u oblaku dima...

Jednom kad noc
Ukrade nebu
Sve sto si voljela na njemu
Bit ce ti zao, bit ce ti zao
Sto nisam tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne
Ne bude htjele
U strancu utjehu traziti,
Suze ce srcu sapnuti da je pogrijesilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedno voljelo.

Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoca zaboli,
Hoces li moci ime moje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su price pricali.
I sada kad se sjetis
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.

Kad bi svijet znao kakv filing mene svaki dan obavija, prozvao bi me najjadnijim bićem na svijetu. Nema gorega nego kada te osjećaj bezvoljnosti preokupira, bez nekoga razloga... a razloga više niti nema, jer je to jednostavno postala navika, to je postalo moj život. Više ne mogu niti opisati neki drugi osjećaj jer gubim bilo kakav senzor za išta drugo.
Ljeto je prošlo da nisam ni osjetila to, vrijeme je preletilo pored mene, a ja imam osjećaj da ništa pametno nisam učinila, niti za sebe niti za drugoga. Pa j....mu sve, ove biljke u maminom vrtu žive bolje od mene, one su barem to-ŽIVE!!
Danas sam jedva uspjela ustati iz kreveta, i to samo zato jer me stari istjerao iz njega van... Milijun puta sam poželjela da sam sama doma, da nema nikoga, samo mrak u sobi i ja... totalno nisam imala volje izlaziti iz kreveta,a bome niti jedan mišić u tijelu to očito nije htio. Ali kao za inat, i mamica i tatica su na godišnjem, ne mogu ležati cijeli dan, ispadam najveća ljenčina na svijetu...a i malo sam si uspjela dokazati da ipak nemogu živjeti tako, moram se trgnuti za svoje dobro. Tako da sam ipak ustala u 13 h i počela se koliko-toliko ponašati normalno.
Mrzim ovo što se događa i to kako totalno glupe stvari koje nastaju samo mojom krivicom utječu na mene. I mrzim što mi uvijek treba malo da se trgnem, ali nikako da dođe taj poticaj.
Imam osjećaj da sam potratila vrijeme na ne znam što,a mogla sam učiniti nešto pametno za sebe. Ali kad.... teško je koncentrirati se kad te nešto tišti, kad ti depresija ne daje nikakav razlog, kad ne možeš koliko se god trudio naći srž tog tupog osjećaja... Znam da mi treba stručna pomoć, to već duže vrijeme tulim sebi u glavu, ali ipak, strah me priznati to...
Često se sjetim dana kad sam bila klinka, kad su mi dani bili tako lijepi, kad sam bila sretna zbog sitnica, kad mi ništa nije bilo teško. Onda mi se samo smrkne pred očima jer shvatim da sam tada živjela u lažnom svijetu, jer sam vjerovala kako je život lijep, kako postoje bajke, kako su ljudi dobri, imala sam nevjerojatnu vjeru u ljude... Sve je to bila samo lažna slika života, jer tada nisam imala nikakvog iskustva, nikakvu priliku da okusim pravi, sirovi život.
Sve u biti ovisi o tome kako se postaviš prema svemu. Ništa ne uzimat zdravo za gotovo!
Teško je ovako živjeti. Mislim, pomiriš se nakon nekog vremena s tim, jer to je ipak tvoj život, ali najteže u svemu tome je truditi se biti sretan ako to nisi... To toliko energije uzima, a na kraju se opet ubrzo vratiš na staro. Voljela bih da se vrijeme zamrzne na barem godinu dana, da si sredim misli, da se pomirim sama sa sobom, da se počnem ponašati kao odrasla osoba, iako stalno govorim kako želim u duši ostati dijete ( to svi vjerojatno žele ). Sad su mi ispiti za vratom, imala sam cijalo ljeto, a ja nisam uspjela smognuti snage da barem jedan ispit naučim kako treba. Nadam se da neću zbog svoje gluposti pasti godinu i da ću uz nekakvo čudo upisati tu je..nu 3.godinu.
Još malo pa mi je i rođendan, uopće me ne veseli, taj dan mi postaje jedan od omraženijih. ( jesam li spomenula da su mi badnjak i Božić najgora razdoblja u godini? Eto, sad se i to zna...) Nemam nikakvih želja za rođendan jer ne vjerujem u želje, u njihovo ostvarenje... Zec je cijelo vrijeme u šeširu, ne postoje čuda! Sve je stvar toga kako si ljudi što definiraju, i kako vjeruju. Ja znam da ja ne vjerujem, iako ne poričem da jednom jesam vjerovala.
Sjetila sam se one, da je soba odraz tebe. Baš si razmišljam kako ću jedan zid okrečiti u crno, e tada će moja soba biti odraz mene, i neće više biti zavaravanja. Moje utočište...
Mrzim svoje stanje. Trenutno mrzim svoj život.
Definirano kao: "Nezadovoljstvo vlastitm životom."
Kako sam postala tako ogorčena osoba??

U 4 ujutro vratila sam se iz grada... Izvalila sam se u krevet, bez imalo snage za išta drugo, samo sam nekako uspjela sa sebe skinuti odjeću... ništa drugo, nisam ni na wc otišla, niti skinula šminku... Samo sam legla i gušila se u grču...
Samo sam ležala, nisam čak niti žmirila, vrijeme je pored mene puzalo, doslovce su se minute odužile katastrofalno... a iznutra sam osjetila kako mi srce krvari...

Ponovno sam si to učinila, ponovno sam si dopustila da me drugi zgaze... da me slomi kao granćicu. A ja mislila kako sam konačno postala snažna osoba. Malo je nedostajalo... samo da nisam popustila. I sada zbog sebe same, zbog svoje greške koju sam učinila opet, ona bolna nedjelja se vratila.
Cijeli sam dan u pidžami, iz kreveta sam se ustala samo da bih nešto pojela, ali jelo mi je trenutno nešto to ne mogu podnijeti. Dvije, tri vilice tjestenine su činile tako teške zalogaje, ja sam se gušila... TV je upaljen, ali ja nemam pojma što je ne njemu.. Jedino sam sada uspjela stati na noge i napisati ovaj post. Ipak, ovo na neki način pomaže...
Zaista me boli, pucam iznutra i misli su mi koma, ali jedino što mi je drago u ovom mom stanju je to što nema suza.. Zapravo, očito jesam pustila koju suzu, jer maskara s očiju mi je nestala, ali je zato ostavila trag na jastuku, jednu lijepu, crnu fleku, nacinjenu od kapljica mojih suzica... No, hoću reći, drago mi je što nisam uplakana cijeli dan, što nema suza u mom oku sada, ja osjećam bol, ali suze ne idu... istina je da one ponekad lijeće dušu, da pomažu da bol brže nestane, ali ovako kao da mi ipak dolazi do glave da sam možda ipak jača nego prije, ovoga će puta brže sve proći... Nadam se..

Istovremeno se i prezirem i bojim.. Bojim se da sam se uvalila u situaciju u kojoj ne mogu racionalno donositi neke odluke, u kojoj ne mogu pronaći sebe i konačno reći NE! sama sebi. Bojim se da... da sam u tom začaranom krugu iz kojega se neću moći lako izvući. Mi se stalno vrtimo u krug, i to već traje i traje. Pa da ja nisam mogla već skužiti da takva situacija nema smisla, nema nikakav cilj?? Pa ja sam onda stvarno glupača kakve nema. Sama sam se uvjerila da sam djevojka kojoj se uvijek posljednjoj vraća... Kada nema nikoga drugoga tu, u bilo koje doba dana ja sam ovdje za njega, uvijek izdvojim svoje vrijeme za njega. I stalno sam si govorila da je to OK, jer mi je svejedno, da si neću dozovliti da mu se približim osjećajima, da me više neće pogoditi njegove igre, da sam postala otporna... Ali ja sam popustila, ipak nisam ostala dosljedna sebi i svom stavu. Bojim se da neću moći naći izlaz tako lako... još uvijek zna pobuditi moju slabu točku. Ali ja to moram, MORAM! Jer i sama vidim da radi budalu od mene, da sam njegova igračka kojoj se doduše rado vraća, ali koju vrlo brzo zamijeni nekom drugom, novom... i kada novu igračku izgubi vrati se k meni, ja ga uvijek utješim, uz mene se ne osjeća samim. No, onda opet pronađe novu, a mene stavi postrani i onda se opet vrati... i tako u krug. Možda sada shvaćate približno moju situaciju.
Moram tome stati na kraj, moram s time stati jer više niti ne znam, bojim se razmišljati kakva bi situacija mogla biti idući put. A bila sam jača, i nisam davala da napravi kaos u mojoj glavi... a što se sada dogodilo da me ponovo u srcu presjeklo, ja ne znam... Možda zato jer smo sada zaista puno vremena posvetili jedan drugome i činilo se nekako iskreno.. Jao, ne znam. Sad me opet zaboljelo, neću razmišljati o tome. I to je tako tužno... što samu sebe ubijam u pojam, samu sebe gazim i bacam na dno, umijesto da pokažem zube.
Zbog moje gluposti ponovo ispaštaju srce i duša, i draga mi jastučnica...

Ajme majko, ajme majko, ajme majko...
Buuu kako sam cmizdrila... Moj prijatelj, prijatelj kojeg jako volim ide u bolnicu, ide operirat sinuseee...
Mislim, znam da je to operacija koju su mnogi prošli, nitko još nije umro od nje, ali boliiii.... Boliiii....
Ajme majko! Nisam znala da mu je stanje tako grozno da odma mora ici to vadit.
Kako grozno!
I tak sam se rasplakala jer mi je drag taj čovjek i NEĆU DA GA BOLI!!! :( Osjećam se... gore nego da se to meni događa.. Ajme kako strepim, jedva čekam da to bude gotovo.
Znam da se ponašam kao da imam 12 godina, ali stvarno.... ajme majko, ajme majko, ajme majko!

523 tisuće osjecaja unutar 5 minuta... Pa gdje toga ima... K'o da sam riba i k'o da imam pamćenje od 3 sekunde pa počinje sve ispočetka... Happy, angry, happy, die world, die!!!! ....
Puna sam emocija i to sve, ali nemam snage to sve pisati...
Ne mogu spavati, a već je 1 sat iza ponoći... Idem uzeti tabletu za spavanje, ovo više nije normalno, 3 noći za redom ne spavam... Jel ja imam takvih problema kojih ni sama nisam svjesna, pa da mi ne daju mira po noći, da ni sama ne mogu isključit mozak koji mi radi 100 na sat?? Onak, dođe mi da se zaletim u zid da se onesvijestim, samo da mogu zaspati...
Da sam barem vukodlak, da imam neku korist od toga, pa da po noći poharam pola grada, a onim najhrabrijima utjeram strah u kosti... i potamanim sve one pedofile.. Ha ha ha
Ma dosta mi je svega!
J...ni PMS!!!!!!

Ovo je prebolesno koliko me depresivnih ljudi okružuje...
Izluđuju me svi do reda!
Preselit ću se na Mars!!!

Sutra definitvno idem van, neku žrtvu ću naći da mi pravi društvo i tako ću si popiti jednu, dvije brze... i izderat se iz sveg glasa na ovaj svijet!!!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!

Ti e... Koja luda stvar...
Razgovor u tri oka zaključili smo riječima: "prijateljska razina". Kao, nećemo više to raditi jer nam samo šteti, samim time što znamo da nas dvoje vjerojatno više nikada nećemo biti par. Mi smo se u biti našli na jednoj fizičkoj razini gdje prevladava strast kojoj se oboje teško odupiremo. To je, kao, normalno. Ali nije baš. Mi smo u biti ostali dobri prijatelji, razgovaramo o svemu... zafrkavamo se na račun naše seksualnosti, totalno slobodno, bez ikakvog beda... I onda kada se stvar razbukta završimo... khm... da. To se dogodilo već nekoliko puta. Svaki put kažem "Nema više", ali se ponovi. Ovaj smo put to rekli oboje ( s tim da sam ja prva to spomenula), ali... nekako mi se čini da naša riječ neće dugo stajati. I to će se ponavljati sve dok jedan od nas ne nađe ono pravo.

Ali, onda se javi ona moja druga, divlja strana koja veli da sam nakon svega i ja ljudsko biće od krvi i mesa, i ja osjećam ponekad potrebu, i ako mi u glavi poslije ne stoji milijun uskličnika grižnje savijesti... zašto ne. Ne očekujemo ozbiljnu vezu, dakle neće biti povrijeđenih, a poneki užitak neće nas otjerati u pakao.

Ha, mislim...život je takav da sve više-manje treba svesti na igru, osim ako baš želiš patiti i sve uzimati zdravo za gotovo, But NO tnx!! Život je već toliko raskliman, vidi se da dolazi sudnji dan.... ne opterećujte se s glupostima, a život je jedna velika GLUPOST. Uzmi što se pruža, napravimo svijet zanimljivm mjestom. Bez nekih velikih nada, jer kako kaže Dexter iz The Offspringa: You can't kill a man when he's got no hope.

Dakle, prijatelji s povlasticama or what??