Bogu zah-valimo. Misa je bila svečana. Prisustvovao je njoj odbor za odciepljenje obćine, glava sela, mjestno Školsko vieće, c. k. oružnici i mnogobrojno pučanstvo. Častni župnik rekao je prigodno kratko slovo, ali jezgrovito, iztičuć znamenitost događaja, koji smo svetkovali. Iza mise pjevalo se je svečano »Tebe Boga hvalimo«, a zatim carevku. Vas dan pak gruvanju mužara nije bilo kraja ni konca. Uz to dao Bog da Prominjani budu znali okoristi se svojom samostalnosti i odgovoriti onim nadam, koje uzbudjuje naša liepa pobjeda«.
Koncem istog mjeseca siječnja već se poduzimlju konkretni koraci da se općina stvarno osnuje:
»U prošlu sriedu bilo je u Zadru naročito odaslanstvo iz Promine, da pospieši ustanovljenje Prominske obćine, jer određeno je carskim zakonom. Mi smo uvjereni da će nadležne vlasti bez oklievanja učiniti sve ono što su dužne, a da pravedna želja vrlih Prominjana bude čim prije uslišana«.
Da nije išlo glatko izvještava početkom veljače zamjenik odbora za konstituriranje općine dopisom iz Čitluka (3. 2.):
»Zakon o ustanovljenju obćine Prorninske od 22. studenog, potvrdjen vlastoručnim podpisom našeg milostivog kralja, još uvjek je najveća naša utjeha, i vapijemo da se čim prije izpuni. Obćina Kninska i njezini (.,. .) potajne i javne sastanke drže da osujete naše pravedne nade, laskajući oko nekih ovdašnjih osoba i glavara, obećavajuć jim gospodstvo i blago, samo da pristanu na njihovu želju, i našu svetu stvar sunovrate. Ali mi stojimo na zakonu, a (...) nek klapaju: mi ne ćemo njihovih zlatnih obećanja, i volimo u našoj kući dvoriti neg u tudjoj gospodariti. Na oprez Prominjani! Proklet bio izdajica — svaki domovi ne!«
Zapreke ne obeshrabruju prominske rodoljube, oni svoje rade. To svjedoči vijest iz Promine od 9. veljače:
»Dan za danom neustrpljivo čekamo da se uzspostavi nova obćina odobrena od N. V. nek se uvede red i stane na rep svagdašnjim neredim, koji se zgadjaju u ovoj zapuštenoj Promini. U koliko nam je poznato, odabrano povjerenstvo od triju lica: Nike Čavline, Andre Svetine pokojnog Lovre i Mate Validžića, pribavlja marljivo potrebita za novu obćinu.
Nego molimo stariju nadležnu vlast da što skorije pospješi odciepljenje«.
Početkom ožujka opet se pojavio energičan dopis na račun protivnika prominske općine, poslan iz Čitluka 27. veljače:
»Kako sam vam već javio (...) obćine Kninske, sve moguće načine ulažu, da sunovrate naše pravedne nade, a ne obaziruć se na zakon od 22. studenog prošle godine potvrdjen od našeg milostivog kralja. U ovoj okolici kolaju glasovi da Kninska obćina i njezini (...) sakupljaju novac, i kažu da su sakupili dosad preko dvi tisuće fioirina, a to za jednu svrhu, nebili kako osujetili ustrojenje nove naše obćine. Neustrpljivo s toga čekamo dan za danom da se pospješi odciepljenje, da već neosnovana brbljanja (...) prestanu. Čujem da kažu da smo neuki i da nećemo znati upravljati obćiom. Jadni (...)! Znadu u našim očima viditi dlaku, a ne vide u svom gredu! Neka mi kažu kako su učni ljudi Kninske obćine upraviteljstvo izabrali!

Nastavlja se……

Oznake: Prošlost Promine, Razvođe, Oklaj, općina promina, MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ

- 21:01 - Komentiraj post (0) - Link posta

<< Arhiva >>

_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

subota, 01.12.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-6. dio

subota, 03.11.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-5. dio

petak, 12.10.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-4. dio

srijeda, 19.09.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-3. dio

srijeda, 29.08.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-2 dio

petak, 24.08.2012.

Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVĆ "Prominske obljetnice"

četvrtak, 04.11.2010.

Priča o spomeniku „Prominskoj obitelji“

ponedjeljak, 18.10.2010.

Zaboravljena godišnjica

utorak, 08.12.2009.

Od zore do sumraka VI dio

nedjelja, 06.12.2009.

Od zore do sumraka V dio

ponedjeljak, 30.11.2009.

Od zore do sumraka III dio

subota, 28.11.2009.

Od zore do sumraka II dio

srijeda, 25.11.2009.

Od zore do sumraka

subota, 25.07.2009.

Fra Mirkov ljetopis

ponedjeljak, 20.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina VI dio

utorak, 14.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina V dio

utorak, 07.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina IV

subota, 04.10.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina III

utorak, 30.09.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina II

ponedjeljak, 29.09.2008.

Sv Mihovil –Dan općine Promina

Opis bloga

Općina Promina

.....

...