petak, 18.01.2008.
sanctuary
Zašto se prošlost mora odraziti u sadašnjosti?
Zašto me ne pusti da živim sretno, da se ponovo smijem bez vraćanja natrag? Zašto me koči u novim potezima? Njegovi postupci oduzeli su mi hrabrost, samopouzdanje, zbog čega se sada bojim... bojim se savršenom biću otvoriti srce jer me strah da je isti kao on... Da će se samo poigravati samnom, da neće shvaćati iskrenost mojih osjećaja i da će samo vidjeti distanciranost koja mi trenutno ne dozvoljava da mu se približim... Zašto ne mogu živjeti SVOJ život, bez njegove siluete pored glave, bez njegovih glupih razloga za ljubomoru kad je ionako sve gotovo... Zašto mi ne dozvoljava da se smijem, da uživam u svom životu... Zašto je njegova zadaća onemogućiti da u ovom jebenom životu budem sretna?? A on toga nije svjestan, toga da me guši! On, njegovo ponoašanje, naša prošlost... A samo se želim osloboditi, želim disati lako... Želim da nestane iz moga života, želim izbrisati svaki njegov trag. Jer ako ovako nastavi ... Mene će ubiti... A tako divna osoba sada ispašta zbog toga... Jer ja u svima vidim njega, njegove sebične postupke i njegovu prijevaru, i zbog toga me strah ponovo se vezati za ikoga jer patnju više ne želim u životu... Ta divna osoba... tako je drugačija... sve je nekako drugačije... nježnije... Njegovi pogledi, osmijeh, zagrljaji i poljupci... sve je osjećajnije.. I kad sam s njim vrijeme mi nije važno... Ali kada se rastanemo opet počinje ista priča... Mene je strah... da je isti kao i on, kao moja prošlost... I užasno mi je teško, ne znam što da radim... Samo znam da moja prošlost mora ostati tamo gdje je, moram izbaciti svaki trag iz sebe. Jer ovako... ja tonem sve dublje i dublje.... |
subota, 12.01.2008.
a perfect night
|
Noć je bila presavršena,
bez hladnog daška zime, bez tmurnog prolaza magle, samo svježina večeri, usnulost grada i mi... Šetnjom smo razbijali tremu, riječima se nasmijavali, pogledima privlačili. Tišina ulica vodila nas je do dijela grada gdje smo samo sebe mogli ćuti... Kako sve bliže tijela su nam bila svježina zraka mamila je naše zagrljaje. I tada trenutak koji smo čekali stvarnost je postao... Poljubac savršen od kojeg i vrijeme je stalo. I zagrljaj ostane a misli utihnu... i sve je samo ta minuta. A danas... Kao da me san još uvijek drži, kao da je to samo moja mašta bila, i ne dâ mi da vjerujem kako zaista večer je bila posebna. Al tada miris njegov osjetim i od sjećanja na poljubac protrnem... I tada znam... da moji snovi bili su stvarnost... |
utorak, 08.01.2008.
...
Tamna noć skriva oblake sive,
Dok minute bore se kroz sat, I osamljene duše ponovno su žive I ponovo sa strahom nastavljaju rat. Dvorišna vrata i dalje otvorena stoje, Koraci su nestali, tiho je sve. Tek kad čujem burne misli svoje Uvidim stvarnost, kako doista je. Kroz dašak vjetra ponese me zvuk I u trenu nestane život siv, Ali opet ubrzo nastane teški muk I sjena za koju samo mjesec je kriv. Ali sama nisam, prijatelji su tu Misli života dijelimo svi, Dok drugi su uvijek samo u prolazu Stisnute ruke držimo mi. Nema boje, samo tama, mrak I noćne ptice počinju svoj let. I pogledom jednim vidim taj znak Ovdje počinje moj crno-bijeli svijet... |
subota, 05.01.2008.
igra sudbine??
Jeste li ikada gledali kako pada ledena kiša?
Noć, samo ulične lampe, zbog snijega se sve još više i vidi, svjetlost je nekako prekrasno žućkasta, kao da je cijeli grad u nekakvom polusnu, zaogrnut prozirnim velom... Pod nogama krckaju kapljice kiše koje su se već zamrznule na tlu... Zvuk je nekoliko puta jači zbog tišine grada, sve je mirno, nigdje nikoga na ulici. Hodam tako u 2 ujutro prema stanu, pogledam uvis, prema lampi i vidim nešto prekrasno... Ta male, male kapljice kiše očarale su me potpuno... reflektirajući svjetlo lampi izgledale su kao sitni kristalići koji padaju nježno, polako. Ne vide se stalno, nego samo na trenutak ih primjetiš jer kao da zabljesnu, kao suza... Nešto predivno. Nikada još nisam ledenu kišu doživljavala na takav način, uvijek je svima bila prva pomisao kaos u prometu i 125 polomljenih ruku, nogu i noseva. Istina bog, skoro sam napravila špagu minimalno 5 puta, ali stvarno nisam nikada vidjela tako nešto... Kao da sanjam, kao u nekoj božićnoj bajci...  Bila sam kod frendice u kvartu, budući da nismo išle u grad pa čist zato da nisam stalno doma. Nažderale se čipsa, gledale TV, slinile za Paulom Walkerom kak je zgodan do bola i popljuvale Penelope Cruz kak je glupa što se neće pomirit s njim... Da mi strga ruku ja bih se pomirila s njim... Ali to je samo film pa smo oprostile glumici što je ispala pametna. I tako mi razgovaramo o životu i svim njegovim nedaćama... i onda sam se malo zamislila... Da li vjerujete u ono da kakav vam je bio doček Nove da će vam takva bit cijela godina???  Ja se trudim svim silama NE vjerovat u to, jer ako je tako ja se onda odmah mogu upucat jer je meni doček bio horor nad hororima. Malo me to uplašilo moram priznati jer sam malo razmišljala o tim glupostima pa sam se sjetila frenda kojem je prošli doček bio katastrofalan, a 2007. mu je isto bila najgora godina u životu, imao je s ranja i s ranja, problema sa policijom, sudom, još je išao i na operaciju za koju su kasnije ustanovili da nije bila ni potrebna... ajd si to zamislite... Mislim, nisam praznovjerna, ali to mi je malo dalo na razmišljanje. Uvijek se pitam igra li stvarno sudbina veliku igru sa nama, da li stvarno svaki trenutak odlučuje kakav će nam biti idući, kako će nam biti sutra? OK, neka je to istina, ali opet ne vjerujem da je tijek cijele godine ovisan o našem raspoloženju na dočeku Nove! Glupo do bola... Ja se odbrojavanja do Nove niti ne sjećam.... Što bi to onda značilo, da ću postat senilna i da ću izgubit pamćenje i gledat u jelačićevog konja kao u marsovca jer neću znat koji je to vrag. Ma to su sve gluposti.  Ja mislim da o samom čovjeku ovisi kako će mu biti u životu, o tome kako će se postaviti prema situacijama, ako će sam misliti da će mu biti loše i dopuštat si da mu se takve stvari događaju onda je sam kriv za to, ali ako će se trudit da riješi svoje probleme što bolje onda mu ništa ne bi trebalo smetati na putu kojim kroči. Uporni uspijevaju, dakle koliko nam se god nešto činilo teško samo trebamo biti uporni, vjerovati u sebe i onda nam ništa ne bi smjelo omesti naš napredak, pa ni nikakva pijana Nova niti itko drugi. Što vi mislite?? To je moje mišljenje, pa tko vjeruje neka vjeruje, a mnogi pričaju svašta.... A sad, ako je u svakoj šali pola istine... onda jadna mi majka...  |
srijeda, 02.01.2008.
Ready, steady, go!!
|
Konačno!! Vratila sam se u Zagreb nakon skoro 2 tjedna prebivanja kod kuće... Mmmmm koji mir, koja sloboda!! Nitko sretniji od mene.
 Ja ne znam kako je uopće do toga došlo, ali ja više mrzim biti doma duže od 3 dana, sve me počne živcirat užasno i toliko me depresija počinje loviti da sam sve htjela napravit samoubojstvo sa onom silnom prasetinom... Ja vam to ne mogu opisati. Kad mislim, čemu se doma imam i vratiti... osim svojim roditeljima, ali njih mi je već nakon 2 dana dosta, više ih volim kad me nema duže vrijeme doma. Naravno, tamo su mi i frendovi i ekipica koju isto dugo ne vidim, ali ni to nije uvijek kako treba. Nekada su svi nekako truli, spori i samo me živcira to kako im se ništa neda, umijesto da iskoristimo vrijeme za zajedničko druženje. Nestala je moja generacija... to me jako rastužilo kad sam shvatila... Nema onih ljudi koje sam znala viđati, samo neka nova lica, mlade face... Mislim, stvarno sam svašta doživjela, neki mali, (ako ima 15 godina ja sam onda pop), nešto mi se upucavao. Mislim si, dijete drago, koliko ti imaš godina, i još gore jel znaš koliko ja imam godina, idi popi ono mlijeko molim te!! Ali, onda si malo razmišljam... sad je njihovo vrijeme, to su te godine kad tek počinješ izlaziti i kad ti je sve zanimljivo, sve ti je super, novo, upoznaješ nove ljude... znam, tako je i nama bilo nekada.. Mladih je ve više, a mojih nema i neeema. A ta moja generacija.. ah valjda svi čine što i ja... bježe što dalje od svog rodnog grada jer vide da dosadi ovdje nema mjesta, svi se pokušavamo što prije osamostalit, postati svoji. I to je dobro, uzeti u svoje ruke sve one konce koje pletemo i sami i popuštati i stezati onako kako mi želimo. Dosta je mučenja roditelja i bilo bi stvrano nezrelo da još uvijek tražimo da odlučuju umijesto nas (što neki još uvijek rade). Vrijeme je da pogledamo stvarnost i shvatimo kako je došla potreba za nečime novim... Pa evo, i nova je godina počela... već... Staru sam dostajanstveno pozdravila, novu dečekala još bolje, ostatka se ne sjećam... cijeli prvi dan godine prespavala, a od danas što drugo nego : idemo dalje! Nisam imala nikakvu novogodišnju odluku, tako da za promjenu krenem od NIČEGA, od samog početka korak po korak prema novom danu. Samo znam da će me voditi i dalje samo ona želja koju osjećam toga trenutka i za što mi moja savjest kaže da je dobro. Bez ikakvog žaljenja, sa puuuno pozitivnih misli... Jednostavno Zagreb tako djeluje na mene, ovdje imam takav mir, svoj život, sama radim planove i sve uvijek završi dobro... Valjda dinamičnost ovoga grada mi omogućava da zadržim tempo koji mi odgovara. Samo da još nema toliko prometa i gužvi i smrada bilo bi idealno, ali da se i preko toga prijeći. Sad sam ovdje, iskoristit ću najbolje od svakog dana i uživati u novoj godini (barem ću pokušati). 2006. je bila najužasnija godina u mom životu, 2007. je bila malo bolja, a ova onda mora biti još bolja. Stvarno se nadam da je krivulja moje sreće konačno počela rasti. Prosinac je završio tako slatko, na trgu, sa dvije slatke pusice...  i nadam se da će siječanj nastaviti biti tako sladak, barem u pola kao to veče. Ja ću sada malo vrtiti taj trenutak u svojoj glavi, a za to vrijeme svima želim puno smijeha, ljubavi, zdravlja i uspjeha u novoj godini.  |
