nedjelja, 31.10.2004.
MISTERIJE I MIRAKULI
Što se zbiva s mojim blogom? Sad ga vidim, sad ga ne vidim...
Lucy Fair, vaša iščezavajuća dopisnica iz Zone sumraka
- 15:23 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
subota, 30.10.2004.
MI TKAMO, MI TKAMO
Dragi slušatelji Vedrog radija, nadamo se da ste uživali u optimističnim zvucima rekvijema 'Šleski tkalci', kojeg je na stihove Heinricha Heinea komponirao maestro Tugomir Plačko, a premijerno izveo dječji zbor Ucviljena siročad.
A sada slijedi kraća reportaža o najnovijim uspjesima u domaćim proizvodnim djelatnostima. Sa zadovoljstvom vas izvještavamo da težak položaj hrvatskih tekstilnih radnica napokon postaje stvar prošlosti. Ponukane lošim uvjetima rada i niskim primanjima, njih 300.000 uključilo se u sveobuhvatni program prekvalifikacije, u toku kojeg je već 40% nekadašnjih radnica uspjelo steći nova zvanja, a čak tri su se i zaposlile u željenoj struci.
Matilda D, nakon završenog studija razvojne psihologije, magistrirala je na facijalnoj ekspresiji orangutana u adolescenciji i našla odgovarajući posao u marketinškoj operativi suvremenih komunikacija, na radnom mjestu prodavačice mobitela.
Jadranka V, diplomirala je antropologiju i lingvistiku, te doktorirala na politologiji, s disertacijom o manipulaciji masama, zahvaljujući čemu se odmah natjecala za rukovodeću poziciju i dospjela na položaj voditelja stada, to jest čobanice.
Za razliku od njih, Petunija G. ostala je vjerna tekstilnoj struci i diplomirala modni dizajn, te nakon prezentacije vlastite kolekcije na samostalnoj reviji, prihvatila adekvatno radno mjesto na održavanju gradske kanalizacije.
Ovi fenomenalni uspjesi potaknuli su saborsku zastupnicu Milovku Opanak, koja je pokrenula cjelokupni projekt, da se natječe za još jedan zastupnički mandat. U toku kojeg namjerava osmisliti državni program općeg cjeloživotnog, doživotnog i posliježivotnog obrazovanja, kojim bi se nezaposleni prosvjetni radnici angažirali na novootvorenim radnim mjestima u ugostiteljskim objektima, umirovljeničkim domovima, te na gradskim grobljima.
Premda ispunjena ponosom na svoje općeprihvaćene i plodonosne inicijative, zastupnica Opanak žali što nije u prilici da i sama uživa u plodovima svog političkog rada i stekne kvalifikaciju koja će nadmašiti njezinu sadašnju struku 'niže etnologinje – suradnice na rekonstrukcijama Potemkinovih i Španskih sela'.
No, kako nakon sljedećeg mandata odlazi u zasluženu mirovinu, zastupnica Opanak povjerila nam je da će svoje zlatne umirovljeničke godine, nakon navršene trideset druge, provesti u duhu Lenjinove maksime o tri najvažnije aktivnosti. «Učiti, učiti i…što je bilo ono treće?», simpatično se zbunila omiljena zastupnica, kojoj želimo još više sreće u daljnjem radu. Nego pameti.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 17:46 - Dodaj komentar
(22) - Print
- #
petak, 29.10.2004.
RADIKALNI PRISTUP
«Billy, jesi li vidio sat gospodina Andersona?», upitao sam.
Pogledao me svojim krupnim, nedužnim očima. «Ne», reče, a zatim doda: «Kakav sat?»
Promatrao sam ga pola minute. «Billy», rekoh, «znaš li odakle dolaze bebe?»
On zainteresirano podiže pogled. «Da», reče, «sa neba.»
«O, ne», nasmiješih se, «ti si rastao u maminom trbuhu, a kada si dovoljno narastao, izašao si.»
Bez riječi je otišao do svog kofera, otvorio ga i pružio mi polomljeni sat. Od krađe je bio izliječen, jer je do tada krao samo istinu.
Navedeni odlomak prenosim iz poznate knjige A. S. Neilla: Summerhill – A radical Approach to Child Rearing. Kod nas je, iz nepoznatih razloga, prevedena kao 'Slobodna djeca Summerhilla'. Pod utjecajem netočnog prijevoda, mnoštvo se roditelja svim silama trudilo odgojiti djecu u slobodarskom duhu, pa tako i ja. A jedna od posljedica je ta što mi u zadnje vrijeme nestaju stvari. Uglavnom beznačajne drangulije – bižuterija, kozmetika, sitne uspomene, ali ipak pripadaju meni i ja bih da mi se vrate. Ili da ih barem smijem povremeno posjećivati.
«Srce, jesi li vidjela neke moje stvarčice?», upitala sam mlađu blizanku.
Pogledala me svojim krupnim, nedužnim očima. «Ne», reče, a zatim doda: «Kakve stvarčice?»
Promatrala sam je pola minute. I još petnaestak sekundi, za svaki slučaj.
«Dušo», rekoh, «znaš li odakle dolaze bebe?»
«Da», reče ona nezainteresirano, «iz maminog trbuha.»
«I? U čemu je problem?»
«Kakav problem? Gledale smo na TV-u. Jedna teta je rađala i izgledalo je dosta strašno. Ali, traje samo pet minuta i ne boli jako, jelda?»
«Reći ću ti istinu! Pet minuta traje samo na filmu, a u stvarnosti satima. I boli toliko da se ne može opisati. Tako da uopće nisi pri sebi. Neke žene psuju i proklinju, neke urlaju kao zvijeri. Prizori u rađaonici izgledaju kao filmovi strave i užasa, sve je krvavo i puno izobličenih i izmrcvarenih ženskih tjelesa, koja ispuštaju jezive, neljudske krikove…želiš saznati još?»
«Ne, ne treba, ja sam uzela tvoje stvarčice, da se malo poigram odrasle žene. Ali, mogu ti ih vratiti. Nekako mi se više ne sviđa ta igra…»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:55 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
srijeda, 27.10.2004.
JADNICI
Sasvim slučajno, gospođa Valerijana bacila je pogled na ogledalo. Što, inače, ne radi jer, kao humanistička intelektualka, ne želi u vlastitim očima djelovati nezrelo i narcisoidno. Međutim, kad se spomenuti predmet već našao u vidnom polju, njezin je oštar analitički pogled odmah uočio bitno: da je zrcalo veliko, relativno čisto, pričvršćeno uz podlogu držačima od mesinga i da je po svemu nalik ostalim zrcalima u kabinama butika.
No, protivno svojim očekivanjima, gospođa Valerijana u zrcalu nije ugledala sebe. Već sredovječnu, natprosječno oronulu spodobu, s dvostrukim podbratkom i frapantno voluminoznim tvorbama u području abdomena, gluteusa i svugdje drugdje.
Perceptivni šok doveo je Valerijanu u stanje osobito dubokog promišljanja. Kognitivni joj sklopovi u cjelini bijahu obuzeti neobičnom aporijom: «Da li ja, zapravo, nisam ja ili se nešto uistinu neobjašnjivo zbiva u svekolikoj totalnosti cjelokupne zbilje?»
Kasnije, na putu do Gradskog poglavarstva, Valerijani se ukazala spasonosna epistemološka veza, no tek što je krenula da je realizira putem unutarnje heuristike, jedan nenadani susret brutalno je devastirao profinjene meandre njezinih dubokih promišljanja.
Na vratima poglavarstva sudarila se sa daktilografkinjom Baricom, koja se upravo vratila sa porodiljskog.
«Jezuš Marija», reče ona, «kaj ste to vi, gospođa Valerijana? Opće vas nisam prepoznala, kak ste se fest popunili!»
U tom momentu naišla je gospođica Ingeborg, zvana Borg, inače tajnica poglavarstva i ujedno oličenje pakosti i zlobe.
«Da, udebljali ste se», nadoveže se ona ledenim glasom, «otkad su vam odobrili korištenje službenog vozila. Čudno da sami niste primijetili. Čak i ako se nikad ne gledate u zrcalo, knap odjeća koja se bolno urezuje u salo, zna biti prilično dobar podsjetnik. Da sam na vašem mjestu, ja bih odmah otkazala službeni auto!»
«Hvala na velikodušnom savjetu», procijedi ironično Valerijana, te uđe u svoju kancelariju u krajnje snuždenom raspoloženju. I kao uvijek, kad bi je obuzela tuga i nujnost, predala bi se nadasve dubokim promišljanjima. Vrlo brzo, nakon ciglih 5-6 sati metodične fenomenološke raščlambe, uzdigla se na višu razinu problema i zaključila da valja ukloniti sam osjećaj nezadovoljstva kao takav. Najbolje putem nekog dobrog djela.
Stoga, odmah sastavi dopis, u kojem odobrava uplatu od 30.000 eura iz gradskog budžeta na račun izdavačkog poduzeća Jadnici, za otkup neprodanih knjiga. Između kojih je prednjačila njezina zbirka hermetične poezije 'Suha krpa na dnu mora', štampana u 10.000 primjeraka.
Dakako da će vlasnici kuće Jadnici, obuzeti zahvalnošću, insistirati da štampaju i njezinu slijedeću zbirku 'Suha krpa na dnu mora II', što ona, iz pristojnosti, neće moći odbiti.
No, usprkos tim sitnim dubiozama, Valerijana se osjećala cjelokupno znatno bolje, nego prije nekoliko sati. Eto, kako je dobro činiti dobro!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:48 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
utorak, 26.10.2004.
O UNAPREĐENJU UČENOSTI
"Omogućite djetetu da ovlada svojim svijetom!"
"Odgojite kompetentno dijete!"
"Motivirajte svoje dijete!"
"Usmjerite dijete na uspjeh!"
Navedene poruke ukratko opisuju programe tzv. roditeljskih škola, gdje vrsni psiholozi upućuju mame i tate kako da od svojih smušenih potomaka stvore čudo. Ili čudovište, nisam dobro zapamila, rastresena sam u zadnje vrijeme.
Stoga ću se upisati na sve raspoložive tečajeve, ne bih li ovladala čarobnom tehnikom navođenja neodgovornih maloljetnika (svoje djece) na kakva-takva postignuća.
U suprotnom, moje su kćeri, bojim se, osuđene na neuspjeh.
Istinabog, one znaju same vaditi podatke iz enciklopedija i uključiti se na net, dosta dobro računaju i prednjače u fizičkim aktivnostima. Osim toga, poznaju mnoštvo bića iz raznih bjelosvjetskih mitologija, s nekima su čak na ti.
Ali, sve je to beskorisno.
Jer, moje kćeri škrabaju!
Mogle bi one pisati i sasvim lijepa slova, da se više potrude. Samo, čini se da se u njihovim glavicama, ni otkuda zvana, pojavila stravična i heretična ideja da lijepo pisanje samo po sebi nije bog zna što. I da ne vrijedi ni pišiva boba.
Pogubna je to zamisao, koja se kosi sa temeljima ljudske pristojnosti i poštenja, smatra dr. M. T. Uzalem, čio stosedmogodišnjak, zaposlen na odgovornoj funkciji u ministarstvu školstva. U njegovoj bistroj glavi, školovanoj za vrijeme presvijetlog cara Franza Josefa, kaligrafija je carsko umijeće.
Ne nauče li djeca lijepo oblikovati slova, kako će pisati lijepe sastavke o lijepoj jeseni i još ljepšoj nam domovini, u svoje lijepe zadaćnice, boje lijepog plavog Dunava? Kako će izgledati njihove maturalne radnje, upisnice na sveučilište i molbe za posao? Hoće li se itko od njih uhljebiti na mjestu dvorskog pisara i što će uopće biti od njih? I na koncu, kakve osjećaje kod suprotnog spola može pobuditi krumpirastim slovima nadrljano ljubavno pismo?
Zaista, dr. M. T. Uzalem dobrohotno je mislio na sve aspekte suvremenog života. Osim na mogućnost da se svi navedeni zapisi mogu obaviti na kompjuterskoj tastaturi i poslati e-mailom.
Ali, ja mu ne zamjeram. Jasno mi je da se, u ona luda vremena kad su adolescenti na plesnim čajankama maštali o valceru s princezom Sissy, nije učila informatika u školama. Čak ni u bečkim.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:43 - Dodaj komentar
(36) - Print
- #
ponedjeljak, 25.10.2004.
HOHŠTAPLER PRED VRATIMA
Vjerujem da svi znaju kartati belu, ajnc i magarca. Svi, osim mene. Jedina kartaška igra koju znadem je zahod, s time da moje znanje nije sasvim pouzdano. Tko je pobjednik? Onaj tko sruši zahod - gubi, a ostali? Ne znam, bolje da ne razbijam glavu sa tako zahtjevnim problemima, koji očito nadilaze moje sposobnosti.
Zato su moje cure danas pozvale kompetentnu osobu, koja će ih naučiti sve o kartama. U svakom džepu nosi špil, miješa i dijeli jednom rukom, a ne zove se Doc Holliday. Nego mala Dančika.
Da ih ništa ne bi ometalo u toku poduke, zatvorile su se u sobu. A ja baš moram obrisati prašinu s police u hodniku, pa mi se uho svako malo, sasvim slučajno, prisloni uz vrata.
Isprva se čulo hihotanje i šaputanje, a onda su uslijedile jače stvari.
"Kozo, glupačo, kokoško...koko-daaak", jasno razabirem kako se mala Dančika nekome obraća. Naime, jednoj od mojih kćeri.
"Hepi brsdej tu ju, stavi prst u struju, ništa se ne brini, samo ti pogini", pjeva podrugljivo moje mlađa kći. Vjerojatno Dančiki, koja će uskoro proslaviti rođendan.
Kakva li je to igra? Poker na vrijeđanje? Ipak, suzdržat ću se od intervencije, razvojni psiholozi tvrde da je najbolje prepustiti djeci da sama riješe svoje razmirice.
I zaista, ubrzo se opet oglasila Dančika, bez ijedne ružne riječi na račun mojih kćeri. Jer, sve su se odnosile na mene.
"Mama ti je hohštramplerka i špila nekaj, a ne zna speć ni poštene kolače..."
"A tvoja je glupa ko topina i ima frizuru ko lisica kad stane na petardu", glasa se praiskonskim krikom moja, inače pitoma, starija kći.
"Cure, sad bi bilo dosta", upadam u sobu bez pardona, "zašto se svađate? I ne kaže se hohštramplerka, nego hohštaplerka."
"Ne, ne", jadikuje Dančika iznad razbacanih karata, "to se ne računa!"
"Računa se, računa", likuju moje cure.
Samo, mislim da su se prerano poradovale. Ukoliko smijem izraziti svoje skromno laičko mišljenje, čini mi se da se ne računa, nikako. Jer, cure su igrale veoma kompliciranu igru, koja zahtijeva nadljudsku koncentraciju i hladnokrvnost. Igru, u koju je, pored manipulacije kartama, uključeno provociranje protivnika. Dok jedan igra, ostali ga ometaju, kako im god padne na pamet, osim dodirom. Dakle, ruženje nečije majke ne računa se kao vrijeđanje za ozbiljno, nego kao vrijeđanje na prijateljskoj bazi, a nadasve u funkciji igre. Ako je tako, onda moram povući svoj necivilizirani upad u sobu, čime se, eo ipso, poništavaju i njegove posljedice. A to su da je Dančika srušila zahod i izgubila partiju.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:51 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
nedjelja, 24.10.2004.
IGRA MAKNUTIM PERLAMA
Starija sestrična, u zreloj pubertetskoj dobi, igra se s mojim osmogodisnjim kćerima škole. Lijepo, u svakom slučaju bolje nego da se igraju pljačke banke.
I ja sam se nekad tako igrala sa starijom rođakinjom. Gradivo koje mi je ona ispredavala sjelo mi je bolje nego ono u pravoj školi. Još i danas pamtim 'etan-metan-propan-butan, ti si jedan orangutan'. Ne znam u čemu je stvar? Bit će da dječja pažnja raste proporcionalno s brojem majmunarija uključenih u nastavu.
Međutim, moja je nećakinja prilično ozbiljna mlada dama. Ne čujem smijeh, čak ni hihotanje. Rekla bih da predaje nešto veoma komplicirano. Hajde da oslušnem.
«Dakle», autoritativno će učiteljica, «kako se zove najvažnije učeničko pomagalo? Da čujemo! Zove se…šala…šala…»
«Šala-mala», bubnu uglas moje zbunjene prvašice.
«Ne», strogo odvraća mlada prosvjetna radnica, «nego šalabahter! Zapišite i dobro zapamtite. Ako drugi put ne budete znale, dobit ćete jedinicu! Sad dobro slušajte, ovo je teško. Šalabahtere razlikujemo s obzirom na 1) podlogu, 2) vrstu zapisa i 3) rezultate. S obzirom na podlogu, imamo: a) papirnate i b) ostale. Papirnati se sastoje od papira, a ostali mogu biti zapisani na raznim priručnim sredstvima, kao što su: školska torba, klupa, naslon stolice od onog ispred, njegova leđa, te ostali predmeti koji te okružuju – zid, prozorski okvir, radijator, žardinjera, listovi fikusa, gips na nozi.
Većina tih sredstava ne valja, jer zahtijeva dosta truda, a lako se otkrije. Zato po 3) rezultatima ili učincima, nepapirnati šalabahteri uglavnom spadaju u naivne ili neuspješne.
Šalabahter kao komadić papira najrasprostranjenije je pomagalo, koje se može pripremiti kod kuće i jednostavno je za rukovanje. Naprosto se drži u ruci i po potrebi se skriva na razna mjesta: ispod kontrolne, u dijelove odjeće, obuće, frizure, vlastite i tuđe. Poteškoća je što zahtijeva izvrsnu koncentraciju i savršene reflekse. Zato su bolji šalabahteri koji sami nestaju, na primjer – dugačak i uzak, namotan u čvrstu rolicu. Jedan kraj se ljepilom pričvrsti na odgovarajuće mjesto – ispod klupe, stolice ili iza potrgane cijevi od grijanja, koja se baš prigodno svija kraj tvoje glave. Kad ne znaš odgovor, ležernim pokretom posegneš za njim, povučeš ga, prepišeš i naglo pustiš, a on se sam vraća u prvobitni položaj. Problem je što se od prečestog povlačenja izravna i poprimi oblik crknute trakavice, što će iskusni nastavnik uočiti do kraja sata, ako ga na vrijeme ne ukloniš.
Druga mogućnost je šalabahter veličine dlana, a pričvršćen je na flaks, koji provučeš kroz rukav i majicu, tako da drugi kraj možeš dohvatiti i povući, kad ti nastavnik želi pogledati ruku i zavrnuti rukav. Nešto je bolja tehnička izvedba ako se za potezalo uzme gumi-lastika. No, nevolja je – kako ga iščeprkati nakon nastavnikove provjere? Lijepljenje šalabahtera na unutarnje rubove odjeće nije preporučljivo, jer se teško uklanja i lako otkriva, te spada u naivna sredstva.
Najuspješnije je sredstvo takozvani mađioničarki šalabahter, koji se sastoji od papirića i dva magneta srednje veličine. Na jedan se magnet pričvrsti šalabahter i postavi se ispod klupe, a drugi se instalira u pernicu, koja leži na radnoj površini. Kad nastavnik zamijeti da virkaš ispod klupe i krene prema tebi, ti jednostavnim, laganim potezom pernice odvedeš šalabahter na drugi kraj stola. Stane li pipkati područje podkluplja, hladnokrvno šetaš šalabahter u smjeru suprotnom od kretanja njegove ruke. Jedini način da te razotkrije bio bi da se sagne i baci pogled, što je većini nastavnika, zbog trbuha, neizvedivo.
Uz mađioničarski, postoji i samorazarajući šalabahter, koji se u momentu opasnosti neutralizira djelovanjem kemijsko-bakteriološkog oružja. Priprema se tako da potrebne podatke zapišeš na površinu papirnate maramice, koju u željenom trenutku izvučeš iz džepa, rasprostreš po stolu i jednostavno prepisuješ. Kad se nastavnik uputi prema tebi, uzmeš šalabahter, prineseš nosu i istreseš sav raspoloživi sadržaj sinusa na površinu istog. Za svaki slučaj, još se iskašlješ i zahračkaš, te gnusnu gvaljicu zamotaš u masni papir od bureka, pa sve skupa spremiš u džep. Što osigurava ostale šalabahtere koje tamo držiš, jer te nakon spomenute operacije nastavnik sigurno neće pretraživati.
Ipak, svi navedeni šalabahteri po 2) vrsti zapisa spadaju u obične. Osim njih, postoje i šifrirani, koji su turbo najuspješniji i na najvišem mjestu po 3) rezultatima ili učincima. Njihova je prednost što ih možeš staviti bilo gdje i bilo kako, čak i na katedru, a da nastavnik ne kuži o čemu se radi, a ako i sumnja, ne može ti ništa dokazati. Problem je što priprema i upotreba takvog šalabahtera zahtijeva izvrsno poznavanje nekog sustava šifriranja, na primjer – Morseove abecede i to stvarno moraš znat' k'o vodu pit'. Drage moje učenice, jeste li išta zapamtile, pod 1, 2 i 3?»
« Jesam, nešto», nevoljko odgovara starija blizanka, «ali čini se da je sve to dosta opasno, jer te uvijek mogu uhvatiti. Ja ću radije naučiti gradivo.»
«Dobro», s visine će učiteljica, «kad si takva ziherašica, nek' ti bude. A što kaže tvoja sestra? I ti ćeš biti štreberica?»
«Ne», zgranuto odvraća mlađa, «ni govora. Ja ću prepisivati od seke.»
«Hm», pokušava je zbuniti učiteljica, «a zašto bi ona tebi dopustila da prepisuješ od nje?»
«Zato jer ću joj dati da se igra s mojim igračkama. I da se ljubi s mojim dečkom. A smjet će nositi i moje perlice, koje sam maknula mami, a ona misli da ih je izgubila…»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:38 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
petak, 22.10.2004.
GARGANTUE I PANTAGRUELI
Danas se isplati biti klinac. Džeparci su veći i igračke ljepše nego prije, a zlostavljanje djece je zabranjeno. Svugdje, čak i u nekim školama.
U moje je vrijeme bilo drukčije. Još danas pamtim kako nas je maltretirao profesor matematike. U zatvorenoj učionici pušio je cigaretu za cigaretom, potezao iz pljoske i nazivao nas stokom, imbecilima, smrdljivcima i Gargantuama. Najviše nas je mučio time što nikako nismo mogli prokljuviti što mu dođe ovo zadnje. Zato smo bježali sa njegovih satova.
Markirali smo i kemiju, jer nam je luđakinja, zbog PTSP-a zadobivenog na Igmanskom maršu, udarala kokseve s grumenjem modre galice.
Umjesto u školi, dreždali smo u obližnjem parkiću i pušili cigarete koje smo, za osvetu, ukrali pijanom matematičaru.
Zbog neopravdanih sati, raska se izderavala i prijetila da ćemo završiti na smetlištu historije. Ipak, nije nas tukla, samo bi obavijestila roditelje da pripreme šibu. Na što bi se oni tek srdačno nasmijali. Kakva korist od lupkanja grančicom po turu? Umjesto toga, dali bi nam grdnih batina koristeći cijeli arsenal pedagoških pomagala – od kišobrana do rashodovane karniše.
S obzirom da su onda svi pušili, mi smo im, za osvetu, krali cigarete. A kad bi se ukazala prilika, mažnjavali smo i lovu iz kućnog budžeta. I kupovali još cigareta, koje su trgovci u ono vrijeme mirne duše prodavali maloljetnicima. Cinkarili su nas roditeljima, tek ako bismo posustali s redovitom kupovinom. A ovi bi onda posezali za najokrutnijim kaznama, kao što je zabrana gledanja TV-a. Nakon nekog vremena, ako bismo dovoljno uvjerljivo obećali da ćemo se popraviti, smjeli smo opet buljiti u kutiju. Gdje su se songovi 4M i Zdenke Vučković smjenjivali s reklamama za cigarete.
Spiker u vijestima držao je na stolu pepeljaru i kutiju Opatije. A nakon dnevnika pojavio bi se Ivo Robić i zapjevao 'Opatijooo bajnaaa'…
No, usprkos svemu, ja sam se uspjela othrvati negativnim utjecajima. Više ne pušim. Opatiju. Nego Ronhill Menthol.
Moje kćeri su daleko naprednije. One ne puše, ne drogiraju se i nisu ovisne o internetu. Naravno, smatraju da bih se trebala ugledati na njih. Prošlog tjedna upozorile su me da je krajnje vrijeme da se trgnem. Otada, trzam se na svaki šušanj, dok kriomice dimim na prozoru.
Ipak, danas su me uhvatile i odredile kaznenu mjeru – zabrana odlaska na net, do daljnjeg. U to ime, zaplijenile su žicu od kompjutera, pa sam morala sačekati dok utvrde san, da pipajući u mraku pretražim njihovu sobu. Zato se javljam tek sada, u gluho doba noći.
Budući da sam ovisnik, moram priznati da mi uskrata redovnog surfa veoma teško pada. Iako znam da me kažnjavaju iz ljubavi i s najboljim namjerama, pokušat ću svoju djecu izmoliti za neku blažu mjeru. Da me, na primjer, tuku.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 02:56 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
srijeda, 20.10.2004.
ZABILJEŠKE STARE POKVARENJAČE
"Halo?"
"Mile, ti si?"
"Ja sam, ko je tamo?"
"Čekaj..."
"Ne mogu, poso stoji, šef me pozvo, kaže - nešt je hitno...šta je?"
"Mile, Mile, teško dišeš, jel se mnogo pederišeš?"
"Marš, đubre! Marš, glavurdo govnjiva! Jebem ti glavu! Jebem ti sestru! Jebem ti oca i majku i sve živo i mrtvo, šta ti gamiže kroz kuću, da ti jebem!!!"
Tako je govorio Mile iz Topole, kad ga je nepoznati šaljivdžija nazvao pedeset sedmi puta. Inače, osim na posao, zvao ga je i kući, tražio ga kod rodbine, kod prijatelja, u birtiji i u Klubu kobasičara.
Dakako, Mile nije prikriveni homoseksualac, koji bi potajno upražnjavao nepoćudne sklonosti u primitivnoj provincijskoj sredini. Poanta je u tome što je ubogi Mile tako ograničen da, kad se uzruja, ne zna izustiti ništa osim psovki. A da stvar bude gora, čak mu ni psovanj ne ide bog zna kako - uvijek ponavlja jedno te isto. Što bi nepoznatog šaljivca vjerojatno pokolebalo u daljnjim nastojanjima, da nije došao na fenomenalnu poslovnu ideju - snimao je svoje razgovore s Miletom i dilao cedeje željnoj publici, na području cijele ex-Juge. Ponešto je dospjelo i do mene, te su se izabrani dijelovi našli pohranjeni u mojem compu. Na primjer, osamdeset četvrti poziv, kad Miletu stvarno pukne film.
"Halo, šta je? Kaže žena da me zovu iz policije!?"
"Mile, Mile, teško dišeš, jel se mnogo pederišeš?"
"Ama, čoveče! Kako te nije stid?"
Opa! Mile je doživio prosvjetljenje i po novom, umjesto da bezumno psuje, igra na psihološki pristup:
"Jel ti imaš nekog u životu? Nekoga do koga ti je stalo, s kime možeš da provedeš vreme? Jel imaš devojku, prijatelje?"
Šaljivac znakovito šuti, naslućuje se da duboko razmišlja o daljnjoj svrsi misije 'zezanje Mileta'. A Mile uvjerljivo nastavlja:
" Možda si ti samo jedan mnogo usamljen čovek? Ajde, možeš da mi kažeš, nisam govedo, imam dušu, razumeću. Jel imaš ikog živog - brata, sestru, oca, majku? Imaš il nemaš? Šta šutiš, glavo govnjiva??? Jebem ti glavu i sestru i oca i majku i sve živo i mrtvo šta ti gamiže kroz kuću, da ti jebem!!!"
"Hihihihi!"
"Kako je smiješan ovaj prosti striček", zaključuju veselo moje kćeri.
Namjeravale su malo surfati netom, ali su se ipak predomislile, sjetivši se mojeg upozorenja - da nije dobro da idu na net, ako mama nije prisutna. Jer, tamo ima i zločestih stvari, od kojih se može ružno sanjati.
Zato su, umjesto toga, ušle u mamin folder. Jes' da su čule svašta, ali valjda neće imati ružne snove?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:47 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
utorak, 19.10.2004.
KAKO JE ŽIVIO ANTUNTUN
Upravitelju kazališta Propuh, Kokotu, ime je Antun. Zovu ga Antuntun, jer on ima vrlo neobičan um.
Dovoljno je da većina podržava neki stav i on odmah smatra da nešto ne štima.
Na primjer, odrasli ljudi uglavnom smatraju da su priče o izvanzemaljcima tek plod fantazije. Međutim, Antuntun živi u uvjerenju da su dotični pod utjecajem medijske manipulacije, sračunate na zataškavanje očigledne istine - da leteći tanjuri stalno zuje oko nas. Zacjelo bismo ih i vidjeli, kad bi imali dovoljno mentalne snage, da neutraliziramo djelovanje masovne hipnoze. Koja na Antuntuna, jasno, ne utječe. I on bi sigurno vidio izvanzemaljce, da nije neprestano okružen gustim oblakom duhanskog dima.
Koji se obilno vije oko njega jer on, usprkos uvriježenim zabludama, dobro zna da pušenje nije nimalo štetno za zdravlje. Nego je čak korisno, a rak i ine boleštine izazivaju negativna zračenja, koja odašilju izvanzemaljski leteći objekti. Ali se, srećom, mogu zaustaviti znalački presavijenom alu-folijom.
I tako je prošle večeri, prije odlaska na počinak, kao i obično, obložio prozore šljaštećim jatima aluminijskih origani ždralova. A probudio se dva sata poslije, jer mu se strašno pripiškilo. Što nema veze s povećanjem prostate. Nego znači da se organizam ubrzano čisti od akumuliranih štetnih zračenja, zahvaljujući djelovanju zaštitne folije.
Međutim, spomenuta zračenja ne samo da se ne vide i ne čuju, nego niti ne smrde. No, ovog puta nešto je vonjalo.
Antuntun prvo prokune ekstragalaktičke dotepence, koji su, izgleda, odlučili aktivirati kemijsko oružje, da bi onda, za svaki slučaj, zavirio kuhinju i ustanovio da su plinske instalacije kihnule.
Kako su prozori bili zadihtani folijama, uspio je samo odškrinuti stara balkonska vrata, tek toliko da se ne uguši.
Zatim je stao užurbano razmišljati - koga da zove u tri ujutro? Kućepazitelja, koji je mrtav pijan ili domara njegove kazališne kuće, koji mu duguje uslugu? Jer je obećao pogurati SF komad, koji je napisala domarova maloljetna kćerka. Neobično obdareno dijete, veoma zrelo za svoje godine, tako da se Kokot prvom prilikom zatvorio sa djevojkom u garderobu, da porade na zajedničkim afinitetima.
No, u taj čas naišao je stari i sve je ostalo visjeti u zraku. Uključujući i samog Kokota, koji je razodjeven visio na zastavi ispod prozora, sve dok se glumac, specijaliziran za uloge mladih ljubavnika, nije popeo na balkon na donjem katu i dočekao svog razgaćenog upravitelja u naručje. Na neizmjerno oduševljenje okupljenih fotoreportera, koji su frenetično bljeskali blicevima.
I sad, usred noći, Antuntun je muku mučio što bi - da nazove kućipazitelja, sa polovnim kombinirkama u ruci i 0,4 promila u krvi ili domara, koji je uvijek spreman? Na vratolomije, ako uključuju Kokota.
Teška dilema. Koja se neočekivano brzo razriješila. Jer, da bi se uspješnije koncentrirao, Kokot je, po običaju, posegnuo za cigaretom i zapalio.
Eksplozija je bila takva da su je vjerojatno zapazili i izvanzemaljci u orbiti oko Marsa. I veoma se poveselili, za razliku od moje frendice Marki, koja je neutješna. Žao joj čovjeka. Baš je bio simpatičan i otkačen. Tko bi, osim njega, pristao postaviti komad u kojem pedesetak mahnitih žena skače po sceni, trabunjajući lezbijske žalopojke, tko? A da žalost bude veća, Marki ništa, baš ništa drugo ne zna napisati...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:48 - Dodaj komentar
(29) - Print
- #
ponedjeljak, 18.10.2004.
VAŠAR UMJETNOSTI
Moram priznati da, usprkos svim dubiozama, veoma cijenim likovnu umjetnost. Mislim, treba zaista imati dara da bi slika nosila ono nešto u sebi. Tako da je poželim objesiti nekamo, a ne njezinog autora.
Nije da se hvalim, ali imam dobar nos za artističke vrijednosti. No, moje kćeri ne misle tako.
«Mama, tebi je ovo lijepo?»
«Ova, hihi, papazujanija?»
«Koji je krelac to namaljao, seka?»
«Neki Šakal, haha!»
«Kao prvo, cure, slikar se zove Chagall. I nije slikao papazujanije, nego papazjanije. Koje danas vrijede teške milijune.»
«Pih! Ko je lud, nek' plaća!»
«Da vidimo dalje, okreni list…buahahaha…gle ovo, seka!»
«To je crtao onaj Mrak, hihi…»
«Ime mu je Braque, cure!»
«Taj je bio u braku s Baba Rogom, sve mu je mračno…»
Dakako, moglo bi se pomisliti da su moje kćeri tipične male malograđanke, koje priznaju samo figurativno slikarstvo, ali nije tako. Kandinsky je zakon, ne mogu ga nahvaliti. U njegovim flekicama i crticama vide neiscrpno vrelo značenja: čas ugledaju jedrenjak u oluji, okružen letećim ježincima; čas obitelj papiga na trampolinu. Mene svaka njegova slika podsjeća na šareni veš u centrifugi, ali da, sviđa mi se, veoma. Međutim, mlađu blizanku ne samo da oduševljava, nego i inspirira.
«Mama, mislim da ću biti slikarica!»
Zaista, njezine su slike još u vrtiću visjele na izložbenim panoima, a neke sam i uramila, ne sluteći zla. Koje je tako brzo došlo.
«Ako se dobro uvježbam, možda ću slikati divno, kao Mikel-anđeo! Ili simpa, kao Pikaso i Kandinski. Pa čak i ako budem grozna, ne mogu biti gora od onog Šakala. A njegove slike koštaju milijune.»
«Hm, ne bih te htjela razočarati, ali moram. Nećeš biti slikarica, ne!»
«Ali, mama, ja se baš lijepo osjećam dok crtam, mogu raditi sve po svome.»
Moje je dijete otkrilo umjetničku slobodu. Onu, za koju teoretičar Karel Teige kaže da je istovjetna 'slobodi najamnog radnika i najčešće se umjetniku javlja kao sloboda da umre od gladi'.
«Meni se umjetnost čini kao najprekrasnije zanimanje», nastavlja moje uporno dijete.
«Ne, svijet umjetnosti nije nimalo lijep. Shvatit ćeš jednom.»
«Kada?»
«Kad pročitaš knjigu Vašar umjetnosti.»
«Kakva je to knjiga?»
«Strašna!»
«O vampirima i ljudožderima?»
«Ma ne, nego…zapravo, da! O vampirima i ljudožderima! Koji hvataju umjetnike, piju im krv i proždiru ih, na živo!!!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 02:44 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
subota, 16.10.2004.
POSTIDJELA SE OCA
Moja je rođakinja rodila bebu. Trebala bih otići u posjetu, ali javljaju se izvjesne poteškoće.
Naime, ona je doktor znanosti. Međutim, problem je što nije oduvijek takva. Prvo je bila sasvim normalno dijete, zatim su mislili da je blago zaostala. A onda je ipak završila jednu od manje zahtjevnih tehničkih škola, pa studirala nekakve tehnološke procese, nakon čega je upisala postdiplomski. I sad je vrhunska intelektualka. Sveobuhvatno upućena u proizvodnju koksa. Ali, njezina se naobrazba tu ne zaustavlja, ne. Ja duboko vjerujem da ona zna sve i o drvenom ugljenu, a možda čak i o mrkom. Samo, normalno razgovarati ne zna.
Nedavno je nazovem i pitam - kad bi bilo zgodno da dođem? A ona kaže ' da joj trenutno nije najoptimalnija situacija za posjete', nego će mi javiti kad postane optimalnija.
Koliko se sjećam, 'optimus, a, um' znači najbolji/a/e. A kad se tome doda još jedno 'naj'? I kad osoba starija od 12 godina upotrebljava takvu riječ? Onda mi se čini da bi bilo najoptimalnije, da ne kažem najboljije da se poštedim socijalnog kontakta prožetog glupošću.
Ali, običaj nalaže da se posjeti dijete.
I baš jučer pričam sa svojom tetkom o svemu i svačemu i uzgred spomenem dotičnu rođakinju. Prilično snuždeno, tetka mi otkrije da se još nitko od naše familije nije uspio probiti do bebe. Zato jer se naša dr. rođakinja boji da ćemo izvaliti nešto nezgodno.
Naime, budući da su njezin muž i svojta jednako vrhunski intelektualci kao i ona, a možda i vrhunskiji, sirotica nije imala snage priznati da je njezin pokojni otac bio pekar. Nego ga je, ni krivog ni dužnog, proglasila za pravnika. Običnog dipl. jur, jednog u gomili onih, koji cijeli radni vijek provedu mrčeći formulare u pravnoj službi neke velike tvrtke.
A njezin tata nije zaslužio da ga se tako blati. Bio je izvrstan pekar, stručnjak za fina peciva.
Stoga, mislim da bih trebala ispraviti nepravdu nanijetu mojem pokojnom rođaku. A i red je da već posjetim to dijete. Makar došla iznebuha, bez najave i dogovora.
Što je, priznajem, malo nepristojno. Ali, popravit ću opći dojam konverzacijom na visini. Bez obzira na duševne boli, nastojat ću u svakoj rečenici upotrijebiti pridjev 'najoptimalniji/a/e' bar tri puta.
Ako već mislim uživati u društvu vrhunskih intelektualaca, toliko se bar mogu potruditi.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:53 - Dodaj komentar
(37) - Print
- #
petak, 15.10.2004.
PORTRET UMJETNICE IZ MLADOSTI
Ne razumijem roditelje koji serviraju djeci laži o sebi. U stilu 'mama je bila super-odlikašica i usto najzgodniji komad u školi'. Ma nemoj? Kao da su klinci ovce, pa ne kuže elementarne stvari. Ako je cura najhot koka, toliko je zauzeta izlascima da nema vremena za učenje. Uči li cijele dane, ne stiže redovito frizerki, kozmetičarki, pedikerki, na aerobik, jogging i masažu.
Zato, ja svojoj djeci nikad ne govorim laži o sebi. A to postižem tako što im ne govorim ništa. Puštam da same otkriju istinu.
Eto, upravo listaju moje foto-albume iz prošlog stoljeća. A baku su zaposlile na neplaćenom radnom mjestu komentatora.
"Vidite, cure, ovdje mama mijenja pelene Đuri, svom plišanom medvjediću. Lijepo se brinula za njega, sve dok mu nije otpala glava, od dječjeg šampona. Onda su šamponi bili nešto drukčiji nego danas. Evo mame kako kreće u prvi razred. Zapravo, deda je pokusava ugurati kroz vrata učionice...da, trebalo joj je nešto vremena da se privikne na školsku disciplinu. A ova neobična ceremonija, u toku koje mama prestrašeno gleda ukriž, zvala se - primanje u pionire..."
Dakle, jasno je da ništa ne tajim od svoje djece. Mogu slobodno vidjeti sve, osim jednog malog tamnoplavog albuma sa zvjezdicama, koji se zagubio. Najvjerojatnije je negdje u kutiji sa starim časopisima, ali tko bi to pretraživao?
"O, ovdje je mama već velika djevojka..."
"Ima velika usta i jako zijeva", primjećuju moje kćeri.
"Da, pjevala je borbene pjesme u školskom zboru, na dan enobea, sjećam se priredbe..."
"A tu je na izletu?"
"Sa svojim društvom?"
"Hm, ne znam, cure, ne pamtim tu sliku..."
"Vidi ovu - samo im glave vire iz grmlja!"
"Baka, što to drže na štapu? Pionirsku zastavu?"
"Ne bih rekla, cure. Prije bi bilo - crveni veš, donji..."
"Da vidimo dalje - joooj, zar je mama već onda pušila?"
"Tako deeebelu cigaaaru?"
"I odmah je dodaje tetoviranom dečku u kožnim gaćama..."
"A na drugoj slici, on je daje curi, koja ima pseću ogrlicu oko vrata..."
"Zašto svi puše istu cigaru? I smiju se k'o ludi, baka?"
"Nemam blage veze, cure. Prvi puta vidim te fotke. Luuucy!!! Dolazi ovamo! Da mi nešto objasniš, u vezi tamnoplavog albuma sa zvjezdicama!!!"
Oh! Kako da objasnim? I što? Da sam deset puta jasno i glasno rekla Debelom da ne dira prokletu kutiju???
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:52 - Dodaj komentar
(40) - Print
- #
četvrtak, 14.10.2004.
BISTRI VITEZ
Što reći kad se dvije balave šmrkavice iz sveg glasa smiju starom čovjeku, koji je kognitivno ograničen? Zaista, bilo bi zanimljivo čuti odgovor od suvremenih psihologa, takav koji ne uključuje 'vještinu komuniciranja empatije', ni 'kreativno rješavanje sukoba'. Mene takve fraze nimalo ne zanimaju, ja svoje kćeri još potičem, neka se do mile volje cere starom mulcu, tko mu je kriv što je glup?
«Čitao je glupe knjige…»
«Pa mu se pobrkalo u glavi.»
«Tako je, cure. Don Quijote je pročitao hrpetinu viteških romana. I onda je sebi dao veoma smiješnu titulu, otprilike kao da se prozvao vitezom od Sraćinaca, a za damu svog srca uzeo seosku curu, koja čuva purane i nazvao je npr. princezom Milkicom od Blatne Mlake."
«Hihi, mama, a može se stvarno, najstvarnije dogoditi da netko tako poludi?»
«Dok čita lude knjige?»
«Može, ako ima slabe živce.»
«Znači, da Don Quijote nije čitao ništa, ostao bi zdrav?» Dosjetila se starija blizanka.
Moram priznati, intrigantno pitanje. Koje toplo preporučam teoretičarima književnosti, za razbibrigu i kao temu postdiplomskog. Jer, ovako izvanznanstveno, na prvu loptu, ispada da bi za neke bio pravi blagoslov da su ostali nepismeni.
«Da, cure, vjerojatno ne bi poludio, da uopće nije čitao.»
«Ne, sve ste pobrkale! Stvar je u tome što je volio čitati baš glupe knjige», jasno fokusira problem mlađa blizanka, obdarena prodornim umom i prodornošću u općem i agresivnom smislu.
«A kakvu oznaku imaju?» Pita me njezina sestra.
«Tko? Što?»
«Pa lude knjige! Moraju imati oznaku. Kao što na cigaretama piše – pušenje uzrokuje rak. Na opasnim knjigama valjda piše – ovo uništava mozak?»
«Šteta, ali ne piše ništa. Ne možeš znati kakva je knjiga, ako je nisi čitala.»
«Onda čitanje zbilja može biti opasno», snebiva se moje hipersenzibilno dijete.
«Da», odgovaram iskreno, «ako imaš peh, pa ti pod ruku dolaze same gluposti.»
«Glupost!» Nadahnuto zaključuje moja mlađa kći. A da bi dokazala da, usprkos intelektualnoj nadmoći, uspješno skriva prezir i viteški galantno tolerira bića ispod svoje razine, odlučila je dati i objašnjenje: «Knjige uopće nisu opasne, makar bile i najgore. Opasno je kad si bedak, pa vjeruješ u sve što piše!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:49 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
srijeda, 13.10.2004.
PLANETA NEISPUNJENIH ŽELJA
Mrzim uzrujavanje. Naporno je i košta me živaca. Ali, kako da se ne uzrujam, kad vidim da se moja djeca uzrujavaju? Zakačile su se u školi s onom Anom-Elizabetom, zvanom Ana-Liza.
«Stalno se pravi važna i diže nos u nebo», kažu moje kćeri. Vjerujem da govore istinu, poznajem joj mamu. I ona je dizala nosinu u nebo, sve dok nije dobila spondilozu, od opterećenja.
Dakle, klinke su se posvađale oko toga tko je u pravu, a tko u krivu i onda je plavokosa Ana-Liza, s analitičkom ozbiljnošću pristupila neozbiljnom argumentu moje mlađe kćeri i prozvala je lažljivicom. Zato jer je ova ispričala vic o plavuši, a vicevi su prava izmišljotina i nisu istina.
«Kako je glupa», nervira se moje dijete, «vic je šala, a tko se hoće šaliti, mora malo lagati.»
«Da, u pravu si», tješim je.
«Tako sam ljuta da bih se mogla rasplakati. Ali ne želim plakati, nego bih nešto razbila, grrrr!»
«Da, razumijem te», uživljavam se u osjećaje svog djeteta, po naputcima suvremenih dječjih psihologa.
«Željela bih da sam na Planeti ispunjenih želja», nastavlja ona, «i da uđem u robnu kuću Svepolupaj. Da bar mi imamo tako nešto!»
«Ah, da bar, ali nemamo», suosjećajno dodajem.
«Ali imamo, mama! U dvorištu.»
«Da, u dvorištu», rekoh. U kartonskim kutijama poslagano je staro posuđe, rashodovana viseća kuhinja i oštećeni luster. Čekaju odvoz smeća. I sad mi samo treba dječja razbijačka intervencija, pa da slijedećih tjedan dana provedem u čišćenju dvorišta.
«Ne, nije to baš dobra ideja», u momentu sam napustila učenja moderne psihologije i priklonila se konzervativnoj struji, «krhotine će letjeti na sve strane. Što ako se povrijediš? Ići ćeš u bolnicu i zamisli kako ćeš tek onda biti ljuta? A da radije šutiraš jastuke?»
«Neću šutirati glupe jastuke», jeca moja ojađena kći, «premekani su.»
«Da zamolimo dedu da izvadi iz podruma svoju staru vreću za boks i objesi u dvorištu?»
«Neću bezveznu vreću! Hoću da se čuje dok lupam, kako ne shvaćaš? Baš si glupa, k'o i Ana-Liza», tuli uvrijeđeno malena i juri niz stepenice, k baki i djedi.
I tko zna što će napričati o groznoj mami? Sad sam stvarno uzrujana i moram zapaliti cigaretu. Osim toga, zaboravila sam da imam još jedno dijete. Ali, starija blizanka mirno sjedi u sobi i lista 'Životinjski svijet'.
«Kako si», pitam reda radi, jer odgovor već znam.
«Dobro. Bila sam malo ljuta zbog svađe u školi, ali doma sam popričala sa zecom, sa paukom i sa limunovim drvcem. I prošlo me.»
Da, ona je dijete s neke druge planete. Gdje nema lupanja. Ni dernjave. Koja se upravo čuje iz dvorišta. Jer mlađa blizanka rukama i nogama mlati po boksačkoj vreći i vrišti iz sveg glasa. A djedica pridržava udarački rekvizit i pomaže unučici u urlanju.
Nevjerojatno je na što su bake i djede spremni, samo da udovolje željama unuka. U ciglih deset minuta očistio je i ulaštio staru vreću. Čak je i ukrašena. Na gornji dio nalijepili su veliku fotku u boji, sa smiješno nacerenom facom. Mojom.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:06 - Dodaj komentar
(43) - Print
- #
utorak, 12.10.2004.
FIVE 4 KIDS
Five 4 Kids
Skolu za djecu s posebnim potrebama u Krizevcima pohadja pedest i setero djece.Uz mentalnu retardaciju tu su i druge teskoce:autizam ,cerebralna paraliza ,Down syndrom,hiperaktivnost,epilepsija,nerazvijen govor,tjelesna invalidnost,poremecaj u ponasanju..
Veliki broj djece zivi u teskim materijalnim uvijetima ,socijalno su ugrozeni i potjecu iz obitelji kojima je potrebna socijalna skrb.
Ovom humanitarnom akcijom zelimo pomoci tim osobitim malisanima.
Akcija ide pod motom Five 4 Kids ,sakupljat cemo po 5 kuna (eura,dolara) ,novac sa kojim ovim malisanima zelímo omoguciti bozicne darove.Novac mozete uplatiti na broj žiro-ra?una: 2402006-1400004747
Erste & Steiermärkische Bank
Svrha doznake :Donacija
Primatelj: Udruga P.O.I.N.T.
http://bridge.blog.hr/
- 02:34 - Dodaj komentar
(1) - Print
- #
ponedjeljak, 11.10.2004.
COMMEDIA ERUDITA
Marki, koja je još uvijek moja frendica, napokon je od početka do kraja odgledala jednu predstavu za koju ima napisati osvrt.
Djelo je potpisao naš značajni pisac, prije 150 godina. S obzirom da je dotični velikan imao rijetku sreću da bude velik još za života, uspio je progurati stvar na pozornicu. Ali je predstava iz neshvatljivih razloga propala, izviždana od ondašnje publike.
Kako su današnji posjetitelji teatra daleko prosvjećeniji, za očekivati je da će pokazati više razumijevanja. Mislio je proslavljeni redatelj Povrtnica, kad se prihvatio zadatka da uprizori taj težak i zahtjevan komad.
Jer, radi se o veseloj komediji, pod frivolnim naslovom 'Ljubavnica'. O bogatoj babi koja poduzima niz čudnovatih akcija ne bi li dovabila mladog ljubavnika iz nižih društvenih slojeva, ali je na koncu raskrinkana od posluge, susjeda i mještana, koji je jednoglasno moralno osude, obriju na ćelavo, uvaljaju u katran i perje, zatvore u svinjac, bace u bunar, izvuku van i spale na lomači. Nakon toga podijele među sobom njezinu imovinu, a onda slijedi živahni koloplet narodnih plesova i napjeva, u kojima se slavi život, plodnost, žensko poštenje, skromnost, neukost i zatucanost. Zastor! Aplauz! Ovacije! Euforija! Epifanija! Zakuska u foajeu!
Sutradan u tisku osvanuli su objektivni analitički prikazi, diskretno protkani odmjerenim komplimentima redatelju: 'nedostižni mag kazališne iluzije', 'apsolutni guru uzvišene sekte teatarskog transa', 'stvaralac, koji je nadnaravnim laserskim snopom iz svog spoznajnog aparata prerezao Gordijski čvor naše provincijske smetenosti i skučenosti', te u naše smetene i skučene duše zapiknuo 'grandioznu estetsku okomicu'…itd…itd…
Marki se isto izrazila veoma pozitivno. Pohvalila je scenografiju, kostime, glumce, songove, scensku rasvjetu, sendviče s majonezom, redateljevu viziju, efektne obrate, maestralni tempo izvedbe…Ali nije mogla, a da u jednoj, sasvim sporednoj rečenici, onako uzgred, ne izrazi izvjesnu sumnju u sretan odabir teksta, koji svojim arhaičnim tonom, ipak, ponešto odudara od suvremenih shvaćanja. Što samo po sebi, naravno, nikako ne umanjuje artističku visinu sjajne predstave našeg proslavljenog redatelja! Nipošto!
Ali je umanjilo dotada uzlaznu putanju Markine karijere. Uredništvo književnog časopisa 'Crta' zahvaljuje joj na suradnji.
Tako je to, kazališna kritika zahtijeva golemu erudiciju. A rupe u Markinom znanju tužno zjape na sve strane.
Ne samo da nije imala pojma da glavni urednik 'Crte' hoda sa sopranisticom Vikicom Miš, nego čak nije čula da je dotična Povrtničina kćerka iz prvog braka. Cccc, Marki, Marki…
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:16 - Dodaj komentar
(14) - Print
- #
nedjelja, 10.10.2004.
TRNORUŽICA
Prije dvadeset i nešto godina, jednom se siromašnom bračnom paru rodila djevojčica. Po kvartu u kojem su živjeli i po punici, na koju je glasio njihov stančić, nazvali su je Trnoružica.
Svjesni da joj sami ne mogu priuštiti solidan životni start, odlučili su na krstitke, pored rodbine, pozvati i sedam dobrih vila. Po definiciji, dobrota uključuje i pristojnost, pa su se vile spremno odazvale.
A ona zla došla je nepozvana, sakrila se iza zavjese i neopazice promatrala kako njezine ugledne kolegice obavljaju svoj vilinski posao.
Prva vila svečano krene da podari djevojčici anđeosku dobrotu. Ali otac usplahireno stane ispred kolijevke i stane preklinjati: «Nemojte, molim vas, vidite u kakvoj sredini živimo. Dobar i lud su braća, dobrota će je uništiti. Dajte, radije nešto drugo.»
Ali prva je vila specijalizirana za dobrotu i ne zna ništa drugo. Stoga, šutke odstupi i suzdrži se od darivanja.
Zatim nastupi druga vila sa ljepotom od koje zastaje dah. «Oh, ne», suprotstavi se prestrašena majka, «opsjedat će je agresivni nametljivci i na koncu će se udati za nekog lokalnog moćnika, koji ženu uzima kao statusni simbol. Molim vas, neka radije bude prosječnog izgleda.»
«Dobro, onda ništa», povuče se pomirljivo druga vila.
Treća je naumila dati djevojčici izuzetnu bistrinu, na što roditelji dadoše uvjerljivi kontraargument: «Mi nemamo novca za elitne škole, a u državnima takva djeca propadaju. Vršnjaci ih mrze i izbjegavaju zbog njihovih sposobnosti, pa ostaju usamljena, neshvaćena i nesretna…»
Vila se pomiri sa odbijenicom i ustupi mjesto vehementnoj četvrtoj, koja je ni pet, ni šest, nego zapela da obdari dijete genijalnim umjetničkim talentom.
Roditelji stadoše ridati od očaja i objašnjavati vili kako oni nemaju nikakvih veza ni poznanstava, pa se dijete neće moći probiti. Ostat će neafirmirana, bez obzira na silnu nadarenost, živjet će bohemski i jadno, puna ogorčenja na protežirane mediokritete, koji uspijevaju, jer su svojim porijeklom i statusom predodređeni za uspjeh.
Napokon, ipak su uspjeli odgovoriti upornu vilu, a jednako uspješno otklonili su namjere pete i šeste vile, koje su sirotom djetetu htjele naturiti odanost i hrabrost.
A zla se vila za to vrijeme ludo zabavljala, smišljajući opačine. Da baci u kolijevku uobičajeni paket – 'u petnaestoj godini nabost će se na heroinsku iglu i umrijeti'? «Hm», pomisli, «s obzirom kako je mala prošla dosad, taj bi poklon bio čisto milosrđe, a ja nisam milostiva, nego zla vila!» I u tom trenu padne joj na pamet tako neodoljivo gnusna zamisao, da je odmah iskočila s vriskom: «A mene niste pozvali, ha?»
I dade djevojčici 'punu glavu plitkih i ispraznih ideja, te besmislica općenito'.
Naravno, u svom je osvetničkom žaru, zaboravila na sedmu vilu, koja je zapela u prometu. No, unatoč zakašnjenju stigla je taman na vrijeme da čuje zlu kolegicu i pokloni djetetu 'takvo radno mjesto na kojem će baš besmislicama i plitkim idejama zarađivati brdo novca'.
I zaista, danas je Trnoružica naša najuspješnija i najbolje plaćena copy-writterica. Njezine brojne reklame vrte se u svim medijima, pred vašim izbezumljenim očima. A vi trepćete u nevjerici i užasnuto se pitate – ima li tom maltretiranju kraja? Nema, jer vilinska je čarolija neopoziva!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:41 - Dodaj komentar
(29) - Print
- #
petak, 08.10.2004.
DR. VLADAR
Moje kćeri, iz meni nepoznatih razloga, žive u uvjerenju da ja sve znam. Zato mi neprestano postavljaju simpatična pitanja, normalna za njihovu dob: kolika je težina protona na Jupiteru, kako se dokazuju amfibolije refleksivnih pojmova, što je makijavelizam?
A ja, umjesto da odgovorim, odem na balkon, pokupim veš, skinem uže i objesim se, svaki puta kad čujem takva pitanja. Što se, srećom, ipak ne dešava. Nego, umjesto toga, pitaju: kako znaš da te dečko zbilja voli, kad se počinje sa seksom, što je rakija-e-lizam? Jel' to kad odrasli lizaju rakiju?
Čule su na TV-u, kad je teta sa velikim cicama nešto ispitivala jednog masnog čovca, u smiješnom odijelu.
«Aha, cure, sudeći po opisu, to je bio političar. Novinarka ga je optužila za makijavelizam?»
«Ne, sam se pohvalio sa time.»
«Da je on pametan i doktor za te poli-nauke i da se tako radi.»
«I da zato svi moraju glasati za njega.»
«Ali što je to?»
«Vještina stjecanja i održavanja vlasti. O čemu je napisao knjigu jedan dosjetljivi striček, po imenu Niccolo Machiavelli.»
Koji je, zapravo, bio dvorska ulizica, samo je pogriješio u koracima i pao u nemilost, ali 'dosjetljivi striček' bolje zvuči. I izaziva manje potpitanja.
«Zgodno!»
«I kakav mora biti političar?»
«Po Machiavelliju, on smije lagati i raditi razne opačine da se održi na vlasti, pod uvjetom da to narod ne sazna. Nego da svi misle da je ispravan i da ga poštuju.»
«Ali, mama, onda je bez veze ako političar kaže za sebe da je taj…majkija…kak se već veli», zapinje starija blizanka.
«To je», priskače u pomoć mlađa, « kao kad bi se lopov pred svima pohvalio da pametno krade.»
«Čuj, seka, a možda se ipak hvalio da liže rakiju?»
«Da. Ružno je, ali je manje glupo.»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:25 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
četvrtak, 07.10.2004.
SESTRE KARAMAZOVE O ZLOČINU, KAZNI I IDIOTU
Moja starija kći puna je suosjećanja i blagosti, kao Aljoša Karamazov.
«Kad je netko zločest, treba mu oprostiti, a ne kazniti», zaključuje u skladu sa svojom prirodom, «jer nitko ne postane bolji ako se loše postupa s njim.»
«A što s onim dečkom iz drugog razreda, koji je bacio ciglu na peseka i slomio mu šapicu? I ti bi mu oprostila», provokativno uzvraća mlađa, «a pesek je bio sasvim mali i tako je žalosno cvilio.»
«Ipak mu treba oprostiti. Nije on kriv, nego njegov tata, koji jako puno pije i tuče sve u kući, pa je zato dečko postao zločest», opravdava sestra milosrdnica malog nasilnika.
«Onda tog tatu treba u zatvor!»
«A što ako je njegov tata postao pijanac i budala, zato jer su njega roditelji puno tukli, kad je bio mali?»
«Svejedno treba u zatvor. I njegovi roditelji isto!»
«Ali oni su već umrli.»
«Baš dobro da jesu. A i pijanac će brzo umrijeti. Od alkohola se dobije rak.»
«Od pušenja se dobije rak, a od alkohola čiroza.»
«Neka, ipak će odapeti i jako će ga boljeti dok bude crkavao. Fino, fino! Imaš ti pravo, seka, onda ga ne treba u zatvor. U zatvoru ne smiju piti, pa bi mogao ozdraviti. Ne, treba mu fino oprostiti. I lijepo postupati s njim – maknuti ga iz njegove kuće i s posla, tako da se ništa ne brine. I dati mu svaki dan besplatno alkohola, koliko god može popiti, idiot jedan!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:55 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
srijeda, 06.10.2004.
ŠEST LICA TRAŽI PREVIŠE
Moja frendica Marki bila je jučer u kazalištu Propuh, na razgovoru s upraviteljem Kokotom. Ovom se, na prvi pogled na prvu stranicu, toliko dopao njezin komad 'Lezbijska je tuga pregolema', da je naručio kazališnu kritiku za sinoćnju premijeru. Neka napiše kraći objektivni prikaz predstave, s naglaskom na superlativima.
Drago mi je što se Marki otvaraju nove mogućnosti, ali malo me boli što se nije sjetila mene. I ja imam u ladici jedan mali dramski tekst, koji nikada nije vidio pozornicu, a sigurno bi mu se dopala. Ali, Marki ne haje za mojeg usamljenog mališana.
No, ipak, nije baš krajnje sebična. Eto, voljna je podijeliti sa mnom svoje duboke misli o odgledanoj predstavi. Štoviše, insistira da pročitam njezin osvrt. Koji glasi ovako:
«Pred začaranim očima premijerne publike odigrao se neodoljivi susret Pirandellovog relativizma i genijalne kombinatorike proslavljenog redatelja Povrtnice. Magične avanture lica s nestalnim identitetom, lica koja stradaju i prolaze kroz čudne i vrlo zamršeno neobične metamorfoze, pitajući se tko su, kamo idu i što im je za činiti ili ne?
Ima li odgovora? U nizovima kolebanja i proturječnosti između oprečnih pozicija, koje su suprotstavljene? Otkrivajući strateške Gordijske čvorove između zakona nesvjesne djelatnosti duha i fizičkog svemira kao skrivene projekcije društvenog svemira, šest lica, izgubljeni u svemiru, igraju igru skrivača, sa predumišljajem otkrivanja istine.
Savršeno konstruirana scenografija, kao posrednička razina između individualnih karaktera i simboličkih funkcija, govori nam svojim jezikom, na narječju neživih predmeta. Za razliku od živih glumačkih kreacija, koje su živahne i razigrane. Pod redateljskom palicom ingeniozno nadahnutog Povrtnice, svih šest glumaca podarili su publici duboku i potresnu umjetnost.»
«Jel' dobro», pita Marki.
«Može proći. Samo, potkrala ti se sitna greška. Za 'Šest lica traži autora' nije dovoljno šest glumaca.»
«Ah, da», prisjeti se Marki, «šest lica plus autor. Dakle, sedam.»
«Više.»
«Nemoj me zajebavat!»
«Ozbiljno! Da si gledala predstavu, znala bi.»
«Nisam imala vremena. I tko bi izdržao glumatanje naših scenskih umjetnika?»
«Zašto nisi posudila u knjižnici i pročitala dramu?»
«Jesam, nekad davno. Ne sjećam se više. Daj, nemoj biti sebična gadura, reci – koliko ima prokletih glumaca?»
«Čekaj, dok razmislim…»
I smislim jedan dobar razlog – zašto ne bih smjela biti sebična gadura?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:07 - Dodaj komentar
(15) - Print
- #
utorak, 05.10.2004.
ŽIVOTINJSKA KARMA
Neki dan sam čula da je možda malo neumjesno jadikovati nad sudbinom laboratorijskih štakora, dok svakog dana na tisuće djece umre od gladi.
Aktivisti za prava životinja ne slažu se s time. Djeca koja umru od gladi ionako su mrtva i nema im spasa. A laboratorijski štakori još su živi. Inače ih ne bi nazivali laboratorijskim, nego crknutim štakorima. Što je isto izraz ogavnog ljudskog šovinizma, jer trebalo bi ih zvati 'preminulima'.
Ne bih se upuštala u filozofske rasprave, ali moje kćeri vole životinje. I stoga su me natjerale da se pridružim prosvjednicima, koji su se skupili u parku, pred zgradom općine, zahtijevajući građanska prava za kućne ljubimce. Da bi bili brojčano jači, poveli su i svoje miljenike.
Ja sam zeca ostavila kod kuće. Linja se, pa je dekoncentriran i teško da bi mogao znatno pridonijeti našoj borbi. Protiv suvremenog ropstva. Ne bih znala reći što sve uključuje rečena borba, ali se toplo nadam da ne podrazumijeva puštanje zečeva iz kaveza i slobodu da ostavljaju kuglice po cijelom stanu.
I bez našeg rastresenog zeca, okupljanje je započelo u sasvim ugodnoj atmosferi. Međutim, uskoro je došlo do komešanja.
Jedna otmjena kujica u pepita kostimiću, pasmine pekinezer, stala je prilično raspekmeženo i nimalo damski oglašavati da se osjeća usamljeno i erotski zanemareno. Svi mužjaci, od jazavčara do rotvajlera, našli su se pozvanima da, bez odlaganja, popune prazninu u njezinom emocionalnom životu.
U svojim plemenitim gentlemanskim nastojanjima, natezali su lajne i tulili poput paklenog zbora.
Lukave mačke brzo su uvidjele da je vrag odnio šalu, pa su se izmigoljile vlasnicima iz zagrljaja i pobjegle na drveće. One zatočene u putnim košaricama oglašavale su se poput raštimanog gudačkog orkestra. A ptičice su izbezumljeno prhale u krletkama, fićukajući, grakćući i kriješteći. Sve, osim jedne mudre, stare papige, koja je razgovijetno ponavljala 'muuulci – kreeeteni – fuuuj'!
Već sam pomišljala da se diskretno pokupim, kad se začuo jezivi, bolni krik. Ljudski. Što se desilo? Da nije jedan od razdraženih pasa ugrizao nečije dijete? Ne, mnogo gore. Dogodilo se umorstvo!
Sitna crvenokosa staričica držala je na dlanu obezglavljeno tjelešce hrčka Sigismunda, oplakujući ga iz sveg glasa i zahtijevajući primjernu kaznu za ubojicu.
Vlasnici mačaka i pasa užurbano su skupljali svoje odbjegle mezimce, prezrivo ignorirajući vapaje ožalošćene gospođe. Uostalom, što bi ona htjela? Mali je poginuo i što se tu može? Valjda mu je takva karma. Ne misli valjda ozbiljno tražiti pravdu? Za jednog običnog hrčka?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:16 - Dodaj komentar
(13) - Print
- #
ponedjeljak, 04.10.2004.
KRALJ BIBI
Moja nećakinja, vrijedna dvanaestogodišnjakinja, obratila mi se za pomoć. Polaskana sam, jer radi se o veoma važnoj stvari. Mlada dama piše referat o feudalizmu. A kako ja imam živa sjećanja na taj period, spremno smo prionule na posao.
Nakon što smo nacrtale feudalnu piramidu i s mukom opisale muke kmetskog staleža, gnjevno smo se osvrnule na ulogu plemstva. Za kraj smo uzele za zrendu kralja, koji gospodari svom zemljom i životima podanika, kako mu padne na pamet, koje često nema. Za primjer su nam posužili Krvava Mary i Rikard III. Onda smo se prisjetile Karla Glupog, Ivana Groznog i Ludviga II Bavarskog, dokazano ludog.
Dok smo nastojale najbiranijim riječima opisati najbizarnije nepodopštine okrunjenih glava, moje su se blizanke pretvorile uho. Iako pohađaju tek prvi razred, očito su fascinirane povješću. U njihovim velikim, sjajnim očima zrcali se beskrajna želja za znanjem, te poštovanje i divljenje prema starijima, koji su s godinama uspjeli svašta i koješta utrpati u glavu. Po mreškanju nosića primjećujem da se jedva obuzdavaju. Kladila bih se da će me uskoro zaskočiti bujicom pitanja o davnim kraljevima i kraljicama.
I zaista, ne mogavši se više suzdržati, starija progovara: "Pih, nije to ništa!"
"Da", nadoveže se mlađa, "znamo mi za jednog kralja koji je bio i lud i glup i pohlepan i krvoločan..."
"I kukavica i prostak..."
"Stvarno, cure", zainteresirano će sestrična, "a koji je to bio kralj? Da i njega ubacim u sastavak."
"Bio je to kralj...ruski...ili možda rumunjski", dvoumi se starija blizanka.
"Ma ne, nego poljski", sa sigurnošću klikne mlađa.
"Tko je bio najgori poljski kralj", pita me nećakinja, uvjerena da znadem odgovor.
"Hmmm...možda Boleslav Sramotni...ili August II Nesposobni", crvenim, uhvaćena u neznanju.
"Nemaš pojma, mama", prekorava me starija kći.
"Uopće nije imao dugačko ime, nego sasvim kratko..."
"Ali njegova žena, kraljica, oslovljavala ga je sa - vrećo dreka!"
"I nosio je kahlicu na glavi umjesto krune i htio je uvesti porez na umiranje..."
"Ajme luđaka", snebiva se nećakinja, "baš bih voljela sa njim završiti referat. Dajte, cure, pokušajte se sjetiti - kako se zvao?"
"Mmmm...znam! Bibi", slavodobitno će starija.
"Ne, nego Ibi!!! Gledale smo predstavu o njemu, u dječjem kazalištu!"
Da, ponekad, dok ja obavljam kućanske poslove, tatica Debeli pokupi kćeri i odvede ih u obližnje kazalište. Još je dječje, ali svake godine u svakom pogledu sve više napreduje.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:48 - Dodaj komentar
(19) - Print
- #
nedjelja, 03.10.2004.
KOLIKO ONO DRAMSKIH SITUACIJA?
«Vidiš, Marki», objašnjavam strpljivo, «svaku dramu možemo svesti na odnos između šest apstraktnih simbola: Lav, Sunce, Zemlja, Mars, Vaga, Mjesec.»
«Nemoj zekat'! Hoćeš reći da ljudi doktoriraju dramaturgiju, tako što trtljaju o horoskopima? Ja ne vjerujem u astrologiju. Uostalom, gdje je moj znak? Ovan je borben i tvrdoglav. I ne priznaje takav horoskop, u kojem ga nema», pjeni se Marki.
«Ma, nisu to pravi zodijački znakovi. Nego samo tobožnji, koji predstavljaju dramske sile…»
«Pa znakovi Zodijaka su sami po sebi tobožnji. I k'o fol predstavljaju nepostojeće kozmičke sile. Znači, dramaturgija je blefiranje blefiranja.»
«Ne, Marki. Dramaturgija je znanost. Etienne Souriau predavao je estetiku na sveučilištu. Njegova knjiga 'Dvjesto tisuća dramskih situacija' poznata je širom svijeta…»
«Da? I gatanje na grah poznato je širom svijeta. Osim toga, kog' će mi vraga dvjesto tisuća situacija? Daj ti meni samo jednu, ali dobru!»
«Promotrimo ovu našu situaciju! Ti si Lav, nositelj težnje. Želiš dramu, koja je Sunce, dakle, žuđena vrijednost. Mars, neprijatelj koji ti stoji na putu do cilja – ti si sama, to jest – tvoje neznanje. A ja sam Mjesec, pomoćnik koji se u interesu Lava bori protiv Marsa. I ako pobijedim, postajem Vaga ili arbitar koji dodjeljuje željeno dobro.»
«Ti si nje-nje-Mjesec», ruga se Marki, «i kao pomažeš. A ne daš mi do svoje ladice. Pune literarnih otpadaka, koje nikad nećeš iskoristiti. Ti si sedmi znak: Krtica-škrtica!»
«Shvati, Marki, nije u redu da ti dam ribu, kad te mogu naučiti pecati. Gledaj ovamo – trideset šest udica. Na ovoj tabeli imaš trideset šest osnovnih kombinacija…»
«A gdje je preostalih sto devedeset devet tisuća devetsto šezdeset četiri?»
«Hm.…nisu stale u knjigu. Uostalom, stvar je u metodi. Varirajući šest osnovnih elemenata, možemo dobiti točno dvjesto deset tisuća sto četrdeset i jednu situaciju.»
«A zašto se onda knjiga zove 'Dvjesto tisuća dramskih situacija'? Umjesto 'Ne znam matematiku'? I koliko ih, napokon, ima», ironično će Marki.
«Bog te pita! Znanost se još spori o tome. Nego znaš što? Uzmi ti lijepo svoju obilnu korespondenciju sa lezbo-foruma i od toga napravi dramu. Jednostavno, doslovno prepiši poruke. I neka ih izgovaraju odgovarajući ženski likovi.»
Njih pedesetak, svaka sa svojim željama, očekivanjima i namjerama. Tako da ukupno čine – koliko ono dramskih situacija? Nemam pojma. A nije ni važno. Samo da skinem Marki sa vrata.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 17:01 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
subota, 02.10.2004.
VODENI KOKOT
Budući da je nisu primili u Big Brother, a njezina gejlezbo cura nema vremena za cjelodnevni chat, moja je frendica Marki morala naći hobby. Uspostavlja kontakte sa zanimljivm ljudima. Upravo razgovara sa upraviteljem jednog našeg kazališta.
«Kako to mislite – ne sjećate se mojeg komada? Znači, ne samo da ne čitate ponuđene tekstove, nego se niti ne sjećate da ste ih dobili? Skandalozno! Nemojte prekinuti vezu, jer ću vas opet nazvati. Vi ste dužni razgovarati sa piscima, to je vaš posao. Pa što ako nikad niste čuli za mene? Mislite da je itko čuo za vas? Prošećite gradom i pitajte ljude – jesu li čuli za gospodina Kokota, upravitelja nekakvog kazališta? Uvjeravam vas da nitko neće imati pojma. Toliko o anonimnosti. Ali, s obzirom da mi se sviđa vaša boja glasa, odlučila sam ne izvijestiti tisak o vašoj indolenciji. Dat ću vam još jednu šansu. Umjesto da šaljem cijelu dramu, pročitat ću samo jedan odlomak, sada. I vi odlučite – želite li takvu dramu u vašem kazalištu ili ne? I više vas neću gnjaviti. U redu? Evo, slušajte. Udvarač se obraća dami, pa kaže:
'Alicijo, i da ti možeš tog jebicrijevca nazvati istim imenom kao i pokojnog gospodina kneza. Premda nisam nimalo suptilan, pričinjava mi to nekakvu psihičku bol. Ne smij se! Nosim svoju dušu poput ranjene ruke na marami. Poput voća ukradena iz vlastita vrta koji je zakupio moj neprijatelj. Osjećam prema tebi tako silnu morganatsku privlačnost, snažnu poput američkog tornada. Pun sam žudnje za mezalijansom koju je spretni autor preradio u autopamflet, i kojim bičujem vlastitu nemoćnu sudbu. Poput košulje sam, u zagrljaju centrifuge.'
I? Što kažete? Jel' dobro? Štooo??? Takvo smeće još nikad niste čuli? Prelazi granice? Debilnosti? To ne bi postavila na daske ni amaterska družina iz Donjih Kozojebaca? Stvarno? E pa, vidite, gospodine Kokot, to debilno smeće koje ne bi igrali ni diletanti iz Kozojebaca, vrti se svake večeri u vašoj kazališnoj kući, pred praznim gledalištem. Radi se o Witkiewiczevoj 'Vodenoj koki', za koju redatelj, inače vaš nećak, prima lijepe honorare. A ja ovaj razgovor snimam i namjeravam pokloniti snimku svom rođaku novinaru, baš mi se požalio na nedostatak skandala u kulturnjačkoj sferi. Što kažete? Da dođem slijedeći tjedan i donesem svoj komad? Da? Mislite da bi mogao upasti već ove sezone? U redu. Vidimo se!»
«Eto», reče Marki frajerski, «tako se to radi! Još samo da nadrljam nešto do ponedjeljka. Imaš kakvu ideju? Ili da mi bar objasniš neke sitne štoseve – što mu dođe dijalog, prolog, didaskalija, peripetija? Ja nemam pojma, nikad nisam pisala dramu.»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:36 - Dodaj komentar
(15) - Print
- #
petak, 01.10.2004.
LISICA, GAVRAN I ŠEVA
«I tako je lisica, hihi, zeznula gavrana i maznula sir», priča majka Dančiki, naglas u dvorištu. Da susjedi čuju kako i ona povremeno, kad je dobre volje, radi sa svojom djecom. Nešto što ne uključuje šibu i kuhaču.
«A zašto se te priče zovu Ezopove basne», pita Dančika.
«Zato jer ih je smislio neki tamo mudrac sa Istoka, po imenu Ezop.»
«A nije bio stoka sa Istoka, kao što ti i tata uvijek kažete?»
«Ne, haha, on je izuzetak, koji potvrđuje pravilo.»
«Izuzetak?» Zbunjena je Dančika.
«Da, nešto drukčije od ostalog, iznimka.»
«Aha, kao kad ti tati kažeš 'došao je petak, dan za metak', a on ti odgovori 'neću moći ove noći, ovaj petak – izuzetak', jelda?»
«Hmmmf, a da pročitamo još koju basnu?»
«Mama, što znači – basna?»
«To ti je priča gdje su životinje jako pametne.»
«Ali gavran je bedast, kad ga je lisica preveslala», logično zaključi Dančika.
«Ma nije on toliko bedast, nego je lisica pametnija od njega. Basnu moraš uzeti u prenesenom smislu. Kao da, na primjer, životinje predstavljaju ljude.»
«Koje ljude?»
«Evo uzmimo, hihi, da je gavran tata. Onda sam lisica, haha, ja. Jel' tako?»
«Da, stvarno. Tata je mršav, ima crnu kosu, crno odijelo i veliki, špičasti nos. A ti farbaš kosu u crveno, pa sličiš na lisicu.»
«Aha, i živimo lijepo, kao u bajci.»
«U basni.»
«Svejedno. Pouka je da žena mora biti malo lukavija od muža.»
«Zašto?»
«Da dobije od njega što hoće.»
«Metak?»
"Hmmmf…ne, nego vjenčani prsten! To ti je najvažnije!»
Da, svakako, komentiram u sebi. Važno je dobiti prsten. Pa onda troje djece, neplaćeno cjelodnevno rintanje po kući i uvjerenje da je još dobro prošla. Jer, brak je sam po sebi vrhunska vrijednost. Štoviše – svetinja! U kojoj prevladava tiha misa. A metak stiže samo na Božić, Uskrs i Veliku Gospu. Pod uvjetom da se dugo moli, na koljenima.
Vidiš, vidiš, nisam ni slutila da su Dančikini roditelji tako zanimljivi ljudi. Nadasve inspirativni. Mogli bi potaknuti nekog basnopisca da preinači kraj Lisice i gavrana. Pa kad lisica zgrabi sir, da gavran grakne: "Nek' ti bude, nažderi se! Al' ćeš se vraški načekati da sleti ševa!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:51 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
|
|
|
