u oblaku dima...

Hm... burna noć. Opet je strast prevladala... Vrhunac- seksito in auto. I kako se sada osjećam? Nakon toga? Nemam pojma... Tupo? Definitivno. Što je to sve značilo, ja stvarno ne znam reći. Koliko je tu bilo osjećaja, još manje. S moje strane, bilo je osjećaja, oooo da! A s njegove, nemam pojma...
Više me ne ubija to pitanje, postajem ono što sam mislila da nikada neću postati-osoba koja uspijeva kontrolirati svoje osjećaje. Obećala sam sama sebi da više neću dopustiti da me itko povrijedi. Jesam li frigidna? Ne, nisam!! Ja samo želim biti oprezna, i prepoznati pravi trenutak kada će moje srce biti ponovo predano onome koji ga zaslužuje... Tko zna, možda ga upravo on osvaja, ali slabo o tome progovara..
Hm, vidjet ćemo oboje kuda ovo sve vodi...

Jeste li ikada imali onih dana kada vam se dan odugovlači na beskonačne minute koje nemaju kraja... kada vam je dan težak... toliko težak da vas boli samo razmišljanje... kada je svaki korak, svaki pokret kostiju bolan... kada vam pri svakom udahu zastane knedla u grlu pa imate osjećaj da udišete pola dana da biste izdahnuli jednu sekundu...?
Moja je depresija danas došla do vrhunca... danas je preuzela konrtolu potpuno... danas nemam snage podignuti glavu... ne mogu više... danas želim samo žmiriti i biti sama!!!
Neka me svi danas napuste...

Rano je jutro.
Još u polusnu gledam kako mi sunce ispunjava sobu svojim zrakama koje se probijaju kroz rolete. Kako nježan početak dana... lagani osmijeh razvuku mi usne. Polako pomaknem glavu u desno i ugledam njega... kako spava, sanjajući mirne snove. U tišini koju mi još usnuli grad daje, samo njegovo disanje osluhnjujem... I upijam miris njegove kose, duge, uredne, dok usnama milujem njegove jutrom obasjane obraze. Privučem se k njemu, tiho iza leđa, da toplina njegova tijela još malo ugrije moje. I otvori svoje kapke, pogleda me nježno te poljubi, stisnuvši se uz mene jače nego ikada. A mojim licem poteče suza ispunjena srećom i ljubavi. Zažmirit ću i ja, da podijelimo svoje snove...
Za jedan tren, moji kapci se otvore, a pogled skameni. Nema mirisa, nema topline tijela, nema zagrljaja...
Rano je jutro...
Samo posteljina... i ja... i suza na obrazima...

Ni ono što najviše voliš ne možeš zadržati zauvijek... naši roditelji, prijatelji koje volimo najviše na svijetu, na žalost ne žive vječno kao ni ja ni ti niti itko na ovom svijetu. Ali nije li sve tako? Živi svaki trenutak kao da je poslijednji... zato što i jest poslijednji. Taj trenutak, ma što radili je neponovljiv, više se ta minuta, ta sekunda ne može ponoviti, samo se dalje nadovezuje novi trenutak, pa još jedan, za njim još jedan i još jedan... i tako u beskonačnost... Bez i jedne mogućnosti ponavljanja... Nema vraćanja unazad, nema ponavljanja, nema poboljšanja postupaka, nema mijenjanja sudbine, nema igranja boga... koliko god mislili da je to moguće...
Svaka nova minuta, novi sat, novi dan je samo dio sadašnjosti koja za jedan treptaj oka postaje prošlost koja samo ostavlja trag na čovjeku, u njegovom sjećanju... i ništa više.
Čovjek je tabula rasa iliti napisana ploča. Razmisli malo... Nije li u nama bilijun bilijuna slova koji ispisuju stranice i stranice našeg života, a sami život je najveća škola, iz njega najviše učimo, o samima sebi i o drugima. Svaki trenutak je u nama zapisao svoju rečenicu i potom nestao. Te rečenice kad tad pročitamo ponovo, prije ili kasnije sjetimo se toga, onih trenutaka koje smo izgubili zauvijek.
Budući, dakle, da je vrijeme preokrutno i ne želi malo usporiti, dobar je onaj savjet da uživamo u svakom trenutku maksimalno i iskoristimo njegovo postojanje..
Ništa nije vječno... Ništa...
Voliš svoju srodnu dušu najviše na svijetu, to je toliko snažno da ju zagrliš najviše što možeš, ne puštaš ju iz narjučja, poljupcima dokazuješ koliko si sretan što svoje trenutke spajate u jedno, sretan si jer želiš tu sigurnost, ljubav, tu osobu u svom životu imati zauvijek...a na kraju ni ona ne živi zauvijek, napustit ce te kad-tad jer određeni trenutak će i nju odvesti sa sobom... I to me najviše plaši... što zaista ništa ne možemo zadržati ZAUVIJEK... zauvijek ne postoji, postoji samo SADA koje se treptajem oka pretvori u NEKADA.
Živite zato tako da vam svako SADA bude sve ljepše, trudite se oko tih trenutaka kada ste na odmoru, s prijateljima, sa obitelji, sa voljenom osobom... zaista se trudite da vam trenutak SADA bude najljepši, a da zatim živi u vama vječno, zapisano velikim slovima ZAUVIJEK...