Od zore do sumraka V dio
Evo drugog dijela priče:
VRAGOLIJA PILIPA I MATE
Uskočiše hitro kroz prozorčić i skutriše se oko njega da promatraju hoće li kiša biti rodna ili će to samo biti prolazni ljetni lagani pljusak. Dok su oni tako razmišljali, osjete da se nešto miče u mrtvačnici. Skameniše se, srce se spusti u petu, mladi mozak zastade. Sva sreća da su dvojica, a ne samo jedan. I dok su oni tonuli u bezdan nestajanja, opali grom u neposrednoj blizini. Da li u koji brijest u groblju ili malo dalje, to nisu mogli procijeniti, ali bljesak je bio dragocjen. Osvijetlio im je mrtvačnicu ko u po bijela dana i oni jasno vide jarčića, koji se skutrio i podrhtava. Sjetiše se da je to sigurno dotjerao sakristan (zvonar, remeta) i ostavio za sutrašnji blagdan. Bio je davni običaj da župnik na svetu Anu (kao i na sve ostale župske blagdane) počasti fabricijere (crkvene starješine) i ostale pomagače pečenom janjetinom i žeženom žutinom. Ta ih dosjetnica blaženo smiri, ježurci okopniše iz mladih žunta (žila), ali jezik još osta neodvezan. Šutjeli su neko vrijeme u mraku i noći i pribojavali se neizvjesnosti. Kišica je proletjela i nestala, trag joj je bio tanak. Rastupiše se oblaci, pomoliše zvijezde, a mjesec se upravo nakrivio toneći u bezdan iza Krke.
Dok su Pilip i Mate držali se prozorčića, zurili u noć niz kukuruze, a jarčić od vremena do vremena u drijemežu veknuo, začu se oko obližnjih kuća žagor, razgovor, ne baš bučno podbadanje, slično kad goniči potiču stoku da brže hodi.
- Čuješ li, Mate, glasove ispod Mlinarovih kuća? -oglasi se Pilip.
- Čujem, čujem.
- Šta ti misliš, šta bi to moglo biti?
- Znaš šta je. To ti je ka amen Rupljani. Sutra je subota, gone na magaradima rano grožđe i smokve na pazar u Knin.
Rupljani su, moglo bi se gotovo reći, daljnji susjedi Prominjana. Veze su s njima već davnašnje, i ženidbama i doseljavanjima. Njihovo selo Rupe, na zapad od otočića Visovca, u prisoju, miluje primorska blagodat. Od Roškog slapa, kroz Grede, pokraj Kamička, ispod starog Rogova teče mirno Krka i osvježuje polje, maslinike, borovinu. Grožđe i smokve urode ranije negoli u kninskoj i drniškoj krajini, koje velebitska i dinarska bura ne pošteđuje. Oni opravdano koriste svoje rane plodove i redovito su subotom posjećivali Knin na pazarni dan. Nije to njima blizu, najmanje je tridesetak kilometara. Magareća noseća snaga nije hitra. Treba se u petak na vrijeme uputiti da se u Knin stigne u subotu rano ujutro. Stara je istina: tko ranije stigne - brže proda.
Obično bi družina nailazila oko pola noći pokraj groblja svetoga Martina. Tu je po prilici polovina puta. Pilip i Mate su ih toliko puta dočekali uz cestu. I upitali koju smokvicu i čevuljak grožđa. Dječaci su bili željni ranih plodova, jer je u njihovim vinogradima još bilo sve zeleno. Ali Rupljani nisu bili darežljivi prema njima.
I te promjenjive večeri naiđoše Rupljani kao i obično u gluho doba noći. Bilo je podosta tovara. Malo ih je kiša oškropila, a grožđe i smokve od prašine oprala. Išli su osrednjim hodom. Prolaz kraj groblje, svetog Martina uvijek je bio opažan i u tišini. Čuli su oni priče i pričanja. Nisu čvrsto vjerovali, ali ipak...
Dok su oni nailazili cestom prema groblju, Pilip i Mate iskovaše vragoliju. Zgrabiše jarčića i donesoše na prozorčić mrtvačnice. Drže ga čvrsto da ne iskoči.
Kad su Rupljani bili nadomak groblja dvadesetak lakata, čuje se potihi razgovor:
- Eto, tolike godine prolazimo kraj ovog šumovitog i mrmoritog groblja, o kojem se priča da se u njemu………
Nastavlja se…..
Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
