u oblaku dima...

I ovaj vikend je proletio kao munja, od mojeg učenja za kolokvij neće bit baš mnogo uspjeha jer nisam prošla niti pola gradiva... A zbog toga sam ostala cijeeeeli vikend tu doma u stanu, baš s tim ciljem da prođem to sve gradivo koje imam i da svladam ta silna slova koja k'o da su napisana na turskom, pa da dobijem barem dvojku... Al malo morgen, ni da sam 5 stranica prošla!!
E al stvarno nikad ne valja planirat jer se NIKADA ne ostvari... Al NIKADA!!!

Al nema veze, s obzirom da me je danas posjetilo puno ljudi, meni dragih, zaboravit ću na ove propuste što se tiće faksa i reći kako je danas bio lijep dan, pun nekakvog nice raspoloženja i smijeha... Možda zato jer su danas izbori pa su političari konačo začepili svoje gubice i sad ih hvata trta jer im daljnja pozicija ovisi o nama, he he he... Danas smo mi, obični ljudi bili šefovi!
Ugl... nakon krepanja od smijeha kad sam vidjela kako Gobac pleše paso doble, došao mi je buraz u posjet. Mislim, konačno da sam vidjela tog čovjeka... Na žalost, jako se rijetko vidimo, ali zato kad smo zajedno onda izmeljemo sve i svašta, uzduž i popreko... Obožavam svog brata i on je jedina osoba koja me razveseli kad nitko drugi to ne može, kad mi se čini da mi svijet pasti na glavu... stvarno ne znam kako bih živjela da nemam njega... Umrla bih da sam kći jedinica! Doveo je i svoje ljubimce peseke, skoro su me srušili koliko su mi se veselili ( kao Dino i Fred Flinstone ). I tak, malo smo se divanili, malo išli u konzum, malo jeli i vrijeme je prošlo taj čas.

Ono što hoću podijeliti sa drugima je nešto što ja zapravo ni ne mogu opisati riječima, jedan poseban osjećaj sreće.
Naime, frendica kojoj sam bila vjenčana kuma ugodno me iznenadila svojim dolaskom. Ona i mužić su išli na sajam trudnica (malo smiješno zvući) pa su odlučili malo me doć vidjeti. Nazvala me oko 16 h da joj objasnim gdje živim pa su onda došli k meni. Kako mi je bilo drago što su došli, dugo ih nisam vidjela...
Lagano smo svi uzbuđeni jer sredinom prosinca očekuju prinovu. Ja sam isto taaaakoooo nervozna, i sretna kao da mi se sestra treba poroditi, strašno mi je draga ta frendica... Mobiteli će zvonit kao ludi, već vidim... Al ćemo bit na iglama.... ajme meni!
I onda se dogodio taj trenutak koji me ostavio bez teksta... Odjednom se porodila!!!!!!!! ISUSE BOŽE!!!!
ha ha šalim se!
Naime, konačno su saznali da je beba curica, i baš zato što je curica žele da joj JA budem krsna kuma. Ja sam mislila da se šale, ali ne... nije šala. Stvarno žele da ja budem kuma njihovoj curici.
Ne mogu vam opisati kako se osjećam, tako sretnom, jer to je stvarno čast kada te netko tako nešto zamoli. Mislim, možda se nekome to ne čini ne znam kako važnom stvari, ali meni kao katolkinji, to znači mnogo, jer je krštenje nešto što je u našem životu posebno važno. Odabrali su baš mene da u životu njihovog djeteta, njihove curice (to mi prelijepo zvući) budem osoba na koju će se moći osloniti. To je stvarno prelijepa gesta, i velika čast, jer tada znaš da imaju povjerenje u tebe. Znam da mnogi nemaju takvo mišljenje o tome, mnogi nikada ni ne upoznaju svoje kumove, ali eto, ja imam takvo mišljenje o tome, zato što je moja obitelj u jako dobrim odnosima sa svim kumovima i mi ih smatramo i jednim dijelom obitelji, i jako nam je stalo do toga.
Uglavnom, još uvijek ne mogu vjerovati da su me to pitali i zbog toga sam nekako posebno sretna. Nikada nisam mislila da ću u 21. godini života biti nekome vjenčana kuma, a kamoli krsna.... Ideš!!!

Nisam svojima još ni rekla... Sve mi se čini da će reći kako ja nisam dovoljno ozbiljna da bih bila krsna kuma.. Mislim, helou!!!! Nisam debil, znam ja što je odgovornost, a i užasno volim djecu što znači da ih ne primam zdravo za gotovo. Kad treba bit ozbiljan, onda sam i preozbiljna. A mislim šta, barem će imati veselu, blesavu kumu s kojom joj nikad neće bit dosadno, ja se barem lako spuštam na tu razinu i nije mi teško biti djetinjasta. Ajme, sve se bojim kako ću razmazit to dijete... barem će se veseliti kumi, ja bih voljela kad bi me zvala ne kuma, nego teta Sanja ( to mi je ime, helllo people!! ) ah...

Mislim, ne znam... meni su jako važni odnosi sa prijateljima i obitelji, naravno, pa mi je možda i zato ovo stvar od velike važnosti. Ne znam, i nije me briga! Ja sam samo željela reći kako sam baš sretna i ujedno iznenađena kako sam okružena ljudima koji imaju toliko povjerenja u mene.
A to je uvijek lijepo za znati zar ne?

Lutam stazom poznatom,
ne razumijem čitljivo.
I dok drugi suncu se raduju
ono je meni potpuno nevidljivo.
Dodire ne osjećam,
glazbu ne raspoznajem.
Lica su mi poznata,
ali i dalje strancima ih nazivam.
Tko sam i gdje sam... ne želim znati.
Želim samo dalje svijetom lutati.
Na nevažno se neobazirati,
za nikoga se vezati.
Sama svijet upoznati,
pravu istinu otkriti.
S neprijateljima se boriti,
samu sebe pobijediti...

Jer ja ne znam tko sam,
i u ovoj velikoj zbrci
lutanje svoje nastavljam.
Jer jednoga ću dana
očima vidjeti,
svjesno putem hodati,
Čitljivo razumijeti...
suncu se radovati,
glazbu upijati.
Mnoge ću upoznati,
za posebne se vezati
i dodire ljubavi osjećati.
U svom lutanju,
Znam da taj dan
jednom ću dočekati,
sebe ću upoznati
i kao nova se roditi...


Ne osjećaju li se svi ponekad tako?....
Izgubljeno u svemu, u svom životu...?
Meni je ponekad tako, pitam se gdje sam, što ja to radim, gubim li svoje vrijeme?? Ili je to samo stanje u kojem se samo malo zaustavimo i preispitamo situaciju da bi dobili bolji zalet prema naprijed???
... Ne znam...

To je bio dan koji je zauvijek promijenio tvoj život... I ti si to znao istoga trenutka. Čim si ju ugledao znao si da je to to, ta je to ona prava, ona koju si tražio cijeli život...
Vrijeme si želio pretvoriti u vječmost samo zato da bi upio svu ljepotu što je iz nje isijavala. I nisi mogao čekati, morala je biti tvoja. A ona... Sa osmijehom je prihvatila tvoj poziv i pošla sa tobom u nadi da će trajati zauvijek...
Tolika vas je ljubav obgrlila da ste jednostavno znali da vas ništa više ne može rastaviti, znali ste da je vrijedilo čekati jer ona je našla sreću uz tebe, a ti u njoj.
Ona je u svakom trenutku uz tebe...
Nestrpljivo čeka, svaki dan, vaš ponovni susret, tvoj nježan zagrljaj, još nježnije dodire... koji traju cijeli dan, ponekad i cijelu noć. S njom se potpuno možeš poistovijetiti, ona razumije svaki tvoj osjećaj i ne ruga ti se. Pred njom ne moraš glumiti, s njom si uvijek ono što jesi – običan čovjek. Ne moraš glumiti heroja, ili biti nevjerojatno pametan... Ne bojiš se zaplakati, jer znaš da će ona upiti svaku tvoju suzu i pretvoriti ju u najlijepšu pjesmu koja će ti ispuniti srce i izliječiti dušu.
Ona je postala dio tebe...
Ali, kako će vrijeme prolaziti tako će se i sve ostalo mijenjati. Ona više neće biti onako mlada...Ni njezino ponašanje neće uvijek biti isto...
I kada jednoga dana ti potpuno zaboraviš na nju, kad tvojih dodira bude sve manje i manje, ona će te i dalje jednako voljeti... jer među njih milijun ti si odabrao baš nju i dopustio joj da postane dio tvog svijeta. Ti je se uopće više nećeš sjećati, ali unatoč tome ona će uvijek biti tvoja i samo tvoja .... gitara.

Ovo je posvećeno frendu koji nevjerojatno voli glazbu... glazba je njegov život... al ono, skroz!

Večeras, još dok traje današnji dan, posvetit ću riječi onome što je danas glavna misao mnogih ljudi, a to je sjećanje na naš Vukovar, 16 godina prije...
Gledala sam dnevnik sa tolikom tugom, suze su mi navirale na oči gledajući sve te ljude koji dan danas pate, oplakuju svoje izgubljene i psuju nepravdu koja je okaljala nedužne.

Sjećam se i ja... Imala sam samo 5 godina... Rat je bio nešto što onda nisam razumjela, nisam shvaćala zašto se dešavaju određene stvari, samo sam znala da nas sa Srbima nija povezivala ljubav nego nešto potpuno suprotno, mržnja... Za mene je to trajalo kratko, na sreću, jer se ne sjećam svega, ali neke stvari su doživotno urezane u sjećanje. Sjećam se toga dana, kao da je bilo jučer. Bili smo u podrumu, cijela obitelj. Znam da je radio bio upaljen, moji su vjerojatno slušali vijesti.... i onda, samo odjednom, zemlja se zatresla, a vani je zagrmjelo. Tata je bio toliko hrabar da je otovorio vrata i izašao van, a kad nas je sve pozvao da izađem, pogledi su nam svima bili upereni u ogromnu gljivu od dima koja se nadvila nad šumom, udaljenoj par km od naše kuće. To je Barutana eksplodirala (skladište oružja). Srpske snage su iz zraka napale to područje i digle u zrak sve što se nalazilo pod njima. Jedan trenutak, jedna slika, i doživotno urezani osjećaj... Nešto što dijete od 5 godina ne može shvatiti, a opet zna da znači opasnost. Živjeti u ratu je grozna stvar, nešto što ne želim nikome, a na žalost, još uvijek u svijetu ima nemirnih područja, još uvijek ima ljudi koji ne znaju što je čisto nebo, što je mirisno jutro, koji ne znaju što je miran san...
A tu, gdje smo sada mi, danas smo suzama i molitvama poželjeli samo jednu stvar – mir. Danas smo se mislima vratili u dane kada je prevladavala buka tenkova, kad su sirene širile svoje zvuke, kad su vojnici stupali ulicama grada...
Mnogi gradovi su obnovljeni, kao da rata nikada nije ni bilo... A Vukovar još uvijek radi svoje korake za bolje sutra. To je grad koji će nas uvijek rasplakati, koji će nas podsjetiti da je bilo teško, ali i da smo bili snažni i vratili ono što nam pripada.
Gledam sve te slike na TV-u, slušam priče ljudi koji žive tamo i onih koji će živjeti i pomislim hoće li se ikada to vratiti na staro, kako je nekada bilo...
Koliko god ljudi vjerovali u to i imali nade, uvijek će se vratiti taj osjećaj, bol i strahopoštovanje, uvijek će biti suza i molitvi, usamljenih očiju i raširenih ruku.
Lampaši i svijeće uvijek će ispisati istu rečenicu – Vukovar, doživotni ožiljak naše Hrvatske...

Kako lijepo vani pada snijeg. Skoro pa idila... Noć, samo svjetlost uličnih lampi i pahulje snijega koje padaju i padaju i padaju... Baš je krasno...

Totalno mi je dan brzo prošao, stalno sam mislila da je petak, al je, malo morgen, već je i subota praktički gotova.
Nakon duugo vremena konačno sam otišla u kino, divni nam Cinestar, na jedan laganini izlazak sa svojim kopićima. Odabir filma je bio njihov – Resident evil 3, ou yeah! Mila svemoguća Jovović tamani zombije k'o luda. Ta je žena besmrtna, energije ima za cijelu vojnu postrojbu, a oružjem barata kao velika... A sami film sam, moram priznati, jedva probavila... Uzmite u obzir da je svaki šum pesprijekorno demonstriran, a specijalni efekti zapanjujući... mislim da sam barem 10 puta skočila od straha... oni i njihovi prepadi... kod mene zbilja pale. A ova dvojica ( frendova) ozbiljni da ozbiljniji ne mogu bit, ni da su trepnuli. Oni se stvarno znaju uživit u film... mislim strava... Još kad sam vidjela milijune onih zombija, želudac mi se skroz okrenuo. Tko ih je osmislio, i tu silnu scenografiju, taj je stvarno majstor... Takve marsovce nemam niti ja u najgorim noćnim morama ( al sad ću ih imat sigurno ). Uglavnom, film je dobar, i naravno opet nema završetak... Kraj je nastavak novog dijela. J....m ti takve filmove kad znam da opet nisu uspjeli uništit negativce, neg si sad moram mislit što će se opet zakuhat. Opet će virus mutirat i zombiji će postat King Kongovi, a svemoguća Mila će samo pucnut prstima i svi će odjednom ostat bez glave. Eh, eh SF...

Dalje... E da, uvijek kad sam vani imam nešto za komentirati, jer me fascinira ponašanje ljudi.
Ovoga puta radi se o divnoj navici mladih ljudi, uglavnom kršnih momaka, koji su primjer pravog odgoja, a to je pljuvanje. Neeeeema mi gore ljudske mane od te. Pa pobogu jel je pljuvačka tu zato da bi pljuvali ili zato da nam pomogne pri probavljanju hrane ili čega god?!! Očito neki nisu svjesni toga koliko je to odvratno. Gledam tipove kako frajerski razgovaraju i svakih 15 sekundi jedan od njih mora pokazat tu divotu. Ma nek si svaki put kad pljune, pljune na majicu ili na glavu pa će vidjet kako je to krasno. Tko je ljude uopće to naučio? Stvarno su ljudi najgore životinje na ovom svijetu... Sve rade da bi nam okolina bila što ugodnija i lijepša. Vidim... pa kad vole bit slinavi nek budu, al nek to onda rade negdje drugdje, a ne u javnosti pred 500 drugih ljudi. Nek izmisle pljuvaonicu pa nek uživaju do mile volje, al da ju onda sami peru i glancaju. Ma dao Bog da svi dehidrirali pa da nemaju više šta bacat okolo, onda bi im bilo žao sve one tekućine koju su potratili. Ma užas...
No, dosta o tome... Dosta o bilo ćemu! Spava mi se užasno i jedva čekam da fino zaspim.

Moji me snovi čekaju...

Muž i žena, radili u vrtu jedno popodne.
Muž je čistio roštilj, a žena plijevila vrt.
Muž: "Tvoja je guzica velika kao ovaj roštilj."
Žena prešuti praveći se da nije čula. Muž uzme metar, izmjeri roštilj i
reče:
"Bože moj, stvarno je veća od roštilja!"
Navečer u krevetu, muž se približio ženi željan nježnosti. Žena će nato:
"Jesi li ti normalan, zar stvarno misliš da ću paliti ovoliki roštilj radi
tog malog ćevapa!"



Danas se već osjećam bolje
Samo nek tako i ostane.
Puse

Dakle... Da me danas netko pitao kako se osjećam, rekla bih: "onak". Bila sam opet za vikend kod kuće... Morala sam ići na ultrazvuk štitnjače, a tako mi se nije daaalo ići doma zbog toga... Poludjet sam htjela jer mi je zbog toga četvrtak bio leteći dan totalno. Od jutra do 19 h bila na faksu, došla doma, doslovce je bilo - Uzmi lovu i bježi, samo što je umjesto love bila torba, i istog trena sam se uputila na kolodvor hvatat vlak. Doma sam došla u 23 h, strgana i živčana da živčanija nisam mogla bit, da sam samo čekala da me majčica izbaci iz kuće van. I sljedeće jutro u 10 već sam morala bit nacrtana kod doktora. S nalazom je sve ok, zdrava sam jej! Ali što me ovaj namuljao s onim gelom, pa to je strava, cijeli vrat mi je bio zageliran, brisala sam to s vrata pola dana...
Ostatak dana je prošao brzo, naravno ništa pametno nisam napravila, a subota je bila standardno posvećena mojim najmilijim prijateljima. Bilo je baš lijepo u gradu, svi smo bili veseli, baš se osjetila neka prijateljska ljubav među nama.
Ali moji tatek i mamek su mi već lagano išli na živce i jedva sam čekala da se vratim u Zg. Shvatila sam da ih nekako više volim kad sam kilometre od njih. Ovako mi svi brzo dojade.

Nego, zašto sam "Onak" volje? Zato što sam previše razmišljala o stvari koju u zadnje vrijeme jako puno ljudi spominje... Naravno, riječ je o ljubavi.
Stvarno, prošlo je već 2 i pol godine kako nisam bila u nekoj ozbiljnijoj vezi, od tada mi nitko odgovarajući nije naišao. Bilo je tu par pokušaja, ali sve samo nešto kratko, jer sam vidjela da ne ide. Mislim, do sad sam uvijek govorila kako mi dečko nije prioritet, i stvarno nije. Trenutno mi je najbitnije to da budem zadovoljna samom sobom, da polako gradim svoj pravi put za sretnu budućnost i zadovoljstvo na radnom mjestu, što nas sve to već čeka pred vratima. Stvarno želim biti zadovoljna sobom, jer sam nakon dugo vremena, koliko me glupa depresija držala, konačno to uspjela i ne želim dopustiti da mi itko narušava stanje u kakvom se nalazim već izvjesno vrijeme, jer sad konačno mogu reći da sam sretna.
Ali... ipak mi ponekad nešto fali, kao sada... Fali mi ipak onaj netko tko će me zagrliti kad dođu večeri, da se osjećam zaštićenom, sigurnom... Netko tko će me nadopunjavati kao osobu, tko će me zagrliti zato što to želi, tko će me poljubiti zato jer to želi...tko će me voljeti... Nedostaje mi ljubav... A opet znam da ne mogu tu mnogo učiniti sve dok se ne pojavi onaj pravi, za kojeg ću od prvog trenutka znati da ima ono nešto.
To mi se zamalo dogodilo u subotu kad sam zamijetila tipa, i on je zamijetio mene, ali nije ništa uspio poduzeti jer su se taman ovi moji mulci nacrtali kod mene i više ih ni Bog nije mogao otjerat da odu od mene da čovjek može nešto poduzet. A ni ja bome nisam bila od akcije, a mogla sam i sama nešto napraviti, samo da je tip bio malo duže na jednom mjestu, stalno je nekud šetao jer je imao posla sa bendovima i tehničkim poslovima... Šteta... a tak je bio zgodan..
Ali, nema veze, već će mi netko doći.
Samo, kažem, trenutno mi nedostaje malo ljubavi, i ja želim nekoga opet voljeti, na onaj poseban način, način koji zna voljeti samo zaljubljena osoba. Svi želimo ljubav jer uz nju sve ostalo je nekako lakše. I to je istina, ona daje krila i nevjerojatnu snagu... ako je ona prava.
Trenutno me peru ti osjećaji, ali znam... već netko čeka na mene, dolazi moj red da i mene konačno netko voli...
Give me a hug please......

I'm back.
Doma je bilo ok, nisam se uspjela vidjeti sa svim ljudima koje sam imala u planu, ali sam srela one najdraže i to je najbitnije. Vrijeme mi je proletilo kao munja, 4 dana, a kao da je bio dan i pol. Dugo me nije bilo doma pa sam se već i zaželjela izlaska sa svojom ekipicom, stvarno su mi falili neki ljudi, ali jaaaakooooo. Prvo sam sa svojim curama zadovoljila želudac porcijom prženih liganja u pizzeriji gdje nas već konobari znaju, jer smo tamo, onak, STALNO, ček više ne moramo ni reć što ćemo naručit, sve već znaju. A kasnije smo svi zajedno, cijela ekipa, i mi i dečki, potrošili te silne kalorije satima i satima plesanja i glupiranja. Dobar stari hrvatski rock je napravio svoje, ljudi su bili raspoloženi i to je bilo to. Samo što su mnogi već oko 2 ujutro negdje isparili... Wtf? Zašto je tako prazno? Ali bolio nas je đon, među zadnjima smo otišli s podija, a ja sva mokra, a kosa raščupana, a grlo suho, žedna... A ni kap pive, ( neki su se čudili tome, mislim, nisam alkoholičar... ne uopće ) samo coca-cola i bilo je dovoljno, samo da je moja ekipa tu i sve je za 5. I dobro da nisam ništa pila jer je grad bio pun murje, to nije bilo normalno. Bili smo naravno do kraja, a poslije fajrunta smo svi opet ogladnili pa smo se nakupovali sendviča, čipsa i čokoladica i opet žderali i žderali. Frendica mi je uvalila bananka prije ulaza u trgovinu pa sam bila uvjerena da će pištati ono s ranje na izlazu, pa sam bila prisiljena pojesti ga unutra i ostaviti papirić tamo. Fino smo papali čips, tortilje, netko sendwiche i bili sretni k'o mala djeca. Smjestili smo se kod stare srednje škole i na stolu za stolni tenis igrali "Leti, leti". Na putu do naših nabrijanih limuzina smo razmišljali kako izvesti da nas ne zaustavi murja koja je stajala na raskrižju i zaustavljala sve žive, dobro da još i bogce pješake nisu zaustavljali da vide kako stoje s ravnotežom. Još su mi moji manijaci htjeli navinut neke cajke do daske kad smo vozili pored njih, a auto pun opet... mamlazi jedni ... ali nisu me zaustavili hehehe. Sve u svemu, jedno lijepo vrijeme provedeno sa svojim najdražima... Jedino što me malo rastužilo je to što cure misle da se fiksam jer sam se naglo promijenila, izbijam neke šale koje nitko ne kuži, i misle da se udaljavam od njih jer često u zadnje vrijeme ostajem u Zg-u. Vidim po pogledima nekih da nešto ne štima, kao da ih živciram ili nešto. Ja samo radim ono što meni odgovara, nemam nikakve predrasude prema nikome pa zato bih voljela da i one prihvate moje odluke s radošću jer se stvarno i ja bolje osjećam tako. Vidjet ćemo...

Nego... ono o čemu razmišljam već neko vrijeme je: koliko je pametno sa prijateljem započinjati nešto bliže, dublje, nešto kao vezu? Naime, imam frenda s kojim se super slažem, predobar je dečko, pametan ( ferovac ), sladak, zna se zabavljat i uživat u životu, pažljiv i predobar prema svojim prijateljima, on je sve što bi svaka cura mogla poželjeti. Znamo se svega dvije godine i u roku od nekoliko mjeseci mi smo se toliko zbližili, postali smo super frendovi, u istoj smo ekipi, non-stop meljemo preko icq-a, idemo u menzu nekada zajedno, ono, frendovi smo totalno zakon. Ali onda ide ono pitanje – Postoje li muško ženska prijateljstva, ili stvarno jedna strana uvijek želi nešto više? Jer vidim ja, a i cure su primjetile da se rado druži samnom, često me spominje i tako to. On mi je sam rekao da nema baš puno ženskih prijateljica jer ne može sa svim curama razgovarati tako kao samnom, da ima osjećaj da mi može reć sve. Tako i ja imam osjećaj za njega, stvano imam povjerenja u tog čovjeka. I onda si malo razmišljam... ja za dečka želim osobu koja će me nadopunjavati, koja će me razumjeti, koja će me motivirati, zbog koje ću se osjećati da mogu sve... dobro, gotovo sve. A od svih osoba koje poznam najviše toga što sam sad nabrojila ima uspravo on... Ali, o njemu na taj način nisam još razmišljala... I sad... što učiniti? Je li pametno započinjati nešto dublje, jer me strah da se onda naš odnos ne naruši, a to bi bila šteta do zla boga. Velim, kad o njemu nisam još razmišljala na taj način, kao o potencijalnom dečku, iako bih lagala kad bih rekla da je ta mogućnost nemoguća. Cure mi vele da zašto ne pokušamo ako on stvarno pokaže da mu je stalno do mene na neki drugačiji način, i kad već ima takvo djelovanje na mene... I o tome sam razmišljala... Možda meni samo malo treba da vidim neke stvari, da u njemu vidim još nešto, osobu koja je drugi dio mene... Odlučila sam dati vremenu i sudbini da učini kako treba biti. Vrijeme će pokazati da li bi trebali mi biti par ili ne, da li on stvarno mene smatra odgovarajućom osobom i to sve. Oboje volimo bit u međusobnom društvu, volimo slične stvari, oboje volimo u životu uzeti ono što nam se pruža. Jedino što je mlađi od mene, ali to nema nikakve veze, jer se razlika uopće ne primjeti, to mi ni nije bitno jer je zreliji od većine mojih vršnjaka koje ja poznajem. Ah ne znam... Velim, pustit ću da sve ide normalno kao i do sad, a vrijeme će onda pokazati. ( tek sam sad svjesna da on ponekad radi neke stvari samo zato da mi udovolji, ništa mu nije teško... što ako se ja njemu stvarno sviđam onako? )
Jedva čekam da vidm što ćete mi reći, treba mi bilo kakav savjet, mišljenje, bilo što...
Za sada ostavljam sve da ide svojim tokom, a onda ćemo vidjeti, da li će se u meni probuditi nešto dublje ili ćemo i dalje ostati samo ovako dobri, dobri prijatelji....