u oblaku dima...

Dopeljah se iz grada... I upravo sam slistila jedan Twix topix. Mmmm čovječe, kako mi je to falilo, to druženje sa dečkima, nakon 2 tjedna, da sam konačno uspjela uhvatti njih na red i uživati u društvu. Malo mi duže treba da napišem ovaj post, još mi se manta pred očima, alkohol je odlučio malo duže ostati samnom, and I don't mind... zapat ću kao klada barem.
Samo, loša kombinacija je alkos i ključevi od auta... Hm... definitvno nisam sljedbenik one "Ako pijes, ne vozi!", ali kako bih inače došla doma, nije mi baš sila pješačit 5 kilometara. Ali, evo sretno sam došla doma, napisala sam... ovo nešto, što znači da sam živa, nisam se zabila u nista, ma da sam se namučila dok sam upeljala auto u garažu... manta mi se pred očima, a garaža nije baš široka, skoro sam bicikleto pregazila,. Da bar jesam, onda bih možda dobila novi... hihihi.. ma joj
Vanja, moj prijatelj, zapravo osoba kooj zahvaljujem što mi je frend... kako sam s njim ljepo dans pričala, uživala sam u razgovoru s njim, ali ono, uživala, s jedne teme na drugu, samo se nadovezali... bivšeg nisam previše ni doživljavalja, zahvaljujuć njemu Yeah! Fur immer punk ( svira trenutno).
Od cuge bilo standardno, samo smo dragi mi frend i ja cugnuli jednu brzu, konjak i zalili ga pivom.. ali i nije bilo nešto žestoko, ili je led napravio svoje ili već navika radi svoje... alkosi, alkosi... pih...
Gotova sam, zrela za krevet, ali nekako mi je šteta ići spavati, iako znam da nisam sposobna za išta drugo, ne da mi se niti zube ić oprat..., još se nisam ni presvukla... Mogla bih neki film pogledat, imam doma neke dvd-e,ali znam da bih u 6. min zakrljila.
Ok, dosta je, dasadna sam sama sebi, ne pišem ništa pametno ali bitno da ja tu tipkam s ranja i s ranja...
Idem se izvalit u krevet, sutra se moram ustat u pola 9 najkasnije i odmah krenuti na čišćenje kuće, i poslije se bacit na učenje za usmeni u ponedjeljak, koji ću roknut...
Odo ja ćorit...
A za kraj – Hladno pivo-Stojadin.....

Sjetih se onog filma Beskrajni dan i reko: Ned'o Bog da je to ovaj dan!
Još od sinoć me živci pucaju i ne staju. Čudim se sama sebi kako još nisam nešto razbila, čak je i stari na kratko bio svjedok mog ludila.
Onak, jučer sam cijeeeli dan kao da me pregazilo 35 slonova i 3 tramvaja. Došla sam u Zg ujutro oko 9. zapravo je vlak kasnio pa smo došli kasnije nego što smo trebali, ali bolio me đon jer mi se ionako nije žurilo. Ljubim frendicu 5 puta što je putovala sa mnom pa mi je barem skratila to "veselo" putovanje
Dovukla sam se do faksa, i na sreću pronašla profesora i konačno se s njim dogovorila za usmeni koji čekam već 2 tjedna. Bez razmišljanja sam odmah otišla na bus i ravno u stan. Mmmmilina , mrak u sobi, tišina, izvalila se u krevet i spavala poštena 2 sata. Ali, naravski moja strganost nije prošla. Ja k'o ja, ne mogu bit doma cijeli dan, bez obzira na situaciju pa sam sa frendicom u Krivom putu ubijala vrijeme cugajući pivu i filozofirajući o faksu i životu i ljudskoj gluposti... I sve bi bilo dobro da me moja majčica nije nazvala i počela se lijepo derati na mene kak sam nemarna prema sebi, kak ću ja nju strpat u ludnicu i da se sutra ujutro nacrtam kod doktorice po uputnicu za pregled štitnjače. Tlak mi je skočio na 200 sigurno! Tak sam živčana došla u stan da sam se istog trena htjela izvalit u krevet, ali nisam... prije toga sam pojela 2 šalice cornflakesa a da to nisam ni skužila sve dok me trbuh nije počeo žuljat... ono, grickam i grickam i samo odjednom stanem i kažem sama sebi: Hm vidi vidi, vrećica se skoro ispraznila. U pola 10 sam se zavukla u krevet samo da zaspim i da užasni dan ODE!

Danas ujutro, buđenje u pola 7... ajme majko, spavala kao klada a mogla bih se izležavat još barem sat vremena. Ali, moram se suprotstavit svojoj nemarnosti ( kako moja majčica veli) i otići doktorici da mi da uputnicu za pregled štitnjače. Prvo mi je opet vlak trgao živce jer smo prvo stajali pola sata a onda sam još morala i čekat drugi vlak još pola sata, pa po auto, pa po knjižicu, pa doktorici.... da ne nabrajam.
A doktorica mi je predivna... Uđem ja u njenu ordinaciju i fino ju pristojno zamolim da me pošalje na pregled štitnjače, kažem joj sve simptome-nesanica, gubitak kila, ispadanje kose, povišen kolesterol,živciranje bla bla bla... a one me pogledala kao da sam psihički nestabilna, kao da sam si to sve umislila. Ali dala mi je te krvave uputnice da me se riješi i da se utvrdi ipak jesam li luda ili ne. iduću tjedan će se znat.
I taman kad sam mislila da su sranja dana završila stigne mi vijest da je danas na faksu bio upis ocjena i da sam spiskala danas tu priliku... sad cijelo vrijeme šaljem mail profesoru da me spasi tog užasa ako je ikako moguće, jer sam već imala u glavi viziju kako ponavljam godinu.
U glavi sam zamišljala golemu eksploziju, tri puta veći Černobil, i sve odeeee i konačno mir i tišina...
Koji dan čovječe (za moju glavu dovoljan!), danas mi ni kava nije pomogla, ni čokolada, a muka me hvata kad mi se čini da nije kraj, nego da piše: "...to be continued!"
Slušam cijelo vrijeme Zabranjeno pušenje, oni mi nekako pomažu da svedem sve na parodiju, uvijek se nasmijem slušajuć njih... reko, barem nešto.
Sutra će se valjda vrtjeti druga strana ploče, a do tada živjelo Zabranjeno pušenje... i cornflakesi

Malo sam razmišljala o sebi ovih dana. Malo gledam ove srednjoškolce, kako su sretni, kako uživaju i stvarno dane provode na način koji njima odgovara. Kako su to bili lijepi dani ( ma da ni sada ništa ne fali ). Ali, voljela bih da sam sada barem 3. razred srednje, čini mi se da bih tek sada znala iskoristiti te dane što bolje, odnosno još bolje nego onda, drugačije bih vjerojatno radila neke stvari i tako to... Ali, to je sad iza mene, što sam napravila-napravila, a ionako sam tada imala drugačije razmišljanje nego sada.
Iskreno, ponekad imam osjećaj kao da kasnim psihički za svojim godinama, kao da zaostajem za svojim stvarnim godinama koje imam. Imam 21 godinu, a ja se tako uopće ne osjećam, u glavi kao da mi je još uvijek 18, 19, još kuda i izgledam mlađe i kud mi to svi govore, da izgledam kao da mi je 18 godina, time je situacija još i gora. Pričala sam sa puno ljudi o tome i kažu kako to nije ništa loše. Mislim, nije da se ponašam djetinjasto, nego kako sam starija to znam da me više odgovornosti čeka,a ja, ponekad, kao da još nisam spremna za te sve brige. Ne mora značiti da čovjek s godinama mora postati ozbiljniji...ok, mora.. ali opet ne mora zaboraviti na onu svoju djetinjastu, razigranu stranu koja ostaje u nama. Da se čovjek u životu posveti samo onim ozbiljnim stvarima i svim obavezama kojega čekaju, vijek trajanja života skratio bi si za 30 godina sigurno... I kuda bi onda dospio?? Mislim, da to svi znaju.
Jednim djelom mi je drago što ću se, valjda, uvijek osjećati mlađom, ali kažem, bojim se da me taj zaostatk za svojim godinama neće kasnije koštati, da se kasnije neću moći snaći. Očito se ljudi razlikuju pa nekima treba malo duže da sazriju, žele malo duže uživati u životu... Ili životne situacije imaju bitan utjecaj na to. Ne znam... Ali ipak, trunčicu odgovornosti, barem prema sebi, treba imati. I ozbiljnosti
No, znam da to opet nije tako strašno, mnogo ljudi se ponekad tako osjeća. I neću žaliti za svojom prošlošću jer je bilo jako lijepih dana i provoda i svega ostalog, sada samo ne smijem dozvoliti da se zaustavim u sadašnjim trenutcima pa da ne mogu krenuti naprijed, nego pozitivno gledati u budućnost, iskoristiti sve što mi se pruža, ostaviti vremena za sve, i za učenje i faks, i za slobodno vrijeme i za zabavu i druženja, za SVE. Za ničime žaliti, iz svega izvući pozitivno jer se sve može riješiti, svaka situacija pruža drugačije, ali ne manje važne prilike kojima si u životu mogu nešto priuštiti. Pa čak i onda kad nije sve onako kako si zamislimo ( a kod mene u večini slučaja tako i jest). U svemu tome, valja uvijek ostati mlad, onda je sve lakše ( pjesma Prljavaca, o da o da o da ), ostaviti u životu mjesta i za igru i ne primati život zdravo za gotovo.
Ne znam što mi je danas, nekako sam sva osjećajna i nježna, valjda se raspoloženja opet igraju.
Treba se znat postaviti u životu!! ( i ponek biti zločest hehe, onda je nekako manje bolno )
i to je sve što imam danas za reći...

NE VOLIM
jutro, ne volim zimu, kada mi je hladno i kad me zebu noge, kada mi je vruće i kada se znojim kao svinja. Ne volim dosadu, kada ne znam što da radim, kada mi dani prolaze besmisleno, kad su mi svi frendovi zauzeti i ne mogu s nikime na kavu, maknuti se od kuće, ne volim kada cijeli dan moram biti doma. Ne volim kad su svi živčani pa se samo deru čitav dan ( kao moja majka), kad sam pod pritiskom cijeli dan, iščekivanje rezultata ispita, čekanje, gužvu, kad ispred mene vozi neki idiot koji se vuče 30 km/h, neodlučnost, kad mi frizerka ne napravi frizuru kako joj kažem, vjenčanja i sve te ceremonije. Ne volim ružičastu boju, sladunjave poruke, valentinovo, božično vrijeme. Ne volim narodnjake, zabavnjake, sapunice, kad nema ništa pametno na TV-u, kad repriziraju film po 5678. put. Ne volim predrasude, zatucane, bahate snobove, lažljivce, egoiste, lude babe za susjede. Ne volim gužve u tramvajima, zastoje, bezobrazne prolaznike, doktore, odlazak ginekologu. Ne volim brzu hranu, dinje, vaniliju. Ne volim kada mi drugi stoje nad glavom i ispituju me glupa pitanja koja ih se ne tiću, kada bez razloga o meni ili drugima govore totalno glupe stvari, kada se previše upliću u tuđe živote. Ne volim neraspoloženo društvo, preozbiljne ljude, klince koji mi sole pamet, ljude koji se ne znaju zabavljeti, one koji samo uče i ne rade ništa drugo. Ne volim biti bolesna, ni kada je netko drugi bolestan. Ne volim iskorištavanje, kada drugi ne kažu Hvala i Molim te, prenježne dečke, picajzle, sponzoruše, preseravanja sportskim autima.
Ne volim izgubljeno vrijeme... i još mnogo toga.


VOLIM
večer, proljeće, ispunjen dan, kada imam što za raditit od jutra, kada ne razmišljam o glupostima i kad za dosadu nema vremena. Volim petak, kad sam s frendovima, izlaske, neobavezne razgovore, kave, kad kraj dana provedem sa svojom ekipom, kad su svi raspoloženi i spremni na šalu, kad sve teče bez ikakvih problema, kada živim sama i kad se nakon dugo vremena vratim kući. Volim promjene, kada imam novi friz ili si kupim nešto novo, sitnice, šarene blokiće i olovčice. Volim crnu boju i sve tamnije nijanse ostalih boja, dramatičnost, dinamičnost, detalje. Volim rođendane ( ne svoje ), poklanjanje darova, iznenađivati druge, nasmijavati druge, veseliti se s drugima. Volim kada imam svoj mir, kad se ne moram nikome opravdavat ni objašnjavat, kad na papiru nacrtam ono što osjećam. Volim rock glazbu, stare bendove, svoje glazbeno nadarene prijatelje, zvuk gitare, miris knjiga, dobro štivo, stripove, trilere, psihološke drame, crtiće, umjetnost, crtanje, slikanje, putovanja, upoznavati nove ljude, druženje. Volim noćne vožnje na praznim cestama, zvuk tišine kad je potrebna. Volim kavu, čokoladu s ledenim punjenjem, pivo. Spontane izlaske s društvom, iznenadne susrete, zanimljive ljude, iskrene, duželjubive, zabavne. Volim ponekad biti "zločesta" i riskirati u nekim situacijama, izludirati se s društvom i viskijem utopiti tupost, ponekad se ponašati djetinjasto, smijati se glupostima, šaliti se na vlastiti račun. Volim iskrene osmjehe, nezabrinutost, miran san, poruke frendova u 4 h ujutro, besmislene razgovore i sate filozofiranja, odlaske na pivu samo zato da ne idemo doma, veselje nakon položenog ispita, dvosatno razglabanje na icq-u, zajedničke večere.
Volim osjećaj da živim, pomisao na sretnu ljubav... i još mnogo toga.

Milijun sitnica, koje volim i ne volim.
Sitnice... moj život.

...
Jedna te ista slika u glavi
Opet, opet i opet...
A ne prati ju nista drugo,
samo bol...

I boli...
Boli...
I ne staje.

Sutra se ne želim probuditi.