Od zore do sumraka VI dio
Evo i trećeg dijela priče:
VRAGOLIJA PILIPA I MATE
Dok su oni nailazili cestom prema groblju, Pilip i Mate iskovaše vragoliju. Zgrabiše jarčića i donesoše na prozorčić mrtvačnice. Drže ga čvrsto da ne iskoči.
Kad su Rupljani bili nadomak groblja dvadesetak lakata, čuje se potihi razgovor:
- Eto, tolike godine prolazimo kraj ovog šumovitog i mrmoritog groblja, o kojem se priča da se u njemuplašila ukazuju, a mi nikada ne doživjesmo ništa prolazeći već tolika ljeta u pola noći.
Dok su oni bili u riječi i sve se više primicali groblju, Pilip i Mate ugrizoše zubima jarčića za oba uha, on se od bola raskrivi, raskmeči tolikom žestinom kao da ga kolju. I tada među Rupljanima nastade takav metež, zapomaganje, bježanje da je nemoguće sve to u smršenom odvijanju pratiti.
Kad se prolomila kmeka jarčića iz neposredne blizine, oni su tako silovito i preplašeno poletjeli s magaradima u visoke i otporne kukuruze da su se u trenutku spleli. Strah, mrak, nepoznato kretanje, iza kukuruza vinogradi, sve je to toliko zaplelo i životinje i ljude da nitko nije više znao ni što radi ni kamo bježi. Pucaju samari, padaju kasete (drvene visoke kutije) grožđa i smokava, okrzne se nekome nos o grane vinove loze, pucaju košulje, gube opanci, strka, zbrka ne sustaje, nitko ne zna ni gdje je ni kamo bježi.
Pilip i Mate sledili se od neviđena prizora, koji nisu mogli predvidjeti u svojoj dječačkoj glavi, iako ne mogu dogledati zbog mraka što se sve zbilo, skutrili su se ispod prozorčića, pustili jarčića na miru, zašutjeli i od straha se oznojili. Oni smišljali vragoliju, a ispalo zlo i po. Što sada? Kuda, kamo? A ako Rupljani otkriju tko je sve to skuhao i uhvate ih? Kući ne smiju, dok ne osvane. I što reći svojima? Nikako nisu uspijevali pratiti tijek svih tih pitanja i posljedica i naivne krivnje.
Rupljani su se obezumljeno razbježali Mratovačkim poljem i ne znajući dokle su stigli i što bi svaki od njih trebao učiniti. Tek kad se počelo rasvićati, počeli su pomalo dolaziti k sebi, pronalaziti jedan drugoga, tražiti svoje magarce po vinogradima i žitištima i približavati se samom početku prepada. Dok još ljudi iz obližnjih zaselaka nisu izmilili iz svojih kuća, počeli su skupljati potrgane samare, isprevrtane kasete i spašavati što se može. Kad su se svi iskupili, životinje pobrojili, nezgnječeno grožđe i smokve koliko toliko pokupili, prekrstili su se, pomolili kratkim uzdahom svetoj Ani i svetom Martinu da im se gore zlo ne dogodi i krenuli otužno stranputičnim puteljcima svojim kućama uz čvrsto obećanje samima sebi da više nikada ne prođu uz groblje svetoga Martina noću, po mraku. I tako je bilo dugo godina. Ali kao što svaka rana zaraste i najgorča uspomena pomalo s vremenom izblijedi, tako je ova nezgoda nakon stanovitog vremena zaboravljena.
Pilip i Mate ostali su dugo ščućureni ispod prozorčića mrtvačnice. Najednom je Mate prekinuo šutnju i rekao Pilipu:
- Idemo kući.
- A što ćemo reći našima?
-Pa samo ono što se zbilo: Kad su Rupljani nailazili, začuo se veket jarčića iz mrtvačnice. Oni su pobjegli preko polja, a mi klisnuli u suprotnom pravcu, preko Nečvena kući.
Razdanilo se, pripeklo sunce na blagdan svete Ane, svijeta kao u pčelinjaku. Svatko pogledao na uzglavak Zagarića njiva, polomljeni kukuruzi, slomljen po koji panj vinove loze, tu i tamo leži po koja zgnječena smokva ili grozdić grožđa, čudi se i odmiče u crkvu. Zagarići pažljivije promatraju noćašnju nerazjašnjenu nezgodu i sliježu ramenima. Nitko ne zna kako se sve to zbilo. Malo rašire ruke i reknu: "Fala Bogu da nije bilo i gore".
Pilip i Mate drže se malo po strani, ne govore ništa, ali u duši im zori odluka da nikada više neće igrati se opasnih i nepromišljenih vragolija. Bilo im je žao Rupljana, njihovih magaraca i štete koju su pretrpjeli.
Vrijeme je pomalo sve prekrilo zaboravom dok Pilip i Mate ne otkriše svoj mladenački neslani i skupi nestašluk.
DANICA 1989.
Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka
|