ponedjeljak, 07.04.2008.
gone?
Sinoć mi misli nisu dale spokoj...
Odlutale su tamo, gdje nisu smjele, I u zagrljaju njegovom nisam bila prisutna. Vratila sam se tamo, gdje smo svi nekad bili na broju, Gdje su nam dani bili zajednički... Vratila sam se njima... koje sam voljela I onima koji nisu voljeli mene... I suzu nađoh u oku. Ali skrila sam ju brže što sam mogla Da njemu ne kvarim ni minut trenutka. Za to glazba je bila kriva, Jer tiha melodija i zvuk gitare podsjetio me na trenutke mladosti, Bezbrižnosti i sreće... Gdje smo svi dane provodili zajedno i gdje zajedno smo se smijali. Tih dana sve je manje, a prijatelje te sve manje viđam, Kao da taj osjećaj više nije isti, kao da više ne pripadamo jedni drugima... A nedostaju mi... jako... Znam su ljudi kao vrijeme, Neki dođu i odu, a samo pravi ostaju – prijatelji. S njima ja sam potpuna i nikada usamljena, I sad kad ih viđam rijetko, Kao da i dio mene gubi se. I zato ponekad misli me odvedu Da barem s njima prođem sve to još jednom I suza moja pokaže koliko mi fale... |
utorak, 01.04.2008.
a perfect gift...
Sunčani dan nažalost ne traje vječno,
Pa je prepustio mjesto večeri koja je tihim zvukom zamračila ulice. Lampe su se počele družiti i ne dozvoljavaju noći Da uspavaju sav život... Nek se još malo ljudi smiješe... I kročim ja tom ulicom, gledam kako je miran dan postao još mirnija večer, I ugledam tebe kako me čekaš ispod lampe čije je svijetlo bilo najslabije. I tvoj osmijeh namami moj. I kažeš tada da imaš nešto za mene I izvadiš iz džepa sitnicu, malu, šarenu... i nju mi daruješ. I moje vrijeme se zaustavi, a svjetlost lampe odjednom postane jače, Jer uvidjeh da sam sretna... Sretna jer i onda kada mislim da sam sama Nečije misli su tu pokraj mene... I sve sumnje nestanu jednom zauvijek. |
