u oblaku dima...

Malo sam razmišljala o sebi ovih dana. Malo gledam ove srednjoškolce, kako su sretni, kako uživaju i stvarno dane provode na način koji njima odgovara. Kako su to bili lijepi dani ( ma da ni sada ništa ne fali ). Ali, voljela bih da sam sada barem 3. razred srednje, čini mi se da bih tek sada znala iskoristiti te dane što bolje, odnosno još bolje nego onda, drugačije bih vjerojatno radila neke stvari i tako to... Ali, to je sad iza mene, što sam napravila-napravila, a ionako sam tada imala drugačije razmišljanje nego sada.
Iskreno, ponekad imam osjećaj kao da kasnim psihički za svojim godinama, kao da zaostajem za svojim stvarnim godinama koje imam. Imam 21 godinu, a ja se tako uopće ne osjećam, u glavi kao da mi je još uvijek 18, 19, još kuda i izgledam mlađe i kud mi to svi govore, da izgledam kao da mi je 18 godina, time je situacija još i gora. Pričala sam sa puno ljudi o tome i kažu kako to nije ništa loše. Mislim, nije da se ponašam djetinjasto, nego kako sam starija to znam da me više odgovornosti čeka,a ja, ponekad, kao da još nisam spremna za te sve brige. Ne mora značiti da čovjek s godinama mora postati ozbiljniji...ok, mora.. ali opet ne mora zaboraviti na onu svoju djetinjastu, razigranu stranu koja ostaje u nama. Da se čovjek u životu posveti samo onim ozbiljnim stvarima i svim obavezama kojega čekaju, vijek trajanja života skratio bi si za 30 godina sigurno... I kuda bi onda dospio?? Mislim, da to svi znaju.
Jednim djelom mi je drago što ću se, valjda, uvijek osjećati mlađom, ali kažem, bojim se da me taj zaostatk za svojim godinama neće kasnije koštati, da se kasnije neću moći snaći. Očito se ljudi razlikuju pa nekima treba malo duže da sazriju, žele malo duže uživati u životu... Ili životne situacije imaju bitan utjecaj na to. Ne znam... Ali ipak, trunčicu odgovornosti, barem prema sebi, treba imati. I ozbiljnosti
No, znam da to opet nije tako strašno, mnogo ljudi se ponekad tako osjeća. I neću žaliti za svojom prošlošću jer je bilo jako lijepih dana i provoda i svega ostalog, sada samo ne smijem dozvoliti da se zaustavim u sadašnjim trenutcima pa da ne mogu krenuti naprijed, nego pozitivno gledati u budućnost, iskoristiti sve što mi se pruža, ostaviti vremena za sve, i za učenje i faks, i za slobodno vrijeme i za zabavu i druženja, za SVE. Za ničime žaliti, iz svega izvući pozitivno jer se sve može riješiti, svaka situacija pruža drugačije, ali ne manje važne prilike kojima si u životu mogu nešto priuštiti. Pa čak i onda kad nije sve onako kako si zamislimo ( a kod mene u večini slučaja tako i jest). U svemu tome, valja uvijek ostati mlad, onda je sve lakše ( pjesma Prljavaca, o da o da o da ), ostaviti u životu mjesta i za igru i ne primati život zdravo za gotovo.
Ne znam što mi je danas, nekako sam sva osjećajna i nježna, valjda se raspoloženja opet igraju.
Treba se znat postaviti u životu!! ( i ponek biti zločest hehe, onda je nekako manje bolno )
i to je sve što imam danas za reći...