Od zore do sumraka
Već vas vidim u čudu kako se pitate; „pa zar nije od sumraka do zore?“
Kad bi pisao o pjesmi pokojnog Dina Dvornika, onda bi bili u pravu, ali ovaj put se radi o jednoj sasvim drugoj priči.
Nedavno sam pronašao jednu web stranicu koja se bavi aukcijskom prodajom knjiga.
Pronašao sam dvije knjige koje su svojim pričama vezane uz život u Promini, a jedna od njih je „Od zore do sumraka“, autora fra Mirka Validžića Ćelkanovića, tiskana 1990. godine.
Knjigu sam kupio, i odlučio sa čitateljima promina.blog.hr-a podijeliti nekoliko, meni zanimljivih i duhovitih priča.
Evo prvog dijela, priče objavljene pod naslovom:
JELA SE NIJE ŽURILA U RAJ
Jelina je kućica bila uvrh polja. Dijelio ih je putić kojim su prolazili ljudi za druge komšiluke i sela, a mogla su njime proći i kola koja su ustrajno vukli volovi, a ponekad i konji. Pucao je milovid pogled na Mratovačko polje, na staru crkvicu sa zvonikom na preslicu, i odmah uz nju osmerokutnu lijepu crkvu.
U Jelinoj kući nije bilo mnogo predmeta. Na jed¬noj strani ognjište s prikladima, kotlenicom, komaštrama, dva-tri bronzinića i nekoliko stočića. Uz ognjište siromašni ležaj i već pomalo izlizani biljci i sukanci. Kašun za brašno, male naćve i škip za priređivanje kruha ispod peke, lopar, sito, tava, peka, bocunići za ulje i kvasinu, bukara, bačvica za vino i vidro za pranje, vučija za vodu, sić i još koja sitnica. Sva roba bila je poslagana u drvenoj škrinji. Mala pregradica dijelila je prostor za dvije-tri ovčice i nekoliko kokica. Kuća je bila malena, niska, kamena s pločatim krovom i malim prozorčićem, tako da se ni ljeti nije dobro vidjelo, pa makar jarko sunce sjalo.
Jelino je imanje bilo malo. Naslijedila ga je od muža koji je nestao početkom prvog svjetskog rata, a mali sinčić otišao je brzo za ocem. Jela je ostala sama sa svojom samoćom. Obrađivala je svoj vrtić i svoju zemljicu, čuvala ovčice i hranila kokice, živjela u slozi i miru sa susjedima, pomagala im u većim radovima, jer je imala slobodna vremena. Tako su joj prolazili dani i godine. Sto je bila starija, rado bi zalazila k susjedima, prodivanila i olakšala osamu. Često bi izišla pred svoj kućerak, sjela na tronogi stočić i odmarala posustale kosti. Bila je mirna, tiha pa su ljudi u prolazu, a i školarci koji su tim puteljkom prikraćivali put do škole, rado zastajkivali i koju riječ s Jelom probesjedili. To je njoj bio slatki melem i olakšanje.
Među školarcima koji su svagdano prolazili ispred Jeline kuće, bio je i dječačić Vojkan (tako od milja prozvan), malen, crnoput (doseljenik, otac mu je bio austrijski oružnik), veseo i uvijek spreman na razgovor, na ugodnu šalu. Kad bi Jela sjedila pred kućom, on bi se svaki put zaustavio i malo porazgovorio. Bilo Jeli drago, a Vojkanu još draže.
- Je li tebi, baba Jele, teško živit?
- Pa i nije, sinko. Nije mi baš lako, sama sam, ali hvala Bogu nekako se vučem i duram.
- Bojiš li se smrti?
- Ne bojim. Zašto bi se bojala? Bog me je stvorio i On će me kad dođe vrime primiti k sebi.
- E, blago tebi, baba Jele, zbogom.
I tako je bivalo češće da se njih dvoje spominju, stari panjčić i tek procvala mladica. Nekad bi Vojkan izvadio iz školske torbe po koji cukerin (šećerlama) i podario Jeli da sladi krljave zube, a ona bi u nju napola skrivečki spustila po koje jaje.
Neosjetno su ali brzo prolazile godine. Jela je bila sve starija i nemoćnija. Kako je bila omanja još više se ponitila k zemlji. Javilo se i kašljucanje i stiskanje u prsima, teže disanje i češće puta morala je prileći. Godine čine neosjetno ali nezaustavno svoje.
Vojkan nije mnogo ponarastao, ali već se bližilo vrijeme ženidbe. Nikad nije mimoišao Jelinu kućicu a da se nije javio Jeli, kad god bi naišao kraj nje. Ako je ne bi našao kraj kuće, on bi provirio kroz malu ponistricu (prozorčić) i veselo pozdravio.
Nastavlja se uskoro…..
Oznake: MIRKO VALIDŽIĆ ĆELKANOVIĆ, Od zore do sumraka
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
