četvrtak, 28.02.2008.
p.m.s.
Hm da... i dok drugi gledaju Beverly Hills, fensi šmensi Brendona i Brendu i Ëber zgodnog Dylana, ja piljim u tv sa tužnom facom i sve mi se čini da izgledam kao da mi treba stručna pomoć...
Da, da... PMS!! što drugo...  To je nešto strašno... nekad stvarno mrzim što sam žensko samo zbog tog katastrofalnog stanja, zbog kojeg tijekom dana promijenim 213 raspoloženja... Ubija me u pojam, a pogotovo ljude oko mene... i bogci onda ispaštaju, i moraju trpit moje „Pustite me na miru“ – stanje i moje slabe živce i nenormalnu želju za hranom i čokoladom zbog koje poslije cvilim zbog šlaufića na trbuhu. Ponekad sam zbilja Pain in the ass... Blago muškoj populaciji što im je tak svejedno za sve i što nemaju pojma kako je to imati taj PMS vrag... Mogu jedino predpostaviti po nama kakve glupače postanemo, ali nemaju pojma kako to zapravo djeluje. Totalno me živciraju svi do reda, a bez nekog razloga, i samo bih žderala k'o neka krava. I dečko mi je već išao na živce pa sam ga otjerala doma. Mislim, kad je baš izabrao dan kad će me zafrkavat! Bila sam za sve samo ne za zafrkanciju... došlo mi je da ga izmlatim jastukom ( što sam tobože i napravila, ali nije urodilo plodom, onda me još više počeo živcirat!) To ja sama sebi ne mogu objasnit, a kamoli drugima. Onda me navečer uhvatila takva depra da mi više ni čokolada nije mogla pomoć, pa sam se sms-om ispričavala ljudima što sam bila krava i pol. Ali, fala Bogu, shvaćaju moje PMS stanje i navikli su da onda nisam normalna i da si ne mogu pomoć. Uglavnom, morat će me izbjegavat tih dana ako ne žele završit sa vilicom u glavi. Mislim, kad bi se dijelila neka nagrada za osobu koja može promijenit najviše raspoloženja u jednom danu, ja bih definitivno pokupila tu titulu... to svijet još nije vidio, vjerujte mi... Hehe... i onda vi recite da su žene normalne...  |
nedjelja, 10.02.2008.
the name
Kružim po sobi, misli mi jure, nervozno pucketam prstima... Svaki tren osluškujem zvuk, jesu li vrata zaškripala ili je to samo moja paranoja... Tu i tamo bacim brzi pogled u ogledalo i vidim zbunjenu, izgubljenu osobu... Ne volim tišinu, ne volim muk koji se proteže mojom sobom otkako se trenutak u mojim mislima vratio. I proklinjem taj dan kada sam si dopustila da vjerujem u ljude, kada sam dopustila sumnji da objasni svoje razloge...
a nisam ih dobila... I sada je samo još gore, jer nešto još uvijek stvara... nemir... I pogledam još jednom kroz prozor... i ne vidim ništa. Približim se staklu da udahnem hladnoću koja se želi probiti... I tada... samo magla... I napiše na prozoru ime koje je jedini uzrok svega... I sve što ja moram učiniti je izbrisati to ime iz misli, zauvijek, baš kako sam obrisala ta slova sa prozora... Tek tada... ja bit ću spašena... |
petak, 08.02.2008.
away
I'm gone... I know. And I'm sorry I can't find my way to come back.
I'm so far away, the door are closed I can't find the light. And nobody's here, just silence and shadows of tomorrow. I'll try to come home as soon as I can... I'll be here again. But now... I'm not ready yet... I'm sorry... |
