Od zore do sumraka II dio
Evo drugog dijela priče fra Mirka Validžića Ćelkanovića, pod naslovom:
JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ
Neosjetno su ali brzo prolazile godine. Jela je bila sve starija i nemoćnija. Kako je bila omanja još više se ponitila k zemlji. Javilo se i kašljucanje i stiskanje u prsima, teže disanje i češće puta morala je prileći. Godine čine neosjetno ali nezaustavno svoje.
Vojkan nije mnogo ponarastao, ali već se bližilo vrijeme ženidbe. Nikad nije mimoišao Jelinu kućicu a da se nije javio Jeli, kad god bi naišao kraj nje. Ako je ne bi našao kraj kuće, on bi provirio kroz malu ponistricu (prozorčić) i veselo pozdravio.
Triba li ti, baba Jele, šta?
-Pa i ne triba. Jedino ako se sitiš i sritneš našega mladoga dotura (liječnika), upitaj kakav lik za kašalj i zaduvu, a i reci mu da me s live strane probada ispod rebara.
- Dobro, dobro, oću rado.
Vraća se Vojkan kući iz Oklaja, gazi snijeg koji je iznenada nakijao do ispod koljena. Nabavio on Jeli ljekove i upravo da će za šantaler na vratima (starin¬ska naprava za zatvaranje i otvaranje vrata) kad čuje kako Jela naglas moli i zazivlje Boga: Pošalji ti meni moga anđela stražanina (čuvara) da me odvede k Tebi. U to Vojkan polako otvori vrata i pusti malo svijetla u čađavu kućicu. Jela je ležala uz ognjište i pomalo starkala vatru da se ne utrne, bilo je hladno. Drago joj bi da je Vojkan naišao i donio ljekarije za olakšanje. Žurilo mu se kući, već je bio sumrak, pa samo izmijeniše nekoliko besjeda, srknu dva gutljaja vina iz stare bukarice koja se pomalo grijala uz ognjište, zaželi Jeli ozdravljenje i mirnu noć i ode.
Dok je gazio snijegom i htio se domoći kuće prije mraka, prolazeći pokraj starog groblja vrati mu se u sjećanje Jelina molitva i čežnja što je ču malo prije. I tako zavezen u te misli pade mu na um pitanje: O, Vojkane, Vojkane, kako bi bilo iskušati Jelinu želju? Uvijek je bio spreman na vedru šalu, pa u tili čas sijevne mu što će učiniti. Sam se sebi počeo smijati kako mu je doletjela zgodna misao.
Zimi ionako za naše ljude na selu nema posla, još k tome napadao snijeg i Vojkan jednog podneva uputi se k Jelinoj kući. Ponio za nju malo okrepe (kiselog kupusa i malo rebara sa slaninom) i u torbu složio lancun (plahtu). Dođe pod prozorčić i čuje kako Jela starački uzdahne. Popne se lagano na pločati krov, kako je bio omanji provuče se kroz lebardu (natkrive¬ni otvor na krovu za dim) i nečujno očepi na gredicu.
Tama gotovo ko u rogu, jedva se vidi prozorčić. Oprezno se omota lancunom, promijeni glas i počne:
- Jele.
- Tko je Božji, trgne se starica.
-Ja sam tvoj anđeo stražanin (čuvar), došao sam te odvesti u raj, toliko si puta vapila. Nastade tajac kao u grobu.
- Jele, čuješ li me i razumiješ li me?
Jela se malo nadigla na svojoj slamarici, gleda po kući na sve četiri strane i napokon zamijeti staračkim posustalim očima nešto bjelkasto poput oblačka na gredici iznad prozorčića. Uvjerena da je anđeo uistinu došao po nju, gotovo nečujno se oglasi:
- Dragi moj anđele stražanine, ja jesam molila da ti dođeš po me i vodiš me u raj. I ti si eto došao, ali ja još ne bi pošla, volila bi malo kasnije.
-Ne može se, Jele, to odgađati, kad sam već tu. Ja moram izvršiti sve što mi sveti Petar naredi.
- Znam ja sve to, moj dragi anđele, ali ti bi mogao reći da me nisi našao.
- E, to nikako, jer uvijek treba reći istinu. Bog je kazao da će nas istina osloboditi. Spremi se i idemo.
Jela se sva sledenila i zanijemila. A Vojkan nije mogao dulje više izdržati pa se nasmije, skokne s gredice i očitova babi Jeli
sve što je smuštrio (smislio), rastvori malo vrata da ga Jela bolje vidi (iako je bilo hladno), pruži joj ruku, zamoli je da mu ne uzme za zlo vedru šalu, sjedne na stočić uz ognjište, izvadi iz torbe zdjelicu jela i kad se starica malo povratila k sebi, ljubezno je upita:
- Eto,baba Jelo, sad vidim da nisi ravnodušna prema smrti i da ti se ne žuri u raj.
- E, moj sinko, želim u raj, ali nekako mi milo još malo ostati među živima, u ovoj mojoj kućici, među mojim svitom. Ja znam da će moj anđeo stražanin sigurno po me doći u onaj dan kad dragi Bog odredi.
- Kako ti, baba Jele, zamišljaš raj?
Nastavlja se……
Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
