vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 29.07.2021.

Otok


Izvor: honeyandhemlock

Ljeto je, a vrućina ne posustaje. Ako imaš sreće, pa ne moraš paliti klima uređaje, a opet ti tijelo nije pregrijano i tromo, možeš u trenucima u kojima izabireš što ćeš - ponirati dublje u ono što želiš. Pa čitaš; čitaš knjige; što su ljeta toplija i dulja, a ti stariji – te su knjige deblje, pa se pitaš ima li tome ikakva smisla – valjda bi trebalo biti obrnuto; ili letiš širokim i raznolikim bespućem interneta. Ali niti to ti nije dovoljno; želio bi stvoriti nešto baš svoje; želio bi podijeliti sa drugima ono što misliš da je važno. Preslaguješ u glavi teme i već gotove rečenice; imaš ih nekoliko, i ono što ti se u jednom trenutku činilo prevažnim, već u sljedećem pada u zaborav pred nečim drugim. Opredjeljuješ se tako; već si pomalo postao ljut na sebe, jer ništa ti ne ide od ruke; a onda te svijet odjednom zgromi, kako on to samo zna.

Davno je to bilo; doduše, već u ovom tisućljeću; tada smo bili zadovoljni time što uopće imamo kompjuter, jer smo većinu svog vremena provodili za nečim drugim; ako već ne negdje vani, sa djecom; mobiteli su služili za zvanje i pisanje poruka a kompjuteri ponajviše za pisanje dokumenata i obavljanje posla. Nabavio si tako na cd-u od poznanika neki dobar ruski film koji se poklopio sa knjigom koju si netom pročitao; ne knjigom po kojemu je snimljen film; ali svakako knjigom koja će te potaknuti da pogledaš nešto takvo. Eto, tek negdje sa četrdeset prvi sam puta u životu pročitao Tolstojevo „Uskrsnuće“; što si stariji, to te se teže dotiču knjige koje čitaš, ali one koje se dotaknu – dotaknu se potpuno. Davno sam gledao taj film braće Taviani; nije me se osobito dojmio; bilo je to u vrijeme kada je čini mi se još postojala Kinoteka, u onom starom smislu riječi. Uglavnom, uopće se ne radi o tom filmu; ali ono što mi je utrlo put u film koji je tema ovog posta, to je svakako besmrtno Tolstojevo djelo, sa temom okajanja davnih grijeha i o tome da je izgledno i lako moguće lagati o sebi druge, ali da je nemoguće čitavo vrijeme lagati sebe sama. Prihvatio sam se tako gledanja filma „Ostrov/Otok“, remek djela ruskog režisera Pavela Lungina, sa poznatim likom Petra Mamonova u glavnoj ulozi. Odavna već imam neku svoju teoriju o tome kako Rusi i nisu neki savršen susjed; puno ih je i previše da svoju kvantitativnu prednost ne bi počesto koristili onako kako ne treba; tek toliko o Rusima kada ih je mnogo. Ne razlikuju se mnogo u toj karakteristici od ostalih moćnika. No, Rus – kada je jedan, pa talentiran; kada ima što reći, onda to doista i umije; tako kako to on umije, umije rijetko tko, ili vjerojatno nitko. Neću sada posebno ovdje nabrajati pojedince; znate dobro o kome pišem – o Tarkovskom, Dostojevskom, Šostakoviču, hajde – i Tolstoju, i svima ostalima koji vam padnu na pamet; s početkom vrtnje Ostrova u mome kompjuteru očekivao sam tako logičan nastavak sjajnih Zvjaginceva ili Sokurova; tada već svjetski eminentnih režisera. No, dobio sam nešto novo; nešto sasvim neočekivano i toliko važno, da bih se usudio reći kako mi je Ostrov (uz naravno nenadmašni Zvjagincevljev debitantski „Povratak“) osobno jedan od nekoliko najboljih filmova ovog stoljeća. Dobio sam lik oca Anatolija; kao da ga je sam Tolstoj postavio na palubu onog njemačkog razarača, pa od njega razvio grešnika, iscjelitelja i pokajnika bez premca. Tek toliko o radnji filma; pa ako mogu preporučiti gledanje, ovdje to iskreno činim. Ako još nekoga uspijem nagovoriti na to, doista iskreno vjerujem da će se oduševiti viđenim, ukoliko od filma traži ispunjenje i doživljaj ljepote.

Zašto to sve pišem baš sada – do sada nije baš jasno, zar ne? Naime, Ostrov je otok u ledenoj ruskoj pustoši, sa kojom ovo svakodnevno mučenje pod našom usijanom zvijezdom ima na prvi pogled prilično malo veze. No evo – zato: negdje na internetu neki dan naletio sam na šturu vijest koja me prenerazila; od posljedica zaraze koronavirusom preminuo je legendarni Petar Mamonov, glumac glavnog lika – oca Anatolija u ovom filmu. Hajde, čovjek je doživio već i sedamdesetu; nije to baš neka tragedija; tragedija je to što nam je nudio i mogao ponuditi, a nije još ostvario; vjerujem kako mnogima nije nepoznato da se prvenstveno radilo o legendarnom underground glazbeniku posljednjeg desetljeća ruskog socijalima; Zvuki Mu bili su naširoko poznat projekt kojeg se svojedobno dotakao čak i jedan Brian Eno, a u kojemu mi je Mamonov ponajviše ličio na – nama mnogo bližega – Tišmu iz Lune: zrelog, maštovitog i beskompromisnog autora, prepunog duha, a opet bogatog u muzičkom izričaju – bez ikakve potrebe za eksperimentom, sasvim vjerodostojnog i snažnog; njih dvojica - kao neki proroci u okruženju eksplozivnih klinaca. Negdje sam pročitao da je u Ostrovu Mamonov ponajviše zapravo odglumio sebe; svoj odmak od slave, svjetala pozornice i uobičajenih vrijednosti u samoću, pokajanje i vrlinu. Snažno i lijepo, a opet jednostavno i iskreno – uvjerljivošću nekog Rubljova ili Nehljudova; kao ispod ruke kakvog provjerenog i ničim iskvarenog klasika, Mamonov je izronio u sivilo ruskog sjevera, pa svojim primjerom, siromaštvom i bremenom - opominje i traži od čovjeka da se ne izmotava i bježi pred grijesima koje je počinio. Takve snage dugo nisam osjetio u filmovima, možda tek pomalo u sjajnom nedavno snimljenom Manchester By The Sea, ili u bezvremenskom The Readeru. Pa kako bilo, na stranu i scenariji i režije, ali upravo si ti, Petre, podastro tu priču pred nas, kako bi je malo tko drugi uspio.

Zbogom, Petre Veliki; tvoj daleki i opominjući lik pod kapuljačom i u dronjcima halje ostat će mi najsnažnija slika besmisla svijeta i smisla duše. I vjerujem, svaki put kada neki par mladih očiju zavrti priču o tvome otoku, neće ostati nevažno razmišljanje o tome koliko je u životu važno ne činiti zlo. Nije pri tome toliko bitno koje je i kakvo zlo u pitanju i kako ga doživljava svijet oko nas; puno je važnije to da mi znamo kako se radi o zlu, i da to nikada ne zaboravimo.

29.07.2021. u 15:53 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.