u oblaku dima...

Život ...
Tko je rekao da je bajka?? Bajke ne postoje... možda za neke i da, ali to su vrlo vrlo rijetki...
U ovom kaosu zbivanja, događaja koji pokreću jedan drugoga, gdje se sudbina igra našim životima, pokušavamo naći smisao... Ima li toga? Ne znam... ja još nisam došla do zadovoljavajućeg zaključka. Brojna pitanja ostaju neodgovorena, istina je jednostavno nedokučiva...

Čovjek je najbjednije stvorenje na cijelom svijetu...
Imamo razum, a opet smo totalno glupi. Imamo radne ruke i zdrave noge, a često smo lijeni... Imamo osjećaje a tako smo prazni i hladni, posao i vlastiti novac a nedovoljno bogati, svoju savjest, ali ipak smo nemarni, imamo život, a svi su barem jednom rekli: "Želim umrijeti!" ...
I što smo mi na kraju?? Ništa pametno... samo kaos, kaos i kaos od krvi i mesa što čeka sljedeći potez naše majke - sudbine.

Ovaj igrokaz u kojem smo svi glavni glumci, nema kraja... I samo promatramo daljni tijek predstave, svakom minutom novu scenu, sve tužniju radnju, totalni raspad... Samo sjedamo na pod i šutimo... Gubi se nada, gubi se vjera... Nestaje sreća, nestaje ljubav...
Sve te vrijednosti, koje barem smatramo takvima... Gdje su?? Samo jedan mali pokret bio bi dovoljan za drugačiji slijed događaja, ali ne... sami se gazimo, sami ponižavamo... ne dozvoljavamo drugu priliku. Zašto??
Čovjek postaje jednim sumnjivim pogledom nevjernik, jednom slučajnom riječju izdajnik, jednim komadićem viška pohlepnik, samo jednim poljubcem preljubnik... i onda više nema natrag. Ali ako se ipak pruži prilika, onda smo nesretni zbog straha od iste pogreške. I tako u krug. Vidiš... lakšeg izbora nema...
Zašto je čovjeku tako teško reći da mu je žao, zašto je teško izgovoriti "oprosti" ili "volim te"?
Te riječi koje svatko čeka u određenom trenutku... rijetko tko dočeka. I to su oni za koje bajke ipak postoje, kojima se vrhunac drame iznenada pretvori u happy end. A mi drugi? Mi ćemo samo i dalje sjediti i čekati da se netko ustane, priđe nam i kaže: "Oprosti mi. Volim te".

Hm.. Hoće li moj dio igrokaza barem malo nalikovati na bajku sretnog završetka? Ne znam. Ovoga ću puta ja biti ta koja će i dalje sjediti...
No, već vidim posljednji odlomak svoje priče, završava rečenicom: ... i utone tako u posljednji san, išćekujući do zadnjeg trenutka te riječi - «Volim te...»

Nesretna i tužna djevojka...
Zbog kojeg razloga, ne znam.
Nesretna i tužna djevojka...
Sve zbog osobe jedne... koja je ponizila
Bezosjećajno i hladno...
Zbog jedne osobe... zbog koje je slomljeno vlastito samopuozdanje,
zbog koje osobnost više nije ista,
zbog koje je sve samo pod lažnim imenom u redu,
zbog koje suze tiho teku, a srce sporo nabacuje osmijeh.
Djevojka koja je predala srce onome
tko ju ni malo ne zaslužuje,
djevojka koja od udarca još boluje.
Ona koja je zaboravila
što je to buđenje sa osmijehom,
slušanje glazbe bez tuge,
što je zagrljaj, iskren poljubac...
Djevojka koja nije bila voljena,
djevojka koja je bila ostavljena...
Ja sam ta
koja nikada nije dobila ružu na poklon...