u oblaku dima...

Sjetih se onog filma Beskrajni dan i reko: Ned'o Bog da je to ovaj dan!
Još od sinoć me živci pucaju i ne staju. Čudim se sama sebi kako još nisam nešto razbila, čak je i stari na kratko bio svjedok mog ludila.
Onak, jučer sam cijeeeli dan kao da me pregazilo 35 slonova i 3 tramvaja. Došla sam u Zg ujutro oko 9. zapravo je vlak kasnio pa smo došli kasnije nego što smo trebali, ali bolio me đon jer mi se ionako nije žurilo. Ljubim frendicu 5 puta što je putovala sa mnom pa mi je barem skratila to "veselo" putovanje
Dovukla sam se do faksa, i na sreću pronašla profesora i konačno se s njim dogovorila za usmeni koji čekam već 2 tjedna. Bez razmišljanja sam odmah otišla na bus i ravno u stan. Mmmmilina , mrak u sobi, tišina, izvalila se u krevet i spavala poštena 2 sata. Ali, naravski moja strganost nije prošla. Ja k'o ja, ne mogu bit doma cijeli dan, bez obzira na situaciju pa sam sa frendicom u Krivom putu ubijala vrijeme cugajući pivu i filozofirajući o faksu i životu i ljudskoj gluposti... I sve bi bilo dobro da me moja majčica nije nazvala i počela se lijepo derati na mene kak sam nemarna prema sebi, kak ću ja nju strpat u ludnicu i da se sutra ujutro nacrtam kod doktorice po uputnicu za pregled štitnjače. Tlak mi je skočio na 200 sigurno! Tak sam živčana došla u stan da sam se istog trena htjela izvalit u krevet, ali nisam... prije toga sam pojela 2 šalice cornflakesa a da to nisam ni skužila sve dok me trbuh nije počeo žuljat... ono, grickam i grickam i samo odjednom stanem i kažem sama sebi: Hm vidi vidi, vrećica se skoro ispraznila. U pola 10 sam se zavukla u krevet samo da zaspim i da užasni dan ODE!

Danas ujutro, buđenje u pola 7... ajme majko, spavala kao klada a mogla bih se izležavat još barem sat vremena. Ali, moram se suprotstavit svojoj nemarnosti ( kako moja majčica veli) i otići doktorici da mi da uputnicu za pregled štitnjače. Prvo mi je opet vlak trgao živce jer smo prvo stajali pola sata a onda sam još morala i čekat drugi vlak još pola sata, pa po auto, pa po knjižicu, pa doktorici.... da ne nabrajam.
A doktorica mi je predivna... Uđem ja u njenu ordinaciju i fino ju pristojno zamolim da me pošalje na pregled štitnjače, kažem joj sve simptome-nesanica, gubitak kila, ispadanje kose, povišen kolesterol,živciranje bla bla bla... a one me pogledala kao da sam psihički nestabilna, kao da sam si to sve umislila. Ali dala mi je te krvave uputnice da me se riješi i da se utvrdi ipak jesam li luda ili ne. iduću tjedan će se znat.
I taman kad sam mislila da su sranja dana završila stigne mi vijest da je danas na faksu bio upis ocjena i da sam spiskala danas tu priliku... sad cijelo vrijeme šaljem mail profesoru da me spasi tog užasa ako je ikako moguće, jer sam već imala u glavi viziju kako ponavljam godinu.
U glavi sam zamišljala golemu eksploziju, tri puta veći Černobil, i sve odeeee i konačno mir i tišina...
Koji dan čovječe (za moju glavu dovoljan!), danas mi ni kava nije pomogla, ni čokolada, a muka me hvata kad mi se čini da nije kraj, nego da piše: "...to be continued!"
Slušam cijelo vrijeme Zabranjeno pušenje, oni mi nekako pomažu da svedem sve na parodiju, uvijek se nasmijem slušajuć njih... reko, barem nešto.
Sutra će se valjda vrtjeti druga strana ploče, a do tada živjelo Zabranjeno pušenje... i cornflakesi