nedjelja, 16.12.2007.
something new
Nešto novo u mom životu konačno se desilo,
nešto što mi jutra lakima čini, i početak novog dana osmijeh mi donese. Nema nemira koji znao je doći, koji nedefinirano stanje prouzročiti je znao... Samo mir i tišina i novi tračak nade u meni. Čudno je nakon dugo vremena osjećati se tako, još ne dolazi do svijesti da je to svarnost, a ne samo snaga moga uma... A osjećaj je stvaran, i snagu daje, koja okreće vrijeme u moju korist. Kako je divno ponovo imati uzvraćene poglede, tople, prijateljske... Riječi pune razumijevanja, koje svaki tvoj trzaj prate... Kako je dobar osjećaj kad je kraj tebe, kada blizina nervoznim pomalo te čini. ...Ali slatko nervoznim, kada ti obrazi porumene, a oči zbog dragosti se stisnu... Kada osjetiš miris, čuješ glas zbog kojeg ti toplina obuzme srce. Kako je divno kada jedan pogled smatraš najljepšim na svijetu. Ja samo znam da sam ponovo ugledala vrata svijeta koji ima lijepu priču, i gdje prag koji se mora proći nije beskrajno daleko. Ponovo sam vidjela svijetlo, za koje sam mislila da ga ulične lampe više ne pružaju, onaj usporeni film gdje u jednom trenutku sve se čini tako idealnim. Gdje su pahulje snijega plesale ritmom koji u tebi je svirao, a njihov dodir na licu nježan tračak stvarnosti stvarao. Ja znam da se u meni pokrenuo dio koji odavno je zaspao i uklonio svu prašinu koja se kroz vrijeme stvarala. Ja sam kušala okus slatke noći i trpkog jutra... Ogrijala se pogledom lijepoga lica. Na trenutak sam pomislila da ljudi ipak letjeti mogu, jer ni nebo nije više bilo moja granica. Ni putovanje nije bilo neizmjerno dugo, jer su me misli odvele na jedno drugo mjesto. Ja sam tako sretna, jer tuge više nema... I tako smirena, jer je sudbina to dopustila. Ja dotakla sam nebo, meku tajnu života i shvatila da mi taj trenutak ništa uništiti ne može... Vidjela sam ljepotu u drugome biću, u očima pronašla mir, u rukama njegovim strah sam izgubila jer ja sam... se zaljubila. |
srijeda, 12.12.2007.
the mirror
|
Zašto to činiš?
Ponovno smrznutim pogledom piljiš u istu točku... ni teptaj oka ne možeš učiniti... Samo pogled daleko, daleko. Dopustila si da te ogledalo ponovo začara, i odvede tamo gdje tvoja snaga se gasi, i gdje otkucaji sata samo suzu namamiti može. Slika u glavi odraz tvoj čini, što uplašenim izrazom lica iz ogledala ga upijaš. Zašto odlaziš tamo? Tamo gdje te boli? Zašto ne kažeš NE kad vidiš da ti prilazi, ne odmakneš se koji korak da te bljesak prošlosti ne oslijepi? Kada probudiš se iz sna vremena starog, smogni snage da uništiš korijene trnovite. Razbi ogledalo, što dalje od sebe nosi ga! Zamijeni ga drugim, gdje lice svoje umiveno jutrom, vidjeti ćeš moći, gdje pogleda skamenjenog neće biti, a odraz tvoj osmijeh će davati. Ogledalo novo život će dati, i poglede daleke svijetlom budućnost obasjati... Ovo je nadahnuto prethodnim postom...  |
utorak, 11.12.2007.
put ka sreći
Hello, hello, hello! Evo da malo stavim koja slova na ovaj blog.
Vikend je nekako bio idealan, bez imalo osjećaja nekakvog straha, ili onog kiselog filinga jer je nedjelja... Sve se stiglo napraviti jej jej jej!  I obaveze za faks i uspjela sam se zabaviti u gradu sa ekipicom, nakon duuugo vremena. Konačno da sam i u Zg-u malo izletila van. Bili smo u Sobi, tamo provele većinu vremena, zezale se, smijale ko ludeeee, malo pile pivice, jednu, dvije, tri, koliko ih je već bilo i tako... Bilo je baš super. Nedjelja je bila malo krvavija, imala sam borbe sa grljenjem školjke, ali i to je prošlo, sve se da preživjeti.  Mali prestupi u životu se ponekad smiju dogoditit, ipak je čovjek mala glupost pa je i razumljivo da će i on sam raditi gluposti u svom životu. Sve je to normalno... sve je to dio ovog ciklusa koji će kad-tad završiti... zato ponekad dopustite da neide sve po crti, neka bude malo krivudavo da nam bude zanimljivije, ne? Nego, jučer mi je došla frendica prespavati. Opet smo jele sve i svašta ( ja ne znam zašto je nama u društvu žderanje tako zanimljivo, samo žvačemo i žvačemo, malo meljemo, pa opet žvačemo...) I tako malo pričamo i u jednom trenutku baš mi jedna misao uđe u glavu: kako je čovjeku potrebno malo da bude sretan. To je i frendica potvrdila. Samo što je prepreka tome što čovjek sâm ponekad ne zna što je to što njega čini sretnim. I tako je blizu tome, ali nešto ga spriječava da napravi taj korak i konačno iza sebe ostavi taj nemir, tupost, nedostatak tog sretnog osjećaja. Zapravo, ono što je najgore je kada čovjeku njegova prošlost ne da mira, kada ga taj trenutak TADA zamrzne u vremenu i ne dopušta mu da ga zaboravi, kada ga svojom boli slama toliko da pada na koljena i nema dovoljno snage da čvrsto stane na noge i kaže : "Ne možeš mi više ništa!" Znam kako je to... jako je teško kad se mislima vratiš do događaja koji te najviše povrijedio, i od te sekunde ne osjećaš više ništa osim boli... A sam znaš da si samo ti kriv što si dopustio da taj trenutak ponovo ostavi ožiljak u tebi. Mislim, i to se da popraviti, znam iz vlastitog iskustva, ali tada treba biti uporan i sam sebi govoriti da si nećeš dopustiti da se vratiš tamo, TADA, i da ćeš ostaviti prošlost da bude prošlost. Treba razmišljati na ono što dolazi, na svoju budućnost i biti sebi najvažniji. Tek tada je moguće pronaći ono što se dugo skrivalo u nama, osjećaj smirenosti, možemo pronaći ono što želimo, ono što će nas voditi dalje. Zaista, potrebno je malo da čovjek pronađe svoj mir, da razmisli malo i shvati da nije vrijedno vraćati se unazad jer je to tada bilo nešto što sada nije vrijedno spomena, to treba ostaviti iza sebe, i gledati u svoju blisku, a kasnije i u daljnju budućnost. Ma tako je malo potrebno da se shvati kako život nije takav pakao.. ponekad se čini teškim, ali to je samo zato da bi one lijepe trenutke znali više cijeniti. Svi smo mi korak do sreće, samo smo malo prezauzeti analiziranjem svoje prošlosti, tko nam je što napravio, zašto, da li se to trebalo dogoditi, zašto baš meni.... Milijun je pitanja koji nas uvijek muče, ali ako ćemo samo to raditi, patiti razmišljajući o stvarima koje smo izgubili, nećemo moći vidjeti sreću u novim stvarima koje dolaze. Zato ostavite prošlost da bude prošlost, to je dio života koji vas je nešto naučio, ojačao vas a da to možda još niste ni shvatili. Pokušajte živjeti nekako spontano, bez previše razmišljanja, radite ono što vam se trenutno radi, pjevajte, glupirajte se, potrošite zadnju kunu na neku glupost, srčite juhu... ma što god!! Nemojte patiti zbog s ranja koja se događaju... ipak se poslije kiše kad-tad pojavi sunce. |
srijeda, 05.12.2007.
buba švabe
|
Danas mogu reći da sam jaaako dobro, a to znam jer sam se bez problema mogla naživcirat stvarima koje su me i prije živcirale...
 Kako mene živciraju depresivne osobe, ali one depresivne koje nemaju apsolutno nikakvog razloga biti u nekakvoj depri! Zapravo, ne volim kad se ljudi opterećuju s takvim glupostima, da mi je sve muka kad čujem te ˝jade˝. Dođe mi da se popnem na onog konja jelačićevog i pošaljem sve iz sveg glasa u p... materinu.  Mislim, ok ak netko ima nekih problema, nekih neriješenih problema od prije, ako ga STVARNO nešto mući, znam i sama da to nije lako jer sam bila u takvoj situaciji. Ali kad mi dođe kukat netko tko ne zna kud bi sa sobom, da mu vrijeme prolazi, da stari iz dana u dan, iz minute u minutu... To mi digne tlak na 300!!! Cvilidrete i mamine maze, kojima je svaki poslić muka živa,i nikad im se ništa neda. Pa pobogu, normalno da će ljudi bit u depresiji ako ništa ne rade, ako su samo zatvoreni u 4 zida k'o crna zmija ( i to svojom voljom). Ljudi, pokrenite se!!  Napravite nešto od tog dana koji traje, napravite bilo što, pa makar nekakvu glupost samo da si obilježiš taj dan i da si možeš reći da si danas barem nešto napravio! Mislim, ja to ne kužim... Ili sam ja tu ta koja krivo razmišlja, ili su ljudi postali stvarno bogci nad bogcima....?? Zašto ih toliko kuka sa 23, 4, 5 godina da su staaaaari, gdje im je mladost itd. itd. itd. ? Žao mi je ako se ljudi zaista tako osjećaju, i zbog toga su toliko pasivni da si stvar samo još više pogoršavaju. Gdje je pozitiva u ljudima? Gdje je ona strast za životom, želja za nečim novim, bilo čime?? I nemojte mi samo reć da kako bi i bili sretni kad živimo u ukenjatoj državi i te gluposti... Nema politika tu nikakve veze, niti išta drugo osim nas samih... Kako me to danas naživciralo, to je nešto strašno! Mislim, još me više to živcira, a vjerojatno je to i jedini razlog, što mi je frend takav. A prije nije bio... I ja silno želim da se on vrati u onakvo stanje kao prije, jer ja ga ovak više nemogu trpit'! Kad vidim kako on živi, da mu se u Zg-u život svodi sa 24-satno provođenje u stanu, jedva ima volje izać van jest, radije doma gladuje, nit na faks ide, samo ono što mora... A faca... kao da umire... Jednog dana ću mu sve strusit u facu pa će možda razmislit. Za sad ga ostavljam da se proba sam trgnuti. Kad vidim takav način života, zgadi mi se sve, i samo hoću što prije otić jer mi je sve žao čovjeka kako si bzvze kvari glavu i mozak i sve! Ma!! Dosta mi je brige oko drugih, hvala Bogu, ja barem znam što hoću od svog života pa me to gura naprijed. Ali ovako nešto... Misli svako da je meni lako... Nedaj Bože nikome ovako... Bogme nedaj!!!!!  |
ponedjeljak, 03.12.2007.
u prolazu...
Dobra večer braćo i sestre...
Moje proročanstvo se obistinilo... Jutro mi je bilo mukotrpno, strašno... But I'm a surviver! Nisam otišla ni na prvo ni na drugo predavanje, jedva sam se ustala... Samo sam htjela ležati i ležati, ali sam se nekako natjerala da ustanem i da nekako odem barem na zadnje predavanje. I uspjela sam otići. Ali tak sam se osjećala strgano, kao da je slon ležao na meni cijelu noć i zgnječio me svu, takav sam imala osjećaj. Još kad sam vidjela da vani pada kiša ... Divota! Inače vrijeme jako utječe na mene, ali danas me srezalo do kraja. Vukla sam se do stanice i ostatak puta što sam morala prehodat, katastrofa... Ajd bar sam u tramvaju sjedila... A na predavanju još gore... Skoro sam zaspala (al doslovce) koliko je bilo zanimljivo, glavu sam morala podbočit na ruke da slučajno ne klonem i puknem glavom u klupu, jedva sam izdržala... Još sam poslije faksa trebala otić u menzu po zalihu jogurta i čega već ne, ali sam odustala, jer kak sam bila izvrsne volje, mislim da bih se počela derat na ženu dok bi joj govorila 6 VOĆNIH JOGURTAAA!!! BLA BLA!!!!! Možete si zamislit scenu kak histerično vičem, a žena samo tupo gleda u mene i šalje mi pola rodbine u rodni kraj i na kraju od jogurta ne dobijem niti J . To je tak kad me pukne... imam u glavi scenarije i scenarije. Al sutra će već biti bolje, vjerujem u to nekak, znam da bude bilo bolje. Nisam više ni toliko tužna kao jučer, znači, prolazi i to! Svratila sam poslije faksa u konzum da si kupim barem malo voća, i ponadala se da će mi čokoladne napolitanke pomoći u mojoj neraspoloženosti pa sam i njih strpala u košaricu. Njam, čokolade nikad dosta! Cimerica je smazala zadnje komade...  I nakon što mi je trebalo pola godine da strpam kusur u novčanik ( zašto uvijek imam parade s tim kusurom, nikad ga nemrem pošteno stavit u novčanik neg mi se sve sfrće?) , sva sretna što ću konačno doć u svoj stan, na pola puta skužim da mi nešto fali. Hm... zašto ja odjednom kisnem??  Ja smotana k'o sajla, ostavila sam kišobran u konzumu. You're wrong ako mislite da sam se vratila po njega, nije mi se dalo... Ionako je to bio stari mali kišobran kojeg je vjetar uglavnom dokrajčio, a ionako mi je samo glava bila zaštićena od kiše, tako da mi nije pretjerano žao. Mislim, strašnih li 20 kn koliko sam dala za njega...Ma... samo mi se drijeeeema.  Usporena sam totalno. Kava bi me vjerojatno drmnula al mi se ne da sad pit to zlo, onda ne bih mogla zaspati do 3 ujutro... idem nešto radit, ne znam što... nešto što nije naporno.. Nešto ću već naći... Idem gledat crtiće  |
nedjelja, 02.12.2007.
kada me dotakne...
Opet sam danas nekako potištena... ne znam zašto. Mislim, jednim dijelom znam zašto, ali opet, ne znam zašto se s time nisam još uvijek pomirila... Još uvijek me ponekad uhvati da ne mogu biti sretna...
Ali, očito nitko nije uvijek sretan, to savršenstvo življenja ne postoji... Još uvijek mora biti trenutaka koji nas zamrznu u trenutku vremena i davi svojom prisutnošću.. Težak je taj život ponekad.  No, nije bitno... Bila sam za vikend doma, ali ovoga puta nisam bila sa svojim društvom kao inače, nismo se baš družili, nekako je sve bilo čudno... možda me zato još uvijek drži taj neki čudni osjećaj... A mrzim to!!! Mrzim to kad sam takva!! Kad mi s ništa ne da, kad nema volje za ništa!! Kad mi se slušaju tužne pjesme jer mi tada odgovaraju!! Kad mi se čini da ću se sutra ujutro boriti sama sa sobom da ustanem i odem na faks...!!! MRZIM TAJ OSJEĆAJ!!!  Dođe mi ponekad da zaplačem, možda se nakupi toga pa mi prekipi sve, i onda jednog trenutka dovoljna je sitnica da me potpuno izbaci iz takta. Nedostaje mi onaj osjećaj snage, sigurnosti u sebe, osjećaj sreće i zadovoljstva. A znam da je dovoljno malo... samo malo... Evo ga na! Pa kvragu i sve... suze su mi se nakupile u očima... Najviše od svega, zaboli me osjećaj usamljenosti koji mi se zna pojaviti... Ponekad se totalno osjećam kao... ne znam... osoba koja nije zanimljiva nikome... Ponekad mi i dođe da se zatvorim u sebe, maknem od svih i samo šutim i slušam svoj unutarnji glas. Pročitala sam negdje, više se ni ne sjećam gdje točno, kako je jedna žena rekla da što više ljudi poznaje to je usamljenija. To se ponekad i meni čini. Ma da nemam razloga za to jer imam stvarno puno prijatelja i za par njih sam stvarno vezana i oslonac su mi u svakom trenutku. Ne znam stvarno... Opet ću reći to i bacila bih se u smeće najradije, ali nedostaje mi netko, netko da mi bude oslonac kao dio mog života, netko tko će popuniti tu prazninu zbog koje se ponekad osjećam usamljeno.. To je očito i dalje jedina stvar koja pokreće ljude, s kojom se sve ostalo čini nekako lakše... No dosta mi je.. neću više, samo mi je još gore. Gladna sam, a u stanu nemam ništa za jesti (budući da sam došla u Zg u 21 h i sve su pekare bile više - manje zatvorene) Potamanila sam sve bombone koje sam imala.. Mama njupa mambu... mama ne njupa mambu, ja sam sve ponjupala! I dalje sam gladna. Jedva čekam jutro da odletim do pekare po kiflice sa šuknom i sirom  mmmmm Evo ga, jedna sretna misao! Jej... Noćas samo želim mirno zaspati... to je sve... |
