vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 29.12.2021.

Krleža

Četrdeset je godina prošlo od one noći u kojoj je umro Krleža, i od one večeri u kojoj se jedan nesiguran i ne pretjerano sretan dječak na pragu prve mladosti zaljubio u bujicu riječi što je sukljala s ekrana u nezaboravnoj monodrami s ruba pameti što ju je, smrtno ozbiljno, dosljedno i neprikosnoveno deklamirao opominjući i sveznajući glas Ljube Tadića. Pa ako sam se smrtno zarazio literaturom tek sljedeće jeseni, kada sam u bunilu neke gripe i jednom dahu otčitao Zločin i kaznu, postajući od te noći ovisnik kojemu ni jedan dan pod kapom nebeskom neće proći a da nešto ne pročita, razdoblje inkubacije svakako je počelo u onoj prosinačkoj večeri punoj jugovine, otopljena snijega pod mirogojskim arkadama i straha, koji se tako jasno očitavao sa lica odraslih oko nas. Bio je to strah tako uvjerljiv i životan, strah kojemu niti sva buka naših netom izniklih dječjih buntova s gitarama i bubnjevima oko vrata nije mogla oprati užas i tminu.

Nije više bilo glavešina onog doba koje smo naumili rušiti, poumirali su svi u nekoliko zima i pootpadali sa svojih visokih krošanja kao staro i zaboravljeno lišće što će ubrzo postati tek šapat i šušanj i zaborav; i kao da su svi ti stari i ustrašeni ljudi oko mene osjećali da su izručeni na milost i nemilost na pladnju povijesti - silama mraka što će, doista, niti desetljeće kasnije izići na javu i započeti krvavi pir u kojemu će valjati spasiti živu glavu. Desilo se zapravo isto ono što se tako prozaično i svakidašnje dešavalo i tisućama mladaca još davno, davno ranije – svjetlost riječi koje su bivale uperene u poretke, redove i zakone, koje su protuslovile zamkovima, autoritetima i nerazrušivim stanjima stvari – obasjala je i jednu krhku i nejaku dušu koja je, kao i milijuni drugih, vapila za nekim snažnim spoznajama istine, dobrote i ljudskosti. Krleža je te večeri u meni naselio ljubav prema riječima, i ako je išta od Krleže i krleža ostalo u meni, to je činjenica da ću, dok za sebe budem znao, cijeniti vrijednost i značaj riječi nad silom i silama, zapravo - fenomen sporazumijevanja i izricanja, nad nadjačavanjem i poražavanjem.

Sve što će se zbiti poslije toga, ubijat će Krležu u meni, jer samo tako moći ću podnijeti i podnositi tu neizdrživu snagu i neizrecivu visinu sa koje se taj čovjek obraćao svima nama: neki će je zvati pozom, neki joj odricati smisao i dosljednost, ali ja ću već rano shvatiti što je i tko je Krleža baš meni: graditelj koji je salio prvi temelj, a temelj bez onoga što dolazi na njega nikada neće biti dovoljan sam za sebe. Krleža je bio strašniji od stvarnosti samo dok ga se čitalo: tek kasnije shvatit ću da nema te literature koja bi do kraja opisala strahote koje će se doista desiti, i da sve mistične kutije što ih se testamentima i talambasima namrlo otvarati dvadesetak godina kasnije potpuno gube na svojoj vrijednosti pred bujicama događaja koji će se doista u međuvremenu i zbiti. Ono što se desilo – načit ću tada - neusporedivo je strašnije od onoga što se opisivalo i predviđalo, i sve što se pisalo i opominjalo i naricalo u toj gomili papira nije bilo dovoljno da ljude zaustavi u nedjelima što su ih morali počiniti. Literatura je, nesumnjivo, vrlo precijenjena stvar: malo je tko, ili nitko, iz nje išta naučio, a opet joj se vraćamo kao noćni leptiri svojim svijećama, da izgorimo do kraja našeg vremena, jer drugačije ne umijemo. Pa čak i klinci koji danas tipkaju više emotikona nego slova, nemaju nikakvu drugu potrebu nego da budu shvaćeni i da ih se čuje; da ne utrnu u tminama vremena kao neznana i izgubljena bića što su nekada bila tek da bi postala nikada.

Kao što smo mi čitali, jer smo se nadali naći ono što će nas spasiti od otrova kojima su bile ocrnjene duše onih prije nas – tako i oni danas ne čitaju, jer se nadaju da će se tako spasiti otrova koji vide na nama; otrova života koji prlja i uneređuje svaki ideal, svaku nadu i svaku suzu što smo je ikada isplakali.

Izgubit ću se kasnije u beletristikama i lakim historiografijama i memoarima; među inim - u mnogim Scilama i Haribdama krležijanstva; potopit će me gotovo bez povratka svi oni blijedosivo i gotovo bezablično naslikani ženski trbusi, beskrvne večeri malograđanskih agonija i beskrajni traktati o bezvrijednosti naših legendarnih malih krčama koje će, dok dođe vrijeme da i mi u njih sjednemo, davno već nestati. Vatrene, ljudske i jasne misli raznih političkih eseja, uzbibani valovi sjajnih balada ili neponovljive epizode iz dnevničkih zapisa jedva da će u tome svemu spašavati stvar. Trebale su proći godine bjegova i utjeha; vidanja rana toplim i tihim lirikama ili odsječnim i jasnim tvrdnjama kakva pomirljiva i slatka štiva, pa da opet, očajnički i dosljedno, posegnem za istim lijekom i vratim se na početak.

Prije svega, duga i beskonačna krležijanska rečenica; nekima mutna i beskrajna rijeka, drugima leden i bistar gorski potok što vječno napaja i inspirira. Pa onda njegov dosljedan povik na sve što je bez stava: angažman, makar i da bi se sačuvalo angažiranje; a opet – vrijednost onoga što je vidio dvadeset ili trideset godina prije ostalih, gledajući preko drugih glava u vrijeme kao preko niskih i loše sagrađenih zidova. Apsurd vlastita bivanja: neopisiva i neponovljiva scena iz mitske četrdesetiprve u kojoj ga uznici okivaju u lisice, i u kojoj ga vuku hodnikom kao obična tata, a njegovi supatnici, djeca što će tek koji časak poslije umrijeti, pljuju ga kao trockističkog izdajicu. I živa istina o tome zašto i kako nije otišao u šumu (a možda ponajprije zbog ljubavi, jer mu je Bela bila važnija od svih i svega), pa kada se tamo u šumi postavljalo pitanje zašto nema Krleže, nametao se sasvim jasan i kristalno čist odgovor: pa tu i nema drugih osim Krleže, jer upitaš li bilo koga tko umije sročiti nekoliko rečenica išta, od prvih pet misli što će ih izreći, barem tri bit će Krležine. Krleža – potom – kao nedosljedan i licemjeran hedonist, dapače – diktator i žandar nad tuđim suzama; čak štoviše – i akter zlobna i teško dokaziva trača o tome da je plagirao i nipodaštavao samog Kamova zavlačeći desetljećima njegovo štampanje i promociju. Sve što je napisao o pijanoj novembarskoj noći, o izdajama iz deset krvavih godina i o banketima u blitvama, sam je poslije – vele – na svojoj koži proveo i isprobao, još i gore od onih koje je tamo ocrnio. Neshvaćen i presložen Aretej, kojeg bi valjda trebalo gledati deset puta pa da čovjek barem nazre sve moguće rukavce u koje su misli otplovile; konačno i teške i tmurne Zastave koje – o, sramote – nisam u svome hektičnom i užurbanom životu još niti cijele pročitao, čak niti onda kada se svijet prije dvije godine zatvorio na nekoliko mjeseci i kada je doista bilo vremena za to – jer tada ni knjižnice, o apsurda, nisu radile.

Krleža, to je čovjek koji potiče ljude na barikadu, ali vjerojatno i konformist koji predvodi delegacije iza tih istih barikada, do kojega hodaju svite i čopori ulizica, i onda takav dolazi pred počasne straže, a tamo naprasno otkazuje mimohode i užasnut sjećanjima na galicije i cerove priča domaćinima o tome kako se grozi pušaka, strojeva i vojske kao samoga vraga. Trebale su proteći godine i godine, pa da krležijanci poviču zbogom, a kritičari zazovu povratak, i nikada ta priča neće biti ispričana do kraja – jer teško da će ikada itko pročitati Krležu do kraja. Krleža elitist i antiintelektualac, Jugoslaven, četnik i ustaša, trockist i uvjereni partijac koji potpisuje antidržavne deklaracije o jeziku; Krleža anarhist i diktator, revolucionar i konformist, sjetan i boležljiv mladac istodobno i kao oronuo ugledan starac.

Krleža, to je neoborivi dokaz one stare maksime koja mi se toliko puta ukazala: da autor ne može objasniti djelo, ali djelo može objasniti autora; jer ako je pravo - onda je samo sebi dovoljno i ne treba mu više nikakav autor.

Krleža, koji izazov. Izazov nepročitane knjige; neshvaćenih stavaka; nepoznatih partitura, zbirki ili zapisa. Krleža; sjaj prašnjave i raspale kutije pune starih ispisanih papira, što ih nakon pola stoljeća otvaraju djeca na čijim se diplomama još ni pečat nije sasušio, željna znanja, odgovora i vječnih istina, baš kakva smo i sami bili mi, ili oni prije nas, ili oni prije njih, i kakva će djeca uvijek i biti, dok nas bude. Na stranu svi Bernhardti ili Knausgardi, slava i čast svim Ferranteima, Houellbecqovima ili Vonnegutima; sve ćemo mi to očitati, ako treba i na samrtnim posteljama, ali dajmo ljudi, pometimo prvo pred svojim vratima, jer pred njima - tako malo je toga ostalo; od svih naših vrijednosti i imetaka; od svih naših zabluda, strahota i izgubljenih godina nad stjecanjima, imanjima ili natjecanjima… Kada se probudimo čisti i naspavani u neko svježe proljetno jutro, krećući prema knjižnicama nevini kao djeca pred prvim pisankama i čitankama, ostat će nam još kakav zaboravljeni a nezaobilazni Sudeta, Šop ili Donadini, i naravno – nikad do kraja shvaćeni i pročitani Krleža. Drugoga u toj našoj, ubavoj hrvatskoj arkadiji biti neće, ne budemo li sve to pročitali i prenijeli na one koji dolaze, i koji bi to nešto – tek mogli postati. Jer, samo onaj koji čita moći će sutra i pisati, i ne bude li se čitalo, neće se ni pisati, a ako se ne bude pisalo, neće se doista onda više imati niti što čitati, a kada se ne bude čitalo i kada knjiga ne bude… bit će to svijet kojega ne bih želio niti zamisliti, a kamo li živjeti u njemu. I volio bih, iskreno bih volio da sam u manjini.

Nema stoga druge nego – čitati. Čitati sve ostalo, pa i Krležu. Kada skinemo sve aureole ili zaboravimo sve kletve koje su izrečene, ostat će pisac: Krleža kao čovjek koji je na rubu ponora, na portama tvornica smrti, pred regrutnim komisijama carstava i kohorti, mijenjao pakla cigara ili porcije pune slabo kuhana graha za – bilježnice, da bi ih ispunjavao bolesno i strastveno i dosljedno. Čovjek kojemu je važnije od bilo čega bilo – pisanje.

Ako ikako zamišljam svoj kraj, onda ga zamišljam upravo tako: sa glavom klonulom nad papirom, okružen do samoga kraja gomilama dopola pročitanih stranica; pod slabom svjetlošću nekoliko loših svijeća; bez neke prevelike patnje ili radosti; pomiren, izgubljen i zaboravljen. Netko bi umirao na boljnom polju, netko pak rado u kakvom vrelom ljubavnom zagrljaju; netko nad pladnjem dobre hrane, a ja bih baš tako. Sve ostalo što se zbivalo bilo je dovršivo i lijepo, čak i ljepše od ovoga u mnogim slučajevima - ali imalo je još dok je trajalo neupitan pečat vremena; ovo je beskrajno i snažno, pa doziva kao ništa drugo što bi se s time moglo usporediti.

29.12.2021. u 23:26 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.