u oblaku dima...

"Spavam i sanjam da sam leptir
koji spava i sanja da je čovjek
koji spava i sanja da je leptir."
-Cuang Ce-


I dok cijeli život moj je samo put preobrazbe u nešto što me definira time što jesam, tvoje vrijeme je samo tračak Sunca koje ti je leđa okrenulo. Kroz osamljene dane, ja stvarala sam svoju sliku, razmišljajući koje boje da uzmem, da dojam prvi bude urezan zauvijek. U tišini noći, krila se moja formiraju, nježno i oprezno, da grubi trzaj ne ošteti snagu u zrnu praha mog. I dok vani cijeli svijet žuri, da ne zastane u tempu, ja čekam pravi trenutak da probijem tu nježnu opnu i udahnem dašak jutarnjeg vjetra. Mlado Sunce grli mi krila i zove na prvi i posljednji let. Kretnja moja zaustavlja vrijeme, raspršuje smog... oči hipnotizirane prate svaki pokret moj. I dok svijet u svoju rutinu vraća se, ja tražim mjesto i pogled života vrijedan. Sunce svakim trenom sve niže pada, a misli moje hvalu mu pjevaju. Hvala ti Sunce, što me probudih jutrom, što i ja svoj trenutak u svijetu imah. Hvala ti što boja krila mojih sivilo života prekriva i u sebi nadu skriva. Hvala ti što u svijetu velikih i male stvari dolaze na svoje. Hvala ti Sunce, što sam barem jedan dan ono što želim biti...

Ok, već sam lagano sama sebi dosadila, nikak da se odlučim za dizajn bloga, hoću nešto jednostavno, a opet da izgleda dobro. Izabrala sam jedan iz postavki, malo izmijenila boju i font i sad je to od prilike to. Boje su po mom ukusu ( crvena, crna i bijela ), malo sam slike izphotoshopirala da i one budu u sličnom tonu i tako. Ali vjerojatno će još biti nekih promjena, ne mogu ja biti na miru...

Pomicanje sata u natrag nije ništa pomoglo, opet mi je vrijeme prebrzo prošlo. Vikenda kao da nije ni bilo...
Petak navečer je bio izdvojen za provod, Purgeraj je rasturao, bilo je fenomenalno. Malo sam letila na ulazu... kako je još uvijek sve vani bilo mokro od kiše, užasno mi se sklizalo u cipelama, i kako sam zakoračila unutra, tako mi je noga odsklizala naprijed... da nemam ultra brze reflekse vjerojatno bih napravila špagu... tip na ulazu je umro od smijeha, zajedno sa svima nama.
Subota mi je preeeebrzo prošla, a da ne znam ni kako, nemam pojma ni što sam radila, vjerojatno ništa pametno. Jedino znam da sam otišla malo k svojoj baki, da vidim je li ona meni živa. Ma strašna je moja baka, dalmatinka prava, žilava, uvijek ima neke svoje fore koje su meni presmiješne, tipa kada vidi na TV-u neku babu onda zna dobacit – Uf vid' babetine, šta će ona na televiziji!... i obavezno gleda BigBrother.. Sve zna, kako se tko zove, šta je tko napravio i rekao, ne sviđa joj se kako se ženske samo ogovaraju i najviše voli Stipu. E da i fasciniraju je ove moderne reklame, ona ne shvaća što sve može današnja tehnologija pa joj nije jasno kako snime da je čovjek veći od zgrade. Vidi se da joj fali društvo, da s nekime popriča, pa uvijek kad joj dođem priča mi o svom djetinjstvu u Dalmaciji, o svojim sestrama...pola stvari ju većinom ne kužim jer ne znam sve te dalmatinske izraze, a nekad se totalno zapriča da bogica ni ne skuži da ju ja baš više i ne slušam, samo klimam glavom...

Malo gledam taj njezin život, mislim nije ona kriva, ali ja takvim životom ne bih mogla živjeti... definitivno kada budem stara baba u penziji, neću živjeti u gradu. Nema šanse da ću stalno biti u kući, znat već napamet cijeli TV program i umirat od dosade i predugačkog dana. Ili još gore, neću se samo vozikat u tramvajima i izluđivat druge ljude da mi se ustanu, jer bih si ja fino sjela, jer mi se sp rdnulo da se idem malo provozat gradom uzduž i popreko. Nema čanse! Ja ću biti aktivna baka! Ma penzioneri imaju takve povlastice da je to milina. Svaki mjesec u neke toplice, divanit se sa ostalim babama i djedovima o unucima i danima kad samo bili mladi i ambiciozni, putovat malo po cijeloj Hrvatskoj i svijetu ak će bit moguće ( budući da će mirovina biti samo moja ). Ili još bolje, preselit ću se na obalu! Da tako je! Živjet ću negdje na moru, bit na zdravom zraku, zdrvo se hranit, more, sunce... i živjet ću 100 godina. Ne budem bila jedna od onih baka s 200 mačaka, ja ću imati koze. Uzgajat ću ih,a onda ću turistima prodavati kozje mlijeko i sir. Kud' ćeš bolje. Ma bilo što samo ne ovako kako živi većina starih ljudi u gradovima. To bi mene ubilo. Još kad bi i moj budući djed živio jednako dugo kao ja, a ne da ga nadživim, to bi bila milina. Mi bi bili penzionerski par godine.
No, to je još daleko i do tada se još štošta može dogoditi. Tko zna, možda ja ni ne doživim svoju starost, nekako sam uvjerena da ću mlada umrijeti zato o tome ni ne razmišljam, nego pokušavam iskoristit ove dane kako najbolje mogu ( mislim da, vidi se kako sam ovaj vikend iskoristila za nešto pametno... ). Da..

Ne znam što mi je, ovih dana imam takav apetit da je to strava. Ispaštat ću zbog toga znam, kile će se nagomilat, pa se nadam da će ova faza proć. Ne znam je li u pitanju PMS ili što, ali sama se sebi čudim koliko i što bih sve mogla pojesti. Inače sam osoba koja baš ne "uživa" u hrani, jer je to meni kao gorivo, jedem samo zato jer moram. Nisam onaj tip da kad mama skuha omiljeno jelo da odmah pojedem pola lonca... Fino mi je to, ali pojedem onoliko koliko mi je dovoljno, i zbog toga nikada nisam imala problema s kilama.
Ali sad... mora da je PMS u pitanju! Što sam ja sve jučer pojela... neću se ni prisjetit, a navecer sam navalila na suhe smokve, pojela sam 4 vrećice bobi flipsa, 2 čokoladice, jabuku, kruške... i to sve u roku sat vremena mislim...
Sad sam opet gladna, razmišljam o grizu s čokoladom mmmm... Očito je sve počelo s onim toplim sendwichima...
Valjda je to neka faza kad navalim na klopu kao manijak, pa će opet doć druga faza kad hranu neću moći smisliti i tako u krug...

Opet sam se raspisala o glupostima, dođe mi tako...
Ali, sad me neće biti par dana, imam produženi vikend pa bježim doma (skužili ste da nisam iz Zg-a), malo vidjeti svoje roditelje i psa Rona i mačka Momu, ali i ekipu koju nisam vidjela već dobra 3 tjedna.. Baš mi fale, bit će veselo u kući, uvijek je tako kad se ja vratim. Morat ću posjetit milijun ljudi, dakle od učenja se mogu oprostiti, još više ću ljudi vidjti u gradu... milina! Obožavam to kad me nema duže vrijeme doma pa se zaželimo jedni drugih. U nedjelju idem već nazad u Zg, ali to će biti dovoljno jer će mi vjerojatno do nedjelje lagano svi već ić na živce. Svakog gosta 3 dana dosta! I bome je tako.
A sada idem...
Do idućeg tipkanja!

Dobro je, živa sam! Yesterday se ipak nije ništa dogodilo, nije bio smak svijeta! Čak me ni profa nije kaznila što sam izostala sa prve vježbe, a dolazak je tu najbitniji. Još sam i pokaz danas dala izradit hehehe. Moj vikend počinje, imam free Friday i sada nitko sretniji od mene... najgore sam izdržala.
Totalno sam mislila da me čeka neko s ranje, imala sam taj neki osjećaj, nekakav strah da će se nešto dogoditi, nešto loše... ne znam, da će mi profa izpsovat cijelu bližu i daljnju familiju, izbacit me s faksa i da mi neće dozvolit da više dolazim na vježbe i da ću od srama odpuzat kroz stražnja vrata, ... ili da ću se popiknuti ( kako ja to već znam ) i pasti u neku od 100 lokvi vode koje je stvorila ova divna kiša koja lije kao da misli potopit pola zemlje, ili da će nasred ulice klavir pasti na mene... Ponekad sam stvarno takve sreće i kada krene ne staje.
Ali danas malo morgen, nisam dala da se osjećaj obistini, sve je išlo kao podmazano. Profa mi dala da odradim vježbu, malo sam u zaostatku ali nema veze, za izradu pokaza nije bila gužva, uspjela sam pronaći knjigu koja mi treba za faks i , što je još najbolje od svega, nije padala kiša!!
Jedini minus dana je to što sam gladovala cijeli dan, jer sam od jutra do sutra bila na faksu, a menze ni u panju... a oni sendwichi u kantini mi se jednostavno ne jedu, opelješe te za sendwich kojeg nemaš šta vidjeti samo zato jer je s pršutom.. Uuuu fensi sendwich, pršut.... ma daj bjež'!!
Krašomat je bio od koristi ovaj put, tortica saved the day. Nemoj misliti na torticu, koja glupa reklama... da.... Ono, smažeš ju u 3 i pol zalogaja, a kalorija ima da prijeđeš 5 stepenica i već ti krulji u trbuhu... ali ipak, izdržala sam.
Ali, nije dobro kad cijeli dan ne jedeš ništa i onda dođeš doma i navališ na tople sendviče, kao cimerica, frendica koju sam udomila na par večeri i ja. Baš smo fino isjeckali šunku i sir, posipali po kruhu, stavili u tepsiju i peci... mmmmm fino, toplo, hrskavo... i kakao još uz to i mirna Bosna. Ne bi bilo strašno da smo pojele 1, eventualno 2 komada, ali mi smo pojele... ne znam ni ja koliko. Baš smo kravice, 22h a mi još žvačemo, žvačemo.... a škembe narasle... Još smo sjedile u kuhinji sat vremena koliko smo se natrpale.... kud je to sve stalo ja pojma nemam. Bit će paklenih borbi sa probavom. Ali nema veze, uživale smo dok je trajalo. Ostalo je i za doručak.

Da, što ne volim...
Jeste li ikada imali onaj osjećaj da vas svi gledaju? Ali onoga tipa, da kada hodate ulicom da svaka druga osoba pogleda u vas??? Jučer sam ja imala takav filing, a mrzim to. Ono, vozim se u tramvaju, sjedim i gledam kroz prozor, neki sam film motala u glavi, i totalno sam imala osjećaj da vani svaka 3. osoba pogleda u mene. Ali ne samo u tramvaju, nego i vani. Hodam po ulici i isto tako imam osjećaj. 5 puta sam provjerila da li imam što na glavi, neki rog za koji nisma ni znala da imam, ili me ptica pokenjala... ali nije.
Jesam ja interesantna ljudima??
Heh možda ljudi u meni stvarno vide Snjeguljicu kako mi mnogi kažu... totalno ih podsjećam na taj lik iz crtića, tamna kosa, bijela put, još i moji rajfići... Eeee pa ja ću postat atrakcija!! Još si pribavim 7 patuljaka i mogu ić izvodit predstave na trg i zarađivat. Kakvi svirači, kakvi Kraljevi ulice... Snjeguljica!!! Snjeguljica!!! Djeca bi me obožavala... Možda bih dobila i svoju ulogu u kazalištu... Eeee!
No da.... šalu na stranu. Uglavnom, želim reći to kako ponekad imam takav osjećaj... a meni i nije baš ugodan, čist zato što ja baš ne šljivim druge, pogotovo u javnom prijevozu, i onda kad tak malo zvijeram okolo ponekad mi se učini to što sam sad opisala. Dobro, normalno da i ja pogledam curu koja je fora obučena, nekog zgodnog momka ili nekoga tko mi je ne neki način zanimljiv...
Da, posebno to osjetim kad imam neki problem, kad se osjećam bed zbog neke moje gluposti, onda pogotovo, kao da iz mene isijava moja glupost, moj osjećaj krivnje, kao da mi na čelu piše da sam takva i takva i da to svi vide.
Kažu mnogi da se to zapravo samo pričinjava ljudima, kada imaju neki problem ili si umisle nešto da im se onda čini da ih svi gledaju. To su neke fobije, neki podsvijesni problemi kojih čovjek možda nije svjestan. Vjerujem u to, jer ne znam kako drugačije to objasniti. Luda nisam, to znam... barem mislim. Ok, nekad razmišljam na glas i pričam s TV-om ( upaljenim ), ali to kad sam sama, ali ne pričam sama sa sobom kad hodam po ulici. Ma ne, ja sam si to umislila, možda mi se to samo čini zbog nekog problema ili nešto...
Ma ne, to je sve normalno. Pa mislim si ok, ljudi imaju oči i vole gledati druge i time uspoređivati koliko su više ili manje fora ili koliko su mentalno poremećeni od drugih.
Dalo bi se o toj temi filozofirat, nema šta. Prestat ću o tome razmišljat na taj način, zašto bi to odmah značilo da sam čudna, jednostavno se nađem u videokrugu ljudi i to je to. A iskreno, ponekad sam i sama sebi zanimljiva a kamoli onda drugima...
Ma! Sad će Noć vještica, ljudi će stavit svoje maske, neki će ih skinut' pa će se dokazat da vampiri i vukodlazi nisu samo mit pa ćemo svi bit zanimljivi jedni drugima. Kako super!

Joj neeee! Opet mi se salo prljepilo za trbuh!!!!
O šlaufiću, o šlaufiću, you're so beautilful to me....

No dobro. Glavna misao danas je da prestajem sa pretjerivanjem i svodim izlaske na jednom tjedno. Sada počinje rad, rad i samo rad. I treba mi iskreno, da si malo popunim dan i slatkim mi obavezama i neizbježnim sekiranjem zbog manjka vremena. Čovjeku i treba to, jer tek tada oni slobodni trenutci, predodređeni za uživanje postaju slađi i zanimljiviji. A sve do tada – Red, rad i disciplina!

Petak navečer me je nekako potaknuo da obaveze sada rado prigrlim te da mi dopi z de i ljudi, i takozvana glazba i sve.. Totalno nisam imala volje ići ikuda, nekako mi se nije dalo, ali sam ipak izašla iz svojeg slatkog stana, čist zato da pred kraj dana ne budem sama. Malo brbljanja sa curama, malo stare mjuze, one su pile žuju, meni se nije pilo pa sam štrajkala ovaj put. I nekako, ipak smo odlučile otići do grada ( tj, i ja sam odlučila otići s njima). I ludilo je ovdje počelo, trebala sam na vrijeme odustati, ali nisam... krava! MUUU!
Budući da je već bilo prošlo 23h ulaz u Purgeraj se plaćao, a nisam imala love, tako da je to otpalo, na žalost, ali babe idu dalje... U Kset nas neki kiklop-man nije pustio jer, kakti, nismo imale katre.. koje koštaju 5 kn... Tip me naživcirao i totalno sam mu htjela reć sve i svašta, ali budući da je bio stvarno neki kršni zaštitar, koji se kao dijete najeo žganaca i žganaca, pomislih - bolje da šutim, jer ako ga naljutim otpuhat će me sam tak.
Ništa mi više nije padalo na pamet osim moga stančića i kreveta, mmmm.... ali ja ne znam zašto i krenula sam sa ovima na Savu, kao, petkom je tamo dobro. Ajd dobro, nek vam bude. Stvarno sam se nadala da je petkom tamo ok, ali doček je bio nevjerojatan... DJ je iz petnih žila poželio dobrodošlicu na Noć cetinske krajine, a glavni izvođač je bio, pogađajte svi, Antonio Zadro!!! Da me netko lopatom opalio po glavi i zatrpao u zemlju, bila bih mu zahvalna do neba. Totalno su mi živci počeli tada radit, mislila sam da mogu čašu u ruci zdrobit koliko me to iziritiralo. I sama znam da to mjesto ne podnosim, ali ja sam svejedno ostala. Kao, popit ćemo jednu pivu i idemo. OK, to ću izdržat. Ali, dok smo mi pokušale uživati u pivi, dotle se mjesto napunilo i što je bilo najbolje, toga sam bila svjesna tek dok sam se okrenula oko sebe. Ja sam se suzdržavala da ne izgledam kao sam pobjegla iz Lepoglave, (s obzirom na moje reakcije), a ove dvije su si za to vrijeme popile još ne znam koliko pića. Naravno, to je bilo dovoljno da ih malo poljulja i one su htjele ostati, a ja kolegijalna, nisam ih htjela ostaviti ( doduše, nije mi se dalo samoj vraćat u Dubravu tako kasno... rano..., what ever...) Ajme, što sam ja morala pretrpjet... Zadro i njegove pjesme, a gužva, a ljudi namazani, a vruće... Još mi je neki tip preko puta mene dizao tlak, pijan k'o deva nešto mi se upucavao, ali moj Fuck off – pogled mu je sve rekao, došlo mi je da ga puknem flašom, ali stvarno... još kad su pustili Thompsona i neke tamo pjesme za koje ne znam ni na kojem su jeziku.... imala sam u glavi scenarij kako stajem nasred podija, omotana dinamitom i šaljem sve u 3 pikse marmelade ( čitaj: p... materine!) Ne, to je definitivno bio moj test izdržljivosti. Tada mi je stvarno prekipjelo i rekla sam si "nikad više ovako". Pa radije ću sjedit onda doma i gledat ove pacijente u BB kući. Zato sad jedva čekam malo posla oko faksa, da si zaposlim mozak nečime pametnim, a ne žicviranjem zbog moje solidarnosti. Još mi je i najbolji dio večeri bio dok smo pješačile do stanice i jele čips i smokiće, onda sam bila jako sretna. Mmm čips...( otuda dakle salo na trbuhu...).

Sad stvarno znam da neću radit ono što mi se ne da, ili za što definitvno znam da ne volim. To općenito čovjeka u životu najviše unesrećuje... zato makar u malim stvarima pokušati što manje griješiti. Još sam se i razboljela od tog petka, cijeli se dan borim sa temperaturom, kašljanjem i curenjem nosa...
Nije mi to trebalo, stvarno nije. Ali na greškama se uči.
Dakle, lekcija je naučena, idemo dalje...
Ali, trenutno sam umorna i idem spavati. Mislim, i vrijeme mi je...

Po ulicama ostavljam
Tragove svoje,
A u gomili ljudi ugledah lice
Koje bješe gledalo u moje.
Prvi put ga ugledah
Kako s vjetrom se njiše,
Na pitanje kako se zove
On mi reče – Kada dođu prve kiše...

I primjeti u očima
Samoću moju,
Zaustavi vrijeme
I pruža mi ruku svoju.
Srce mi sâmo, tuga...
Hoće li nestati više?
On trepne očima i kaže
- Kada dođu prve kiše...

Na kraju dana
Sjećanja se izbrišu sva,
A u kaputu mome
Ostade mirisna poruka.
U mislima mojim
Nešto pjevuši sve tiše,
Da novi život Sunce stvara
Kada dođu prve kiše...

Zašto taj dan ima takav utjecaj na mene? Od samog početka, probudim se sa takvim odvratnim osjećajem, nekakvim strahom... ja to ne mogu opisati. Ali svaki put, bez obzira jesam li kod kuće ili negdje drugdje, bez obzira da li je cijeli tjedan bio super ( kao ovaj ) ili je bio naporan... taj dan je užasan, taj dan je – nedjelja. Oduvijek sam mrzila nedjelju, valjda ono, kraj vikenda, novi radni tjedan, ponovno rano buđenje u ponedjeljak... i sve je to ok, ali ja ne kužim zašto onda imam osjećaj da mi se 100 problema zakuhalo nad glavom. Malo sam se ustrtarila zbog faksa, sada počinje pravi tempo obaveza, sve novo i tako me uhvatio neki strah da će mi se vratiti ono stanje kad nisam mogla ništa učiniti kako treba, kad mi se sve činilo preteško, kad sam bila totalno... ne znam.... nesposobna! A opet, jedva čekam da počne to sve, da si dan ispunim i nečime korisnim.
Malo sam razmišljala i shvatila sam u čemu je moj problem. Primjetila sam da u nekim novim situacijama, bilo kakvim, kad se pojavi neki problem, moja prva reakcija je – Ajoj, ajoj!
Umijesto da onda stanem, malo razmislim i fino polako smislim što za početak, mene kao da uhvati mala panika. A to nije dobro. Onak, ja sam svjesna toga, i pokušavam to svladat, jer kad čovjek sam dođe do rješenja problema to ga ojača i daje mu više samopouzdanja, ali još uvijek prvi osjećaj koji me prođe je to – nesigurnost u sebe, da neću uspjeti. Ali nadam se da će sa spletom okolnosti i većim iskustvom to nestati. Valjda je normalno da čovjek ponekad posumnja u sebe, da ne može u svakom trenutku biti rođen-spreman. I nadam se da ću postati malo sigurnija u sebe, jedino ću se tako uspjeti progurati do onoga što želim, u bilo kojem smislu.
Ma joj, samo želim da me prođe taj osjećaj, da nema tog straha, nervoze i pritiska, samo želim da dođe ponedjeljak pa će sve biti lakše... samo želim da prođe ova nedjelja.
Idem se odmorit da budem spremna za sutrašnji početak, idem se opustit...
Idem gledati crtiće.

Eee da, kako je divan studentski život nas nezagrepčana, nas koji dolazimo iz drugih krajeva lijepe naše... nas koji živimo u stanovima, domovima gdje vodimo svoj vlastiti život, samostalno, bez potrebe vječitih objašnjavanja kuda, kako i zašto. Mmmmmilina!
Mislim, nije mi niti doma gore, imam prezakon roditelje koji shvaćaju težak život nas mladih ljudi pred kojima je brdovit put, pa mi dopuštaju da živim svoj život kao i svako samostalno biće, ali da se onda i sama izvlačim iz svojih sranja.
Moji su zakon! Pusa mami i tati!!

Iz prve nisam bila zadovoljna životom u lijepoj mi zagrebačkoj Dubravi, ali kad sam shvatila da mi se frendica uselila u stan koji je doslovce udaljen 10 min nogatanja, život mi je uvelike olakšan. Jelka mi je pomogla da mi više ne smeta niti dislociran kvart, niti pola dana drondanja u tramvajima, niti vječiti zastoji... Ma Jelka je zakon cura, dobra, uvijek raspoložena i partijanerica i po'! Zbog nje mi dani nisu dooosadni do bola jer se stalno nekuda ide, nešto se radi, uvijek se fešta I! sve se stigne!

Ovaj tjedan će biti stvarno moj rekord, nisam još nikada imala toliko volje i kapaciteta da idem van skoro svaki dan, tjedan još nije gotov, a planova je milijun.
Ajd, ponedjeljak je bio laganini, prevela sam ga doma, ipak je bio praznik jel.. al sam zato očistila cijeli stan, svaki kutak... i svejedno mi je uspjelo nešto promaknuti... strasnog li praznika...
U utorak sam se čak malo zaletila do faksa, ali bzvze sam išla jer ja mutava nisam skužila da nemam predavanje... joj joj, mozgu moj...! Doma sam nešto kemijala s tušem u boji i ne znam kak sam to napravila, ali uspjela sam razlit sve po stolu, mišu, tipkovnici i stolcu. Čistila sam svoje remek-djelo skoro sat vremena, ali ostale su fleke naravno, tako da sada sjedim na krasno namuljanom stolcu, a nokti su mi bili kao da sam rukama kopala zemlju, sve sam ih morala odrezati. No, da, to sad nije bitno...
Dogovorila se ja s Jelkom da odemo malo na pivicu, jer mi ne možemo cijeli dan biti doma, ubija nas to i svim se silama trudimo živjeti nepenzionerskim životom. Samo, ne znam zašto uvijek prekrdašimo dogovor pa ne popijemo JEDNU pivu, nego uvijek završimo na broju većem od 2. I loša combination je također bila što smo obje slabo večerale, iliti nismo uopće jele, ona corny, a ja neke ribe iz konzerve, tako da nas je drmnulo.
Hm.. dakle, 3 pive ( Melin, Portal i Purgeraj ), što i nije bilo tako strašno, ali.. onda me tequila primila.. Ne znam kojim povodom, ali morale smo srknut jednu.. Ah, s nama se nikad ne zna, pa se i ovaj put odlazak na pivicu odužio do pola 2. A odlazak na faks u 9h? Ma kakvi! Spavala sam kao klada, a probudila se u pola 11 zahvaljujući prodavačima krumpira i zelja koji se deru da ih ce čuje 5 ulica dalje. Krumpira!!!!! Zelje!!!!!!!

Za srijedu je sve već bilo dogovoreno. Prvo smo se neka 3 h u stanu družili s cugom, bambusima koje nisam pila 100 godina i kazetom na kojoj su snimljene pjesme koje su bile hit dok smo još dudale dudu... I wanna TUC TUC yeah!! A zakon. Konačno smo se kasnije udostojile iznest dupenca iz stana i nakon skoro sat vremena vožnje završile smo u Roku, mjestu koje podnosim jedino ako sam namazana. Uvijek kad vidim onaj "One Man Band" za klavijaturama, pomislim si WTF??!! Ali, i ovoga puta mi je cuga olakšala boravak ondje tako da mi je na kraju bilo svejedno. Bilo je zanimljivih događanja budući da smo sve četiri muljale s nekim dalmatincima ( ali Bože me sačuvaj! Ne idem više tamo!!! ), i nadamo se da ih više nikad nećemo sresti. Naravno, bile smo do fajrunta i došle doma tek oko pola 5. Moja draga frendica me udomila tako da ja do svog stana nisam ni došla. Odspavale smo kojih 4-5 h i cijeeeli dan ljenčarile, opet nismo na faks otišle ( fala Bogu ovaj tjedan ionako nemamo ništa kak treba...), uživale u slobodnom danu i liječile izmučen želudac banana shakeom. Nismo normalne... Tek sam se u 21.30 vratila doma, okupala se od glave do pete, nadivanila se s cimericom i tako..

Dakle! Rado bih se vratila na početak i pisala kako je studentski život super ako si dovoljno lud i raspoložen za prilike, druženja i sve ostalo... ali mi se ne da. Idem se fino izvalit u krpe i ćorit do mile volje...
A sutra onda opet, Tuborg green cajt... wou wou wou!

The story:

Čovjeku se smučilo da odlazi na posao svaki dan dok njegova žena stalno ostaje kod kuće.
On je želio da ona vidi kroz šta sve on prolazi, te se pomolio: ''Dragi Gospodine: Ja idem na posao svaki dan i radim tamo 8 sati dok moja žena samo ostaje kod kuće. Želim da ona zna kroz šta sve prolazim, i zato Te molim da dozvoliš da se njeno tijelo zamijeni sa mojim na jedan dan. Amen.''
Bog je, u svojoj beskrajnoj mudrosti, odobrio čovjeku tu želju. Sljedećeg jutra, naravno, čovjek se probudio kao žena. Ustao se, spremio doručak svojoj supruzi, probudio djecu, pripremio im odjeću za školu, postavio doručak, spakirao užinu, odvezao ih u školu, vratio se kući i pokupio stvari koje su za kemijsko čišćenje, odnio ih na kemijsko, svratio u banku da podigne novac, obavio kupovinu, zatim otišao do kuće da ostavi namirnice, poplaća račune i sredi čekovnu knjižicu. Zamijenio je pijesak u kutiji za mačku i okupao psa.
Tada je već bilo 13 h te je požurio da namjesti krevete u spavaćim sobama, opere rublje, usisa, prebriše prašinu i prebriše pod u kuhinji; odjurio je po djecu u školu i upustio se u prepirku sa njima na putu do kuće. Spremio im je mlijeko i kolačiće i pomogao im oko domaćih zadataka. Zatim je pripremio dasku za peglanje, pa je gledao TV dok je peglao rublje.
U 16.30 je počeo guliti krumpire i prati povrće za salatu, valjao svinjske šnicle u prezle i ljuštio grašak za večeru. Poslije večere, očistio je kuhinju, uključio mašinu za suđe, složio ispeglano rublje, okupao djecu i stavio ih na spavanje. U 9 uvečer je bio iscrpljen a kako kućni poslovi još uvijek nisu bili završeni, otišao je u krevet jer se od njega očekivalo da vodi ljubav sa ženom, što je nekako uspio obaviti bez žalbi.
Sljedećeg jutra, čim se probudio kleknuo je kraj kreveta i rekao: ''Gospode, ne znam što sam mislio. Mnogo sam pogriješio kada sam zavidio ženi što svaki dan ostaje kod kuće dok sam ja na poslu. Molim Te, kad Te molim, dozvoli da se vratim u svoje tijelo.''
Gospod mu, u svojoj velikoj mudrosti, odgovori: '' Sine moj, osjećam da si naučio svoju lekciju, i bit ću sretan da sve vratim onako kako je bilo. Samo, morat ćeš sačekati 9 mjeseci. Prošle noći si zatrudnio.''

lol, predobro... Ovo je izabrano kao najbolji mail godine od strane žena.
Hihihihi

Evo, dođoh iz grada, i nisam nešto umorna, hm... Nisam ništa pila, popila sam dva dalmatina, a što ti je to, ništa, malo limunovog sokića. I poslije jednu Koktu... ipak sam danas vozila, tako da je današnji izlazak bio više laganini, bezalkoholičan. Ali sam danas bila zato nabrijana za brbljanje. Baš sam se fino nadivanila sa svojim kompanjonima, ipak neke sad neću vidjeti neko vrijeme zbog faksa, nismo svi u istom gradu... Nismo se vidjeli dva tjedna, pa smo imali što pričati, pa smo se dogovorili za mogući izlazak u petak i taaakooo.
Doma sam vozila cijelo društvo skoro, pun puncat auto, živa je ludnica bila... Stakla se maglila kao luda od silnih isparavanja pivo-cigara-mix, a kroz retrovizor nisam ni vidjela jer ih je petero sjedilo iza.. auto mi je jedva krenuo, k'o da sam slonove vozila čovječe.. a ludo... ekipa moja.
I tako ja provodim vrijeme sa ekipom, razgovaramo se, susrećem poznanike i poznanike i shvatim jednu činjenicu – kako je lijep osjećaj kad ti osoba koju si volio i koja ti je nanijela bol prestaje nedostajati. Ono, vidim ga, čujem ga, on je tu, ali kao i svaki drugi frend. I taj osjećaj raste, sve je jači, a ja sam sve smirenija. I tako sam sretna zbog toga... nema više trzaja, neugodne jeze, nema žaljenja... Stvarno... prestaje nedostajati.
Ja sam samo čekala taj dan, i osjećam kako postajem jača, i samo ne želim da me taj osjećaj napusti.
˝ Samo za taaaaj osjećaj.......˝

Da, i ... konobarove riječi su mi bile zanimljive – ˝Što je, zavodnice.˝ Zavodnica?! Ja?! Pih...!!!

.. 8:30 ujutro, zvuk budilice para uši, nemreš podnijet zvuk. ˝Jel baš moraju vlakovi voziti danas? Pa praznik je...˝ - prvo je što mi prođe glavom. No, kad sam se već probudila, red je i da prošetam dupe. Mmm jutarnja kava bila je već skuhana, što će značiti da u miru mogu prolistati današnje novine. Kao što svako jutro otvaram balkonska vrata, isto sam učinila i tada... i ugledah pun sandučuć kauflandovih prospekata, opet! Akcijska prodaja držača čaša i šibnatih metli...
Srknem gutljaj i pomislim kako je fin ovaj čaj od brusnice, pa se odgegam u šlapama do dvorišnih vrata. Uto naiđe susjed i pita me ima li života u svemiru. ˝Joj sused, ne znam ja, ja vam ne volim dinje, a i noćas nije bilo struje... Mislim da neće padati kiša!˝
-Da istina, ne valja se voziti biciklom! - veli susjed, preskoči grabu te se uputi prema šumi. Čudno je moje susjedstvo - pomislim, pomazim svog mačka Momu i odem u kuću. Imam još malo vremena prije nego se odem spremati pa upalim TV. Opet glupi BigBrother... Stanarima se u dvorište spustio leteći tanjur iz kojega su izašli plavi pingvini i dali svima Pepsi. A oni su za dnevni zadatak morali njih naučiti pjevati bosansku himnu. Najmanjem pingvinu je dojadilo što Mađarska nema more, pa su se ostali pokupili i otišli, tako da su stanari opet pali zadatak i za kaznu su ih zatvorili u sobu 3 sa 3 i pustili im tarantule. I taman što počne najavna špica ˝Zavarene ljubavi˝ eto moje mame, zabundane od glave do pete. Pruži mi moje rukavice, i još jedne gumene za svaki slučaj, te mi kaže kako je bolje da se požurim jer će se inače snjeg na Sljemenu otopiti. -Moramo ići, danas je skijanje!- uvjerava ona mene.
˝Ali mama... to je bilo jučer....˝

Ludilo je iza mene, prošlo je kako je prošlo, faks i sve je onak, ali,...bože moj, sve su to životne situacije i nije ništa strašno, upisala parcijalu, tako je moralo i bit i dobro. Sad sve 4 u zrak, maksimalno isključit mozak i živjeti kao nikada do sad. I to sve u ovih 5 dana što je ispred mene. Ajmo sve iz početka i sve svesti na "Time of my life"...
Ne, definitivno se ploča okreće i neće više biti s ranja kakvih je bilo, jer sve me to dovelo do doslovnog ludila. Frend mi je sam rekao da izgledam kao da sam poremećena jer sam sjedila na krevetu i jela čokoladne cornflakese , a koliko sam kava popila ni sama ne znam. Moram se odvikavat od tog zla...
Ugl. ..Treba imati nakakav raspored, nekakav plan, onda će sve ići lakše. Bit će bolje organizacije s vremenom, sa druženjem, sa svime... Ukratko, jedva čekam da napunim baterije jer imam filing da kad se sad zaletim, dignut će se veelika prašina. Jej! I ovoga puta bit će to baterije kojima manje treba da se ponovo napune. Odlučila sam izbjegavati neke stvari, one koje me i malo nerviraju, opterečuju ili mi na bilo koji način narušavaju unutarnji mir... prestajem biti mazohist!
Sad mi je dosta i faksa i bolonjeza i Zagreba i stana i strke...
Frendovi me očekuju, bit će druženja , smijanja , video projekcija, horor filmova, dobre mjuze, bit će svega ... Hoće li 5 dana biti dovoljno za to sve što me čeka? Ma mora, sada dolazi moje vrijeme! Nakon kaosa mora slijediti nešto mirnije, nešto bolje, ne može vječno biti K razdoblje...

Današnji je dan ipak završio nekako lijepo, zahvaljujući mome malome bratiću. Za rođendan smo mu buraz i ja kupili malu enciklopediju o velikim svjetskim dostignućima, lijepu poučnu knjižicu s još ljepšim ilustracijama. I ima li što lijepše nego kad ti mali bratić dođe sav sretan i kaže "Hvala" i da mu je to baš trebalo ?
Neopisivo... Djeca su zakon