u oblaku dima...

Dobro je, živa sam! Yesterday se ipak nije ništa dogodilo, nije bio smak svijeta! Čak me ni profa nije kaznila što sam izostala sa prve vježbe, a dolazak je tu najbitniji. Još sam i pokaz danas dala izradit hehehe. Moj vikend počinje, imam free Friday i sada nitko sretniji od mene... najgore sam izdržala.
Totalno sam mislila da me čeka neko s ranje, imala sam taj neki osjećaj, nekakav strah da će se nešto dogoditi, nešto loše... ne znam, da će mi profa izpsovat cijelu bližu i daljnju familiju, izbacit me s faksa i da mi neće dozvolit da više dolazim na vježbe i da ću od srama odpuzat kroz stražnja vrata, ... ili da ću se popiknuti ( kako ja to već znam ) i pasti u neku od 100 lokvi vode koje je stvorila ova divna kiša koja lije kao da misli potopit pola zemlje, ili da će nasred ulice klavir pasti na mene... Ponekad sam stvarno takve sreće i kada krene ne staje.
Ali danas malo morgen, nisam dala da se osjećaj obistini, sve je išlo kao podmazano. Profa mi dala da odradim vježbu, malo sam u zaostatku ali nema veze, za izradu pokaza nije bila gužva, uspjela sam pronaći knjigu koja mi treba za faks i , što je još najbolje od svega, nije padala kiša!!
Jedini minus dana je to što sam gladovala cijeli dan, jer sam od jutra do sutra bila na faksu, a menze ni u panju... a oni sendwichi u kantini mi se jednostavno ne jedu, opelješe te za sendwich kojeg nemaš šta vidjeti samo zato jer je s pršutom.. Uuuu fensi sendwich, pršut.... ma daj bjež'!!
Krašomat je bio od koristi ovaj put, tortica saved the day. Nemoj misliti na torticu, koja glupa reklama... da.... Ono, smažeš ju u 3 i pol zalogaja, a kalorija ima da prijeđeš 5 stepenica i već ti krulji u trbuhu... ali ipak, izdržala sam.
Ali, nije dobro kad cijeli dan ne jedeš ništa i onda dođeš doma i navališ na tople sendviče, kao cimerica, frendica koju sam udomila na par večeri i ja. Baš smo fino isjeckali šunku i sir, posipali po kruhu, stavili u tepsiju i peci... mmmmm fino, toplo, hrskavo... i kakao još uz to i mirna Bosna. Ne bi bilo strašno da smo pojele 1, eventualno 2 komada, ali mi smo pojele... ne znam ni ja koliko. Baš smo kravice, 22h a mi još žvačemo, žvačemo.... a škembe narasle... Još smo sjedile u kuhinji sat vremena koliko smo se natrpale.... kud je to sve stalo ja pojma nemam. Bit će paklenih borbi sa probavom. Ali nema veze, uživale smo dok je trajalo. Ostalo je i za doručak.

Da, što ne volim...
Jeste li ikada imali onaj osjećaj da vas svi gledaju? Ali onoga tipa, da kada hodate ulicom da svaka druga osoba pogleda u vas??? Jučer sam ja imala takav filing, a mrzim to. Ono, vozim se u tramvaju, sjedim i gledam kroz prozor, neki sam film motala u glavi, i totalno sam imala osjećaj da vani svaka 3. osoba pogleda u mene. Ali ne samo u tramvaju, nego i vani. Hodam po ulici i isto tako imam osjećaj. 5 puta sam provjerila da li imam što na glavi, neki rog za koji nisma ni znala da imam, ili me ptica pokenjala... ali nije.
Jesam ja interesantna ljudima??
Heh možda ljudi u meni stvarno vide Snjeguljicu kako mi mnogi kažu... totalno ih podsjećam na taj lik iz crtića, tamna kosa, bijela put, još i moji rajfići... Eeee pa ja ću postat atrakcija!! Još si pribavim 7 patuljaka i mogu ić izvodit predstave na trg i zarađivat. Kakvi svirači, kakvi Kraljevi ulice... Snjeguljica!!! Snjeguljica!!! Djeca bi me obožavala... Možda bih dobila i svoju ulogu u kazalištu... Eeee!
No da.... šalu na stranu. Uglavnom, želim reći to kako ponekad imam takav osjećaj... a meni i nije baš ugodan, čist zato što ja baš ne šljivim druge, pogotovo u javnom prijevozu, i onda kad tak malo zvijeram okolo ponekad mi se učini to što sam sad opisala. Dobro, normalno da i ja pogledam curu koja je fora obučena, nekog zgodnog momka ili nekoga tko mi je ne neki način zanimljiv...
Da, posebno to osjetim kad imam neki problem, kad se osjećam bed zbog neke moje gluposti, onda pogotovo, kao da iz mene isijava moja glupost, moj osjećaj krivnje, kao da mi na čelu piše da sam takva i takva i da to svi vide.
Kažu mnogi da se to zapravo samo pričinjava ljudima, kada imaju neki problem ili si umisle nešto da im se onda čini da ih svi gledaju. To su neke fobije, neki podsvijesni problemi kojih čovjek možda nije svjestan. Vjerujem u to, jer ne znam kako drugačije to objasniti. Luda nisam, to znam... barem mislim. Ok, nekad razmišljam na glas i pričam s TV-om ( upaljenim ), ali to kad sam sama, ali ne pričam sama sa sobom kad hodam po ulici. Ma ne, ja sam si to umislila, možda mi se to samo čini zbog nekog problema ili nešto...
Ma ne, to je sve normalno. Pa mislim si ok, ljudi imaju oči i vole gledati druge i time uspoređivati koliko su više ili manje fora ili koliko su mentalno poremećeni od drugih.
Dalo bi se o toj temi filozofirat, nema šta. Prestat ću o tome razmišljat na taj način, zašto bi to odmah značilo da sam čudna, jednostavno se nađem u videokrugu ljudi i to je to. A iskreno, ponekad sam i sama sebi zanimljiva a kamoli onda drugima...
Ma! Sad će Noć vještica, ljudi će stavit svoje maske, neki će ih skinut' pa će se dokazat da vampiri i vukodlazi nisu samo mit pa ćemo svi bit zanimljivi jedni drugima. Kako super!