_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

utorak, 08.12.2009.

Od zore do sumraka VI dio

Evo i trećeg dijela priče:

VRAGOLIJA PILIPA I MATE

Dok su oni nailazili cestom prema groblju, Pilip i Mate iskovaše vragoliju. Zgrabiše jarčića i donesoše na prozorčić mrtvačnice. Drže ga čvrsto da ne iskoči.
Kad su Rupljani bili nadomak groblja dvadesetak lakata, čuje se potihi razgovor:
- Eto, tolike godine prolazimo kraj ovog šumovitog i mrmoritog groblja, o kojem se priča da se u njemuplašila ukazuju, a mi nikada ne doživjesmo ništa prolazeći već tolika ljeta u pola noći.
Dok su oni bili u riječi i sve se više primicali groblju, Pilip i Mate ugrizoše zubima jarčića za oba uha, on se od bola raskrivi, raskmeči tolikom žestinom kao da ga kolju. I tada među Rupljanima nastade takav metež, zapomaganje, bježanje da je nemoguće sve to u smršenom odvijanju pratiti.
Kad se prolomila kmeka jarčića iz neposredne blizine, oni su tako silovito i preplašeno poletjeli s magaradima u visoke i otporne kukuruze da su se u trenutku spleli. Strah, mrak, nepoznato kretanje, iza kukuruza vinogradi, sve je to toliko zaplelo i životinje i ljude da nitko nije više znao ni što radi ni kamo bježi. Pucaju samari, padaju kasete (drvene visoke kutije) grožđa i smokava, okrzne se nekome nos o grane vinove loze, pucaju košulje, gube opanci, strka, zbrka ne sustaje, nitko ne zna ni gdje je ni kamo bježi.
Pilip i Mate sledili se od neviđena prizora, koji nisu mogli predvidjeti u svojoj dječačkoj glavi, iako ne mogu dogledati zbog mraka što se sve zbilo, skutrili su se ispod prozorčića, pustili jarčića na miru, zašutjeli i od straha se oznojili. Oni smišljali vragoliju, a ispalo zlo i po. Što sada? Kuda, kamo? A ako Rupljani otkriju tko je sve to skuhao i uhvate ih? Kući ne smiju, dok ne osvane. I što reći svojima? Nikako nisu uspijevali pratiti tijek svih tih pitanja i posljedica i naivne krivnje.
Rupljani su se obezumljeno razbježali Mratovačkim poljem i ne znajući dokle su stigli i što bi svaki od njih trebao učiniti. Tek kad se počelo rasvićati, počeli su pomalo dolaziti k sebi, pronalaziti jedan drugoga, tražiti svoje magarce po vinogradima i žitištima i približavati se samom početku prepada. Dok još ljudi iz obližnjih zaselaka nisu izmilili iz svojih kuća, počeli su skupljati potrgane samare, isprevrtane kasete i spašavati što se može. Kad su se svi iskupili, životinje pobrojili, nezgnječeno grožđe i smokve koliko toliko pokupili, prekrstili su se, pomolili kratkim uzdahom svetoj Ani i svetom Martinu da im se gore zlo ne dogodi i krenuli otužno stranputičnim puteljcima svojim kućama uz čvrsto obećanje samima sebi da više nikada ne prođu uz groblje svetoga Martina noću, po mraku. I tako je bilo dugo godina. Ali kao što svaka rana zaraste i najgorča uspomena pomalo s vremenom izblijedi, tako je ova nezgoda nakon stanovitog vremena zaboravljena.
Pilip i Mate ostali su dugo ščućureni ispod prozorčića mrtvačnice. Najednom je Mate prekinuo šutnju i rekao Pilipu:
- Idemo kući.
- A što ćemo reći našima?
-Pa samo ono što se zbilo: Kad su Rupljani nailazili, začuo se veket jarčića iz mrtvačnice. Oni su pobjegli preko polja, a mi klisnuli u suprotnom pravcu, preko Nečvena kući.
Razdanilo se, pripeklo sunce na blagdan svete Ane, svijeta kao u pčelinjaku. Svatko pogledao na uzglavak Zagarića njiva, polomljeni kukuruzi, slomljen po koji panj vinove loze, tu i tamo leži po koja zgnječena smokva ili grozdić grožđa, čudi se i odmiče u crkvu. Zagarići pažljivije promatraju noćašnju nerazjašnjenu nezgodu i sliježu ramenima. Nitko ne zna kako se sve to zbilo. Malo rašire ruke i reknu: "Fala Bogu da nije bilo i gore".
Pilip i Mate drže se malo po strani, ne govore ništa, ali u duši im zori odluka da nikada više neće igrati se opasnih i nepromišljenih vragolija. Bilo im je žao Rupljana, njihovih magaraca i štete koju su pretrpjeli.
Vrijeme je pomalo sve prekrilo zaboravom dok Pilip i Mate ne otkriše svoj mladenački neslani i skupi nestašluk.

DANICA 1989.

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:00 - Komentiraj post (0) - Link posta

nedjelja, 06.12.2009.

Od zore do sumraka V dio

Evo drugog dijela priče:

VRAGOLIJA PILIPA I MATE

Uskočiše hitro kroz prozorčić i skutriše se oko njega da promatraju hoće li kiša biti rodna ili će to samo biti prolazni ljetni lagani pljusak. Dok su oni tako razmišljali, osjete da se nešto miče u mrtvačnici. Skameniše se, srce se spusti u petu, mladi mozak zastade. Sva sreća da su dvojica, a ne samo jedan. I dok su oni tonuli u bezdan nestajanja, opali grom u neposrednoj blizini. Da li u koji brijest u groblju ili malo dalje, to nisu mogli procijeniti, ali bljesak je bio dragocjen. Osvijetlio im je mrtvačnicu ko u po bijela dana i oni jasno vide jarčića, koji se skutrio i podrhtava. Sjetiše se da je to sigurno dotjerao sakristan (zvonar, remeta) i ostavio za sutrašnji blagdan. Bio je davni običaj da župnik na svetu Anu (kao i na sve ostale župske blagdane) počasti fabricijere (crkvene starješine) i ostale pomagače pečenom janjetinom i žeženom žutinom. Ta ih dosjetnica blaženo smiri, ježurci okopniše iz mladih žunta (žila), ali jezik još osta neodvezan. Šutjeli su neko vrijeme u mraku i noći i pribojavali se neizvjesnosti. Kišica je proletjela i nestala, trag joj je bio tanak. Rastupiše se oblaci, pomoliše zvijezde, a mjesec se upravo nakrivio toneći u bezdan iza Krke.
Dok su Pilip i Mate držali se prozorčića, zurili u noć niz kukuruze, a jarčić od vremena do vremena u drijemežu veknuo, začu se oko obližnjih kuća žagor, razgovor, ne baš bučno podbadanje, slično kad goniči potiču stoku da brže hodi.
- Čuješ li, Mate, glasove ispod Mlinarovih kuća? -oglasi se Pilip.
- Čujem, čujem.
- Šta ti misliš, šta bi to moglo biti?
- Znaš šta je. To ti je ka amen Rupljani. Sutra je subota, gone na magaradima rano grožđe i smokve na pazar u Knin.
Rupljani su, moglo bi se gotovo reći, daljnji susjedi Prominjana. Veze su s njima već davnašnje, i ženidbama i doseljavanjima. Njihovo selo Rupe, na zapad od otočića Visovca, u prisoju, miluje primorska blagodat. Od Roškog slapa, kroz Grede, pokraj Kamička, ispod starog Rogova teče mirno Krka i osvježuje polje, maslinike, borovinu. Grožđe i smokve urode ranije negoli u kninskoj i drniškoj krajini, koje velebitska i dinarska bura ne pošteđuje. Oni opravdano koriste svoje rane plodove i redovito su subotom posjećivali Knin na pazarni dan. Nije to njima blizu, najmanje je tridesetak kilometara. Magareća noseća snaga nije hitra. Treba se u petak na vrijeme uputiti da se u Knin stigne u subotu rano ujutro. Stara je istina: tko ranije stigne - brže proda.
Obično bi družina nailazila oko pola noći pokraj groblja svetoga Martina. Tu je po prilici polovina puta. Pilip i Mate su ih toliko puta dočekali uz cestu. I upitali koju smokvicu i čevuljak grožđa. Dječaci su bili željni ranih plodova, jer je u njihovim vinogradima još bilo sve zeleno. Ali Rupljani nisu bili darežljivi prema njima.
I te promjenjive večeri naiđoše Rupljani kao i obično u gluho doba noći. Bilo je podosta tovara. Malo ih je kiša oškropila, a grožđe i smokve od prašine oprala. Išli su osrednjim hodom. Prolaz kraj groblje, svetog Martina uvijek je bio opažan i u tišini. Čuli su oni priče i pričanja. Nisu čvrsto vjerovali, ali ipak...
Dok su oni nailazili cestom prema groblju, Pilip i Mate iskovaše vragoliju. Zgrabiše jarčića i donesoše na prozorčić mrtvačnice. Drže ga čvrsto da ne iskoči.
Kad su Rupljani bili nadomak groblja dvadesetak lakata, čuje se potihi razgovor:
- Eto, tolike godine prolazimo kraj ovog šumovitog i mrmoritog groblja, o kojem se priča da se u njemu………

Nastavlja se…..

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:00 - Komentiraj post (7) - Link posta

ponedjeljak, 30.11.2009.

Od zore do sumraka III dio

Evo trećeg dijela priče fra Mirka Validžića Ćelkanovića, pod naslovom:
JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ

Eto,baba Jelo, sad vidim da nisi ravnodušna prema smrti i da ti se ne žuri u raj.
E, moj sinko, želim u raj, ali nekako mi milo još malo ostati među živima, u ovoj mojoj kućici, među mojim svitom.
Ja znam da će moj anđeo stražanin sigurno po me doći u onaj dan kad dragi Bog odredi.
Kako ti, baba Jele, zamišljaš raj?
Ne znam ni ja to, Vojkane, izreći. Ali znam da je to ono najlipše što more biti.
A šta se tamo radi?
Svi spašenici s anđelima pivaju fale Bogu, pris-vetome Trojstvu.
Ti nisi nikad bila pivačica, pa kako ćeš ti onda s njima pivati?
E, moj sinko, tamo ti je sve drukčije negoli ovdje, sve priobraženo i da ne moreš lipše zamisliti. Ne da se to kazati.
I tako njih dvoje veselo posjedoše do prvog sutona. Jela malo okusi kupusa i slanine, pa zajednički nazdraviše.
Vojkan se oprosti i dobaci:
Ne zaboravi, baba Jele, dočekat me na rajskim vratima, kad i mene anđeo stražanin doprati u nebo.
Oću, sinko, ako Bog da.
* * *

I tako se ova vesela i istinita zgoda prepričavala na visoravni ispod planine Promine sve do dana današnjega. Posebno se ljudi sjetiše Vojkanove smišljene dovitljivosti kad su ga (nedavno) pratili do groblja. Kad je zvonar završio brecanje (tužno zvonjenje), okrene se prema ukopnicima i ozbiljno ih upita:
- Oće li Jela iščekati Vojkana na rajskim vratima?

Svi se smireno pogledaše i raziđoše svojim
kućama.

DANICA 1990.

* * *

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:22 - Komentiraj post (3) - Link posta

subota, 28.11.2009.

Od zore do sumraka II dio

Evo drugog dijela priče fra Mirka Validžića Ćelkanovića, pod naslovom:

JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ

Neosjetno su ali brzo prolazile godine. Jela je bila sve starija i nemoćnija. Kako je bila omanja još više se ponitila k zemlji. Javilo se i kašljucanje i stiskanje u prsima, teže disanje i češće puta morala je prileći. Godine čine neosjetno ali nezaustavno svoje.
Vojkan nije mnogo ponarastao, ali već se bližilo vrijeme ženidbe. Nikad nije mimoišao Jelinu kućicu a da se nije javio Jeli, kad god bi naišao kraj nje. Ako je ne bi našao kraj kuće, on bi provirio kroz malu ponistricu (prozorčić) i veselo pozdravio.
Triba li ti, baba Jele, šta?
-Pa i ne triba. Jedino ako se sitiš i sritneš našega mladoga dotura (liječnika), upitaj kakav lik za kašalj i zaduvu, a i reci mu da me s live strane probada ispod rebara.
- Dobro, dobro, oću rado.
Vraća se Vojkan kući iz Oklaja, gazi snijeg koji je iznenada nakijao do ispod koljena. Nabavio on Jeli ljekove i upravo da će za šantaler na vratima (starin¬ska naprava za zatvaranje i otvaranje vrata) kad čuje kako Jela naglas moli i zazivlje Boga: Pošalji ti meni moga anđela stražanina (čuvara) da me odvede k Tebi. U to Vojkan polako otvori vrata i pusti malo svijetla u čađavu kućicu. Jela je ležala uz ognjište i pomalo starkala vatru da se ne utrne, bilo je hladno. Drago joj bi da je Vojkan naišao i donio ljekarije za olakšanje. Žurilo mu se kući, već je bio sumrak, pa samo izmijeniše nekoliko besjeda, srknu dva gutljaja vina iz stare bukarice koja se pomalo grijala uz ognjište, zaželi Jeli ozdravljenje i mirnu noć i ode.
Dok je gazio snijegom i htio se domoći kuće prije mraka, prolazeći pokraj starog groblja vrati mu se u sjećanje Jelina molitva i čežnja što je ču malo prije. I tako zavezen u te misli pade mu na um pitanje: O, Vojkane, Vojkane, kako bi bilo iskušati Jelinu želju? Uvijek je bio spreman na vedru šalu, pa u tili čas sijevne mu što će učiniti. Sam se sebi počeo smijati kako mu je doletjela zgodna misao.
Zimi ionako za naše ljude na selu nema posla, još k tome napadao snijeg i Vojkan jednog podneva uputi se k Jelinoj kući. Ponio za nju malo okrepe (kiselog kupusa i malo rebara sa slaninom) i u torbu složio lancun (plahtu). Dođe pod prozorčić i čuje kako Jela starački uzdahne. Popne se lagano na pločati krov, kako je bio omanji provuče se kroz lebardu (natkrive¬ni otvor na krovu za dim) i nečujno očepi na gredicu.
Tama gotovo ko u rogu, jedva se vidi prozorčić. Oprezno se omota lancunom, promijeni glas i počne:
- Jele.
- Tko je Božji, trgne se starica.
-Ja sam tvoj anđeo stražanin (čuvar), došao sam te odvesti u raj, toliko si puta vapila. Nastade tajac kao u grobu.
- Jele, čuješ li me i razumiješ li me?
Jela se malo nadigla na svojoj slamarici, gleda po kući na sve četiri strane i napokon zamijeti staračkim posustalim očima nešto bjelkasto poput oblačka na gredici iznad prozorčića. Uvjerena da je anđeo uistinu došao po nju, gotovo nečujno se oglasi:
- Dragi moj anđele stražanine, ja jesam molila da ti dođeš po me i vodiš me u raj. I ti si eto došao, ali ja još ne bi pošla, volila bi malo kasnije.
-Ne može se, Jele, to odgađati, kad sam već tu. Ja moram izvršiti sve što mi sveti Petar naredi.
- Znam ja sve to, moj dragi anđele, ali ti bi mogao reći da me nisi našao.
- E, to nikako, jer uvijek treba reći istinu. Bog je kazao da će nas istina osloboditi. Spremi se i idemo.
Jela se sva sledenila i zanijemila. A Vojkan nije mogao dulje više izdržati pa se nasmije, skokne s gredice i očitova babi Jeli
sve što je smuštrio (smislio), rastvori malo vrata da ga Jela bolje vidi (iako je bilo hladno), pruži joj ruku, zamoli je da mu ne uzme za zlo vedru šalu, sjedne na stočić uz ognjište, izvadi iz torbe zdjelicu jela i kad se starica malo povratila k sebi, ljubezno je upita:
- Eto,baba Jelo, sad vidim da nisi ravnodušna prema smrti i da ti se ne žuri u raj.
- E, moj sinko, želim u raj, ali nekako mi milo još malo ostati među živima, u ovoj mojoj kućici, među mojim svitom. Ja znam da će moj anđeo stražanin sigurno po me doći u onaj dan kad dragi Bog odredi.
- Kako ti, baba Jele, zamišljaš raj?

Nastavlja se……

Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka

- 12:00 - Komentiraj post (0) - Link posta

srijeda, 25.11.2009.

Od zore do sumraka

Već vas vidim u čudu kako se pitate; „pa zar nije od sumraka do zore?“
Kad bi pisao o pjesmi pokojnog Dina Dvornika, onda bi bili u pravu, ali ovaj put se radi o jednoj sasvim drugoj priči.

Nedavno sam pronašao jednu web stranicu koja se bavi aukcijskom prodajom knjiga.

Pronašao sam dvije knjige koje su svojim pričama vezane uz život u Promini, a jedna od njih je „Od zore do sumraka“, autora fra Mirka Validžića Ćelkanovića, tiskana 1990. godine.

Knjigu sam kupio, i odlučio sa čitateljima promina.blog.hr-a podijeliti nekoliko, meni zanimljivih i duhovitih priča.

Evo prvog dijela, priče objavljene pod naslovom:

JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ

Jelina je kućica bila uvrh polja. Dijelio ih je putić kojim su prolazili ljudi za druge komšiluke i sela, a mogla su njime proći i kola koja su ustrajno vukli volovi, a ponekad i konji. Pucao je milovid pogled na Mratovačko polje, na staru crkvicu sa zvonikom na preslicu, i odmah uz nju osmerokutnu lijepu crkvu.
U Jelinoj kući nije bilo mnogo predmeta. Na jed¬noj strani ognjište s prikladima, kotlenicom, komaštrama, dva-tri bronzinića i nekoliko stočića. Uz ognjište siromašni ležaj i već pomalo izlizani biljci i sukanci. Kašun za brašno, male naćve i škip za priređivanje kruha ispod peke, lopar, sito, tava, peka, bocunići za ulje i kvasinu, bukara, bačvica za vino i vidro za pranje, vučija za vodu, sić i još koja sitnica. Sva roba bila je poslagana u drvenoj škrinji. Mala pregradica dijelila je prostor za dvije-tri ovčice i nekoliko kokica. Kuća je bila malena, niska, kamena s pločatim krovom i malim prozorčićem, tako da se ni ljeti nije dobro vidjelo, pa makar jarko sunce sjalo.
Jelino je imanje bilo malo. Naslijedila ga je od muža koji je nestao početkom prvog svjetskog rata, a mali sinčić otišao je brzo za ocem. Jela je ostala sama sa svojom samoćom. Obrađivala je svoj vrtić i svoju zemljicu, čuvala ovčice i hranila kokice, živjela u slozi i miru sa susjedima, pomagala im u većim radovima, jer je imala slobodna vremena. Tako su joj prolazili dani i godine. Sto je bila starija, rado bi zalazila k susjedima, prodivanila i olakšala osamu. Često bi izišla pred svoj kućerak, sjela na tronogi stočić i odmarala posustale kosti. Bila je mirna, tiha pa su ljudi u prolazu, a i školarci koji su tim puteljkom prikraćivali put do škole, rado zastajkivali i koju riječ s Jelom probesjedili. To je njoj bio slatki melem i olakšanje.

Među školarcima koji su svagdano prolazili ispred Jeline kuće, bio je i dječačić Vojkan (tako od milja prozvan), malen, crnoput (doseljenik, otac mu je bio austrijski oružnik), veseo i uvijek spreman na razgovor, na ugodnu šalu. Kad bi Jela sjedila pred kućom, on bi se svaki put zaustavio i malo porazgovorio. Bilo Jeli drago, a Vojkanu još draže.

- Je li tebi, baba Jele, teško živit?
- Pa i nije, sinko. Nije mi baš lako, sama sam, ali hvala Bogu nekako se vučem i duram.
- Bojiš li se smrti?
- Ne bojim. Zašto bi se bojala? Bog me je stvorio i On će me kad dođe vrime primiti k sebi.
- E, blago tebi, baba Jele, zbogom.
I tako je bivalo češće da se njih dvoje spominju, stari panjčić i tek procvala mladica. Nekad bi Vojkan izvadio iz školske torbe po koji cukerin (šećerlama) i podario Jeli da sladi krljave zube, a ona bi u nju napola skrivečki spustila po koje jaje.

Neosjetno su ali brzo prolazile godine. Jela je bila sve starija i nemoćnija. Kako je bila omanja još više se ponitila k zemlji. Javilo se i kašljucanje i stiskanje u prsima, teže disanje i češće puta morala je prileći. Godine čine neosjetno ali nezaustavno svoje.
Vojkan nije mnogo ponarastao, ali već se bližilo vrijeme ženidbe. Nikad nije mimoišao Jelinu kućicu a da se nije javio Jeli, kad god bi naišao kraj nje. Ako je ne bi našao kraj kuće, on bi provirio kroz malu ponistricu (prozorčić) i veselo pozdravio.

Nastavlja se uskoro…..